Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Legalizirano nasilje u 10 činova

Najbitnije i najbolje borbe pod UFC-ovim logom u posljednjih 25 godina

Razmišljate li često kao ja kakav biste tip profesionalnog borca bili osim što biste bili dovoljno ludi da uopće budete profesionalni borac? Kakvi bi bili kao netko tko se uspinje na listi izazivača i bi li se promijenili kao šampion? Biste li s Lamborghinijem promijenili i svoju tehniku? Biste li preživjeli gubitak titule? Poraz u 13. sekundi od tipa koji vas nervira najviše na svijetu? Biste li kupovali pilule za erektilnu disfunkciju na benzinskim crpkama u Meksiku jer idu dobro uz kokain? Biste li to činili iscrpljeni činjenicom da ste najbolji i da novog izazova nemate? Kako biste podnijeli to da ostvarenje vaših profesionalnih ciljeva možda znači da ste u svemu ostalom loši?

Razmišljate bi li vas slomila tjeskoba oko toga kako će vas pamtiti potpuni stranci koje nikada nećete sresti? Bi li ta tjeskoba bila veća od brige za vlastitu obitelj?

Biste li prestali biti brawler nakon što bi vidjeli svoju ženu kako prolazi kroz živčani slom s kamerom besramno uperenom u njen nos kako bi se sljedeća borba u kojoj ćete krvariti bolje prodala kroz njene suze u ultra HD-u?

Ja razmišljam dosta, jer se čini pametnijim nego to živjeti. Većinu vremena.

Moja su relativno skromna iskustva u sparinzima bila prije svega da ne treba sparirati s kacigom ukoliko želite vratne kralješke tamo gdje ih je Bog stavio. Osim toga, većina ideja koje imate o sebi, pod uvjetom da imate određene introspektivne moći i ne želite živjeti u zabludi, obistinit će se na tatamiju, u ringu ili zagušljivoj garaži od frenda. Visok sam 190 cm i uglavnom sam bio učen boriti se kao borac pametne distance i kada sam imao 115 i 85 kilograma. Mrzio sam svaku sekundu svakog mačevalački plasiranog prednjeg direkta i duge, konzervativne dvojke koja ga je pratila. No, situacijski sparinzi u kojima bi se radio takozvani infighting — stopalo do stopala — prirodno su mi bili manje stresni. Stali biste ispred protivnika, gotovo čelo do čela, napravili najuži najčvršći gard koji znate i najšeće odmah dobili prvi udarac pravo u bradu, uho, sljepoočnicu.

Gledajući retrospektivno sve ove borbe, čini se da je MMA sport koji će biti teže uništiti nego što mislimo

Ovakva borba, osjetio sam to odmah, eliminira tjeskobu iščekivanja, nešto što mi je i u životu nepodnošljivo: psihozu uoči izbijanja rata. Negacija fight or flight instinkata kroz oduzimanje jedne opcije. Opcije bijega. Izgledao sam kao idiot, naravno, stojeći na 15 cm od čovjeka nižeg pola metra od mene, ali biti brawler ekvivalent je dragovoljca u odnosu na regrutiranog vojnika koji u borbu mora biti uvučen, a nastoji je i izbjeći. Bar ste sami odlučili kako se želite boriti što poraz čini manje podložnim zarazom kajanja.

Rijetki su borci koji su oblikovali svoj borilački lik drugačije od svojih životnih mehanizama obrane i napada. Moj bi agresivan stil ironično proizlazio iz činjenice da se bojim sukoba i njegovih posljedica, ali ambivalencija ulaska u sukob daleko je strašnija od samih ozljeda. To bi bio moj način da pobjegnem od verzije sebe koja je kukavica, jer tog Pećanca ne želim gledati.

Prošlog je vikenda u Denveru, u Coloradu Yair Rodriguez gubio svoj main event do doslovno posljednje sekunde, kad je nokautirao Korean Zombieja uz zvuk trube za kraj borbe potezom koji ne postoji i nema imena. Ispod obojice je stajao originalni i najbolji logo UFC-a povodom obilježavanja četvrtine stoljeća kompanije. Na taj je logo palo stotine uspavanih glava, na njemu su lomljene ruke, ligamenti i ponosi. Znak je to koji je bio pozornica mentalnih krahova, osobnih tragedija i realizacija da je lako biti dobar kada ste jaki i zdravi. Ali često nije dovoljno za vječnu slavu.

Prolazeći kroz stotinjak borbi koje bi mogle bez problema biti na ovom popisu, razmišljao sam koliko borilačkih stilova su oblikovale njihove slabosti, a ne snaga. Ali nasuprot svakog takvog borca stoji netko poptuno disociran od svih opasnosti borbe, hladni egzekutor planirane taktike ili sociopat koji uživa u nasilju. Često su ovakvi psihološki stilski matchupovi kroz povijest UFC-a bili zanimljiviji od tehničkih, osobito u brisanom prostoru MMA-a 1990-ih.

U sljedećih nekoliko kartica dajem svoj izbor 10 značajnih, dobrih ili samo krvavih sukoba koje su se dogodile u UFC-ovoj 25-ogodišnjoj povijesti.

Pa da se posvađamo kao ljudi.

ROBBIE LAWLER VS RORY MACDONALD II [UFC 189]

Rijetko kada se čitav narativ nekog sukoba projicira iz samih imena boraca. Jedan je Ruthless, a drugi The Red King. Jedan neće odustati, iz drugog će iskrvariti želja da nastavi. Ukoliko vam sport nije blizak i tu ste zbog loše probave, zamislite da su se nacističke trupe tijekom Operacije Barbarossa zvale Frajeri u Hugo Boss balonerima koji su se teško zajebali, a sovjetske Uskrsli smrznuti zombiji i shvatit ćete što želim reći.

Ovo je borba koja je imala sve: sukob različitih karaktera, tehnika, tipova tjelesne građe. Bio je starteški rat i ulična tuča ispred Walmarta. Rory je tehnički fantastičan borac, Terminator iz Tristar Gyma, koji je do tog trenutka imao samo poraz od Carlosa Condita i Robbieja Lawlera u njihovom prvom meču koji je također nešto što ne bih pokazao maloljetnom djetetu. Lawler je pak prošao put od klinca s dva udarca i nula taktika do borca koji je dva udarca ispolirao do savršenstva, doktorirao obranu od rušenja i postao welterweight šampion s najuzbudljivijim obranama titula u povijesti. Od kojih neke vjerojatno nije obranio, ali to je druga priča.

Pet rundi ovog pakla sumira trenutak nakon 4. runde u kojem Lawler pogleda preko suca Big Johna McCarthyja i ispljune krv pred Roryjevu nogu koja ga je trenutak ranije pogodila ravno u glavu. Meč je ostao svjedočanstvo da naučena ili urođena čvrstoća te strah od odustajanja mogu pobijediti u borbi koja je u većini drugih segmenata izjednačena. Bila je ovo rijetko viđena pobjeda submissionom u udaračkom meču, fizičko i psihičko slamanje protivnika u predaju.

Niti jedan borac nije se u potpunosti oporavio od ove borbe. Ali tako to bude jednom kada završite svoje remek djelo.

HOLLY HOLM VS RONDA ROUSEY [UFC 193]

Medijska histerija na kojoj je levitirala Ronda Rousey na jedno je kratko vrijeme stavila razum analitičara, novinara i drugih boraca na stand by tijekom kojeg se kvaliteta ženskog MMA-a stavljala u razinu s muškom. Bilo je tada korisno biti izvan ove kupole slijepog obožavanja. Za mene osobno i financijski korisno. Moj drugi najveći dobitak na kladionici došao je iz listića na jednu borbu. Ovu. Zašto sam bio među rijetkima koji su mislili da će Holly Holm, udaračica volumena, a ne snage nokautirati kraljicu sporta?

Jer Ronda Rousey nije znala boksati.

Imala je trenera koji nije znao boksati.

Borila se protiv borkinja koje nisu znale boksati.

Dok je Joe Rogan govorio kako bi Rowdy Ronda u boksačkom meču pobijedila ovoga i onoga, na boksačkim forumima i Facebook stranicama Rouseyna su udaračka tehnika i footwork bili uglavnom šale dobrodošlice za nove članove. “Vidjeste li Rondin shadow boxing?” bila je online verzija jutarnjeg “Zaledila brava, komšija, a?” razgovora.

Holmin high kick pogodio je Rousey kroz rupu u gardu veličine asfaltnog klizišta koja stoji nezakrpljena od početka njezine MMA karijere. Rondin je karijerni pad i mentalni krah osvijestio zajednicu oko toga gdje se ženski MMA u tom trenutku nalazio. Kao i svaki neuspjeh i ovaj je bio katalizator pozitivne promjene — nije više bilo najveće zvijezde, ali su borkinje i njihovi timovi shvatili da je era uskih specijalistica gotova.

Najveće iznenađenje u MMA povijesti koje to nije trebalo je biti i lekcija o potrebi realne samopercepcije borkinja i boraca.

ROYCE GRACIE VS KEN SHAMROCK [UFC 1]

Prvi tehnički intrigantan meč u povijesti kompanije dogodio se već na prvoj UFC-ovoj priredbi 1993. u Denveru, Colorado. U polufinalu turnira koji je organiziran kao prikrivena demonstracija Gracie škole brazilskog jiu jitsua susreli su se fizički najslabiji član obitelji Royce Gracie i catch-as-catch-can hrvač bodybuilderske građe i hormonom rasta oblikovane čeljusti Ken Shamrock. Bio je to jedini pravi test Gracieja te večeri i plastičan prikaz manjkavosti stroge primjene hrvačkih tehnika u MMA borbi. Shamrock je u želji da uhvati-ono-što-se-uhvatiti-može napao Royceovu nogu i izgubio poziciju. Da BJJ izgleda još impresivnije Royce Gracie meč je završio gušenjem uz pomoć gija. Za budućnost UFC-a bilo je neophodno da bar jedna borba izgleda kao nešto što bi moglo postati kompetitivnim sportom s jadno definiranim pravilima. Publika je još godinama bila više impresionirana šakačkim vitlanjem Tanka Abbotta, ali MMA se kao sport s mainstream snovima gradio upravo na ovakvim dvobojima.

FRANKIE EDGAR VS GRAY MAYNARD II [UFC 125]

Just beat him up, alright?” vikao je Randy Couture u pauzi nakon druge runde drugog meča njegova borca Graya Maynarda protiv Frankieja Edgara. Maynard je u tom trenutku bio neporažen i već je jednom bio pobijedio Edgara, no Frankie je imao pojas. I ovog se puta planirao boriti za njega do smrti.

I zamalo je poginuo. Prva runda ovog meča jedna je od najluđih stvari koju ćete u MMA-u vidjeti. Iako ćete ju teško vidjeti ponovo jer je borba trebala biti prekinuta u drugoj minuti tog petominutnog javnog premlaćivanja šampiona Frankieja The Answer Edgara. Osim što se najeo šaka, aperkata i Maynardovih lijevih krošea s putanjom od 300 stupnjeva Edgar je bio bacan po kavezu poput djeteta koje je upalo među orangutane. Zbog čega je onda ova borba na popisu? Jer je Edgar ravno iz stojeće kome odmorio šezdesetak sekundi između rundi i hladno dobio drugu rundu ovog meča u jednom trenutku čak powerslamajući Maynarda. Joe Rogan je dao možda najbolju analizu ovog najvećeg comebacka u povijesti UFC-a rekavši da Edgaru ide tako dobro u drugoj rundi jer se prve vjerojatno ni ne sjeća.

Do kraja borbe Edgar je, bar u mojim očima, dominirao, ali suđenje je tada bilo slabije definirano nego danas pa je meč završio kao neriješen, a Frankieju je ostao pojas.

MMA nema toliko dobrih trilogija kao stariji borilački sportovi, ali Edgar vs Maynard je najbliže trilogiji Gatti vs Ward što trenutno imamo. Edgarovo ustajanje sa stolca nakon prve runde vjerojatno bi me i danas iznenadilo više nego šaka iz groba na Mirogoju.

CONOR MCGREGOR VS NATE DIAZ I [UFC 196]

Ova je borba tu velikim dijelom jer joj je prethodila najprirodnija promocija u UFC-u do tada. Nate Diaz i Conor McGregor različiti su karakteri, ali jednakih prioriteta: 1. novac, 2. egomanija kao životni stil. Njih su dvojica s mjesta udaljenih tisućama milja, ali s jednako dobrim razumijevanjem važnosti branda u profesionalnim borilačkim sportovima. No braća Diaz su rijetki ljudi na koje McGregorov brand psihološkog rata ne djeluje. Ne zbog toga što su jako pametni, nego zato što je njihova vjera u sebe daleko ispred njihove pameti. Nesposobnost Natea Diaza da se osjeća inferiornim pred bogatijim, uspješnijim i potencijalno boljim borcem obasjala je put drugima kako hakirati McGregorove pro-wrestlerske taktike na mikrofonu. Ali i u kavezu. McGregorova je slaba kondicija prokazana — slomio ga je volume puncher s window gardom i bahatošću dovoljno jakom da ušetava u superiornog kickera s prednjom nogom ponuđenom za žrtvu. Bio je to prvi veliki poraz Conora McGregora i to gušenjem, kako je i obećano.

Bio je ovo i prijelomni trenutak u povijesti UFC-a koji je postavio uvjete novog načina promoviranja boraca te meč koji će novim UFC-ovim vlasnicima ostati krunski argument u korist money fightova. Borba je ukazala i na opasnosti investiranja svog kapitala i medijske pažnje ka jednom borcu, ali nećemo se lagati da je UFC tu lekciju i naučio.

FORREST GRIFFIN VS STEPHAN BONNAR [TUF 1 FINALE]

When we bought this company — this thing wasn’t even allowed on the pay-per-view” — objašnjavao je Dana White godinama kasnije ekonomski okoliš u kojem se meč dogodio — “so, when we told everybody that we wanted to get it to free television, they thought we were out of our minds.

Jedan od najpopularnijih brawlova u MMA povijesti ima naime povijesnu važnost koja nadilazi uzbudljivost same borbe, odnosno tuče. Finalni meč prve sezone The Ultimate Fighter reality showa dogodio se u trenutku kada je UFC sa Zuffom na čelu bio u dugu od 44 milijuna dolara i bez velikog televizijskog ugovora. Ultimate Fighter je kao reality show u tom trenutku bio lak za prodati, ali same borbe bile su kuriozitet unutar reality formata na koji veliki dio publike nije bio spreman. Bila je ovo posljednja šansa da ljudi putem malih ekrana pomisle da je MMA krvavi sport dovoljno pripitomljen da ga se sportom može zvati.

Bio je ovo hazarderski potez korporacije koja nije više imala što za izgubiti. Svi potezi u kavezu te večeri bili su potezi dva čovjeka koja nisu imala što za izgubiti. Stephan Bonnar i Forrest Griffin borili su se za opstanak kompanije kako bi za nju mogli raditi. Bila je to jedna od najvećih tuča u kojoj nisu bili Gilbert Melendez i Diego Sanchez i borba u kojoj nije upotrebljena niti jedna defenzivna taktika tijekom svih 15 minuta.

Bonnar vs Griffin je adrenalinski fiks kojem se uvijek možemo vratiti po inspiraciju kada stvari idu loše.

MAURICIO RUA VS DAN HENDERSON [UFC 139]

Nisam prežalio što moj borbeni nadimak za ovu borbu, Battle of the Dad Bods nikada nije zaživio. Nije mi žao zbog mog neuspjelog prijedloga, žao mi je da ovaj meč nema ime. A trebao bi ih imati barem pet, kao kakav prijestolonasljednik francuskog trona ili još bolje 10 kao prosječni brazilski nogometaš. Shogun i Hendo dvojica su od nekolicine boraca tog srednjeg vijeka MMA-a s obje strane Pacifika koji su brutalnost učinili dijelom svog tehničkog arsenala. Kad je ovaj meč dogovoren činilo se da je njihova vrsta postala artefaktom prošlosti. I to je u velikoj mjeri bilo točno. Obojica su bila prirodni middleweighti, a ne light-heavyweighti, a pojas je već stajao na ramenu poslanika nove generacije Jona Jonesa protiv kojeg niti jedan od dvojice vjerojatno ne bi pobijedio niti jednom u deset borbi zaredom. Ali upravo su ovakve situacije s protagonistima koji su na neki neobičan način obojica underdogovi napušteni od čopora često bile najadekvatnijom platformom za dramu koju nećemo zaboraviti.

Postojali su MMA ratovi prije i poslije ovog, ratovi bez mržnje koje započinju rođeni ratnici, jer su duboko u sebi naprosto takvi, ali malo ih je ovako scenaristički dobro napisanih. Kaligrafskim perom umočenim u krv.

Meč je ovo u kojem su u nekoliko navrata obojica trebala izgubiti, a obojica su pobijedila. U 25 minuta borbe postoji jedva stotinjak sekundi u kojima jedan nije u smrtnoj opasnosti. Sva područja MMA-a su zastupljena ponajviše zbog želje obojice da pobijede na bilo koji način i pod svaku cijenu, makar i tehnikama koje ih inače vjerojatno ne zanimaju. Od heel hookova, preko front chokeova do aperkata iz Australije — sve možete vidjeti u ovoj borbi dvojice nepopustljivih alfi koje pripadaju različitim vrstama.

Po mojem su sudu četiri od pet rundi zaslužile ocjenu 10-8, što najbolje govori o kvaliteti priče koja je gledatelju ispričana.

Ljudima koji ne znaju zašto gledam MMA nikada ne nudim jednostrana premlaćivanja, nevjerojatne taktičke igre dvojice specijalista ili lude nokaute. Predlažem najčešće ovaj meč, čiji i sam rezultat podsjeća na stvarni rat u kojem status pobjednika ostaje podložan preispitivanju.

Ne znam tko danas igra u vašim omiljenim sportovima, ali dajte pogledajte ovaj meč prije nego protratite ostatak svog života u vezi koja vas ne inspirira da budete jebeni ratnik.

TITO ORTIZ VS KEN SHAMROCK [UFC 40]

Jedan od glavnih benefita borilačkih sportova je da u načelu pomažu u izgradnji karaktera. Osim ako se zovete Tito Ortiz. Tada se vaš ionako etički upitan karakter može samo doatno degradirati. No, svaka borbena kavga koja započne majicom “I JUST FUCKED YOUR ASS” mora završiti trilogijom iz koje niti jedna strana neće naučiti ništa, ali su dobar odmor od sportskih pravednika punih poštovanja prema igri i kolegama. Tu je majicu naime obukao Ortiz nakon pobjede protiv jednog od Lion’s Den boraca — Jerryja Bohlandera na UFC 18 te rukama hipotetski izrešetao cijeli njegov kut. Par mjeseci kasnije Ortiz je pobijedio drugog Lion’s Den borca — Guya Mezgera, povodom čega je pripremio još jedan dizajnerski streetwear podvig: “GAY MEZGER IS MY BITCH”. (Primijetite promjenu u spelovanju Mezgerova imena.) U tom trenutku Lion’s Den je, kako mu i ime kaže bio na vrhu hranidbenog lanca, a na vrhu kaveza stajao je Ken Shamrock i prijetio Ortizu smrću za početak jedne od uzbudljivijih MMA priča. Nakon meča dodatno osiguranje i policijska zaštita pozvana je da čuva backstage Lion’s Dena i Hammer House ekipe koja je hengala s Titom.

Meč se dogodio gotovo tri godine nakon ovih incidenata tijekom kojih su i Lion’s Den i sam Shamrock doživjeli pad u popularnosti i percepciji fanova. Zvučat će vam čudno, ali Tito Ortiz je u tom trenutku bio utjelovljenje nove krvi u MMA-u — mlad, talentiran i govnar, ali govnar koji je učio na pogreškama prethodne generacije kojoj je pripadao Shamrock. Meč je završio Ortizovom glatkom pobjedom koju su predviđali svi osim usputnih fanova, ali su ga interes za ovaj meč i trenutak u kojem se on dogodio učinili jednim od krucijalnih raskrižja u UFC-ovoj povijesti.

Danas je teško zamisliti da je Shamrock, koji se tih godina bavio profesionalnim hrvanjem u WWE-u, mainstream publici bio jači brand od čitavog UFC-a. Bio je to prvi put da se velike medijske kuće poput ESPN-a ozbiljno interesiraju za slobodnu borbu kao sport. Bitnije od toga, UFC je propadao. Ozbilnije nego ikad. Sport je bio neslužbeno zabranjen, eventi su koštali više novaca nego su donosili i Zuffa je bila pred bankrotom. Priča o šampionu iz ranih 1990-ih koji je pomogao stvoriti sport i mlađem bahatom šampionu koji ne poštuje plemensku hijerarhiju bila je stereotipno kečerska, ali je kao i sve stereotipno kečerski stavilo guzice u sjedala i kauče.

Da ovog meča — odnosno onoga što mu je prethodilo — nije bilo, danas bi vjerojatno svi gledali Strikeforce, ako bi sport uopće opstao.

GEORGES ST PIERRE VS BJ PENN II [UFC 94]

Ne mogu dopustiti Punchlines listu na kojoj nije GSP. Njegov drugi meč protiv BJ Penna prvi je UFC-ov dvoboj između dvaju aktualnih svjetskih šampiona. Oba su smatrana tehnički najboljim borcima svog vremena, a Penn je bio već duboko ugazio u toksični kompliment najvećeg svih vremena. GSP je bio u nevjerojatnom nizu pobjeda nad Koshchekom, Hughesom, Serrom i Fitchom, dok je Penn u meč uletio s flying knee pobjedom nad Seanom Sherkom.

Oba borca išla su na turneju po Kanadi i Havajima, a nevjerojatan hajp koji se oko borbe stvorio bio je prvi nagovještaj promotorima da nešto što je građeno na tehničkom aspektu sporta može biti komercijalno jednako uspješno kao i uobičajena ruta degutantnog trash talka.

Borba nije bila natjecateljski neizvjesna kao njihova prva u welter kategoriji koju je GSP dobio svojim najtipičnijim split decisionom, ali je bila jedna od ključnih za prezentaciju MMA-a kao ozbiljnog sporta široj javnosti. Međutim kako u MMA-u ne možemo imati ništa u potpunosti normalno jer bi se simulacija u kojoj živimo dezintegrirala, iza meča je ostala kontroverza mazanja GSP-a vazelinom po tijelu između prve i druge runde, što je ilegalno i osobito sumnjivo obzirom na Pennovo zaleđe u BJJ-u. Danas se tako svi sjećaju kako je GSP u drugu rundu ušao kao vazelinom nauljeni Silver Surfer, a nitko kako je implementirao jedan od najljepših superman-jabova u sportu.

ROBERT WHITTAKER VS YOEL ROMERO II [UFC 225]

Dva meča Yoela Romera i Roberta Whittakera su najviša točka na kojoj je MMA danas. Pokazatelj koliki smo put prešli i koliko je sport evoluirao od jednostavnih, hladno fizičkih zakonitosti do kompleksne stilske matrice koja se može razviti u nekoliko smjerova tijekom same borbe. Ono što je posebno zanimljivo je činjenica da je ovaj dvoboj istovremeno i ultra-moderan i jako blizu originalne MMA premise. Stariji, atletski nadaren hrvač koji koristi eksplozivnost i psihološke opsjene svog matičnog sporta protiv mladog tehničkog udarača sa savršenim obranama od rušenja. Tako blizu prvom UFC-u, a jako daleko. Svojevrsni povratak u budućnost, reklo bi se.

Borba je ovo koja se može gledati desetke puta i analizirati po pravilima filmske kritike, uvijek otkrivajući nove informacije — prvi put steći opći dojam, drugi put footwork jednog pa drugog, treći ili četvrti put kako oba borca adaptiraju gameplan po nekoliko puta tijekom 25 minuta borbe, peti put pratiti promjene u psihološkom stavu i elanu, šesti put kako se obojica nose s tempom protivnika u odnosu na svoju kondiciju… Jedan je ovo od najintrigantnijih stilskih sukoba u povijesti UFC-a, ne toliko zbog širokog spektra tehnika koje su borcima na raspolaganju koliko zbog onih koji zapravo nisu — X faktora između dvojice samozatajnih taktičara.

Ovaj drugi meč je u neku ruku i Whittakerovo postajanje pravim šampionom svoje generacije i utjelovljenjem UFC-ove povijesti i potencijala — u jednakoj mjeri intelektualni nadčovjek budućnosti i sirovi divljak koji će vas pokušati obezglaviti.

Teško je reći u kojem smjeru će sport ići u trenutku kad najmanje vjerujemo u vodstvo UFC-a. No, gledajući retrospektivno sve ove borbe, čini se da je MMA sport koji će biti teže uništiti nego što mislimo. Tko bi rekao da će ideja koja zvuči kao nešto smišljeno na derneku sveučilišnog bratstva u Coloradu o borbi dvoje ljudi u kavezu bez pravila biti ovako ubudljiva i 25 godina kasnije.