Zanimljiv mi je način na koji se u posljednjih nekoliko desetljeća mediji obraćaju ljudima. Sve je puno savjeta upravo one vrste koji se daju djeci. Za svaku stvar koju ste radili sami, dobit ćete desetke načina kako je napraviti bolje. Od ispravnog struganja peta do tucet novih načina guljenja naranče: sve ste radili krivo, viče internet. Čak su i reklame dobile bizarno infantilan ton komunikacije, većina ih se ljudima obraća kao da su mala djeca ili labradori — tko je dobar dečko, ti si dobar dečko, da, zaslužio si sladoled/pivo/čokoladu/ljetovanje na Baliju. Da bismo bili bolji konzumenti i kupovali više sranja, nužno je da budemo kastrirani; da izgubimo osjećaj da možemo nešto saznati sami.
Sad kad je izuzetno vruće, savjeti za načine kako se rashladiti su naročito komični: treba stajati u hladu, staviti neku šiltericu na glavu, piti vodu (ne zaboravite napiti se vode), tuširati se… Algoritam će uz svaki članak predložiti i neki proizvod koji nudi ono o čemu članak priča: voda s elektrolitima, krema za brončani ten i tome slično. U svemu tome problem je to da smo naviknuti očekivati da nam se kaže što činiti u svakoj životnoj situaciji pa, kad nam se ne kaže što treba, uistinu radimo gluposti, baš kao djeca.
Ja ću vam, u tom duhu, ponuditi svoje rješenje za rashlađivanje. Kako loše podnosim vrućinu, a i znojim se iznadprosječno, najčešće kući sjedim u gaćama i potkošulji s ručnikom oko vrata. Stan mi je u polumraku, izlazim samo do teretane i uglavnom gledam filmove. U ovakvim uvjetima volim gledati skandinavske filmove, Carla Theodora Dreyera ili Ingmara Bergmana, nešto što izgleda hladno, siromašnog dijaloga, bez puno rezova, sve je od kamena i drveta, uključujući i hranu, bradati starci gledaju u daljinu i pitaju se zašto ih je Bog zaboravio. To, recimo, dobro rashlađuje, a i izgubite volju za životom, pa je svejedno je li vruće ili nije — čemu taj život uopće vodi?
Imao sam, pomoću ove metode, idealnu subotu; gledao sam film Riječ (Ordet, Carl Th. Dreyer, 1955.) pa odmah iza Dan gnjeva (Vredens dag, Carl Th. Dreyer, 1943.), obukao duge gaće samo jednom, za dostavu i, umoran od visoke umjetnosti, sjeo gledati UFC London. Malo nasilja u venu, face the pain i sve to.
Londonski UFC prvi put nije isporučio naručeno. Svi sastojci su bili tu, ali nekad se dogodi da je priredba jednostavno inficirana nekom lošom vibrom
UFC-ove priredbe u Londonu uglavnom budu iznadprosječno dobre. Ne znam je li to zbog toga što europski borci imaju jači osjećaj ‘domaćeg terena’ od Amerikanaca ili je do Engleza koji već u pet popodne počnu povraćati i padati s tribina. Ovaj put nismo imali sreće: cijela se priredba sastojala od mučnih odluka u borbama koje su se zasnivale samo na hrvačkoj kontroli (Marc Diakiese i Damir Hadžović) ili sigurnoj defenzivnoj stojci (Jack Hermansson i Chris Curtis) ili su bile naprosto loše (Ludovit Klein i Mason Jones). Uza sve to večer je dobila i deprimirajuću notu u borbama Alexandera Gustafssona i Toma Aspinalla. Možda sam trebao nastaviti sa skandinavskim dramama, to je sve što ću reći.
No nije sve bilo tako loše. Evo što se isplati pogledati, ako ste propustili UFC London.
Počet ću s borbom koju možete zaboraviti, ali zapamtite Muhammada Mokaeva. Nije osobito simpatičan, ali njegov je potencijal, rekao bih, ogroman. On je početkom ove godine bio moj hispter pick za borca koji će najviše napredovati ove godine (nije tada još imao nijednu borbu u UFC-u) i zasad je na dobrom putu. U borbi protiv Charlesa Johnsona, koja je u cijelosti bila hrvačka stvar, dobio je iskustvo pobjede na bodove, što je za njega, vjerujem, najbitnije. Bilo bi bolje da je pokušao izvesti nekakav udarac, ali doći će s vremenom i to.
Od cijelog undercarda, Nathaniel Wood i Charles Rosa imali su jedinu dobru borbu.
Istini za volju, Rosa je kao stvoren da bi Wood izgledao kao šampionski kalibar, ali čak i bez toga je Wood izgledao impresivno. Stekao je neko samouvjerenje u oktagonu koje mu daje mirnoću i bolji pregled situacije. S distance je odličan kicker, u distanci je odličan puncher. Ima sjajne ulaze, defenzivno je discipliniran — ili se stavi izvan dometa ili blokira veliki postotak udaraca, što je za agresivnog borca prilično neobično. Ima napredne kombinacije koje su dio veće matrice: lažirat će prednji, pa zadnji front kick i potom ući u prostor istrzanog protivnika s prednjim i zadnjim direktom. Žao mi je što je imao taj poraz od Caseyja Kenneyja, mislim da po talentu zaslužuje biti puno više rangiran. Ako ne bude problema u pronalaženju protivnika, vjerujem da će Wood postati još jedno lijepo pero u featherweight diviziji.
Napisat ću i par riječi o Chrisu Curtisu, koji je u dosadnoj borbi s Jackom Hermanssonom osjećao da mu protivnik duguje stajanje nasred oktagona poput vreće kako bi ga on mogao udarati i tako pobijediti. Hermansson je u borbu ušao s namjerom da disciplinirano napada i još se pametnije povlači protiv eksplozivnog nižeg udarača. Curtis se ponašao kao da je Hermansson u kavez došao s nekim nedopuštenim pomagalom, a ne da se samo kretao lateralno i stavljao sebe u poziciju u kojoj može pogoditi protivnika, a protivnik njega ne.
To je poanta ovog sporta, zar ne? Optuživati nekoga da bježi od borbe u ograđenom prostoru je prilično naivan izgovor; postoji veliki broj tehnika koje borci uče kako bi zagradili borca koji se kreće postrance, a jedan od njih je bilo kakav kružni udarac nogom kojih je Curtis uputio ravno nula. Tkogod je čitao više od jedne Punchlines kolumne, zna koliko mrzim jeftine pokušaje pretvaranja traume u trijumf — kavez je osmišljen kako bi se oduzeo izgovor borcima da se ne žele boriti. Ako netko hrva dobro, a vi se ne znate braniti — krivi ste vi. Ako netko nije ondje gdje vaš udarac ide — krivi ste vi. Curtis nije znao pronaći protivnika i srednji prst može opravdano pokazati samo ogledalu u svlačionici.
Kad sam već kod kritiziranja, nešto se u tom duhu može reći i o taktici Paula Craiga u borbi protiv Volkana Oezdemira. Negdje u mom smrznutom srcu postoji mjesto za Craiga, jer je cijelu karijeru na rubu i poraza i otkaza i uvijek se uspije izvući u posljednjem trenutku. Radi se o borcu čija je jia toliko opasna da zna izvući polugu (najčešće triangl) iz vlastitog nokauta. S druge strane, pomalo je, bit ću maksimalno korektan, ne kul namazati se plavom bojom, urlikati parole iz Bravehearta i onda doći u oktagon i pokušavati povući gard 20-ak puta zaredom. Koliko god bio dobar ambasador za jiu jitsu, toliko i upućuje na veliki problem gubitka tehnika bacanja i borbe s nogu u njezinim natjecanjima.
Govorim to jer je u rušenjima pokušavao samo navući Oezdemira na sebe, a ne i srušiti ga. Ideja da je njegova funkcionalno najučinkovitija pozicija ona s leđa je korektna, ali ju Craig izvodi u krivom sportu. Tko god ne pristane na nju u MMA-u, ima 95 posto šanse pobijediti ga. Nekima suze oči od romantike posljednjeg specijalista u kompleksnom sportu i to je na papiru lijep sentiment, ali u stvarnosti je jedna od besmislenijih stvari koje možete vidjeti u MMA-u.
Da mi je netko rekao kako će Molly McCann biti svijetla točka ove priredbe, ne bih mu vjerovao.
U večeri koja je bila prokleta dosadnim odlukama Molly se nije dala uvući u kletvu — koliko god bila tehnički nedovršena, izgradila je stil u kojem to nije faktor; ima visok volumen, voli vršiti pritisak (ovo je u ženskom MMA-u jedna od bitnijih stvari s obzirom na to da se borkinje još uvijek muče s određivanjem distance), zna se boriti iz oba garda i katkad makne glavu s centralne linije napada. Njena protivnica, Hannah Goldy, nema ove kvalitete (iako je komentator John Gooden spomenuo da ima neku titulu iz kickboxinga, što mi je zvučalo nadrealno). Goldy se odlučila sreću potražiti na kavezu, ali ni ondje nije imala dobrih ideja, McCann ju je kontrolirala over-underhook kombinacijom hvata.
Sudbina je htjela da Goldy bude nokautirana upravo u svojoj zoni, uz rub kaveza. Molly ju je uzdrmala desnim overhandom iz kojeg se okrenula u lakat i Goldy je bila gotova. Ovo je već drugi nokaut McCann u Londonu koji je došao iz tehnike spinning elbow. Publika je obožava, čak su s njom pjevali Fuck-the-Tories. U diviziji koja nije bogznašto, možda se Molly ubrzo može gurnuti i u meč za titulu.
Jedna od tužnijih stvari je borba Alexa Gustafssona, kojeg je Nikita Krilov unutar dvije minute rastavio od svijesti. Gustafsson je nekoć bio jedan od najboljih lakoteškaša i neke su njegove izvedbe bile užitak za gledati (sjetite se, na primjer, aperkata protiv Glovera Teixeire ili prvog meča protiv Jona Jonesa), ali ovo je bilo uistinu deprimirajuće. Njegov nekad sjajan portfelj danas je unakažen nepotrebnim porazima, ponajviše onima od Anthonyja Smitha, Fabricija Werduma i sad Krilova. Ne treba, međutim oduzimati od vrijednosti izvedbe njegova suparnika — nokaut s jedne noge dok mu Gustafsson drži drugu bio je prilično impresivan.
I na koncu vrijedi spomenuti Paddyja Pimbletta. Pretpostavljam da ga ljudi ili vole ili mrze — meni se čini da je dobro imati likove poput njega na rosteru. Pohvalno je za njegove fanove to što rijetko govore da je sljedeći šampion; uglavnom je svima jasno koja su njegova ograničenja (barem u ovom trenutku) i koliko će taj show trajati. Pimblettu treba davati protivnike koji će izgledati dovoljno dobro da se s njima mora potruditi, ali ne i previše dobro da ga u cijelosti razotkriju.
Jordan Leavitt, na primjer, ima izuzetno lošu mehaniku u stojci, pa Pimblettu izazov može ponuditi samo u hrvanju. Ovo je za Paddyja idealna situacija, jer vjerujem da zbog svoje nedisciplinirane obrane treba izbjegavati dobre stojkaše (sjetite se UFC debija kad ga je zamalo nokautirao Luigi Vendramini). Pimblett prijeti da su sve izvedbe u oktagonu bile sranje i treba mu vjerovati da može bolje, pitanje je samo koliko. Mnogi vjeruju da Paddyja treba gurnuti u vatru da vidimo što može; ja bih se, kad malo razmislim, ipak radije zabavio nego saznao što Paddy ne može. U intervjuu u oktagonu pobjedu je posvetio prijatelju koji se ubio i održao kratki govor o toksičnom maskulinitetu, što je bio zanimljiv zaokret, ali odgovarajuće depresivan za ovu priredbu.
Jer finale ovog londonskog UFC-a bilo je izuzetno deprimirajuće. Tom Aspinall je na početku svog meča uputio low kick, vratio nogu unatrag i pao na tlo s grimasom užasa na licu.
U ovom trenutku mi se čini da znam zbog čega mu se koljeno raspalo — kozmos ne želi da imamo više od jednog i pol dobrog teškaša na ovom planetu. Aspinall se činio kao ozbiljan talent za budućnost — imao je brzinu, smirenost, snagu, relativno širok spektar tehnika u stojci i parteru. Bilo je pitanje kako izgleda u, na primjer, četvrtoj rundi, ali to nismo saznali. Curtis Blaydes je bio idealan protivnik, traži posebnu vrstu kondicije, obrane od rušenja i kretanje kao prevenciju. Trebali smo saznati i što Aspinall može s leđa, zna li se ustati nakon rušenja i tome slično. Posebno brine to što ova ozljeda koljena može postati ozljeda koja će Aspinallu promijeniti karijeru, baš kao što je ozljeda leđa Cainu Velasquezu promijenila karijeru. Što bi rekli Amerikanci: thoughts and prayers.
…
Kao što sam već rekao, londonski UFC prvi put nije isporučio naručeno. Svi sastojci su bili tu, ali nekad se dogodi da je priredba jednostavno inficirana nekom lošom vibrom. Ovaj put su odjednom svi odlučili dati minimum od onoga što mogu. Ipak, na ovoj asfaltnoj vrućini nisam na koncu bio nezadovoljan. Svaki UFC koji ne počinje u tri sata ujutro je sasvim solidan, ako mene pitate. Stignete pijuckati toksična energetska pića i srati na twitteru protiv talentiranijih od vas. To je u MMA-u ipak dio osnovne privlačnosti.
