Nije nezamislivo da su početkom stoljeća neki roditelji doista strašili male Japance i Japanke na pranje zuba ili odlazak u krevet prijetnjama Kevinom The Monsterom Randlemanom: Ako još jednom nađem otvorene napolitanke od lignjuna zvat ću ti Randlemana! ili Šta smo rekli za oštrenje tanto mačeva za tatin harakiri u stanu, hoćeš da te čika Randleman supleksira s balkona?!
Randlemana je danas lako smjestiti u klišej američkog sveučilišnog hrvača koji se krajem 1990-ih tukao unutar MMA trokuta SAD-Brazil-Japan sve dok mu mišići nisu počeli poput tumora izjedati unutarnje organe koji su se valjda na okupu držali samo uz pomoć fajterskog adrenalina. Problem s ljudima i pojavama koje olako stavljamo u klišej je u tome što to činimo kako bismo ih time obezvrijedili, ne zbog toga što smo superiorni, već zbog toga da bi tek postali takvima; želimo a priori diskreditirati ono što može dovesti u pitanje našu veličinu i u istom procesu ostvariti veličinu negirajući vrijednosti drugoga.
U kontekstu današnje teme ovo znači da su borci poput Randlemana postali nepoželjna relikvija točno u trenutku kad je MMA odlučio postati “pravi sport” kroz odbacivanje “nepravih” sportaša prošlosti na čijim kostima stoji.
UFC-ov projekt američkog mainstream sporta od tada se sustavno raspada kroz loše strateške poteze poput ugovora s Reebokom, ishitrenog pokušaja normalizacije kroz USADA-u i relativno neuspješnog partnerstva s Foxom. Ovaj raspad doživio je svoje uprizorenje upravo u vrijeme pandemije, kad se MMA zajednica imala priliku vidjeti očima srednjestrujaških medija i publike velikih sportova.
Randleman je bio upravo Čudovište; čudovište je sila izvan kontrole, ona ne pobjeđuje i ne gubi po pravilima naše stvarnosti — ona se pojavi i čini svoje
Posebni prilog o projektu Fight Island na HBO-ovom Last Week Tonight with John Oliver i tekstovi u mainstream novinama/portalima o priredbama na Floridi daju dragocjen uvid u to kako nas svijet izvan MMA sfere vidi. Uzalud svi MMA dresovi u tri isprane nijanse sive, dosadni geometrijski logotipi i humanitarne donacije kad sport u svojoj srži nije humanistički. Uzalud se pretvarati da MMA fanove ne veseli krv, da ne skandiraju gnjusnim tjelesnim ozljedama i penzijama u Parkinsonovoj, da nema uzbuđenja u senzacionalnim ulascima u oktagon i unaprijed smišljenim govorima.
Kakvi smo i kakvima nas vide postalo je jasno iz jedne jedine rečenice urednika Bloodyelbow.com Zanea Simona koji je citirao The New Yorker: “Has MMA ever really been a good idea?”. Razbijanje iluzije o MMA-u kao legitimnom mainstream sportu nije u samom pitanju, već u činjenici da je ono retoričke prirode.
U tom kontekstu možda i nije slučajno da se netko poput Randlemana baš sad našao u UFC-ovu Hall of Fameu; čak i ako zanemarimo vrlo, vrlo uvjetno rečeno olakotne okolnosti za primanje u ovu instituciju, poput prerane smrti, MMA zajednica suočava se s činjenicom da će svoj identitet morati naći spajanjem sa svojom karnevalskom, kečerskom, anaboličkom prošlošću, a ne odvajanjem od nje.
Nije mi cilj danas nabrajati uobičajeni faktografski repertoar (neka se time pozabave montažeri proračunato osjećajnih video paketa iz UFC-a) jer mislim da on može samo razrijediti nekoliko važnih poanti iz Randlemanove karijere koje su relevantne za današnjicu.
Prva od njih je možda i najuzbudljivija, jer se tiče svojevrsnog genealoškog brisanja MMA-a kao sporta koji značajno investira u prekrajanje vlastite povijesti. Borci poput Randlemana i njegove klike iz Team Hammer House, u prvom redu osnivača Marka The Hammera Colemana te nešto mlađeg Phila Baronija, danas se predstavljaju kao idealizirani pioniri te istraživači jer slana istina ne odgovara tržišnim planovima establišmenta i novih UFC-ovih vlasnika. Kad bi Endeavor Group Holdings (WEM IMG) odlučio snimiti biografski film o bilo kome iz Randlemanove generacije, suočio bi se s ogromnim problemom fabularnog izbjegavanja antisocijalne prirode tadašnjeg MMA-a i ljudi koji su se njime bavili.
Najčešće pitanje koje će prosječni ljubitelj sporta postaviti ljubitelju MMA-a danas je vjerojatno zašto bi itko poželio riskirati biti udaren nogom u glavu ili izgubiti svijest zbog prekida dovoda kisika u mozak gušenjem. Nama starijima ovo zvuči kao sjetna slatka naivnost, jer 1997. nitko zainteresiran za sport ne bi ni razgovarao s nekim tko je zainteresiran za MMA. Ne zbog toga što smo opasni i ludi, iako u velikoj mjeri i to, već zbog toga što ne bi postojala ravnina susreta za vaše interese: on je sportski fan, vi ste fetišist nasilja koje prikriva tko zna kakve druge probleme.
Danas je jasno zašto bi netko riskirao zdravlje zbog MMA-a — postoji hipotetska šansa da ćete postati poznati i možda čak dobro plaćeni radeći ono što želite/znate. Prije 25 godina nije bilo motiva nagrade, borci se nisu tukli da bi došli do cilja, već je sama borba bila cilj.
Kevin Randleman bi sjeo na avion i odletio u Brasiliju na vale tudo turnir, borbu bez rukavica, rundi, liječnika, sekundanata i težinskih kategorija. Nije znao s kim se bori, nije znao na kakvoj podlozi se bori i vrlo vjerojatno nije znao blokirati low kick. Ako je jedna od definicija psihičke ravnoteže ravnoteža rizika i nagrade u svakom djelovanju, po njoj su svi ti borci bili ozbiljno poremećene ličnosti. Tijekom turnira Universal Vale Tudo 6 Randleman je u ringu proveo 54 minute u jednoj večeri da bi u finalu izgubio od Carlosa Barreta. Ne postoje financijski podaci, ali ne treba biti ni odveć ekonomski pismen niti maštovit da se pretpostavi da se ne radi o iznosu s kojim možete u mirovinu.
O kakvim je kaotičnim priredbama bila riječ svjedoče i bizarni ishodi poput poraza Garyja Godridgea od Maria Neta službenim rezultatom: “Submission (No Apparent Reason)”. Možete o Goodridgeu misliti što hoćete, ali činjenica da je i on rekao — jebeš ovo sranje, idem kući, govori više od svega što mogu napisati.
Želim reći da je, usprkos tome što borci poput Colemana i Randlemana u određenom smislu nisu imali izbora nego boriti se u ringu za novac, ipak morala postojati određena antisocijalna fightclubovska crta u karakteru za boriti se baš u ringovima slobodne borbe.
Jedno od najzanimljivijih pitanja kad se sjećamo konkretno Randlemana je što bi netko s njegovim atletskim sposobnostima mogao učiniti danas? U eri kada su apsolutno svi UFC i Pride borci “bili na svemu”, kako se to popularno kaže, Randleman se opet isticao u snazi, brzini i eksplozivnosti. Ne postoje jasni parametri na osnovu kojih ga možemo usporediti s današnjim poluteškašima i teškašima, ali očni test, test pogledom na pojedine trenutke u njegovim mečevima, tvrdi da je bio jedan od najnevjerojatnijih atleta u MMA-u, ne samo u svoje vrijeme.
Bio je jedan od tih nevjerojatnih crnih, hipernadarenih sportaša koji nisu završili u NFL-u ili boksu, kamo siromašni mladi američki crnci idu ostaviti tetive i kognitivne sposobnosti za Escalade. Priče koje su ga pratile dodatno raspiruju što-bi-bilo teorije. U NCAA finalu 1993. godine iščašio je čeljust u ranoj fazi natjecanja, potom ju je udarcima u glavu vratio na mjesto (bez opcije da je ponovo otvori) pa pobijedio još četvoricu hrvača na putu do drugog NCAA trofeja. Govorimo o sportašu kojeg je jedno od najjačih hrvačkih sveučilišta u Americi, Ohio State, proglasilo hrvačem stoljeća.
Njegova ogromna mišićna masa djelovala je funkcionalnije nego što bi po prirodi smjela biti, imao je vertikalni odraz iznad prosjeka NBA zvijezda, dovoljno velik da u neke ringove uđe preskakanjem užadi, a supleks koji je izveo na Fedoru Emelijanenku i danas je najljepši u povijesti sporta.
Osim najočitijeg pitanja kako bi Randleman izgledao u post-USADA eri, ipak se vrijedi zamisliti i nad onim što bi bilo da netko s njegovim fizičkim predispozicijama i hrvačkim znanjem trenira u AKA-u s Danielom Cormierom, Cainom Velasquezom i Habibom Nurmagomedovom.
Ono što ovaj supleks čini izvedivim je to što Fedor svojim lockom ‘pomaže’ stabilnost Randlemanova hvata/gripa i činjenica da je između njih ostavljen prostor koji hrvaču omogućava hip thrust.
Mnogi će se nakon ovog teksta u velikoj mjeri opravdano zapitati zbog čega uopće postoji kolumna o borcu koji je izgubio pola svojih ukupnih i sve velike borbe osim one s Mirkom Filipovićem. Ne mogu ponuditi točan odgovor, osim da je odgovor u mom oklijevanju da ga ponudim. Radi se najvjerojatnije o dvojakom razlogu: činjenici da omjer poraza i pobjeda nekad nije značio puno za ugled (kad kažem “ugled” mislim “strah od”) borca i tome što je priča koju je on utjelovio vrijedila jednako kao i taj omjer. Prvi mehanizam vrijednovanja možemo povezati s nekim od zlatnih vremena boksa, drugo sa zlatnim vremenima profesionalnog hrvanja.
U vrijeme kad je MMA bio puno manje ideološki definiran kao disciplina koja počiva na takoreći znanstvenoj znatiželji da se ispitaju zakonitosti fizičke borbe između dvojice ljudi i tome slično, karakteri su — bilo prirodni, bilo konstruirane persone — bili ono što nas je fasciniralo. Kao da je postojao određen narativni veo kojim je logika bila presvučena; porazi bi bili bitni kad bi se strah mogao zasnovati na atomizmu takve vrste pri kojem je matematički zbroj jedinica poraza i pobjeda bio pozitivan i time mehanički proizvodio strah. No, nisu bili (toliko) bitni. Ono što je borac predstavljao bilo je ono što ga je činilo relevantnim.
Randleman je bio upravo Čudovište; ako ćemo pokušati analizirati što to znači, shvatit ćemo da čudovište ne dijeli označeno s pobjednikom. Čudovište je sila izvan kontrole, ona ne pobjeđuje i ne gubi po pravilima naše stvarnosti — ona se pojavi i čini svoje. Na oblajhanog ste Randlemana u njegovim FULL CONTACT FIGHTER gaćama i NFL dresu na kojem je pisalo ADRENALINE uvijek mogli računati kao na zastrašujuću pojavu koju će ljudi htjeti gledati u borbi. Ne zbog znanstvene znatiželje, već zbog toga kako se osjećamo gledajući, što nam njegova pojava čini.
Naravno da je preduvjet za fascinaciju borcima rane faze MMA-a bilo i kolektivno nepoznavanje sporta koji usto nije bio ni jasno definiran, ali to lekciju o važnosti samopromocije i prezentacije identiteta ne čini nevažnom. Način na koji se Randleman prezentirao u Japanu nije bio neobičan, ako znamo da je biti kečerom bio imperativ. Japanski MMA je uvijek bio dio pro wrestling/puroresu obitelji (vidite kolumne o Prideu 1 i UFC-u 1), u tolikoj mjeri da je publika i borce poput Fedora i Mirka koji nisu imali alter ego uspijevala ‘prevesti’ u kečerski milje. Randleman je, iz današnje perspektive, bio zlatna sredina promocijske topografije između krajnjih vrijednosti geekovskog MMA introverta i kečerskog egzibicionizma: znao je biti uvjerljiv na mikrofonu i uvjerljiviji bez njega.
Potiskivanje svega kečerskog je, kao i svako potiskivanje, izmještanje bolne istine na nevidljivu poziciju. K tome to još, kao i svako potiskivanje, uglavnom znači da će se potisnuto vratiti u vidljivo u podmuklijem obliku, kao kada Derrick Lewis jednom šaljivom rečenicom dođe do borbe za pojas, a o nemuštim pokušajima kečerskog rebrandinga Colbyja Covingtona i Henryja Cejuda da i ne govorimo. Randlemanov kečerski promocijski stil čini mi se kao nešto što bi danas bilo uvjerljivo i ubitačno, da ne kažem umjetnost u odnosu na duhom siromašne PR fore koje prolaze u suvremenom MMA-u.
Klasična kontra na duži udarac (high kick) kraćim/bržim udarcem (lijevi cross s prikorakom). Obojica “telegrafiraju”, ali jednom je put do mete puno kraći.
Kevin Randleman je preminuo 11. veljače 2016. godine u San Diegu, gdje je išao obaviti niz razgovora za posao. Nakon 20 operacija i bezbroj fizičkih ozljeda te najgore infekcije stafilokoka u povijesti borilačkih sportova umro je od srčanog udara uslijed komplikacija upale pluća. Primljen je u UFC Hall of Fame kao član generacije 2020. skupa s Georgesom St-Pierreom, kao 17. član takozvanog pionirskog krila. Ne znači puno, ali je povod da se prisjetimo odakle smo krenuli, što možemo naučiti iz prošlosti i, najbitnije, jesmo li prebrzo odrasli.
