Punchlines

Jan Błachowicz, majstor

Radnička pobjeda čovjeka iz naroda

Čovjek je rijetko raspoložen za toplo-hladnu salatu. Rekao bih čak — nikad. Pretvaram, dakako, osobna iskustva u univerzalije jer nemam potrebnu statistiku; znam pouzdano da nikad u restoranu nisam naručio toplo-hladnu salatu jer svako sjećanje na obrok toplo-hladne salate uključuje lomljenje plastične vilice na komadu piletine. Istovremeno — to govori nešto u prilog tome da postoje prilike kad su toplo-hladne salate najbolja opcija: na kolodvoru, u McDonald’su ako niste sravnjeni alkoholom ili ako volite avangardne načine samozavaravanja, pa naručujete kebab s duplom porcijom zelene salate da bude zdraviji i time ga pretvarate u toplo-hladnu salatu.

U određenim je prilikama, želim reći, toplo-hladna salata najbolje rješenje. Obrok nije jako ukusan, ali je šteta minimalna, siti ste i, najbitnije, zaboravit ćete cijelo iskustvo.

Danas mogu biti sretan što sam se prošli tjedan odlučio pisati o borbi Jana Błachowicza i Israela Adesanye; dobre sam volje, neotrovan i s lakim zadatkom ispred sebe. A ne o borbi Petra Jana i Aljamaina Sterlinga, gdje bih morao vagati između histerije argumenta kako je u pravoj (često poznatoj i kao “muškoj”) tuči uvijek kriv onaj koji najebe i paranoidno obojene psihoze argumenta koji procjenjuje u kojem je omjeru netko udaren koljenom u glavu glumio da je udaren u glavu. Ova prva borba je možda toplo-hladna salata, ali barem nije podgrijana vegetarijanska lazanja s kolodvora kao borba Jan vs Sterling.

Ono što je zanimljivo u borbama poput Błachowicz vs Adesanya je to da se smisao/kontekst borbe uspostavlja nekako retroaktivno. Tek nakon što prisustvujemo tijeku, pa ishodu borbe, možemo saznati za što su se uopće borili. Uoči ovog meča stvorila se (ili je stvorena umjetno) priča o borbi za nasljeđe od povijesnog značaja za sport, nešto što će promijeniti predznak budućnosti MMA-a i tome slično. I ja sam imao dojam da će rezultat biti od izuzetnog značaja, osobito ako Adesanya pobijedi — njegova karijera bi naglo mogla utrčati u traku tih sumnjivih kategorija najboljeg ovog i onog svih vremena. Neporažen, pa još i dvostruki prvak. Međutim to kako se borba odvija jednako je važno kao i tko u njoj sudjeluje. Da je Adesanya učinio Błachowiczu isto što i Paulu Costi, ova bi borba retroaktivno postala druga borba.

Błachowicz zaslužuje puno više hvale i puno više fanova. On je majstor u oba značenja riječi: i fizički radnik i netko tko se osobito ističe u nekoj umjetnosti

Čini se ipak da upravo ovaj ishod otkriva pravi identitet (ako to možemo tako kazati) borbe Błachowicz vs Adesanya. Bio je ovo savršen booking, i u smislu trenutka u kojem je meč dogovoren (trenutka za UFC-ovu poslovnu godinu i trenutka u karijerama sudionika) i u smislu moguće štete za divizije. Neka vrsta tihe superborbe koja popunjava vrijeme i budžet dok svi čekaju još jednu borbu Conora McGregora, Jorgea Masvidala ili Jona Jonesa u teškoj. Unatoč ovoj proračunatosti, borba je bila, kao što sam spominjao u prošlotjednoj argumentaciji, tehnički enigmatična i potencijalno uzbudljiva na čisto fizičkoj just bleed razini.

Vjerujem da svi mogu biti zadovoljni i tijekom i ishodom. U profesionalnom hrvanju se ovakvi mečevi nazivaju onima u kojima oba borca/atlete “ostaju jaki”. Banalno rečeno, Adesanyina uloga je ona umjetnika-tehničara koji dolazi na tuđi teritoriji izmjeriti mogućnosti uspjeha tehnike u pomaknutim uvjetima. Błachowicz, s druge strane, u teoriji može izgubiti puno jer, kao, brani svoj teritorij i sve to, ali čak i ako izgubi — izgubio je od tehničara-umjetnika i to je sasvim razumljivo, odnosno i dalje je isti onaj Błachowicz. Ponavljam, smisao se uspostavlja s pozicije završetka unatrag.

Pobjeda Jana Błachowicza i način na koji je do nje došao, praktično zadnjim rušenjem iz kondicijske polusmrti, savršen je zaključak ovog dvoboja čiji su sudionici imali malo želje ozlijediti jedan drugoga više nego što je potrebno. Adesanya je pokazao svoj oktagonski intelekt, a Błachowicz je pokazao da pipkanje užeta s kojim se netko objesio može čovjeku dati višak motivacije u slobodnoj borbi.

Pobjednika sam, dakle, pogodio (i uistinu koristim ovu riječ na ispravan način — s velikom dozom sreće u njezinom značenju), ali što je od onoga što sam pisao prošli tjedan imalo značaja u ovom meču?

Za Adesanyu mogu reći da sam bio prilično točan; footwork i varke su bili ono s čim je osvojio runde koje je osvojio (ja sam bodovao prvu i treću rundu za Adesanyu). Borbu je otvorio iz kontragarda, s nekoliko nožnih udaraca i pregršt varki nogama, kukovima i rukama. Sve ovo je, kao što sam spominjao, nešto što Błachowiczu ne odgovara ili, točnije, na što ne reagira dobro. Problem je u prvim rundama i dijelu treće za njega bio dvostruk i/ili naizgled nerješiv: s jedne je strane izuzetno reaktivan/osjetljiv na varke rukama (osobito zadnjom rukom kojom pokušava parirati udarac koji se ne događa, čime otvara lice za napad), a s druge, zbog Adesanyina konstantnog mijenjanja garda, nije mogao točno ocijeniti ni koliko je daleko, ni kad je dohvatljiv, pa tako ni kad treba nasrnuti.

Adesanya je jedan od boraca koji promjene garda koriste nevjerojatno dobro. Estetski dojam je nebitan i neprimjetan — laički gledano, Adesanya se na nekoliko metara od protivnika samo predomišlja kako će stajati, ali u stvarnosti se udaljenost između boraca drastično mijenja; utrčati u kontragard i utrčati u klasični gard nije ista stvar kojim god alatima raspolagali. Osim toga, izmjena garda izvan protivničkog dohvata uvijek neprimjetno krade centimetre i može ostaviti lažni dojam da je netko ostao na istom mjestu, iako nije.

Zbog ovoga je Adesanya bio tako uspješan s nožnim udarcima. Błachowicz je štreberski branio low i calf kickove, ali kako su oni dolazili sa svih strana i uvijek iz drugačijih kutova (o tome da se calf kick i ne može baš jako uspješno braniti da i ne govorimo), šteta se brzo hvatala na njegove potkoljenice. U prvoj rundi je zbog ovih dviju stvari Błachowicz pristao i na tempo i na distancu. Odličan primjer ovoga je trenutak u drugoj rundi kad je Adesanya lažirao spinning back kick, a Błachowicz posrnuo unatrag i leđima se naslonio na kavez.

Tijekom prve tri runde cijela se priča o borbi odvijala u samom Błachowiczu.

Adesanya je bio Adesanya. Vodio je svoju borbu; odnosno, točnije, upravljao je borbom. No, Błachowicz je, čak i dok je Bruce Buffer čitao njegov portfelj, izgledao neobično nemirno. Očekivao sam kako činjenica da se bori protiv takvog hiperboksača kakav je Israel neće imati utjecaja na nekoga čiji je stoicizam možda čišći nego, primjerice, Habibov (Habib se, recimo, nikad nije morao nositi s jutrom nakon sramotnog poraza). Nakon početka borbe činilo se da Adesanya naprosto nije tu da bude napadnut te da Jan ne može predvidjeti teleportacijsku mapu pojavljivanja.

No, nešto je u Błachowiczu bilo drugačije neovisno o tehničkom razvoju meča. Trenuci poput onog u drugoj rundi kad je Adesanya thai hvatom preokrenuo pozicije u klinču, uputio koljeno i izašao, činile su se gotovo nadrealnima.

Błachowicz nije borac koji dodirne/pogodi protivnika i zaustavi se da promisli kakvi su faktori rizika nastavka ofenzive, a upravo je tako izgledao tijekom prve polovice meča. Dio odgovora može biti u tome što je doista teško ne biti impresioniran Adesanyinim opsjenarskim trikovima, a dio je možda bliže principu realiteta — na početku treće runde Błachowicz je imao uspješan juriš, ali se Adesanya oporavio, ustao i uputio najtvrđi udarac u meču. Izgledalo je da je Błachowiczu postalo jasno kako ideja da bude nokautiran nije tako apstraktna kako je mislio.

Ovo ne govorim da omalovažim njegov uspjeh, naprotiv — dio njegove pobjede leži u toj mističnoj energiji ili džedajevskoj sili koja se ponekad pojavljuje u izabranim borcima. Drugi dio leži u tehničkoj činjenici koju sam potpuno promašio — Adesanya ne umije braniti rušenja u sredini oktagona.

Iako je Jan imao nekoliko sjajnih udaraca tijekom borbe (lijevi check hook/aperkat iz kontre u trećoj, desni direkt i middle kick u četvrtoj), pobijedio je na osnovu hrvanja koje je, pak, mogao izvesti na osnovu očito mučnog čupanja energije/volje/sile iz trbuha. Zbog toga je, pomalo naopako, Błachowicz postao bolji i uspješniji kad se umorio i možda ušao u neki operativni modus instinkta koji mu je (uz sekundante, naravno) govorio da udara i hrva kako zna. U četvrtoj je rundi nakon rušenja zasjeo u halfguard i lako osvojio rundu.

Ono u čemu se (ili kako se) otkrila njegova vrijednost ipak je bila peta runda. S obzirom na to da je na početku pete runde Jan izgledao na dobrom putu da dobije batine a la Costa, mogu reći da me je tim jednim rušenjem osvojio. Adesanya je izgledao svježije i spremnije da, u najmanju ruku, osvoji rundu bez problema. Błachowicz je ne samo našao energije da izvede ključno rušenje, nego i da ga učini tamo gdje je Adesanya najmanje defenzivno sposoban. K tome je još uspio u zadnjim sekundama osvojiti mount poziciju i pobijediti.

Ta pobjeda je nedvojbeno zaslužena, ali tko god bili suci (imena ne želim ni znati) koji su ijednu rundu ove borbe ocijenili s 10-8, želim im da izgube posao, licencu i novčanik sa svim dokumentima (i to u Hrvatskoj).

Ne napušta me dojam da meč neće nikoga poslati u besmrtnost, ali dvije stvari su postale malo jasnije: 1. Adesanyu se može pobijediti hrvanjem u centru oktagona. Ne znam ovo reći pametnije niti elaborirano — to je sada, čini se, naprosto nešto dostupno protivnicima; 2. Błachowicz zaslužuje puno više hvale i puno više fanova jer utjelovljuje istinski borilački duh.

Borac bi trebala biti dvokomponentna riječ. To je netko tko je svladao tehnike i taktike kojima drugog borca može pobijediti. Ali bi to trebao biti i netko tko u sebi ima upornost, žestinu ili neku kvalitetu duha koju drugi nemaju. Zbog toga, teška srca, ne mogu nazvati Mikea Tysona boksačem čija se ostavština može mjeriti s najboljima; njegov ga je prvi veliki poraz (uz slavu kao gorivo) gurnuo u provaliju samosažaljevanja i otužni narcizam. Drugi, kao recimo Floyd Mayweather, nikad nisu bili u prilici (velikim dijelom zbog vrhunskog menadžmenta) nadići veliki poraz (ako pod nadilaženjem ne računamo onaj ignorirani poraz od Marcosa Maidane) ili karijerni problem.

Błachowicz je majstor u oba značenja riječi: i fizički radnik i netko tko se osobito ističe u nekoj umjetnosti. Nosio se sa svakim prokletim sranjem koje ovaj sport donosi, postao šampion i pobijedio nepobijeđenog. A sve to izgledajući kao netko kome biste u kavani prišli i rekli: Majstore, jesmo li za rakijicu?

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.