Čini mi se da se osjećamo bolesno. Kao da osjećamo da smo na kraju nečega što je, za nas i naš svijet, predugo preloše. Neki od nas su funkcionalniji od drugih, ali svi ponekad ili samo ponegdje u sebi osjećamo da nešto s ovim društvom i kapitalizmom kao njegovim sveprožimajućim sustavom nije u redu.
Sad je već jasno da virus nije bio kriza sam po sebi koliko manifestacija dublje, fundamentalne krize sustava koji je samom sebi vampir. Čini se da će se ovakve krize (pandemije, ratovi, padovi burzi, ekološki kolaps…) samo prelijevati iz jedne u drugu; socijalna država je dezintegrirana, slobodno tržište je namještena igra u kojoj kuća uvijek dobiva, a potlačeni ližu čizme novih kul-tlačitelja, bogova-poduzetnika — bezosa, muskova i rimaca — jer odgojeni su da vjeruju u hijerarhiju po životinjskom principu u kojoj nema mjesta za najveći ljudski podvig: suosjećanje.
Uza sve to, konzumerizam nas je odgojio u patološkim narcističkim uvjetima zablude u kojoj svi vjerujemo da možemo i zaslužujemo biti na vrhu, pa branimo one koji na njemu već jesu, a s prijezirom gledamo na one koji su ‘slabi’. Oni koji su zbog svega ovoga dublje anksiozni, pak, krivo prepoznaju uzroke anksioznosti i vjeruju kako ih tajna društva žele čipirati dok se o tome žale na mobitelima koje ne mogu ispustiti iz ruku; dok im algoritam servira polupismena sranja o 10 puteva ka uspjehu, 12 pravila za život, 16 otvaranja čakri, tajnom vitaminu koji spašava život umjesto skupih lijekova iako ih proizvodi ili isti farmaceutski konglomerat ili prljava garaža u Bangladešu.
Svima je zajednički suvremeni paradoks propagande sreće; ili je za apsolutno sve kriv ‘drugi’ (Sirijac, Srbin, komunist, doktor, blagajnica u dućanu) ili je sva krivica u nama koji smo potpuno kastrirani i nesposobni (naučite uspješno pregovarati za posao, naučite pravilno nositi bebu, naučite biti sretni). “Jedina mjera sam ja”, naučeni smo vjerovati u eri hiperkonzumacije, pa je sve što odudara od te norme eliminirano iz svijesti — oni koji su pametniji od nas se samo “prave pametni” (nedopustivo je da je netko nekako bolji ili uspješniji u nečemu — taj se očito pretvara), oni koji su gluplji su “objektivno” glupi jer kao norma postojim samo ja, pametniji.
MMA kao brendiran sadržaj uvijek iznevjerava svoje promotore. Kako god proračunato bila složena priredba, sigurno je jedino to da će stvari biti izvan kontrole
Ovo, naravno, znači i da smo sami na svijetu; svrstavanje ljudi u vertikalnu hijerarhiju nas izolira — treba biti poseban i “svoj”, kaže suvremeni konzumentski mandat, iako nas logika da smo na taj način upravo svi isti zaobilazi. Biti poseban i svoj znači ne biti s drugim, pa se volimo slikati sami (naziv selfie govori više nego što se želi priznati), čak i kad smo u društvu — ta je slika slika nekoliko usamljenih zajedno. Svijet smo nasilno podijelili na gubitnike i dobitnike, a u takvom se sustavu ne mogu stvoriti ekonomski nemotivirane, pozitivne, smislene ljudske veze.
Kiss up — kick down.
Ovo je društveni trenutak kojeg su i borilački sportovi dio. I oni su dio ere contenta. Bezumno skrolanje kroz streaming platforme dizajnirano je upravo da nam ne pruži ono što želimo, nego ono što će nam stvoriti privid da je upravo ono što smo odabrali i to što smo željeli. Uznemirujemo se hororom, zgražamo nad realityjem, smijemo na pravim mjestima u komediji situacije, iako naša tijela osjete da nešto s tim nije svojevoljno pa smo na kraju večeri umorni od uživanja.
MMA je također dio content ponude, borci su brendirani u dilere kriptovaluta, ali, još bitnije — brendirano je uzbuđenje samo po sebi. MMA content pokušava garantirati uzbuđenje kao dio paketa koji se prodaje: kupite li PPV, pokušat će vas uvjeriti da određena borba sigurno neće proći bez nokauta ili gušenja ili da će netko sigurno igrati prljavo. Najjači potez oglašavanja je ipak prisvajanje samog prekršaja: kad Conor McGregor razbija autobus ili Habib Nurmagomedov skače nekome na glavu, ti će potezi proći čitav PR ciklus od zgražanja do promoviranja; pogledajte čovjeka koji je vrijeđao obitelj drugog čovjeka, mi to ne odobravamo, ali reklamiramo.
No MMA, u svojoj biti, nudi dio stvarnosti koji ga čini nespretnim za prodaju, što je jednim dijelom i razlog tome što nikada nije uspio napraviti taj posljednji iskorak u mainstream; malo se toga u MMA-u može garantirati.
Sigurnost je temeljna klauzula contenta — kao mašine konzumacije, izgubili smo kapacitet za frustraciju koju donosi istraživanje. Želimo da algoritam prepozna naše potrebe (što ima smisla, jer ih algoritam i proizvodi, mi samo šepamo za njim) i ponudi nam točno ono što želimo; Netflix nam, primjerice predlaže content koji kompatibilnost mjeri u postocima — film je 98 % za nas, što na nekoj razini znači da smo i mi 98 posto taj film, a ne kompleksna bića čije potrebe i želje variraju po matematički nesvedivom principu. Nakon tri horora valja se malo nasmijati i tako dalje.
MMA priredbe pokušavaju se servirati na sličan način, ali rezultat se ne da garantirati — kad se probudite gledati MMA u tri sata ujutro, rijetko kad znate što ćete dobiti. Uzbuđenje koje dobijete rijetko je kad ono koje vam treba ili koje želite. Recimo da vam treba doza nasilja, ekvivalent akcijskog horora: dogodit će se da vrsta akcije koju ćete dobiti nije ono što ste očekivali i umjesto puknutih arkada i nokauta, netko će prelomiti potkoljenicu napola. MMA kao brendiran sadržaj uvijek iznevjerava svoje promotore. Ništa nije sigurno; štoviše, kako god proračunato bila složena priredba, sigurno je jedino to da će stvari biti izvan kontrole.
MMA je tako sličan divljoj zvijeri u cirkusu: krotitelj lavova se reklamira kao netko tko upravlja divljom zvijeri, ali dio užitka je upravo u tome što postoji opasnost da se lav otme kontroli i napadne nekoga. U tom slučaju kupujemo ispunjenje nesvjesne želje da stvari upravo krenu po zlu, blizinu opasnosti, igranje sa smrću. I MMA borbe gledamo očekujući sranje, nerežirani raspad sistema; priželjkujemo upravo da se situacija otme kontroli ili predviđanjima — da netko napravi nešto nesmotreno, da se bahati osramoti, da manji prebije većeg, spori brzog, da hrvač nokautira, nokauter slomi šaku na glavu hrvača. I kad mislimo da smo nabrojali sve scenarije, dogodit će se da jedan od boraca čuje nešto što govori netko od komentatora i promijeni taktiku prema tome što je čuo.
MMA je sport u kojem se svako toliko netko usere u ringu, kako vam se sviđa taj sadržaj?
U eri ispoliranog contenta MMA je neobično neuredan. Naša pažnja je postala neobično uska — vjerujemo da znamo što nam treba i frustrirani smo (na način na koji su frustrirane, primjerice, bebe) kad proizvod nije isporučen pravovremeno. MMA nam nudi frustraciju — ne samo, recimo, poraza naših boraca, nego i frustraciju dobivanja nečega što nismo ni očekivali ni htjeli; nudi nam se, zapravo, prirodni tijek stvari.
Naučeni smo vjerovati u ideju da prirodno znači uređeno; vjerujemo u komičnu pretpostavku da je priroda zona balansa, planet se poistovjećuje s majkom iako je i majčinstvo, kao i priroda, uglavnom kaotično. MMA poništava ovaj lažni poredak, ideju da se život kreće po nekom pravilu, ili, još radikalnije, da uopće znamo što želimo, i nudi nam zaboravljeno prirodno ljudsko iskustvo kaosa.
