Punchlines

James Braddock, Pepeljuga

Luzer koji je pobijedio

Jedno je od najčešćih pojednostavljenja u borilačkim sportovima i oko njih ono o pitanju volje; volje za pobjedom, volje za radom, volje za tučom… Sva su pogrešna. Uvjeti u kojima se netko podvrgne rigoroznoj prehrani, brutalnim treninzima i općenitom smanjenju užitka rijetko se mogu svesti na volju ili poslovična “muda”. Također, razlozi zbog kojih ljudi to sebi čine često su različiti za različite ljude. Netko, na primjer, može podnijeti bol pa je podnosi, netko je upravo ne može podnijeti, ali ima potrebu kazniti se ili motiv za dokazati se pa je zato podnosi. Kad govorimo o proživljavanju patnje (koja se manifestira kao tjelesne ozljede, mučenje tijela i tome slično) češće govorimo o kapacitetu za toleranciju patnje, nego o volji.

No, i ona se kroz čovjekov život mijenja. Naivno je vjerovati da svi kroz život prolazimo s istim alatima za suočavanje sa stvarnošću. Kao u hipotetskom primjeru koji sam naveo, odnos prema patnji koju uzrokuju borilački sportovi nemoguće je svesti na jedan zajednički nazivnik. Koliko tko psihičke ili fizičke boli može podnijeti, u koje svrhe ili u kojim uvjetima, previše je kompleksno pitanje da na njega odgovorim u formatu jedne Punchlines kolumne.

Ali mogu učiniti nešto vjerojatno zanimljivije.

Vrlo grubo i pomalo paradoksalno govoreći, današnji borac bol podnosi na nekoj ‘rekreativnoj’ razini, u smislu da najčešće ima izbora baviti se nečime što manje boli. Zbog toga je od borilačkog sporta danas i lakše odustati. To je naprosto karijera s lošim izgledima za uspjeh; malo ljudi sanja da im se dijete bavi MMA-om ili boksom. U najgorem slučaju možete piskarati o borilačkim sportovima ili snimati podcast.

Njegova je priča prešla sportsku dimenziju — američki radnici su trebali kakvu-takvu viziju da je iz ekonomskog pakla i institucionalizirane nejednakosti moguće izaći

No, postojalo je vrijeme kad je bavljenje, recimo, boksom, u Americi bilo karijera u kojoj ste živjeli duže i manje bolno nego ako ste bili, recimo — rudar. Iz današnje perspektive najčešće zaključujemo kako su muškarci nekad bili opasni jer su boksali, ali u stvarnosti su u vrijeme velike ekonomske depresije pokušavali pobjeći od svih drugih poslova koji su boljeli znatno više i život skraćivali znatno efikasnije. Boksače su gledali ljudi koji su živjeli teže živote od njih, upravo zato da uživaju u prizoru onih koji, barem u teoriji, ne ovise o kapitalistu koji im lomi kičmu.

U tom vremenu nije bilo bolje priče ili boljeg boksača za gledati od Jamesa J. Braddocka.

James J. Braddock zapravo se zvao James Walter Braddock, ali je njegov menadžer, niski, skliski i zalizani debeljuco (u filmu o Braddocku ga je glumio Paul Giamatti) predložio da se umjesto W. koristi J. ne bi li se zazvala sudbina velikih boksača iz prošlosti: Jamesa J. Jeffriesa, Jamesa J. Colberta i Jamesa J. Tunneyja. Slovo J očigledno je bilo nešto kao danas nadimak Pitbull. James Walter je rođen u Hell’s Kitchenu, pakleno vrućem i opasnom irskom kvartu u New Yorku kao šesto od sedmero djece. Jimmy nikada nije bio veliki teškaš, ali je bio nevjerojatno teška beba — na vaganju u bolnici je imao 7,9 kilograma. Nakon njegova rođenja obitelj je napustila Hell’s Kitchen i prešla rijeku Hudson, nastanivši se u zapadnom New Yorku, odnosno New Jerseyju.

Braddock, točno ste pretpostavili, nije bio dobar u školi, volio je baseball i ulični boks ispred škole St. Joseph Parochial. Od škole je odustao s 14 godina, odnosno u najglupljem trenutku — onom dok još uvijek niste ovladali nikakvom vještinom koju bi bilo moguće ikako unovčiti. Između 1919. i 1923. obavljao je raznolike poslove koji više ne postoje — poput postavljača slova u tiskari, kurira za Western Union ili razvođača kočija. Uz ovakve poslove dolazili su i konflikti s kolegama koje je u New Jerseyju bilo najlakše riješiti šakama. Glas o sposobnom uličnom šakaču pronio se po boksačkim klubovima i Braddocka su počeli zvati na sparinge. U njima je bio dovoljno uspješan da počne razmišljati o amaterskoj karijeri.

Između 1924. i 1926. Braddock se borio više od stotinu puta, a vrhunac amaterske karijere bila je titula u lakoteškoj kategoriji 1925.. Šampionska borba trajala je dvije minute. Dvije noći kasnije Jimmy Braddock se borio za amatersku titulu u teškoj kategoriji i ponovo pobijedio — u manje od dvije minute. Bilo je vrijeme za menadžera i lovu. Joe Gould ušao je u Braddockov život u prijateljskoj maniri, što je za vrijeme u kojem su boks vodili gangsteri bilo iznimno neobično. Iz današnje se perspektive čini da je Gould na Braddockovoj karijeri radio jednako teško kao i njegov borac.

Tijekom prve godine Braddock je bio neporažen — pobijedio je u 13 od 15 borbi (dvije su završile neodlučeno ili neriješeno). Njegova popularnost među radničkom klasom New Jerseyja je rasla i prva velika prilika za slavu je došla u obliku razbijača Tuffyja Griffithsa koji je u 36 borbi (22 nokauta) bio neporažen. Braddock ga je rušio u nokdaun četiri puta u dvije runde i pobijedio tehničkim nokautom. James J. je bio na dobrom putu da se domogne slave svojih prethodnika s istim inicijalom u imenu. Štoviše, jedan od njih, James J. Tunney je u novinskom članku napisao da će Braddock jednog dana biti šampion teške kategorije. Nešto kasnije (u veljači 1929.) Braddock se našao na naslovnici magazina The Ring, što je u to vrijeme bila jedina prava potvrda da ste slavan boksač.

Najveća borba Braddockove dotadašnje karijere dogodila mu se s 24 godine na Yankee Stadiumu. Njegov protivnik je bio veliki Tommy Loughran. On je bio, a današnji trendovi u boksu to mogu potvrditi, preteča suvremenog boksa u mnogočemu — ponajviše u kompleksnim šablonama kretanja, detaljno razrađenim taktikama krojenim specifično za protivnika i neobičnim ritmom udaranja. Loughran je, više od ičega, bio jedan od najboljih kontraša u povijesti.

Fantom iz Philadelphije se pripremao na način na koji to čine današnji boksači — studirao je Braddockov stil i pripremao taktiku. Borbu je proveo eskivirajući Braddockovu desnu ruku i skupljajući bodove. Loughran se kretao tako dobro da se Braddock saplitao po ringu pokušavajući ga dohvatiti na bilo koji način. Sramota nakon ovog meča bila je najteži Braddockov poraz. Činilo se da je njegov talent dosegao svoje granice i da od tog trenutka stvari mogu ići samo nizbrdo.

Nizbrdo je skupa s Braddcokom otišla cijela Amerika; 29. listopada 1929. dogodio se Crni utorak — veliki pad američke burze kojim je započela velika ekonomska kriza. Nakon pada burze ekonomski sustav je krepavao gotovo godinu dana da bi pad kulminirao 11. prosinca 1930. krahom Bank of the United States. Braddock je u banci imao za to vrijeme veliku ušteđevinu od 20.000 dolara i, kao i svi ostali, izgubio je sve. Zapisi i priče o njemu govore kako je financijski poraz podnio stoički — stvar je u tome što je, za razliku od boksačkog poraza, bio izvan njegovih ruku. U svoje ruke se još uvijek mogao pouzdati.

Nažalost, ni ruke ni menadžer ni stoicizam nisu u to vrijeme mogli pomoći ikome. Tijekom sljedeće tri godine Braddock se borio s kim je mogao i za bilo kakav novac. Da stvar bude gora, dobio je artritis i šake su mu postale osjetljive. Kako se borio nasumično, nije se mogao ozbiljno ni pripremati i počeo je gubiti. Njegov najveći poraz (najveće poniženje je tek slijedilo) dogodio mu se protiv neporaženog Ala Ettorea — tijekom borbe je ozlijedio desnu šaku i bio je prinuđen boriti se samo da preživi borbu. Nekadašnji šampion naroda bio je izviždan, popljuvan i na koncu diskvalificiran zbog neaktivnosti.

Ekonomske prilike bile su sve gore i Braddock je sve češće radio dvostruke smjene u luci u Hobokenu, a radio je i kao konobar i fizički radnik kad god je bilo posla. Posla, međutim, uskoro više nije bilo — čak je i Gould postao trgovački putnik.

U borbi s Abeom Feldmanom James J. je slomio šaku na tri mjesta i borba je završila bez odluke. Braddockovi prihodi smanjili su se toliko da si obitelj više nije mogla priuštiti struju i plin. Nakon što su kasnili sa stanarinom morali su preseliti u manji stan i bez grijanja prezimiti jednu od najtežih zima na američkoj istočnoj obali. Veliki dio poslova nije mogao obavljati zbog slomljene šake, a njegov je boksački status (u tom je trenutku više od pola borbi bio izgubio) prešao strmoglav put od budućeg šampiona u dvije najpopularnije kategorije do avanturista koji je služio za nabijanje skora. Obitelj Braddock na koncu je morala živjeti od socijalne pomoći u iznosu 17 dolara tjedno.

Dok su Braddockovi preživljavali, Jamesove ruke su, tko zna kojim čudom zarastale; čak se i situacija s artritisom popravljala. Braddock je, zbog životnog stila, odustao od poluteške kategorije i odlučio se samo za tešku. Gould mu je uskoro dogovorio borbu protiv velikog talenta Johna Corna Griffina, nakon što je ‘pravi’ protivnik morao odustati. Bila je to posljednja prilika za Braddocka i on je to znao. Nakon što se nije borio devet mjeseci, znao je da će pitanje kondicije biti ključno; kad je u drugoj rundi završio u nokdaunu, ustao se i napao Griffina svime što je imao — nokautirao ga je u trećoj rundi šokiravši boksački svijet. Za ovu je pobjedu dobio 125 dolara.

Nedugo nakon toga dobio je priliku boriti se protiv Johna Henryja Lewisa za 375 dolara, ali ta je borba zapravo bila za priliku da se bori protiv Arta Laskyja i honorar od vrtoglavih 4.100 dolara. Braddock je pobijedio obojicu, otplatio dug državi i maknuo svoje ime s liste za pomoć od 17 dolara tjedno. Čak se ohrabrio uključiti si struju i plin. Braddock je 1935. postao izazivač za titulu u teškoj kategoriji.

Problem je bio taj što je šampion u tom trenutku bio Maximilian Max Baer, jedan od najvećih nokautera dotad. On je do tog trenutka vrlo vjerojatno već ubio dva čovjeka u ringu: Frankieja Campbella i Ernieja Schaafa.

U ljeto 1930. u borbi Campbell vs Baer dogodio se bizaran i gnjusan incident; Baer se poskliznuo na tlo, Campbell mu je okrenuo leđa misleći da se radi o nokdaunu, a Baer se ustao i pogodio Campbella u glavu (ili, po nekima, u potiljak). Nakon runde Campbell je svom kutu rekao da se osjećao kao da mu se u glavi nešto slomilo. Nekoliko rundi kasnije Campbell je bio teško nokautiran i sljedećeg dana je preminuo. Schaaf se nakon svog poraza mjesecima žalio na glavobolje da bi preminuo nakon borbe protiv Prima Carnere.

Činilo se da Braddock nije mogao naići na težeg protivnika — udarača koji udara jače od njega. Navodno su za borbu protiv Baera bila organizirana skrivena kola hitne pomoći kako bi ga što prije odvezla u bolnicu. Baer je inače slavu stekao pobjedom nad legendarnim Maxom Schmellingom koji se tada borio pod zastavom nacističke Njemačke; iako nije prakticirao judaizam, Baer je u ring izašao s Davidovom zvijezdom na šorcu. Osim toga je bio poznat po nesportskom životnom stilu i lošoj disciplini. Zanimala ga je gluma — njegov film Prizefighter and a Lady iz 1934. u Njemačkoj je zabranio osobno Joseph Goebbels.

Braddock je, s druge strane, trenirao žestoko — borio se, u prilično doslovnom smislu, za život. No, pravi preokret u ovoj priči jest da je uoči meča promijenio taktiku koje se držao cijeli život; vjerovao je da neće moći nadjačati Baera udarac-za-udarac i odlučio se na taktiku koju je koristio Loughran u meču protiv njega — izdržati što duže izvan dohvata Baerove desne ruke. James J. Braddock je u očima javnosti bio samo zaboravljena, izblijedjela naslovnica magazina The Ring iz prošlosti; omjeri na kladionicama bili su 10:1 u korist Baera. Tijekom svih 15 rundi Braddock se držao podalje od Baerova desnog krošea u, za njega netipično discipliniranom stilu, i skupljao bodove. U trenucima kad je Baer pogađao, Braddock se mogao osloniti na svoju tvrdu čeljust.

Meč je dobio James J. Braddock ispunivši prognozu Jamesa J. Tunneya — bio je, konačno, svjetski prvak u teškoj kategoriji.

Boks je sport koji obožava svoje underdogove, a Braddock je i dan-danas najveći među njima. Njegova je priča prešla sportsku dimenziju — američki radnici su trebali kakvu-takvu viziju da je iz ekonomskog pakla i društva institucionalizirane nejednakosti moguće izaći. U svom je posljednjem velikom meču, protiv Joea Louisa, jednog od najvećih teškaša svih vremena bacio u nokdaun, ali nije imao snage dovršiti posao. Kroz osam rundi Louis mu je izbio zub koji mu se zabio u usnu i ozlijedio lice za 23 šava. Preminuo je 29. studenog 1974. U New York Timesu je izašla osmrtnica na kojoj je pisalo: “Ako mu je smrt došla lagano, bila je to jedina stvar koja mu je u životu došla lagano”.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.