Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Lightweight Dinastija

Vodič kroz rasplet najuzbudljivije MMA sapunice

Čitam staru, ali zadnjih godina aktualnu knjigu u suvremenoj psihoanalizi. Winnie-the-Pooh se zove. Napisao ju je britanski pisac Alan Alexander Milne inspiriran svojim sinom i njegovim medvjedićem zvanim Edward Bear. Edwardu je ime promijenjeno u Winnie po legendarnom stvarnom medvjedu koji je tijekom Prvog svjetskog rata bio živa maskota kanadske pukovnije Fort Garry Horse. A. A. Milne bio je osrednje uspješan, ali izuzetno posvećen i uporan dramaturg sve do uspjeha prve Winnie-the-Pooh knjige. Ona govori o avanturama romantizirane verzije njegova sina Christophera Robina Milnea, koji je u knjizi prozvan Christopher Robin, te njegova medvjedića na imanju sličnom Cotchford Farmu na kojem su Milneovi provodili vikende.

Iako je knjiga sama po sebi simbolična u psihološkom profiliranju likova, njen značaj ne leži u narativu nego u okolnostima u kojima je stvorena, njenom utjecaju na stvarni život Milneovih. Pisac Milne bio je upravo to — prvo pisac, potom suprug i otac. U stvarnosti je Christopher Robin Milne bio neka vrsta djeteta drugog razreda iza Milneova literarnog sina — Christophera Robina. Dok je Christopher Robin skakutao po poljima imanja precrtanog iz stvarnosti, po stvarnom je imanju Christopher Robin Milne lutao vucarajući se po prašini plišane igračke za ruku; usamljen, nevoljen, zaboravljen.

Štoviše, plišani teddy bear, inače Alpha Farnell — prvi model napravljen u Britaniji — koji je postao inspiracija za Milneovu najuspješniju knjigu, kupljen je Christopheru Robinu Milneu da bi pisac osigurao sebi mir za rad na knjizi.

Ova zamjena prirodnih pozicija unutar obitelji čini se osobito bizarnom i neobično okrutnom prema djetetu koje je otac zapostavljao provodeći više vremena s njegovom pisanom verzijom nego s njim samim.

Unatoč naporima kompanije da sve zatre i uništi, lightweight divizija je trenutno najuzbudljivije mjesto u borilačkim sportovima, uključujući i boksačke teškaše

Christopher Robin Milne nikad se nije oporavio od ove disrupcije u roditeljskom odnosu čak ni kad je stariji Milne napokon odustao od knjiga i posvetio se sinu. Izrastao je u samoprijezirnog, slabašnog muškarca, bez samopouzdanja i ljubavi prema sebi, čovjeka koji je bio neugodno otvoren oko svega ovoga unatoč svojim profesionalnim uspjesima. Kao da se radi o nekakvom slučaju izmišljenom za potrebe psihoanalitičke vježbe, Christopher Robin Milne je k tomu još bio i neželjeno dijete. Roditelji su se pripremali za djevojčicu kojoj su već dali ime Rosemary. Tijekom djetinjstva nosio je dugu kosu i ženskastu odjeću, što je vidljivo i u originalnim ilustracijama prve Winnie-the-Pooh knjige. Njegova prijateljica Anne Darlington bila je Cristopherovim roditeljima kćer koju nikada nisu dobili.

Odnos s majkom s vremenom je doživio potpuni krah i gospođa Milne je posljednjih 15-ak godina života provela u namjernoj izolaciji od svog sina.

Ovo je nevjerojatno zanimljiv tumult u dinamici obiteljske ćelije koji je zbog svoje medijske eksponiranosti danas ponuđen svijetu za sat anatomije.

Priča o zapostavljenom djetetu pala mi je na pamet dok sam razmišljao o Tonyju Fergusonu i većini boraca s vrha lightweight rang liste. Dana White i UFC su u ovoj analogiji A. A. Milne, a Christopher Robin koji postoji samo u njegovoj mašti Conor McGregor. Pravi Christopher Robin Milne svi su borci koji bi se trebali boriti za titulu kad bi ‘otac’ samo primijetio koliko su bolji od fiktivnog lika u kojeg je zaljubljen. Tko su likovi ove menadžerske sapunice? Koje su šanse da će pravi borci pobijediti medijski narativ i prazan hype jednog umirovljenog borca s tri poraza iz četiri meča u tri godine?

Habib Nurmagomedov je aktualni šampion i jedini borac dovoljno lud i bogat da izabere ne boriti se protiv McGregora. Preživio je njegovu zastrašujuću dvojku iz kontragarda, pogodio ga svojim eagle punchom i još ga samljeo do jaw cranka u najgledanijem MMA PPV-u u povijesti. Potom skočio na glavu njegovom frendu, čisto da se zna tko je glavni i opasno neciviliziran.

No, nemojte pomiješati Habiba s nekakvim dagestanskim divljakom. On i Ali Abdelaziz ubojit su pregovarački dvojac. Često se McGregor uspoređuje s Floydom Mayweatherom u kontekstu potpune kontrole nad uvjetima u kojima se odvijaju borbe na koje pristaje, ali Habib i Ali imaju više sličnosti s crnim Trumpom od irskog proizvođača lošeg viskija. Nurmagomedov možda nema McGregorov Flair (pun intended), ali već godinama nije pristao na borbu koju je mogao izgubiti. Njegova je karijera samo naizgled niz nasumičnih protivnika koje je UFC bacao na njega — ili, točnije, pod njega — ali s ove se točke čini da je sve bilo dijelom ozbiljnog planiranja i taktičkih poteza.

Nurmagomedov će svoj pojas braniti protiv opasnog Dustina Poiriera, ali ovaj put na ‘domaćem’ terenu — u Ujedinjenim Arapskim Emiratima. Njegov put ka najvećem lightweight MMA borcu morat će imati i većih skalpova od Poirierova. Njegov ugovor navodno ima klauzulu za borbu protiv GSP-a, ali isključivo u lightweight diviziji.

Ukoliko do toga ne dođe, Habibu za vječnu slavu treba onaj kojeg najmanje želi: Ferguson. Ne samo da mu treba borba s njim — treba mu trilogija.

A Tony Ferguson je vjerojatno najbolji lightweight na svijetu. Lud je, klinički lud i neliječen.

Psihološki profil svakog borca oblikuje njegov stil borbe, ali ničiji toliko jako kao što Fergusunovo Cucuy bjesnilo oblikuje njegovo. Dosta boraca trenira nepredvidljivost. Zvuči kao oksimoron — “istrenirana nepredvidljivost”, ali to je tako. Nije to zapravo nepredvidljivost koliko studij svega što razbija šablone i jasan slijed. Ali sve što se vježba nakon nekog se vremena može dekonstruirati. Fergusonova nepredvidljivost malo teže. On nije nepredvidljiv koliko spontan. Donosi odluke ovdje i sada, neke od njih su loše, neke od njih dobre, ali teško je pročitati nekoga tko sam ne zna što će sljedeće učiniti. Ovo mu daje jedinstven udarački flow koji se doista čini kao neki bizarni kung fu stil koji bi trebao funkcionirati samo na filmovima. Ali funkcionira i u kavezu.

Pogledajte lica njegovih posljednjih nekoliko protivnika. Ferguson je maestro distance, udara uz shiftove i step-inove, izlazi kroz promjenu garda i zatvara nebranjeni prostor direktima ili check hookom. Double attack je njegovo go to oružje, pogledajte samo kako je brilijantno krio svoj prednji direkt push kickovima protiv Donalda Cerronea. Iako se puno toga može reći o njegovim tehnikama, tajno oružje mu je neobjašnjiva izdržljivost, sreća ili zaštita stijenki nekakvog kozmičkog zvona. U gotovo svakom meču od Landa Vannate do Anthonyja Pettisa bio je u prilici spektakularno izgubiti da bi se neobjašnjivo vratio u prizorima koji izgledaju kao zarastanje Wolverineovih rana. Aura nepobjedivosti postala je i dijelom psihološkog rata Tonyja Fergusona. Čini se da što god učinili ne možete dobiti.

U trenutku dok ovo pišem vjerujem da vodstvo UFC-a sjedi u nekakvoj kružnoj ratnoj sobi i pokušava smisliti način da se Ferguson ne bori protiv pobjednika meča Nurmagomedov vs Poirier. Habib je na rubu nečega što možemo nazvati zloglasna slava — tihi, neprilagođeni, nesocijalizirani siledžija kamenog lica koji kao takav treba protivnika kakvi su Nate Diaz ili Conor McGregor da bi priča imala efekta na široke mase. Borbe definiraju stilovi, ali kontrasti prodaju ulaznice.

Ne želim više razmišljati o ovome — za ljubitelje umjetnosti borbe Nurmagomedov vs Ferguson je najveći meč u povijesti divizije, ako ne i u povijesti sporta. Sve ostalo bit će naša tragedija. Očekivana, ali ipak tragedija. Ne zaboravite da Habibov tajni ugovor vrlo vjerojatno ima i rematch klauzulu u za slučaj da izgubi od Poiriera, što bi Ferga dodatno udaljilo od pojasa.

Bezveze.

Kad je Tony Ferguson posljednji put izgubio, žene se nisu imale pravo natjecati u UFC-u. Toliko o tome.

Dustin Poirier je potiho postao zaštitno lice stoičke upornosti i rada protiv svih. Nije se oporavio od teških poraza i krivih težinskih kategorija tiho jer nitko nije obraćao pažnju na njega, nego je doslovno šutio i radio.

Postoji među ljubiteljima sporta ideja da je era senzacionalističkih promoviranja mečeva iza nas i jako su u krivu, jer ta era traje od šampionskih šakačkih mečeva na farmama u Alabami od prije par stoljeća, ali postoji određen pomak od nekontroliranog kaosa prošlih godina ka moderiranim neredima današnjice. Danas možete doći do novca i prilike za titulu i bez crvenog nosa i smiješno velikih cipela, a Dustin Poirier je svetionik nade za sve koji ne znaju i ne žele spominjati tuđe majke na duhovit ili čisto zao način.

Njegov cilj je uvelike ostvaren — iza njegovih leđa je masovna grobnica budućih Hall of Famera, Pettis, Gaethje, Alvarez, Holloway, a pred njim meč za ujedinjenje lightweight titula protiv nepobijeđenog šampiona. Za besmrtnost će morati nokautirati Habiba, jer ga na bodove dobiti neće, ali Dagestanac može biti nokautiran — Michaelu Johnsonu je zamalo uspjelo. A Poirier udara puno, puno jače.

The Diamond je u odličnoj poziciji — Habib je neka vrsta kečerskog monster heela, netko kog publika percipira kao neuništivog pa se time ni porazi od njega nekako ne broje. Izgubi li Poirier časno, dobit će sigurno jakog protivnika kojeg može pobijediti, izgubi li tijesno ili zajebom, nije isključeno da može dobiti i uzvratni meč.

Sve dobre vijesti za ovog dobrodušnog macana MMA-a.

Conora McGregora lako bi bilo optužiti za sve; ali, kao i uvijek, krivi su oni koji su mu to sve omogućili i oni koji su šutili jer su se nadali da će jednom doći red i na njihovu žetvu novca protiv UFC-ova zlatnog pijetla. Njegova povijest je poznata, njeno tumačenje polazišna točka mnogih svađa među ljudima koji tek usputno prate sport, ali danas se on — unatoč svojim dvjema titulama koje nikad nije branio — čini više kao upropašten talent. Njegov omjer pobjeda i poraza u boksu i MMA-u trenutno je 2:3.

McGregorovi profili na društvenim mrežama prestali su biti simpatični kuriozitet za dokone razgovore i postali su uvidom u svijet histerije i nemira. Njegovi fanovi pokušavaju vjerovati u nekakav masterplan iza svega ovoga, očajno povezujući nepovezive ispade — poput lovaca na serijske ubojice koji traže ponavljajuće uzorke s popisa nestalih.

Conor McGregor je uvelike zaboravljen i to ponajviše u krugu MMA zajednice. Dva najisplativija meča u UFC-u danas su njegov treći meč protiv Diaza ili uzvrat protiv Nurmagomedova, ali oba su odveć riskantna. Izgubi li ponovo, McGregor bi nakon borilačkog integriteta mogao izgubiti i jedino što mu je ostalo: status zvijezde.

Da sam McGregor i da uistinu želim učiniti nešto za sebe, a tek onda novce, borio bih se protiv Justina Gaethjea. On je s jedne strane za McGregora, uvjetno rečeno, najlakši matchup u UFC-ovih top 5 lightweight divizije, a s druge jedini put da ponovo osvoji i najzadrtije ćelije MMA zajednice. Borba protiv Gaethjea, koji je u ovom trenutku utjelovljenje suvremenog bushida, iskupila bi ga za sve gluposti i dosadne vijesti o razbijanju telefona po Floridi koje smo morali čitati kao da su uistinu relevantne za sport. Gaethje je jedan od rijetkih koje bi mogao dobiti u minskom polju lightweight rang ljestvice. Vjerojatno se oholo smijete uz povik da taj film neću gledati i po svemu sudeći ste u pravu, ali moje je da kažem što je najbolje.

Justin Gaethje je najbolji.

Šalim se malo jer nije najbolji sportaš, ali je najbolji za sport. I za nas koji ga gledamo. Ne postoji nitko kao on, pa mu je teško pronaći ulogu u kompaniji. On je najjači gatekeeper s kojim se nitko ne želi boriti i istovremeno užasan gatekeeper koji može pobijediti svakog borca kojeg UFC odgaja za šampiona. Gaethje je džoker-karta lightweighta koji kao da može zamijeniti svakoga u meču za titulu. Ima tri pobjede i dva poraza u UFC-u, ali nitko se ne sjeća kako su njegove borbe završavale, samo kako su izgledale. Tu uključujem i njega samog. Mister traume glave. Elitni je hrvač koji ne hrva već pokrije dlanovima oči i pretvara se nemrtav. Njegovo teturanje prema protivniku kojim namješta divlje low kickove predmet je legende od prije nego što je došao u najveću MMA promociju.

MMA fanovima su scene iz Gaethjeovih mečeva utisnute u čeoni režanj poput ikona kojima se pomole kad je trening neizdrživ. UFC-ovi ga bookeri čuvaju kao posljednji primjerak najugroženije vrste — borca koji će reći “da” na svaki užas koji se pred njega stavi. No, najviše ga vole jer ga mogu upotrijebiti u situacijama divizijskog zastoja, poput ovog u lightweightu. A to često znači zloupotrijebiti.

U ovom trenutku Gaethjea vjerojatno žele iskoristiti ili da zaustave Fergusona na putu do titule, ili će ga žrtvovati Poirieru u slučaju njegovog poraza od Nurmagomedova. Neki najzločestiji od svih menadžera vjerojatno vitla A4 papirom na kojem piše Cerrone vs. Gaethje i to vjerojatno sa slovima E napisanima naopako jer je tip očigledno idiot.

Svoje sam želje obznanio u pasusu posvećenom McGregoru, ali ne bih se bunio protiv bilo kojeg meča u kojem će Gaethje nešto zaraditi za sive ćelije izbijene u prve redove MGM Grand Arene ili Madison Square Gardena.

Nate Diaz je, baš kao što je nekad bio svojim roditeljima, danas isključivo donositelj loših vijesti za sve osim onoga s kim se bori. Zbog toga je danas u ovoj Punchlines kolumni.

Nije više niti lightweight niti ga se kao ni McGregora može rangirati ili bukirati upotrebom razuma i logike. Money fight borac koji se bori samo za novac, a slavu u mjeri u kolikoj je isplativa za sponzorstva veganskih proteina i energetskih napitaka bez aspartama. Pobijedi li Anthonyja Pettisa, očekujem da će se boriti ponovo, i to za velik novac u velikom meču.

Što se mene tiče, ubijmo dvije muhe jednim udarcem ili, točnije, zapalimo osinjak — neka se narod veseli, kompanija zaradi, a divizija prosperira tako što će se boriti protiv McGregora treći put. Momci imaju prirodnu kemiju u kavezu i izvan njega. Ne trebaju scenariste i kreativni tim koji će pisati loše fore između presica kao u slučaju McGregor vs. Mayweather, a borba će gotovo sigurno biti odlična. Iskreno, vjerujem da i on i McGregor mogu biti apsolutno korisni za promociju sporta u ESPN eri; samo ih držite podalje od pojasa dok ne naprave sve ono što i njihovi kolege koji strpljivo stoje u redu.

Na nekoliko se mjesta u kolumni osjeti koliko sam ogorčen određenim postupcima i odlukama UFC-a. No, unatoč naporima kompanije da sve zatre i uništi, lightweight divizija je trenutno najuzbudljivije mjesto u borilačkim sportovima, uključujući i boksačke teškaše. Ishoda je puno, mogućnosti bezbroj i gotovo je sigurno da će se u idućih desetak mjeseci neprimjetno klesati statua nekome koga ćemo zvati najvećim.

Prvi put u puno vremena neka divizija u UFC-u liči više na Krvavi sport, a manje na Igre gladi. Neka tako i ostane.