Uživam u profesionalnom hrvanju otkako sam živ. Problem je u tome što većina ljudi ne uživa. To nije iznenađujuće. Radi se o sportskom ili zabavnom arhaizmu nastalom na poslovnom modelu putujućih karnevala koji je do danas preživio bastardizacijom i evolucijom tog modela u jednakoj mjeri. Ljudi koji me dobro znaju godinama me zbog toga zajebavaju pitajući posprdno: “Šta ima novo u kečerima?” Pitanje je, naravno, cinične prirode. Što bi moglo biti novoga u lažnom sportu čiji je tijek u potpunosti koreografiran, a ishod dogovoren i time nebitan. Što mogu, slegnem ramenima, nasmijem se i u nemoći šutnem nekog lagano u dupe kao da smo na velikom odmoru.
Ljudi koji me ne znaju tako dobro da me mogu zajebavati često me u najboljoj namjeri pitaju: “Šta ima novo u boksu?” I to me pitanje puno više ozlojedi.
“Pitaj me radije šta ima novo u kečerima,” moj je najčešći odgovor.
Boks je već godinama u velikim problemima – kako na poslovnoj, tako i na sportskoj razini. Heavyweight divizija je u velikim problemima sad već desetljećima. Posljednji undisputed heavyweight champ bio je Lennox Lewis, a posljednji veliki meč u ovoj kategoriji njegov protiv Mikea Tysona. Lewis je u sretnoj penziji od 2004. godine.
Ono što se u ovoj diviziji događalo od tada do 2015. poznato je kao Era Kličkovih.
Vitalij i Vladimir godinama su dijelili teškaški tron. Dva kralja u borbi za istu krunu na papiru se činilo kao gameofthroneovski bratoubilački zaplet koji će mnoge promotore učiniti bogatima, a ljubitelje sportske melodrame sretnima. Obiteljski dvoboj nikada se nije dogodio. Vladimir je jednom rečenicom dugoročno uništio uzbuđenje svijeta oko boksačke najteže kategorije. “You can’t put a price on your mother’s heart”.
Era braće Kličko je tako postala sinonim za najdosadniji period u povijesti najpopularnije boksačke divizije.
Nije, naravno, problem samo u činjenici da se braća, bar na televiziji, nikada nisu međusobno potukla. Dok su Vitalija usputni fanovi zbog sklonosti brawlu voljeli zvati Dr. Ironfist, njegovog uspješnijeg brata i jednog od najuspješnijih boksača u povijesti, Vladimira Klička, ljudi zovu ubojicom.
Ubojicom boksa.
Teško je naći boksača manje popularnog stila od Vladimira s ove strane Mayweathera.
Život je tako htio da Vladimir Kličko izgubi u meču u kojem je prvi put u 10 godina boksao za raju. A znate kako završava stih: “Ko igra za raju i zanemaruje taktiku…”
Namjerno preuveličavam jer mitski faktor ‘srca’ u ozbiljnom sportskom razgovoru ima mjesta samo kao dio dublje analize psihološke taktičke pripreme. Tako i Kličkov naizgled populistički stil nije imao cilj zabaviti 90.000 pijanih Engleza i pokojeg, vjerojatno ozbiljnije pijanog Ukrajinca. Vladimir je planirao pobijediti pametno, a sasvim slučajno je taj pokušaj izgledalo i lijepo.
Anthony Joshua i Vladimir Kličko borci su različitih stilova i mentaliteta, a činjenica kako su na suprotnim stranama karijerne krivulje čini te razlike ne nužno većima, ali očiglednijima. Joshua je prototip novog teškaša s izgledom i atletskim predispozicijama kakvog LeBronova suborca iz Cavaliersa. Mlad je, brz i jak, ali time i jednako nestrpljiv, nepromišljen i riskantan.
U sinoćnjem meču pobijedio je zapravo njegov kut – koji ga je, ovisno o ishodu prethodne runde, naizmjenično smirivao, tjerao u kombinacije koje bi omogućile njegovim powershotovima da pronađu metu i ohrabrivao kad je britanski lav više podsjećao na Simbu nego na odraslu zvijer. Rob McCracken već je jednom stajao u kutu borca na Wembleyju pred 80.000 ljudi. Njegov Carl Froch nokautirao je Georgea Grovesa u 8. rundi. I Joshua je te večeri bio ondje. On je nokautirao Matta Legga u 80 sekundi. No, gledatelji su u tom trenutku još uvijek trpali fish and chips i lagere u sebe čekajući da se pojavi Froch.
Kličkov zreli stil formiran je nakon dva uzastopna nokauta, od Corrieja Sandersa i Lamona Brewestera. Manny Steward iz legendarnog Kronk Gyma bio je fantastičan taktičar koji je znao optimizirati prednosti borca u stroj čiji je zadatak čista učinkovitost bez da potpuno promijeni njegov stil. On je stvorio nedodirljivog, sistemskog Klička kojeg nitko nije volio gledati.
Cijeli je događaj pripremljen kao ceremonija krunidbe; Joshuin nokaut Klička bio je nužnost ukoliko taj sport želi financijski opstati
Nemojte pomisliti da sam plaćen po broju znakova sad kada napravim kratki transkript Kličkove prosječne borbe: jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – feint desnog direkta – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – jab – desni direkt iz pakla pravo u bradu – nokaut.
Da, napisao sam nokaut. U tome je kuriozitet Vladimira Klička. Nokautom je završio 53 od svoje 64 pobjede, što je omjer koji bi ga trebao svrstati među najomiljenije boksačke nokautere poput Joea Louisa ili Rockyja Marciana. Kako bi protivnika pripremio za nokaut Kličko bi ga naprosto samljeo dosadnim prednjim direktima, uočio obrasce kretanja i eskivaža i na koncu pogodio ravnim desnim direktom. Sve što je tom nokautu prethodilo, međutim, zanimalo je samo Ukrajince, boksače i Hayden Panettiere.
Razlog Kličkove nepopularnosti nalazi se u njegovom bizarnom borilačkom mentalitetu. Nikada u povijesti boksa nije postojao borac s tolikom nokautnom snagom koji je bio toliko oprezan. Nervirao nas je jer se činilo da može, ali neće.
Anthony Joshua hoće.
Hoće nokaut, novce, pojaseve, slavu. Ali ponajviše nokaut. I uglavnom odmah. Ipak, postoji jedna neočekivana stilska sličnost između ove dvojice. Oni su gospodari najvažnije boksačke prednji direkt – zadnji direkt kombinacije. Ta se kombinacija zove 1 – 2 i, ukoliko je znate izvesti kako treba, možete biti neporaženi 10 godina. Njome isto tako možete i pobijediti neporaženog, pod uvjetom da je radite bolje od njega.
Meč na Wembleyju trebao je biti stilski sraz dva različita pristupa ovoj kombinaciji. Joshuina je brza, gotovo nervozna, u kojoj oba udarca imaju najjaču moguću silu koju njegovo holyfieldovsko tijelo može proizvesti. Kličkova je svjesno sporija u smislu razmaka između udaraca. Prednji direkt baca iz svih pozicija – nekad odozdo kao sinoć, nekad uz veliki prikorak kako bi duboko ušao u zajednički prostor i protivnikovu glavu (koju će pratiti i tijelo) vratio unatrag. Zadnji direkt dolazi iz pozicije šake lagano odvojene od brade koja konstantno radi male pokrete koji imaju zadatak ispitati protivnikovu reakciju. Jednom kada Kličko odluči povući obarač, njegova dvojka je uistinu kao snajperski metak zabranjen konvencijama ratovanja, precizan i toliko razoran da ga je teško mislima povezati s tipom koji je svo vrijeme stajao i naizgled oklijevao ući u konflikt.
Meč na Wembleyju bio je daleko više od ovoga.
Volim prije velikih mečeva staviti neke sitne novce na borca za kojeg smatram da će pobijediti. Htio sam se kladiti na Joshuu, njegova pobjeda na ovakvom događaju je nešto što sport očajno treba. Kličkov defanzivni prednji direkt protiv eksplozivnog borca poput Joshue zamišljao sam kao scenu iz cirkusa u kojem krotitelj pokušava smiriti lava držeći stolicu ispred sebe. Izvedivo, ali prilično opasno. Onda sam na dan meča pogledao snimke Kličkova javnog treninga i predomislio se. Vladimir je radio kombinacije, kretao se lateralno i držao sredinu ringa, baš kao što je započeo svoj meč. Kličko je znao kako pobijediti Joshuu, pomislio sam i stavio novce na svoju novu odluku.
I uistinu je znao, ali nije uspio.
Kličko na treningu za medije demonstrira aktivno kretanje i head movement koji njegovu feint 1-2 kombinaciju čine ubojitijom.
Istu stvar ponavlja i dan kasnije u ringu u svom najuspješnijem trenutku večeri.
Joshua je pravocrtni razarač. Razbit će vam gard prednjim direktom, pokušati nokautirati zadnjim, a ne uspije li, jednostavno baciti sve udarce koje zna na bliskoj distanci dok ne završi u klinču. Neekonomična taktika za tipa s tolikim borbeno nefunkcionalnim mišićima na sebi. Joshuina ideja bila je biti jači, staviti tu masu u pokret i proizvesti silu koja će meč završiti brzo. Kličko je imao drugu ideju.
Uobičajen stil Vladimira Klička protiv Joshuinog bio bi poguban. Kličko stoji uspravno, ne kreće se pod kutovima i ne koristi head movement. Kako bi pokušao nadboksati Joshuu konstantnim kretanjem i slipovima u stranu morao je biti lagan. Dok je Joshua nabijao masu da padne na Klička kao klavir s desetog kata, Kličko je mršavio i radio na brzini da nesreću izbjegne za dlaku.
Tako su se i jedan i drugi pokušavali boriti na sebi netipičan način. Nakon što je Joshua bacio Klička u nokdaun, nesmotreno ga je pokušao završiti predugim kombinacijama te zamalo izdahnuo od čiste izmorenosti. Morao je boksati. Na nagovor kuta počeo je koristiti široki prednji kroše poput prednjeg direkta, disciplinirano pokrivao glavu i radio na taktičnim kombinacijama. Kličko je morao postati aktivan boksač koji kontrolira ring, a napade izbjegava lateralnim kretanjem.
Borba je, kako to obično i biva, bila najzanimljivija kada bi izvirivale stare navike oba borca. Joshua bi uskakao prema Kličku s divljim serijama udaraca, a Kličko bi nepomično stajao u svom širokom gardu i pokušao desnim direktom ili podcijenjenim lijevim krošeom pogoditi Joshuu. Koliko god se obojica trudila u pripremama prilagoditi onome što su od drugog očekivali, meč su odlučile njihove stare navike. Kličko je zbog umora postao isuviše statičan u nogama, Joshua je bacao bombe i pogodio.
Iz mora Joshuinih umornih, prljavih kombinacija izronio je ovaj dragulj od aperkata.
Upitate li me danas što ima novo u boksu, konačno ću moći imati konkretan odgovor: Imamo novog kralja.
I to je odlična vijest za sport. Cijeli je događaj pripremljen kao ceremonija krunidbe više nego kompetitivan meč. Ne radi se toliko o tome da su svi bili sigurni u Joshuinu pobjedu koliko o tome da je Joshuin nokaut Klička kao simbola znanstvenog i neuzbudljivog aspekta sporta bio nužnost ukoliko taj sport želi financijski opstati.
Nakon što su Mayweather i Pacquiao prodali 4,6 milijuna PPV-ova za 410 milijuna dolara u jednom od najdosadnijih PPV mečeva u povijesti ljudi su boksu nadureno okrenuli leđa. Produkcijski spektakl na Wembleyju nije bio slučajan – Pacquiaovu i Mayweatherovu borbu neophodno je ponišititi. Da imam opciju putovanja kroz vrijeme, vjerojatno bih spriječio taj meč prije nego rođenje Hitlera.
Mladi popularni šampion teške kategorije iz zemlje još uvijek zaluđene boksom prilika je za to poništenje. No, što od njegove vladavine možemo očekivati?
Pa probleme.
Prvi od njih je taj što je Joshua postao šampion u meču u kojem je veću boksačku evoluciju ostvario njegov 41-godišnji protivnik. AJ je još uvijek tehnički pomalo grub, a psihološki iziskuje konstantnu pažnju i usmjeravanje. No, to je sve nekako normalno. Veći problemi leže izvan Joshue – u samoj diviziji. Meč koji bi svi željeli vidjeti jest onaj protiv južnjačke sirovine – Deontaya Wildera. Kako bi on bio isplativ, Wilder će morati biti izgrađen u nešto više od lokalne atrakcije iz Alabame. Neporaženi Kubanac Luis Ortiz vjerojatno je sljedeći Joshuin protivnik, ali nakon Klička se čini kao korak unatrag. Kao i svi drugi mogući mečevi u kategoriji.
Tužna je činjenica da je Anthony Joshua na svojoj inauguraciji odboksao možda posljednji veliki meč.
Ali trebamo biti iskreni. Za sinoćnji spektakl većinu Amerikanaca nije bilo briga. Joshuina i naša sreća u tome je što on dolazi iz zemlje koja ekonomski i u smislu sportske kulture može biti podrška njegovu uspjehu. Da su Golovkin i Lomačenko iz Liverpoola i Manchestera, bili bi superstarovi u čijim bi vam fejk majicama babe na placu prodavale krumpir. Za sada je Anthony Joshua još uvijek samo kralj Engleske.
Za njegov globalni uspjeh i oporavak umjetnosti boksa možemo se samo pomoliti: God save the king.
