Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Jon Jones, pobijeđen

Kamo s najboljim MMA borcem?

Više od 10 sati ova je kolumna imala naslov “Jon Jones” s nekoliko praznih redova ispod njega. Pisao sam i prije o Jonesu i uvijek je bilo ovako. Iako je teško u nekoliko riječi smjestiti sve ono što Jones jest, upravo prazna polja nakon njegova imena najbolje definiraju ono što je on u određenom trenutku. Neizrečeno je dio njegova identiteta jednako koliko i ono što često govorimo. Po istom je principu definiran kvalitetama koje nema koliko onima koje ima.

Prije nekoliko godina u prazna polja iza njegovog imena mogli smo natiskivati ukupnost njegovih moralnih nedostataka izvan kaveza i licemjernost slijepu na te nedostatke koja se poziva na Boga i pravdu. Gledati ga kako nonšalantno priča o očinstvu iz pozicije nekoga tko se zabio automobilom u trudnicu i pobjegao s par dekagrama trave s lica nesreće barem je jednako neobjašnjivo kao i ono što radi svojim protivnicima u kavezu. Danas je, međutim, ta praznina popunjena — indiferentnošću. U nekom trenutku nam je postalo svejedno što Jones radi u oktagonu i izvan njega.

Kao da je sve one koji su tvrdili kako borci nižih kategorija ne mogu biti najbolji svih vremena ili pound-for-pound prvaci pogodila bumerang-kletva Demetriusa Johnsona. Sve ono što se spočitavalo Mighty Mouseu — od globalne nepopularnosti do upitne natjecateljske konkurencije — spopalo je Jona Jonesa; najboljeg, najjačeg, najmlađeg i najljepšeg Jona Jonesa. Osobno ga prezirem, ali to me ne sprečava da uživam gledajući ga u kavezu. On je uistinu najbolji MMA borac. Nije čak bitno govorimo li o prošlom desetljeću ili ovom trenutku ili o bilo kojoj od suštinski nedokazivih kategorija — govorimo o čovjeku koji je počistio nekoliko generacija izazivača u svojoj kategoriji. Možemo potpuno kolokvijalno i kafanski reći samo da je najbolji.

Kako je onda moguće da Jones više nije superstar?

Dva su razloga tome: stilska transformacija u borca na bodove i kvalieta konkurencije. Kažem vam — Jon Jones je bez Daniela Cormiera Demetrious Johnson s nešto slabijom tehnikom i nešto više prodanih ulaznica. Najbolji borac za kojeg nas nije briga.

Zvižduci publike na proglašenju pobjednika su materijalizacija razočaranja Jonesovih, a ne Reyesovih fanova

Veliki broj kolega kolumnista, podcastera i analitičara je uoči Jonesova meča protiv Dominicka Reyesa razmišljao u smjeru ovoga što danas pišem. Isključujem, dakako, programe poput Inside the Octagon čiji je de jure zadatak ne dovesti formu i sportski integritet borca u pitanje uoči PPV priredbe. Pitanje o novom Jonesu je pitanje samo na papiru — stilska transformacija je definitivno započela tamo nekad u vrijeme povratničkog meča s Ovinceom Saint Preuxom.

Pravo je pitanje kakve je ta transformacija prirode, odnosno je li ona prisilna ili voljna. Je li Jones u svojim 30-ima izgubio pikogram brzine i refleksnih reakcija ili se sustavno etablirao u ekonomičnog egzekutora. Je li današnji Jones Muhammad Ali nakon suspenzije i poraza od Fraziera ili Georges St-Pierre prije prve mirovine? Ako ste doista najzadrtiji Bones fan i vjerujete da nijedna Jonesova izvedba nije bila ispod standarda njegove prve šampionske vladavine, onda ću vas podsjetiti da je Thiago Santos u očima jednog od triju sudaca šampion poluteške kategorije. I to na jednoj nozi.

Ono što najzadrtiji Bones fan može i treba postaviti kao valjanu protutezu upravo je to da smo postali indiferentni prema Jonesu jer je on postao indiferentan prema sportu. Ili, točnije — prema borbi. Nas treba zanimati gdje je mjesto Dominicka Reyesa u ovoj kompleksnoj jednadžbi Jona Jonesa? Koliko su njegove prednosti bile fizičke, a koliko psihološke? Može li se sve svesti na uobičajenu argumentaciju o stilskoj nepovoljnosti?

Razmotrimo sve aspekte.

U čisto fizičkom smislu, Reyes je ono što Jones najmanje voli. Manje čak i od primanja low kickova. Jon Jones najviše problema ima s borcima koji mu pariraju visinom i dohvatom. Njegov skor tako jednim dijelom govori u prilog činjenici da mu službeno nitko ne parira u kondorovskom rasponu ruku.

Ali, veliko ali — visoki borci u pravilu su (Stefan Struve je najsmješnija aberacija ovog pravila) borci distance bez obzira na raspon ruku. Reyes ima nesrazmjerno mali raspon ruku, ali se kao visoki borac bori “dugo”. Njegov dohvat bliži je onom puno nižeg Thiaga Santosa, ali za razliku od njega Reyes bolje koristi duge pravocrtne udarce i kretanje kojim kontrolira zonu opasnosti. U fizičkom je smislu, uz Alexandera Gustafssona najneugodniji izazivač Jonesu u diviziji. Čitav stil borbe Jona Jonesa izgrađen je oko ideje da dodirne protivnika bez da on ima mogućnost dodirnuti njega.

Protiv Reyesa je, i na samoj fizičkoj razini, to bilo gotovo neizvedivo.

Psihološki aspekt ovog dvoboja većim je dijelom priča o Jonesu samom. Njegova supermoć je samouvjerenost. Ona doseže razine koje bi se u svakom drugom slučaju mogle nazvati patološkima. Zamislite tu razinu uvjerenja u svoj uspjeh na bilo kom drugom? Da je političar, znanstvenik, kuhar, vodoinstalater ili samo malo lošiji borac, rekli bismo da pati od derealizacije. Jon Jones je jedan od milijun luđaka čija se deluzija poklopila sa stvarnim vještinama. Pod pritiskom ove vjere u sebe kao Izabranog urušava se volja izazivača koji u sebe sumnjaju. Gledati Jonesa kako šeta ka oktagonu prvi je njegov napad koji morate moći preživjeti. Reyes se činio kao najslabiji izazivač Jonesove aure; blago nezainteresiran i s nekoliko predviđanja umjesto uvreda.

No, nešto je čudno probudio u Jonesu. Reyesov jedini pokušaj provokacije bila je izjava da se Jones još nije borio s vrhunskim atletom. Prilično promašena izjava od čovjeka koji se počeo baviti MMA-om jer nije bio dovoljno dobar za NFL. No, ipak je uspjela. U protunapadu je Jones uzvratio Reyesu da nema nikakvih uspjeha u drugim borilačkim sportovima i da je kvaliteta njegovih protivnika u najmanju ruku upitna. Zvuči poznato jer upravo se to spočitava Jonesu posljednjih godina ili općenito. Nešto u izostanku panike, agresije ili kakve druge pretjerane reakcije dalo je naslutiti da Reyes neće biti omađijan Jonesovim vudu prstima. Skočivši na Jonesa u prvoj sekundi meča, Reyes je istovremeno postavio narativ borbe i raspršio leptiriće u trbuhu.

Sve su ovo preduvjeti za pobijediti Jonesa, ali ono što morate imati su stil i tehnika koju Jones ne može pobijediti. Jones će vas, kao jedan od najboljih analitičara u oktagonu, sigurno pročitati, ali trik je u tome da poništite njegovu reakciju na ono što je pročitao. Reyes je to učinio gotovo savršeno.

Stilski govoreći, Reyesove su prednosti produžetak njegovih fizičkih predispozicija. Ključni faktor subotnjeg meča bila je činjenica da je Jones borac koji rijetko napada kombinacijama volumena — njegova je paleta udaraca široka, ali rijetko povezuje udarce u ofenzivni lanac. Uglavnom kontrolira ritam borbe upućujući udarac po udarac u tempu koji na protivnika djeluje paralizirajuće.

Boksačke i kickboksačke kombinacije prate određeni nacrt i nakon nekog vremena u borbi te se matrice mogu razumjeti i na njih se može reagirati odgovarajućim kontranapadom. Kako Jones napada pojedinačnim udarcima, sekvenca ne postoji — iza svakog zadnjeg direkta može doći jedan od 10 udaraca po bilo kojoj osi ili putanji. Ovo je problem za dosta stilova, osim ako ste precizni kontraš koji također uzvraća kroz pojedinačne kontre, kao što Reyes čini zadnjim lijevim direktom i desnim aperkatom iz kontragarda. Kako Jones mrzi primati nožne udarce ispod pojasa, njegovi su preventivni oblique i calf kickovi gotovo uvijek bez setupa — ili “goli”, kako treneri vole reći. Nema bolje pozicije za dobrog boksačkog kontraša od primanja low kicka i kontriranja zadnjim direktom.

Bitan faktor u ovoj borbi koji se još uvijek ne spominje dovoljno ili uopće jest i taj što je Jonesovo mijenjanje garda po prvi put djelovalo ili disfunkcionalno ili kontraproduktivno. Njegove izmjene stava odlično su oružje u borbi na distanci kad može kickovima i prednjim direktom poništavati protivnikove kombinacije prije nego što se dogode, ali protiv Reyesa, koji je odlučio izići iz svoje kontraške kukuljice i jurišati u blicevima, nisu imale efekta. Dodamo li tome Jonesovu najveću boljku — defenzivno boksanje i osobito tendenciju da odmiče glavu od udarca, ne treba čuditi da je Jonesu bilo potrebno 15 minuta primanja batina i umorni Reyes da uspije sprovesti ikakav plan.

Kad smo već na kontroverznoj temi Jonesova skretanja pogleda s protivnika kad prima udarce, valja reći da se u teoriji radi o korisnom otklonu, rolling with the punches, kojima je u meču protiv Reyesa izbjegao mnogo udaraca, ali protiv nekoga tko je u seriji od pet ili šest udaraca gubitak napadača iz vidokruga može biti poguban.

Jonesova uobičajena strategija tako je zakazala po nekoliko točaka.

Sondiranje protivnika nožnim udarcima u koljena i prstima prednje ruke raspalo se pod Reyesovom neočekivanom agresijom. Nije imao sposobnost da presječe kutove i zarobi protivnika i, ono najnevjerojatnije, umjesto da ima Reyesa leđima na kavezu (što je, pak, njegova česta mana) i kontrolira klinč, Jones se sam često nalazio u toj poziciji. Čak i kad bi Reyes dolazio do zida kaveza, prelako bi izlazio iz pozicije kroz feintove koje Jones nije znao pročitati. Kad je Reyes postao preumoran da održava brzinu i količinu kretanja, Jones se svejedno odlučivao za hrvanje na kavezu umjesto ulaska u klinč koji ga je u prvih nekoliko rundi iznevjerio. Iako Jonesovo hrvanje već godinama stagnira, nekoliko kratkih rušenja vjerojatno su ono što je sucima dalo barem nekakvu argumentaciju za dodjelu rundi Jonesu.

Ta je argumentacija i dalje potpuno diletantska, ali se bar nešto ima za reći. Osim, naravno, ako ste Joe Solis, koji je na svojoj sramotnoj kartici i drugu i treću rundu dodijelio Jonesu. Onda se možete zakopati u đubre.

Često se debatira o sustavu bodovanja rundi u šampionskim mečevima u koje se uvlače magloviti parametri poput “prava na pojas”, “uzimanje pojasa šampionu”, “dokazivanje da X više želi pobjedu” i sličnih obrazaca birtijskog tumačenja pravila. Sustav je jasan — ocjenjuju se individualne runde kojih je pet baš zbog toga da se smanji broj neriješenih ishoda. Sustav nije idealan, ali nije ni potpuno pogrešan — u najgorem je slučaju jasan. U slučaju meča Jones vs. Reyes nije bitno čak ni po kojem principu nagrađujemo trud i uspjeh boraca u ringu — jedini način da Jones bude pobjednik ovog meča je da se radilo o hrvačkoj borbi u kojoj je Reyes diskvalificiran zbog neprestanog udaranja protivnika u glavu.

Reyes je dobio prve tri runde gotovo neupitno, statistički i logički: uputio je više udaraca, bio agresivniji, napadi su mu bili smisleni, konzistentni i upravljao je borbom. Posljednje dvije runde dobio je Jones, velikim dijelom zbog uspostavljanja kontrole nad tijekom i mjestom borbe i nešto više upućenih udaraca. Ako se diskutira o tome da je Jones dobio treću rundu, onda po istom principu možemo otvoriti i zaključenu raspravu o četvrtoj, na početku koje je Jones dobio nekoliko teških udaraca, ili o petoj, u kojoj je broj razmijenjenih udaraca bio gotovo jednak.

Argument o Jonesovim rušenjima također ima dvije oštrice — rušenje nije svrha samo po sebi, rušenje je put do završetka borbe. Ako borac koji je rušen onemogući progres tog puta, rušenje ne može imati prevagu u dodjeljivanju runde. Koliko je pokušaja završetka izašlo iz Jonesova dvaju rušenja? Nula. Koliko prolazaka garda? Nula. Koliko je vremena Jones proveo na Reyesu u parteru u kontroli nakon rušenja? Nisam štopao, ali zaokružimo na — nula.

Nisam zadovoljan ovim ishodom, ali više me žalosti što nitko ne bi trebao biti.

Ono što je Jonesove fanove držalo na životu bila je ideja da je njegova rezigniranost rezultat neuzbudljive konkurencije. Jones bi se mogao nazvati u širem smislu reaktivnim borcem — potrebno ga je uistinu izazvati da pokaže najbolje/najgore od sebe. Moglo se reći da ga ni Anthony Smith ni Thiago Santos, koji se ozlijedio, nisu izazvali na pravi način, ali nakon što je Reyes došao potući se i doista tukao Jonesa, čini se da je istina bliže onoj iz prvih redova ovog teksta. UFC ne može biti sretan ovakvim ishodom jer potencijalni superfightovi s Israelom Adesanyom ili s nekim iz teške divizije ne zvuče više tako primamljivo. Sam Jones, koji se toliko bori za svoju ostavštinu, ovakvim je izvedbama ozbiljno kompromitira. Zvižduci publike na proglašenju pobjednika su materijalizacija razočaranja Jonesovih, a ne Reyesovih fanova.

Možemo lamentirati o tome kako je statistički nemoguće biti na vrhu divizije i braniti titulu do beskraja. Što se više borite na najvišim razinama natjecanja i što više unapređujete sport, šanse su veće da vaša unapređenja budu upotrijebljena protiv vas od nekog klinca koji se učio boriti gledajući vas. Od svih načina na koji nas je Jon Jones mogao razočarati dogodilo se jedino koje od njega nismo očekivali.

Danas u prazna polja nakon njegovog imena može stajati samo — pobijeđen.