Ako volite country glazbu, jedan pogled na Donalda Cowboya Cerronea dovoljan je da vam se lice iskrivi u grimasu gnušanja one vrste koja je jedino zajedničko tlo snobovima svih vrsta. U ulaštenom odijelu, s izbrušenim čizmama i za borca lake kategorije prevelikom stetsonu u koji je, da zabune ne bude da se o kauboju radi, zabodeno i nekakvo pero križanca fazana i pauna, Cerrone izgleda kao netko na koga su nas izvođači outlaw country generacije upozoravali, a njihova djeca upozoravaju i danas. “Hey pretty boy in the baseball hat, You couldn’t hit country with a baseball bat, Country ain’t just about where you’re at, It’s about bein’ true to what’s inside”, pjevao je sin Waylona Jenningsa i Jessie Coulter, Waylon Shooter Jennings.
Nakon borbi sjedio bi u sakou i istom tom šeširu s izvezenim logom Monstera na presicama koje nikada nije propuštao bez obzira na rezultat, s pivom u ruci koje nikad nije propuštao, bez obzira na rezultat. Redatelj prijenosa znojio bi se za vrijeme njegovih odgovora satkanih nekom vrstom umjetnosti od rečenica gdje su subjekt, objekt i predikat izvedenice riječi fuck. Često je bio ukrašen tzv. šljivama, svježe zašiven ili razbijenih usana u kojima je svejedno držao duhan za žvakanje.
Bit ću iskren — nije mi značio puno.
“Opet Cowboy!” govorili smo godinama, prevrćući teatralno očima pri pogledu na svaki drugi UFC-ov PPV event. Uistinu, Cowboy nam se učinio uvijek dostupnim pa smo ga zauzvrat, kako to već ljudi pogano vole raditi, u najboljem slučaju uzimali zdravo za gotovo, u najgorem kao dosadnu smetnju poput muha koje se roje nad njegovom jedinom svinjom u staji ranča u New Mexicu.
Zašto danas pišem o njemu, ako sam i sam bio takav? Jednostavno je: kao prvo, godinama sam bio u krivu, kao drugo — on nam se nikad nije ni pokušao svidjeti. Kolumnu pišem najviše iz ovog drugog razloga.
Danas kužim da se Donald Cerrone na drugi način uklapa u pjesmu Shootera Jenningsa nego kako sam nekad mislio. Doista, njegove kaubojke i šeširi samo su bile smetnja da vidimo zbog čega je Cerrone uistinu bio kauboj: “It’s about bein’ true to what’s inside”.
…
Priča o Donaldu Cowboy Cerroneu neće biti jedan od onih sjetnih narativa iz prošlih vremena na koja često, po meni uvijek, gledamo kroz idealizirajuće vizire. Reći ću vam da je rođen u Colorado Springsu u državi Colorado u obitelji srednjeg staleža i da je prvi kontakt sa stokom imao s 14 godina kad su ga roditelji poslali babi i djedu na selo, na farmu gdje se uzgajaju losovi. Možete pretpostaviti da onamo nije poslan za nagradu. Mladi Donald se često tukao u školi, zaostajao u učenju i imao tip otpora prema autoritetima kakav imaju budući uličari, a ne intelektualci. Njegov odlazak tako nije bio onaj disidenta nego kriminalca u nastajanju. “I was the worst kid ever”, reći će danas Cerrone racionalizirajući odbijanje svojih roditelja. Dobio je tijekom tih godina i hrpu dijagnoza psiholoških poremećaja koji se danas ljepe djeci po anamnezama kao navijačke naljepnice po toaletima benzinskih pumpi.
Na farmi losova odlučio je postati kauboj, ali pitanje je bilo od čega će živjeti.
Cerroneova verzija kauboja svakako je pastiš, ako ne i totalni kič, ali on je svoje pero u šeširu zaslužio u oktagonu svojim borbama
Roditelji njegovih roditelja pustili su Donaldu da pokuša biti što god želi. U očekivanom razvoju situacije za klinca s dijagnozom ADD-a mladi kauboj prošao je razne životne pozive u luckastom rasponu između mađioničara i jahača rodea dok se nije odlučio za kickboxing. Nakon rodea kickboxing se njegovoj babi i djedu činio kao okruženje u kojem su šanse za smrt i paralizu od vrata naniže u određenoj mjeri manje pa je i podrška postala bezuvjetna. Ako ste gledali Cerroneov pretposljednji meč, ali i mnoge prije toga, vidjeli ste na ekranu i njegovu babu — Cowboyev protivnik Yancy Medeiros dobio je pusu od nje, a nokaut od njezina unuka.
Od trenutka prvih kickboksačkih treninga do Cerroneova postanka MMA borcem nije se događalo bogznašto. Trenirao je, pio pivo i tukao se, sve češće u ringu.
Od kickboxinga se, međutim ne može živjeti, osobito u Americi, pa je kauboj prolazio kroz dnevne poslove brzo i naprasno kao i kroz svoje borbe — bio je krovopokrivač, vodoinstalater i sve ostalo što nije uključivalo ono što bi Amerikanci nazvali people skills.
Od 2008. Cerrone živi na svom ranču imena TapOut na kojem je gotovo sve instalacije, vodu i struju sproveo i postavio sam. Ranč se nalazi tridesetak milja daleko od Albuquerquea u New Mexicu — 30-ak kilometara daleko od Jackson Winkeljohn gyma koji ga je oblikovao u sjajnog all around borca koji je velike mečeve gubio uglavnom jer se želio boriti na svoj način. Taj Cerroneov način utisnut je i u najpopularnijim šlapama u MMA-u u kojima se Cowboy šeće svojim rančem. Na lijevoj piše ANY, na drugoj ONE, TIME i PLACE. Šlape su beskrajno kul, a dizajnirala ih je Cowboyeva povijest prihvaćanja borbi protiv bilo koga, bilo kada i bilo gdje.
Svojih je prvih sedam profesionalnih MMA borbi nekadašnji kickboksač Cowboy Cerrone dobio gušenjem triangleom (pet) i armbarom (dvije) u borilačkim ligama i promocijama poput Ring of Fire, American Championship Fighting i meni najdražim bizarnim imenom za borilačku asocijaciju GCM — Greatest Common Multiple. Gotovo sam zaboravio kako su rane 2000-te u MMA-u još uvijek bile rane 1990-e.
Cowboy nevjerojatnom brzim power-jabom ruši Barbozu izvan balansa i potom u jednostavnoj sekvenci kao iz kakvog BJJ seminara “uzima leđa” i završava borbu rear naked chokeom.
Bilo je to dovoljno za prelazak u WEC, u to vrijeme revolucionarnu MMA kompaniju koja se fokusirala na borce, uvjetno rečeno, lakših kategorija. WEC je imao tako opak roster da je bio neka vrsta konstantnog turnirskog polufinala za pojaseve koje je imao. Urijah Faber, Benson Henderson, Cub Swanson, Jose Aldo, Anthony Pettis, Chad Mendes, Brad Pickett, Joseph Benavidez, Raphael Assuncao, Dominick Cruz, Renan Barao, Ricardo Lamas i, naravno, Demetrious Johnson ljudi su koji su vodili svoje divizije i dugo nakon što je UFC službeno asimilirao WEC u svoj sustav. Često žalimo za Pride FC-om zbog spektakla i CroCopove uloge u njemu ili Strikeforceom čiji su talenti pomeli UFC-ov roster nakon velike migracije, ali ako ste željeli gledati zaista dobre borbe boraca koji su u tehničkom smislu bili godinama ispred svojih težih kolega, WEC je bio ring za to.
Cerroneova karijera u WEC-u programirala je nepogrešiv Cowboy algoritam — dobivao je spektakularno nekoliko manjih i većih mečeva da bi potom izgubio svaku borbu za pojas, najčešće također spektakularno. Dva puta je gubio gubio meč za titulu od svog najvećeg neprijatelja Bensona Hendersona i jednom od Jamieja Varnera. Dva od ova tri meča nagrađena su Fight of the Night bonusom, a i treći bi bio, ali je Henderson ugušio Cerronea u svega nekoliko minuta. Tad je postavljen i glavni narativ Cowboyeve karijere — sjećat ćemo ga se po najboljim borbama, a ne osvojenim titulama; od 10 borbi u WEC-u, pet puta je osvajao bonus za borbu večeri.
Sve te nevjerojatne borbe protiv Hendersona, Varnera, Natea Diaza ili Melvina Guillarda bile su rezultat Cowboyeve filozofije kauboja iz vesterna, a ne stvarnog života. Njegova borilačka inteligencija ustupila je mjesto maksimi sa šlapa. Cerrone se nije volio spremati za karijerne ispite kao ni u školi pa je njegov stil proizišao iz zakonitosti psihologije ulične tuče. “I loved streetfighting because I didn’t have to think about it beforehand”, kaže Cerrone u svojoj rubno blesavoj iskrenosti. “I don’t follow the sport closely. My give-a-shit meter’s broken.”
Nije da se ne kuži, Donalde, nije da se ne kuži!
Dobrodošlica Eddieju Alvarezu u UFC — Cowboy u ful muay thai modeu, ponavljajući low kickovi sa spuštenim rukama iz hodanja prema naprijed, tjeranje direktima na ogradu, hvatanje thai klinča i tako sve dok se tijelo protivnika ne slomi.
Cerrone je utjelovljenje internetskog fenomena poznatog kao “boy” ili “boi”. Boy je borac kojeg volite iako je nešto u njegovom pristupu sportu ili životu inherentno krivo i paralizirajuće za potpuni uspjeh. Cowboy je tako zaista ultimativni boy.
On nikada nije i neće osvojiti pojas. Pobjeđivao je šampione, ali ne onda kada su bili šampioni. Gubio je samo od najboljih, reći će UFC-ovi komentatori točno analizirajući statistiku, ali krivo identificirajući razlog zbog kojeg nam je postao drag. Njegova je draž nešto što je uspjelo izvući i rijetku ljudsku, iskrenu reakciju od Dane Whitea. Kad god bi Cerrone prihvatio borbu u roku od nekoliko tjedana za pripreme, White, kojem su borci samo četa rudara od kojih svaki peti iskopa neki grumenčić zlata, hvatao bi se za glavu u vrtlogu vlastitih emocija. Pred sobom ima savršenog kompanijskog čovjeka koji će prihvatiti bilo koju borbu, protiv bilo koga i doći na nju fizički spreman i u odgovarajućoj kilaži, ali istovremeno i iz istog razloga nikada neće osvojiti pojas i zaraditi toj kompaniji i sebi novce koje bi mogao tako da postane superstar. Dana White mu je, u pokušaju da ga spasi od samog sebe, čak zabranio da jaše bikove na rodeu, ali Cerrone redovito wakeboarda i lovi.
I bori se kako se bori.
Cerrone kratko odmjerava distancu prednjim direktom kako bi preciznije pogodio, Guillard gubi kontrolu nad vlastitim nogama i Cowboy ide na nokaut jednim udarcem. Ljepota!
Gledajući ga u kavezu, mnogi bi pomislili da se bori kao netko tko se ne boji. Ali Cerrone zapravo mrzi gubiti i boji se poraza. “Losing fucking sucks. Everyone’s depressed. You try to hold your head up and tell your family it’s OK, but then it burns. It sucks”, reći će iskreno i dodati kako je “fear of letting everyone down” najteži aspekt sporta. I ovo se osjeti u njegovim borbama. Cerrone ne može podnijeti mečeve sporijeg tempa, ne može podnijeti trenutke između kombinacija, iščekivanje napada. Zbog toga je gotovo uvijek onaj koji će nametnuti tempo, bilo to strateški dobro ili loše za njega — jedino dok šake lete anksioznost oko posljedica te akcije nije prisutna.
Neke od svojih najboljih mečeva Cerrone je izgubio, kao onaj protiv Natea Diaza i dva protiv Bensona Hendersona. U dosadnim mečevima je bio rijetko kada — on je, uostalom, borac s 13 kombiniranih bonusa za svoje izvedbe, dijeli prvo mjesto s GSP-om i Michaelom Bispingom s najviše pobjeda u UFC-u, a prvo mjesto za najviše borbi završenih pobjedom prekidom s Vitorom Belfortom i Andersonom Silvom. Svoj možda najdosadniji meč, onaj protiv Milesa Juryja učinio je legendarnim kad je pred kraj meča, iznerviran protivnikovim defanzivnim pristupom počeo udarati najbjesnije low kickove nad ležećim protivnikom koje sam ikada vidio. “Oh, you mean The Fuck You Kicks?” brendirao je pred novinarima Cowboy svoj bijes nakon meča.
Pripremajući kolumnu krenuo sam gledati Cerronejeve borbe kojih se najbolje sjećam, poput totalnog rata u drugom meču protiv Jamieja Varnera, jednog od rijetkih ljudi kojeg je Cerrone — koji ni ne gleda borbe svojih protivnika — iskreno mrzio. Rijetka prilika kad se Cowboy doista borio kao da je na ulici i jedna od njegovih gotovo savršenih borbi. Precizno tempirana rušenja, boksački brz prednji kroše iz kontre, konstantan pritisak s muay thai kretanjem prema naprijed i sjajno maskirani high kickovi. Gledao sam ponovo i njegovu borbu protiv Ricka Storyja s UFC-a 202, gdje je pobijedio najboljom udaračkom MMA kombinacijom proizišlom iz Jackson-Winkeljohna: lijevi direkt u glavu — desni kroše u trbuh, lijevi kroše u glavu, high kick. Ta je kombinacija istovremeno Mona Lisa, Meduza i Saturn proždire svoga sina njegovog trenera Brandona Gibsona. Sjetio sam se potom kako mu je bivši timski kolega Melvin Guillard udarcima zamalo slomio vrat u prvih nekoliko sekundi njihovog dvoboja da bi se Cowboy vratio meč i nokautirao ga svojim high kickom.
Na koncu sam pogledao 21 borbu. Pokušao sam se sjetiti još nekog borca koji bi bio vrijedan ovakvog bingeanja i nema ih mnogo bez obzira na to kakvu vrstu MMA borbi volite. Nema ih možda uopće.
Jedna od najboljih udaračkih sekvenci u MMA-u rezultat je Cerronea i njeovog trenera Brandona Gibsona.
Tehnički govoreći, pripremao sam se za Cerroneovu borbu protiv Leona Edwardsa u Singapuru (Bilo gdje, velite?) koja je upravo završila dok ovo pišem. Cowboy je naravno izgubio. “I’m new school!” prijetio je Edwards prije meča i svoju prijetnju ispunio na doslovan način. Cerrone je bio u još jednoj borbi, Edwards je bio u meču u sportu koji dobija pametniji, brži, smireniji. Cowboy je bio potpuno nadigran, Edwards je neutralizirao svaki pokušaj rušenja, pa potom kažnjavao svaki iz neuspješnog rušenja nastali klinč laktovima i krošeima u razdvajanju, birao svoje udarce i bio naprosto mlađi i školovaniji. U toj novoj školi. Kao da je Donald Cowboy Cerrone ikada bio dobar i u jednoj školi.
Talentirani Edwards ipak nije pobijedio nokautom. Štoviše Cerrone je bio borac koji nije napravio korak unatrag. “Wipes the blood from his eye and pushes forward”, komentirao je Dan Hardy Cowboya koji bi ovako krvav bolje pristajao u neki deseti nastavak Teksaškog masakra motornom pilom. Sve je, kao puno puta prije u Cowboyevim porazima, izgledalo kao kazališna predstava u kojoj na koncu bis dobije glumac koji je glumio negativca, dok s friško zabodenim plastičnim mačem u prsima radi sramežljive naklone kao da pljesak ne zaslužuje.
“I’ll probably be a slobbering idiot one day.” Cerrone je svjestan cijene svoje popularnosti kod licemjera poput mene — tipičnog MMA fana koji istovremeno od boraca očekuje i krv i defenzivno strateško planiranje na razini obrane Staljingrada.
Definicija kauboja kao i definicija borca mijenjat će se s prolaskom vremena. U jednom je trenutku to Waylon Jennings koji u razdrljenom šljokičastom odijelu, zapuštene kose i brade izbijen kokainom započinje koncert u Parizu pjesmom Are You Ready for the Country, u drugom je to Sturgill Simpson koji na svetoj pozornici Grand Ole Opryja u Nashvilleu stoji u New Ballanceicama i svira pjesmu Turtles All the Way Down o psihodeličnim susretima s Isusom, Buddhom i reptilima izvanzemaljcima.
Cerroneova verzija kauboja svakako je pastiš, ako ne i totalni kič, ali on je svoje pero u šeširu zaslužio u oktagonu svojim borbama. Njegovo se odmetništvo, da posudim glazbeni žargonizam outlaw country pokreta, očituje u svojevrsnom odbijanju konvencionalnih borilačkih strategija za koje je tehnički i fizički sposoban, ali i očekivanja drugih oko toga što bi njegova karijera trebala biti. Autodestruktivno odbacivanje dijela vlastitog talenta u korist nečega što želite napraviti jer naprosto želite i svi ostali mogu odjebat’ ključni je sastojak svake pobune. Cowboy Cerrone je tako službeno prihvatio sistem, dolazio je uvijek na vrijeme i prihvaćao svaku borbu za kompaniju koja ga plaća, ali u kavezu su vrijedila njegova pravila. Neće ga nitko učiniti šampionom ako on to sam ne želi.
Nemoguće je bilo koga smatrati slobodnim u našoj civilizaciji koja u sebi rastapa svaku naznaku individualnosti, ali Cowboy Cerrone je našao mjesto dovoljno divlje, a dovoljno isplativo da može na nekoliko trenutaka biti slobodan i doživjeti što znači uistinu samostalno donijeti odluku o svojoj budućnosti.
Donald Cerrone izgleda kao čovjek koji ne žali za svojim odlukama i ne pada mi na pamet bolji izgled za jednog kauboja od baš tog.
