Čini mi se da živimo u vrijeme u kojem je ideja o smrti dublje potisnuta iz svijesti (a i svakodnevice) nego ikad prije. Naša je stvarnost prije svega konzumentska, a njen je projekt prekodirati nas u male bogove. Uživanje u proizvodima i uslugama ne može biti uspješno ako, na primjer, znamo da će trajati samo jedno određeno vrijeme; sedamdesete su nove šezdesete su nove pedesete su nove četrdesete su nove tridesete su nove dvadesete… Ono što nam korporacije prodaju je ideja o vječnom užitku (godine su samo broj) — jer ako pomislimo na smrt, možda se odamo nekim drugim projektima osim konzumacije, projektima koji ne moraju direktno narcistički biti vezani za sebstvo. Najveći marketinški horor je zapravo sljedeći: što ako konzument užitak pronađe u nečemu izvan konzumacije, izvan robe, usluge ili algoritma?
Dio sveprožimajuće propagande konzumiranja je i ideja da kvaliteta života nikad ne mora patiti, potreban nam je samo pravi proizvod. Na ovaj se način, a to sam već spominjao, pojavljuju paradoksalni proizvodi poput piva bez alkohola ili kave bez kofeina. Mali bogovi, kako sam nazvao taj suvremeni konzumirajući subjekt, ne samo da nikad ne umiru, oni nikad ništa ne žrtvuju; po prirodi stvari žrtvuje se njima. No, pojave koje su u srži na neki način ekstremne, poput borilačkih sportova, prkose ovakvoj ideologiji. Na oltaru sporta se nepovratno žrtvuje zdravlje — skraćuje život, riskiraju moždane traume i tako dalje. Svoj ulazak u borilački sport platit ćete skupo i upravo onime što vam je najvažnije. Čini mi se da postoje borci koji su uslijed konzumerističke propagande nesvjesni ovoga, sve dok ne bude prekasno.
Pišem o ovome potaknut videom koji sam gledao prije desetak dana, u kojem u nekom japanskom zabavnom programu nekad strašnog i potpuno ludog japanskog kečera, borca, političara, pregovarača u otmicama i još svašta nešto guraju u invalidskim kolicima. Nedugo nakon toga, 1.10. 2022. je preminuo.
Ovo je priča o samo nekim životima Antonija Inokija.
—
“Bio je prije svega kečer.”
Antonija Inokija, rođenog kao Inoki Kanji, trenirali su Rikidozan i Frank Gotch. I jedan i drugi čekaju svoju Punchlines kolumnu, ali ovako, ukratko, radi se o dvojici ljudi koji su definirali zapadnjacima bizaran miks profesionalnog hrvanja (kečerstva) i catch-as-catch-can hrvanja (pravog hrvanja) iz kojeg je stvoren japanski MMA.
Njegova je radikalnost u kontekstu rizika bila nešto što je inspiriralo nekoliko generacija kečera i MMA boraca, ako ne i političara
Rikidozan je ostavio najviše traga na mladog Inokija. Radilo se o Korejcu koji je ostao poznat pod imenom Otac puroresua (puroresu je japansko ime za kečere, krivo izgovoren engleski izraz professional wrestling). Rikidozan je počeo kao sumo hrvač, došavši do trećeg najvišeg ranga (sekiwake). Bio je prvi koji je uočio potrebu Japanaca da nakon Drugog svjetskog rata navijaju za nekog svog i nekog tko nije bio kontaminiran katastrofalnim ratnim porazom. Ovo je ostala ideja koja je Inokija gonila i preko granica profesionalnog hrvanja.
Od Karla Gotcha učio je catch-as-catch-can tehnike. Gotch je bio američki Nijemac rođen u Belgiji i jedan je od najlegendarnijih catch-as-catch-can hrvača, sigurno najlegendarniji koji se posvetio profesionalnom hrvanju. Gotchova ideja u to vrijeme nije bila revolucionarna, ali on ju je sprovodio najbolje — bez obzira na to što je puroresu bio fejk, hrvači su morali biti hrvači. Ovo je druga ideja koju je Inoki upisao u svoj identitetski kod. Gotch je bio uzor na kojem je osnovan japanski UWF (United Wrestling Federation) — praktično odvojeni žanr profesionalnog hrvanja u kojem su bili dopušteni stvarni udarci i bacanja te u kojima su neki mečevi bili bez scenarija.
I Rikidozan i Gotch bili su uistinu opasni momci (Rikidozana je na koncu nožem izbo član yakuza Katsushi Murata), a Inoki je odlučio postati upravo to. Ali i biti bogat.
Teško je reći koliko je Inoki bio opasan borac. Cijeli njegov život bio je ono što bi se u biznisu profesionalnog hrvanja nazivalo — a work, scenaristički unaprijeđena stvarnost. Ostaju, međutim činjenice da ga je trenirao i hrvač Isao Yoshiwara te kosen džudaš Kiyotaka Otsubo. Kasne 1960-e Inoki je proveo u Americi, gdje je njegova persona u potpunosti zaživjela. Vratio se u Japan s novim — američkim, reklo bi se — samopouzdanjem. Potpisao je za JWA (Japan Pro Wrestling Alliance) i s drugom najvećom zvijezdom generacije Karla Gotcha, Giant Babom, postao najveća japanska zvijezda.
Inokijeva je karijera bila vezana za kompaniju NJPW (New Japan Pro-Wrestling) koju je osnovao 1972. i u kojoj je nastupao do 2005. Ona je i dan-danas mjesto najvećih talenata japanskog puroresua čiji kečeri drže najviše ocjene legendarne liste Davea Meltzera. Inoki je 1970-ih postao opsjednut idejom koja je danas poznata kao MMA : želio je saznati što bi se dogodilo kad bi se borili najveći šampioni iz različitih borilačkih sportova. Kako je sebe smatrao najvećim šampionom svog sporta (ovdje valja napomenuti da su kečeri u Japanu smatrani pravim borcima i da ih je većina prošla neku vrstu ozbiljnog treninga, najčešće džudo ili amatersko hrvanje), uglavnom se bavio izazovima drugim šampionima.
Drugi šampioni, naravno, nisu bili toliko ludi boriti se u nepoznatoj zemlji s mutnim tipom koji se bavi pisanjem scenarija za borbe, ali je ponetko i nasjeo. Jedan od njih bio je i Muhammad Ali. U meču iz 1976. koji su gledali milijuni ništa se posebno nije dogodilo — bila je to kao neka najgora borba iz Pridea u kojoj je hrvač ležao i čekao udarača da se saplete o njegove noge, ali ideja je ostala na životu.
Inoki se ‘borio’ i borio s cijelim nizom apsolutnih luđaka poput Everetta Eddyja, kojeg je zamalo ubio bacivši ga nespremnog na stol, ili karataša Willieja Williamsa (koji je, navodno insistirao na tome da se uistinu hrva s medvjedom na snimanju filma, pazite ovo, The Strongest Karate 2) u meču koji je sudac prekinuo jer su obojica prečesto ispadala iz ringa. Inoki je bio u desecima bizarnih borbi za koje je teško ustanoviti koliko su bile prave, a koliko dogovorene. Ono što se može saznati je da su često upravo dogovorene borbe s Inokijem znale krivo skrenuti, a dvije od njih su posebno legendarne.
U prvoj je prebio snagatora, američkog Hrvata Antonija Baričevića, poznatog kao The Great Antonio, nakon što se ovaj odlučio praviti da Inokijevi udarci ne bole. Meč je za Baričevića završio u lokvi krvi. Drugi poznat Inokijev dogovoreni meč koji se oteo kontroli bio je onaj protiv Pakistanca Akrama Pahalwana. Nakon što je meč odlutao od scenarija, a dvojac prestao surađivati, Akram je ugrizao Inokija za ruku, a Inoki je njega ubo u oko. Meč je završio legitimnom pobjedom Inokija putem armlocka.
Kad je MMA postao popularan u Japanu, Inoki se bacio u promociju sporta koji je pomogao stvoriti. Mnogi se vjerojatno sjećaju priredbi Inoki Bom-Ba-Ye na četiri Nove godine od 2000. do 2003., na kojima su se borili Fedor Emilijanenko, Lyoto Machida, Josh Barnett, Semmy Schilt, Alistair Overeem, Quinton Jackson, Mirko Filipović, Don Frye, Gary Goodridge i mnogi drugi.
—
“Bio je, na koncu, samo političar.”
Kad je 1989. prvi put izabran u Dom vijećnika, Antonio Inoki je bio član partije suludog naziva Stranka sporta i mira. Tijekom kampanje uvelike je koristio hrvačku retoriku (koja, istini za volju nije ni hrvačka niti je retorika) — izvest će hvat hobotnice nad japanskom legislacijom i zadnji kružni na porezima. Inokijeva ideologija bila je upravo takva, relativno prazan diskurs o globalnom miru putem sporta; kad bi svi radili sklekove svijetom bi tobože vladao mir.
Ali Inoki je tih godina iskakao iz svega što je imalo čep — od energetskih pića do, navodno, deterdženata. Njegova popularnost izvan ringa bila je na vrhuncu. Ono što nije mogao pretpostaviti bilo je to da će njegova ideologija sporta i mira biti na testu godinu dana nakon što je postao političar.
Počela je kriza u Zaljevu i preko stotinu japanskih obitelji ostalo je zarobljeno u Iraku. Saddam Hussein je zadržavanjem stranaca u Iraku vjerojatno planirao odgoditi američko bombardiranje koje je bilo sve izglednije. Imajući to na umu, ne čudi da pregovori nisu vodili nikamo. Inoki je uočio priliku i odlučio samostalno zaraditi neke političke bodove. Nekako mi se čini simptomatično da jedan kečer glavom bez obzira pohrli u situaciju koja može ispasti ili šarmantna ili pogubna. Njegova je ideja bila ne predstavljati ministarstvo vanjskih poslova, možda čak ni japanski narod — Inoki je nastupio kao zvijezda koja je u ime mira i sporta prokleta težnjom da nešto učini.
Bio je to sulud projekt. Svijetom su kružile peticije, molbe i osude, ali Hussein je bio bez milosti; pregovori nisu vodili nikamo. Inoki se, kečerski lukavo, namjerno predstavljao velikim dijelom kao klaun — klaun ne može biti politički opasan. To mu je pružilo mogućnost da dolazi u Irak, susreće neke sitne političare i pregovara. Nakon što je Irak pustio žene i djecu da se vrate kućama, pregovori su u potpunosti stali. Kao i svaki carny, Inoki je balansirao moguće dojmove o sebi, one između šašavca i muškarčine — džogirao je Bagdadom u kratkom šorcu, pozdravljao građane i dogovarao sastanke sa sve više rangiranim dužnosnicima. Na koncu je uspio dogovoriti nekoliko sastanaka s Udayem Husseinom, Saddamovim najstarijim sinom.
A onda je krenulo ludilo kakvo je samo Inoki mogao skuhati.
U nekim od razgovora obećao je preći na Islam i to mu je omogućeno u svetoj džamiji Karbala. Iz nje su svijetom krenule Inokijeve snimke i slike kako drži dlanove okrenute ka nebu kao što ih tijekom molitve El-Fatihe drže muslimani. Žrtvovana su mu dva ovna. Dobio je novo muslimansko ime Muhammad Hussain, koje je zadržao do smrti, iako se (nikad više) nije pridržavao Islama. Inoki je, za razliku od svojih kolega političara, bio u stanju žrtvovati dio svog identiteta upravo zato što kao kečer nije imao stabilan identitet — sve je bilo podložno promjeni i igri. Dan nakon što je sigurnosno vijeće UN-a izglasalo privolu za upotrebu vojne sile u Iraku, Inoki se odlučio na najriskantniji potez. Umjesto još jednog odlaska koji je izgledao kao potez usmjeren dobiti u odnosima s javnošću, Inoki je u Irak poveo članove obitelji onih koji su ondje bili zarobljeni.
Trebalo mu je nekoliko dana da sklepa priredbu koju je nazvao festivalom mira. Na nju je pozvao niz kečera, glazbenika, džudoka i igrača baseballa koji su više ili manje uspješno nastupili. Kečeri su, naravno, bili zvijezde večeri i Iračani su bili oduševljeni. Procjenjuje se da je priredbi svjedočilo oko 35.000 ljudi.
Veliki dio ljudi koje je Inoki poveo sa sobom odlučio je ostati s muškarcima koji su bili zarobljeni. U filmskom preokretu, na dan kad je Antonio Inoki kretao prema avionu za Japan do Saddama je došlo pismo koje mu je poslao nekad puno ranije. Japanski ataše je doslovno jurio za Inokijem na aerodrom da zaustavi njegov odlazak. Bio je dogovoren novi, ovaj put potpuno drugačiji sastanak s Udayem Husseinom. Kao da nikad ranije nisu o tome razgovarali, Uday je Inokiju objavio da će osloboditi preostale Japance i ispričao se što je cijeli proces trajao toliko dugo. Sljedeći je dan Hussein oslobodio i preostalih preko 5.000 stranaca koji su bili zadržani u Iraku.
Inoki je na fotografiranju s oslobođenima uzvikivao svoju kečersku frazu iz ringa: “1-2-3-Daaa!”
—
Često ćete čuti da uspjeh ne dolazi bez rizika od neuspjeha, ali radi se o preoptimističnom viđenju stvari. U stvarnosti, uspjeh ne dolazi bez žrtve. Teško je s ove vremenske i zemljopisne distance reći kakav je čovjek Inoki bio, ali sigurno je da je znao što žrtvuje. Njegova je radikalnost u kontekstu rizika bila nešto što je inspiriralo nekoliko generacija kečera i MMA boraca, ako ne i političara. Ova ga kolumna ovim riječima uvrštava u svoj umišljeni Hall of Fame u kojem nisu nužno najbolji ljudi, ali su često oni koji su za publiku žrtvovali najviše.
