Jedan od točnijih pokazatelja koliko je boks danas kulturološki irelevantan čak i kad rasprodaje stadione upravo je u činjenici da se izuzev tehničkog aspekta nema mnogo toga za reći. U najboljem slučaju jedan je od boraca preživio osobnu katastrofu, kakvo sirotište, geto, kliniku za odvikavanje ili slomljenu patelu, a u najgorem je najveći meč godine onaj između šampiona i prvog izazivača.

Početkom 20. stoljeća boks i baseball su u Americi bili sve. Zrcalo nacije koje je nemilosrdno reflektiralo njeno kolomašću zasrano lice mučeno glađu i liječeno netrpeljivošću. Loši životni uvjeti i industrijski napredak brži od etičkog kapaciteta da se s njegovim posljedicama nose činili su da ljudi krivce uvijek traže u drugom i drugačijem. Pozornica na kojoj se ova kolektivna projektivna identifikacija odvijala često su bila sportska borilišta na kojima je netrpeljivost bila dopuštena i poželjna. Rasizam i ksenofobija publike na tribinama bili su dio kodeksa ponašanja koji je doprinosio samom događaju. Za mržnju koja potiskuje egzistencijalnu tjeskobu svakodnevice nema bolje platforme od boksačkog meča.

Ako mislite da je nogometni susret dvaju timova koji, koliko god nategnuto, predstavljaju vrijednosti dviju kultura ili svjetonazora intenzivno iskustvo — zamislite da se nositelji tih vrijednosti doslovno tuku.

Priča o meču Jacka Dempseyja i Jessa Willarda za titulu prvaka u teškoj kategoriji iz 1919. u jednakoj je mjeri priča o američkom društvu tog vremena koliko i o sportu. Ta priča mora početi imenom jednog legendarnog sportskog promotora.

Bio je to prvi nokdaun u Willardovoj karijeri i prvi od sedam koje će doživjeti u prvoj rundi u Toledu. Publika, nenavikla na pobjede manjih, bila je u nevjerici

George Lewis Tex Rickard, koji će u meču Willarda i Dempseyja igrati ključnu ulogu, rođen je 2. siječnja 1870. u okolici Kansas Cityja. Ne ističem ovo zbog nekakvog faktografskog fetiša ili čitanja zvijezda, nego zbog toga što su mu susjedi bili Frank i Jesse James. Da, Jesse James, vođa bande James-Younger, pljačkaš banki i vlakova, sudionik u pokolju u Centraliji. Kauboji, divlji zapad i sve to. Dok se Rickardova majka porađala, James i ostatak bande razmjenjivali su vatru s potjerom koja je došla u grad ubiti ih. S 11 godina i sam je postao kauboj i nomad, potom maršal u Texasu gdje je zaradio i nadimak Tex. Kopao je zlato, bivao s obje strane zakona, sve dok nije otkrio svoj životni poziv. Bio je rođen da bude promotor.

Uoči kontroverznog Baddest Mother Fucker pojasa koji će se za par tjedana dodijeliti u UFC-u valja se podsjetiti da takve promocijske taktike nisu novost niti odstupanje od tradicije zapadnih borilačkih sportova. Upravo suprotno — njihov izostanak je odstupanje od tradicije. Rickard je svoje ime stvorio onog trena kad je borbu Joea Gansa i Battling Nelsona promovirao tako što je podigao cijeli honorar od 30.000 dolara u zlatnim pločama i stavio ga u izlog banke.

Svoje ljepljive prste imao je i u borbi stoljeća, onoj između velike bijele nade Jima Jeffriesa i Jacka Johnsona. Pobjeda crnog boksača zgrozila je Ameriku. Rickard je, kao i svi dobri biznismeni, bio daltonist za osjećaje, ali je zeleno vidio s velike udaljenosti. I prije poraza bijelca od crnca na razočaranje svih bijelaca, Rickard je počeo razmišljati kako to razočaranje može unovčiti. Morao je naći većeg i jačeg od Johnsona. I uspio je.

Jess Willard bio je komad muškarca od 199 centimetara i 110 kilograma. I Willard je bio kauboj. Znam to zbog vijesti iz New York Timesa koju sam našao, a koja kaže da je Willard počeo boksati tek s 27 godina jer je postao pretežak da jaše konje. Willard je pod vodstvom Texa Rickarda nokautirao Johnsona u 26. rundi njihova meča u kojem je bodovno izgubio prethodnih 25. Rickard je konačno uspio pretvoriti veliku bijelu nadu u velikog bijelog šampiona i Amerika je bila sretna.

Jack Doc Kearns bio je jednako prepreden i uspješan menadžer kao i Rickard. Rođen u Waterloou u Michiganu, nakon boksačke karijere u nižim težinskim divizijama bio je jedan od rijetkih koji je zanat ili umjetnost boksačke promocije doslovno trenirao na uličnoj katedri Dala Hawkinsa, featherweight veterana. Griješim u ovoj najavi, jer Jack Kearns nije bio Doc dok nije upoznao Jacka Dempseyja. Njihov će odnos postati jedan od prvih psihološki kompleksnih i nestabilnih između trenera i boksača, nešto kao prototip za tisuće manje ili jače patoloških veza boksačkih očeva i sinova koje su uslijedile.

William Harrison Dempsey rođen je u Manassi u Coloradu 1895. Mjesto je to o čijoj ekonomskoj i duhovnoj depresiji svjedoči i to što je ostala zapamećna samo kao dio nadimka Jacka Dempseyja — The Manassa Mauler. Govorimo o američkom gradu koji danas ima oko 900 stanovnika. Jack je bio siromašan, a time i uskraćen za djetinjstvo. Od svoje 16. do srednjih 20-ih bio je lutalica — romantizirana, americana verzija beskućnika. Putovao je vlakom od posla do posla, spavao pored pruge i jeo kad je imao. Nije, međutim, krao. Radije je prosio ili samo gladovao: “I was a dishwasher and a miner. I dug ditches, shined shoes, and punched kettle”.

Dempsey je odrastao na pričama o Johnu L. Sullivanu koje mu je pripovijedala majka. Njegova je fascinacija bila udarati najjače na svijetu i njoj je posvetio veliki dio života, čak i kad je to značilo izučavati zakone fizike. Kao i svi siromašni, borio se protiv bilo koga, bilo kada. Tvrdio je da je njegovu čvrstoću odgojila glad. “I had to collect the two dollars for winning or go hungry. I had one fight when I was knocked down eleven times before I got up to win. I was a hungry fighter”, pisao je kasnije Dempsey.

Nakon što je došao do prvih većih pobjeda, Dempsey se okušao na njujorškoj boksačkoj sceni gdje nije uspio doći do prilike za titulu jer je odbijao sudjelovati u namještenim mečevima. U to ste vrijeme, a u blago faceliftanom kontekstu i danas, za priliku za titulu morali na neki način biti od koristi mafiji. Na bratovoj sahrani u Coloradu Dempsey je od Kearnsa dobio kartu za vlak i pet dolara za obrok u vlaku. On će odigrati protokol s mafijom, a Dempsey će razbijati čeljusti. Dempsey, koji je čitav život jeo na šinama, a vlakom se švercao, konačno je mogao naručiti obrok u vagonu. Kearns ga je osvojio. Preostalo je još samo da zajedno osvoje titulu.

Iako na suprotstavljenim stranama, Doc Kearns i Tex Rickard morat će raditi zajedno da nadiđu sve prepreke koje su stajale između njihovih pulena i borbe te, još bitnije, između njih dvojice i bogatstva.

Boks je u tom trenutku, u većini američkih država još uvijek bio zabranjen.

Smrt je naprosto postala jedan od ishoda boksačkih mečeva, a ne stravičan incident. Sam Willard je oklijevao prihvatiti borbu protiv Dempseya iz straha da će ga ubiti. Taj strah bio je uvelike opravdan, barem u teoriji — Willard je, naime, već bio ubio čovjeka u ringu. Slomio je vrat Bullu Youngu aperkatom. Nakon što je Willard umiren — financijski, naravno, s garantiranih 100.000 dolara — ugovor za meč protiv Dempseyja potpisan je u Weehaukenu u New Jerseyu. Trebao je biti potpisan u New Yorku, ali je i samo potpisivanje ugovora bilo krivično djelo. Lokacija borbe već je tom trenutku postala glavni problem. Europa je bila skršena Prvim svjetskim ratom, a američke su destinacije bile ili preskupe ili prenaseljene mafijaškim društvima koja bi znatno umanjila profit.

To je u ovu priču dovelo svojevrsnog neovisnog medijatora ove borbe. Zvao se Addison Thatcher i teško je danas reći tko je on zapravo bio. Vodio je mali boksački klub, ali je živio od skupljanja metala s brodova koji su potonuli u jezeru Erie. Dolazio je iz dobrostojeće obitelji, ali se na dokovima jezera navikao na nasilje — ili, točnije, načine kako ga izbjeći. Rupu od metka u lijevom uhu nosio je kao dokaz toga. Bio je iz Bostona, ali srce mu je pripadalo gradu Toledu, jednom od posljednjih utvrda ideje Divljeg Zapada. Thatcher je znao koga, kako i kad podmititi u gradu u kojem je planirao i kasnije uspio postati gradonačelnik. “Take a little, leave a little and no one will get mad at you” — racionalizirao je svoje operacije ovaj Bandić iz Ohija.

Imati Thatchera na svojoj strani bila je velika stvar, ali Rickard i Kearns morali su dobiti blagoslov tadašnjeg guvernera Ohija Jamesa Coxa. Kako je Cox pripadao bratskoj loži Benevolent and Protective Order of Elks, Rickard i Kearns morali su sami sebe prokrijumčariti na jednu od njenih konvencija i s nogu uvjeriti guvernera da će meč biti isplativ svima, vjerojatno uz poneki mig i lakat u rebra.

Tog je dana Toledo dobio svoj prvi spektakl — borbu za titulu u teškoj kategoriji. Grad migranata iz istočne Europe i s Mediterana koji je bio sjecište puteva krijumčara viskija bio je u savršenom omjeru između kockarskih prilika te lučkih grubijana, kriminalaca i uličara koji će te prilike promašiti. Dempsey i Willard borit će se na američki Dan nezavisnosti. Sve je bilo spremno za najveći sportski događaj u američkoj povijesti.

Postojala su dva problema koja su u određenoj mjeri sabotirala ovaj plan: boks je bio ilegalan i u Ohiju i Toledo nije imao stadion koji bi primio očekivanu količinu ljudi.

Prvi problem riješen je tako što je meč naprosto proglašen egzibicijom čiji će sudionici biti isplaćeni državnim obveznicama. Drugi problem riješen je nešto ozbiljnijim slučajem megalomanije. Tex Rickard odlučio je izgraditi najveći stadion u SAD-u s 80.000 sjedećih mjesta samo za tu jednu noć. I učinio je to. Ako uopće ima potrebe pitati se kako je izgrađena Amerika, evo odgovora — pohlepom.

Ne treba biti iznenađen time što je pohlepa pokvarila plan za prvim milijunskim prometom od ulaznica u povijesti Amerike. Stadion je bio izgrađen od drveta obične jele, neispolirane i bez zaštite kako bi se ušedilo na troškovima. Borba je počela u 16 sati i devet minuta na 44 Celzijeva stupnja. Članovi limenog orkestra nisu mogli nastupiti jer im je metal na instrumentima pekao ruke. Drvo je počelo puštati smolu u tolikim količinama da se na klupama nije moglo sjediti. Rickard je također naučio ponešto o negativnim stranama pretjerivanja u promociji; većina ljudi je zbog grandiozne propagande pretpostavljala da ulaznica neće biti te da će smještaj biti preskup i odustali su od dolaska. Na stadion izgrađen za 80.000 ljudi došlo je tek 20.000. Bilo je to puno, ali zarada od milijun dolara istopila se na neumoljivom suncu iznad Toleda.

Sam meč nije izgubio na vrijednosti. Na drvenoj smoli jele sjedili su doslovno svi poznati ljudi u Americi. Charlie Chaplin je zakupio čitav sektor za sebe i svoju svitu, osnivač magazina The Ring Nat Fleischer bio je ondje s 200 reportera, a oružje je na ulazu u arenu skupljao Wyatt Earp. Možda najuzbudljiviji podatak s tribina bilo je prisustvo Ala Browna, koji je u Toledo došao spojiti ugodno s unosnim. Imao je sastanak s članovima državne boksačke komisije o temi koja nije otkrivena. Doc Kearns kasnije je šaljivo komentirao kako je boksačka komisija znala o kome se radi, jer nikada ne bi uzela novce od potpunog stranca. Al Brown je, naime, kasnije postao Al Capone.

Kolika god temperatura bila, na ishod meča Jacka Dempseyja i Jessa Willarda nije utjecala.

Dempsey je bio 27,5 kilograma lakši od Willarda i 14 cm niži. Bio je, međutim, i jedan od najjačih boksačkih udarača. Njegov udžbenik Championship Fighting: Explosive Punching and Aggressive Defense iz 1950. i danas je za mene najrelevantniji pokušaj sistematizacije naoko mistične udaračke snage i citirao sam ga na ovim stranicama tucet puta. U početnih nekoliko rečenica možete naći odgovor na pitanje kako je pobijedio toliko jačeg i većeg protivnika i ovom prilikom ću ga u cijelosti citirati zajedno s naglascima autora:

What would happen if a year-old baby fell from a fourth-floor window onto the head of a burly truck driver, standing on the sidewalk? It’s practically certain that the truckman would be knocked unconscious. Even an innocent little baby can become a dangerous missile WHEN ITS BODY-WEIGHT IS SET INTO FAST MOTION. You may feel as helpless as a year-old infant as far as fighting is concerned, but please remember: 1.) YOU WEIGH MORE THAN A BABY, and 2.) YOU NEED NOT FALL FROM A WINDOW TO PUT YOUR BODY-WEIGHT INTO MOTION.

Njegov boksački stil ulaska u gard većeg borca uz dominantni kut kasnije je stvorio karijere Cusa D’Amata i Mikea Tysona. Shiftovi koje je Dempsey patentirao uz svoj revolucionarni izum, falling step, bili su doslovno 40 godina ispred onoga što je Jess Willard imao za ponuditi.

Nakon nekoliko velikih zamaha nakon početka meča, Dempsey je bez problema ušao u svoju distancu i pogodio Willarda u uho lijevim krošeom. Bio je to prvi nokdaun u Willardovoj karijeri i prvi od sedam koje će doživjeti u prvoj rundi u Toledu. Publika, nenavikla na pobjede manjih, bila je u nevjerici. Nakon sedmog nokdauna Willard više nije mogao ustati. Kearns i Dempsey spremali su se za odlazak, reporter Toledo News-Beeja poslao je vijest (koja je i otisnuta!) da je Jack Dempsey pobijedio nokautom u prvoj rundi. Međutim, nije. Runda je bila završila, ali zvono nije radilo. Radnici koji su mijenjali podlogu ringa greškom su zamotali uže oko mehanike gonga i službeni timekeeper Warren Barbour, budući senator iz New Jerseyja, nije na vrijeme dao signal da je runda završila.

Damon Runyon, autor knjige A Tale of Two Fists o Jacku Dempseyju i meču protiv Willarda, o završetku borbe je pisao: “At the feet of the gargantuan pugilist was a dark spot which was slowly widening on the brown canvas as it was replenished by the drip-drip-drip of blood from the man’s wounds”. U pauzi između treće i četvrte runde Willardov kut dao je znak da je njihov borac dovoljno propatio.

Postoje legende u koje volim vjerovati — da je WIllard u meču pretrpio slomljenu vilicu, nekoliko kostiju lica i rebro te da je izgubio nekoliko zuba. Reporteri koji su bili na licu mjesta nisu zapisali ništa takvoga, pa pretpostavljam da se radi o pričama proizišlim iz vizualnog šoka od purpurnih podljeva na Willardovom licu. No, moguće je da se ovakvim pričama inspirirao i sam Doc Kearns kako bi nakon razilaska s Dempseyjem lansirao svoju posljednju PR podvalu.

Dio Kearnsove autobiografije Million Dollar Purse objavljen je posthumno u časopisu Sports Illustrated i u njemu je Doc ustvrdio ili ‘priznao’ kako je Dempseyjeve bandaže natopio gipsom prije borbe protiv Willarda. Kearnsova priča danas je uveliko raskrinkana kao izmišljotina — što zbog nelogičnosti, što zbog zakona ponašanja građevinskog materijala u rukavicama, da to kažem ovako nezgrapno.

Boxing Illustrated je, naime, upriličio eksperiment u kojem je ponovio cijelu situaciju prema Kearnsovu navodu. Boksač Cleveland Williams, koji je kasnije boksao i s Muhammadom Alijem, 1964. je sa svojim timom postavio gips na bandaže i uspio udariti vreću samo pet puta prije nego se gips raspao na komadiće koji su mu se počeli zabijati u ruke. Osim toga, nelogičnosti u Kearnsovoj priči potvrdili su i njegovi sekundanti — Teddy Hayes, a ne Kearns, prerezao je rukavice i bandaže nakon meča i potvrdio je da ih je bez problema presjekao škarama.

Willard je nakon poraza od Dempseyja otišao u četverogodišnju mirovinu da bi ga neumorni Tex Rickard nagovorio da iz nje iziđe u posljednji juriš. Pred 63.000 ljudi, na novom stadionu Yankeesa pobijedio je Floyda Johnsona tehničkim nokautom u 41. godini svog života. U svom posljednjem meču izgubio je od Luisa Angela Firpa, ali je borbu gledalo nevjerojatnih 75.000 ljudi.

Jack Dempsey svoju je titulu branio još nekoliko puta, odnosno sve dok nije naišao na Genea Tunneyja od kojeg je izgubio u čuvenom Long Count meču. Nakon što je prohibicija ukinuta, otvorio je restoran u kojem je jedan kratki period radio i sam Jess Willard. U tom je restoranu snimljena scena iz filma Kum u kojoj Michaela Corleonea pokupe Sollozzo i McCluskey. Ako ikad budete na Milijunašu ili nešto.

Kearns, Rickard i Dempsey imali su, međutim, jedan reunion nedugo nakon Toleda. Borbu Jacka Dempseyja protiv Georgesa Carpentiera koju su organizirali Rickard i Kearns gledalo je 80.000 ljudi i bio je to prvi sportski događaj na kojem je prodano preko miijun dolara u ulaznicama. Događaj je priređen u New Jerseyju na stadionu koji je podignut samo za tu priliku, ponovo od drveta i istog oktagonalnog oblika kao i onaj u Toledu.

Konstrukciju je platio Rickard. Može se reći da nije čovjek koji se lako mirio s neuspjehom.

Nakon meča u Toledu Rickard se uspio ugnijezditi u Madison Square Garden točno u trenutku kad je Jimmy Walker, jedan od najkorumpiranijih američkih političara u povijesti, legalizirao boks u New Yorku. U samo nekoliko godina zgrnuo je toliko novca da je bio jedan od glavnih investitora novog MSG-a. Gledajući u to vrijeme iznimno popularnu NHL momčad Americans koja je ondje igrala utakmice, došao je na ideju osnovati vlastiti tim i nekako izgurati Americanse iz grada. Taj tim danas poznajete kao New York Rangers, ali to je ime zapravo skraćeni nadimak njihova pravog imena: Tex’s Rangers.

Tex Rickard bio je zloglasno bezbožan čovjek, ali je inzistirao na tome da blagoslov na njegovoj sahrani daju svećenici baptističke i episkopalne protestantske crkve, odvjetnik katolik i sudac Židov. Jack Dempsey je samo rekao da nije bitno hoće li završiti u paklu ili raju, kad će ionako promovirati onu drugu stranu.

Ne znam jesam li lud što osjećam sjetu pišući o ovakvim ljudima, ali dočekao bih ih raširenih ruku samo kad bih znao da će nestati sve boksačke komisije, USADA, FIFA i Međunarodni olimpijski odbor odjednom.