Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Masakr na Valentinovo

Krvavi kraj najvećeg boksačkog rivalstva u povijesti

Sedam članova kriminalne skupine North Side Gang ubijeno je 14. veljače 1929. u 10:30 sati u Chicagu. Dva policajca i dvojica muškarca u civilnoj odjeći s Thompson strojnicama izašla su iz Cadillaca u garaži Lincoln Park, naredili gangsterima da se okrenu ka zidu za pretres i potom pucali u njih. Dva policajca i dvojica muškaraca nisu bili članovi čikaške policije, već najvjerojatnije članovi South Side Ganga Ala Caponea.

Mržnja Iraca North Sidea i Talijana South Sidea u tom je trenutku punila mrtvačnice Chicaga već godinama — sam Capone je u pokušaju preuzimanja grada ubio sve do jednog bossa North Side Ganga od 1924. do 1929. Počinitelji nikada nisu identificirani, ali je danas izvjesno da su u masakru sudjelovali i članovi Egan’s Ratsa iz St. Louisa, koji su u svojim redovima imali i irske imigrante i talijanske Židove, uz pomoć čikaške policije koja je iskoristila priliku osvetiti ubijenog sina jednog od svojih policajaca.

Mediji su ova ubojstva brendirali kao St. Valentine’s Day Massacre.

Meč Jakea Bronx Bulla LaMotte i Sugar Raya Robinsona koji se dogodio 14. veljače 1951. na Chicago Stadiumu novinari su prozvali istim imenom. Fair enough, reći će oni koji su meč gledali — manje mrtvih, ali ne i manje krvi.

Boks se često kolokvijalno mijenja sintagmom sweet science, a nitko u povijesti nije bio ‘slađi’ od Sugara. Možemo govoriti o popularnijima, ali ne i boljima. Ray Robinson je najveći boksač svih vremena. Kažu upućeniji od mene da kao boksač ne možete imati sve, ali nitko tom idealu nije prišao toliko blizu kao Robinson.

Tome u prilog govori i činjenica da je termin pound for pound izmišljen kako bi se njegova boksačka veličina posjela na tron kojim su uglavnom guzeljali teškaši. On je borac koji je amatersku karijeru završio skorom od 85 pobjeda bez poraza sa 69 nokauta, od kojih 40 u prvoj rundi. Između 1943. i 1951. Sugar je imao niz bez poraza u 91 meču. Bio je prvi peterostruki šampion u povijesti boksa, bio je prvi sportski superstar koji je imao entourage, nokautom je pobijedio nevjerojatnih 109 puta, a ako vam sve ovo ne zvuči dovoljno OG, godine 1947. je ubio čovjeka — Jimmy Doyle se nikada nije ustao iz nokauta u osmoj rundi svog meča s Robinsonom.

U prvih 11 godina profesionalne karijere iza sebe je imao 128 pobjeda i samo jedan poraz.

Taj jedan put pobijedio ga je čovjek koji se zvao Jake LaMotta. LaMotta nije bio bolji boksač, ali je bio poseban čovjek. Dovoljno poseban da je po njemu, a ne po najboljem, snimljen najbolji boksački film — Raging Bull Martina Scorsesea.

Često ste u mojoj kolumni imali prilike čitati o važnosti mentalne snage, strpljenju, disciplini i upornosti u životu, ali LaMotta, iako tvrdoglav i uporan kao životinja nije do statusa legende došao zbog toga. Razjareni bik nije živio samo u njegovoj glavi, živio je u kostima i svakoj struni njegovih mišića. LaMotta je bio i fizički nesalomljiv.

LaMotta se uhvatio se za užad da ne padne od same sile gravitacije kao kakva ikona razapetog Isukrsta za jednu od najljepših boksačkih fotografija

I fought like I didn’t deserve to live”, govorio je LaMotta o svom boksačkom stilu par desetljeća introspekcije kasnije. Ako je i želio umrijeti, borio se kao da nije mogao umrijeti. Bio je utjelovljenje boksačkog stila brawlera — prolazio je kroz desetke udaraca da bi zadao jedan, mahnito se izvijao u jednu pa drugu stranu kako bi njegovi krošei imali veću silu i odbijao je padati. Držao bi se za užad, pljuvao krv u publiku i teturao pod udarcima kao komad odmrznute govedine na kuki, ali nije padao. Bio je sve što uglađeni boxer puncher Robinson nije. Ovaj savršeni par dijelio je čak i kvartovsku netrpeljivost — Bull je bio iz Bronxa, Robinson iz Harlema. Rijetko posežem za determinizmom ove vrste, ali ovoj je dvojici bilo suđeno.

Borili su se šest puta u devet godina.

Nije da je njihov prvi meč dao naslutiti da će biti tako. Novinari i publika u Gardenu 1942. ostali su neimpresionirani glatkom pobjedom Robinsona, koji je već izgledao kao najbolji welterweight koji je plesao u Gardenu, protiv LaMotte kojeg su novinari United Pressa podrugljivo opisali kao “human truck”. Godinu dana kasnije kamion je zgazio Robinsona. Tako je i izgledalo. U osmoj rundi LaMottin lijevi kroše u čeljust nakon udarca u tijelo izbacio je Sugara kroz užad ringa na detroitskom Olympia Stadiumu kao u Popeye crtiću.

No, Robisnonov poraz imao je svoje razloge. Razloge koji u današnjim profesionalnim borilačkim sportovima ne postoje, razloge zbog kojih se i najdivljiji boksači danas ne mogu smatrati opasnim kao njihovi prethodnici. Robinson je 27. veljače 1943. unovačen u američku vojsku, gdje je mjesečna plaća iznosila 50$. Sugar Ray imao je tri tjedna zaraditi novac prije nego što nestane iz ringa na neodređeno pa se borio tri puta. Trideset rundi u tri tjedna. Dvadeset rundi protiv Jakea LaMotte.

Nakon lagane pobjede u prvom meču Robinson se, suočen s otužnim životom u kojem će ružičasti Cadillac zamijeniti tenkom, u pripremama za uzvrat protiv LaMotte posvetio isključivo kurvanju i opijatima. Nekoliko dana nakon sramotnog poraza pobijedio je California Jackieja Wilsona kojeg je Bull prebio nekoliko mjeseci ranije. Noć prije nego što se trebao pojaviti u centru za regrutaciju Manhattan Islanda, Robinson je u Gardenu vezao rukavice za treći meč protiv LaMotte. To je i jedini meč koji će, inače okrutno iskreni LaMotta pripisati sebi, unatoč ocjeni sudaca i novinara. Robinson je ponovo bio u nokdaunu, ovoga puta u sedmoj rundi, ali je većinu ostalih rundi dobio. Narativ bika i matadora u ovoj je borbi bio najočigledniji — Robinson je koristio svoju brzinu, prednji direkt i footwork da izbjegne većeg i jačeg nasrtljivca i osvaja runde.

Robinson je otišao u vojsku, ali Jake LaMotta je nastavio boksati bez domovinskih obaveza. LaMotta je, paradoksalno, bio proglašen fizički nesposobnim za službu. Još kao dijete morao je operirati mastoidni nastavak temporalne kosti jer mu je otac pokušao iščupati uho.

Vojnik Walker Smith — kako je bilo Robinsonovo pravo ime — nije, naravno, prošao kroz vojni rok bez incidenata, ali ga je slava držala dalje od bojišnice, kao i njegova heavyweight kolegu Joea Louisa. Robinson je prijevremeno pušten iz vojske kad je namjerno ili slučajno pao niz stube noć prije nego što je trebao otputovati u Europu.

Kako priča ne bi ostala na jednoj poveznici s mafijom, Robinsona je samo odbijanje da surađuje s kriminalnim organizacijama držalo izvan dosega welter pojasa. Danas se mnogi zgražaju nad činjenicom da je mafija imala toliku kontrolu nad boksačkim svijetom, ali teško je iz ove perspektive pojmiti društvo u kojem je jedan od najvećih kriminalnih obrta u Sjedinjenim državama službeno nosio ime Murder Incorporated.

A i lagali bismo se kada bismo rekli da se danas stvari u boksačkom svijetu odvijaju pravednije.

Bio je to i jedini princip koji je Robinson dijelio s LaMottom. I Bull je, kao i Sugar, bio neokrunjen i bez prilike za poziciju izazivača kad su se susreli četvrti put, a treći put u Gardenu. Meč je prošao kao i prošli te je publika počela gubiti nadu da će se uzbuđenje ponovo uvući u rivalstvo.

Ali peti je meč, u Comiskey Parku u Chicagu, bio neočekivano težak za bodovati. Neumorni LaMotta iskoristio je činjenicu da Robinsonov stil vene u duljim borbama pa je zamalo pobijedio u ovom prvom meču na 12 rundi. Jedan sudac dodijelio je meč LaMotti, dvojica Robinsonu. Te su večeri dvojica možda i pogriješila.

Robinson i LaMotta ponovo će se sresti u ringu tek šest godina kasnije i u puno drugačijim uvjetima.

Jake LaMotta nikada nije bio pravi welterweight, ali u vrijeme kad je boks imao upola manje kategorija nego danas, muškarci od 66,6 kilograma biku su češće bili obrok nego izazov, pa se radije borio s njima nego riskirao sa šest ili sedam kilograma težim middleweightima. LaMotta je tako u svojim welter borbama uvijek bio i veći, ne samo jači. Kako su 1940-e prolazile, Jake je imao sve više problema skinuti kilažu sa svojih prirodnih 86 kilograma pa je tranzicija u srednju kategoriju postala neminovnost. Svoju je udaračku moć uspješno preselio sa sobom i tijekom nekoliko godina postao elitni middleweight.

Da bi postao šampion, trebao je još samo pojesti odrezak ili dva s gangsterima poput Frankieja Carba i predati meč ili dva protiv slabijih boksača. LaMotta je svoj namješteni meč protiv light heavyweighta Billyja Foxa izgubio nespretno i grubo kako je dobijao i prave mečeve. Morali ste se uistinu potruditi zajebati stvari da vas 1947. godine boksačka komisija suspendira na sedam mjeseci.

Mafija je ispunila svoj dio deala i LaMotta je pobjedom nad Marcelom Cerdanom postao svjetski prvak 1949. Njihov uzvratni meč nikada se nije dogodio, jer je Francuz poginuo u avionskoj nesreći na putu za koncert svoje ljubavnice Edith Piaf. LaMotta je napokon imao svoje kraljevstvo.

Problem je bio u tome što će usporeni metabolizam u njegovo kraljevstvo poslati i jedinog čovjeka kojeg nije mogao pobijediti. Sugar Ray Robinson je do 1950. prirodno urastao u svoju middleweight inkarnaciju, odnosi s mafijom bili su poslovno srdačni, pa je šesti meč Robinsona i LaMotte, prvi put za šampionski pojas, bio bez prepreka.

Ključni elementi zapleta borbe Saint Valentine’s Day Massacre postavljeni su, dakako, prije samog meča. Priča o matadoru i biku u novim je okolnostima imala nova pitanja: može li bik biti prejak i što ako je matador prevelika meta? Unatoč svim pobjedama protiv LaMotte, mnogi su teoretizirali da Robinson, koji ga nije mogao nokautirati u welter kategoriji, nema šanse protiv još veće verzije iste zvijeri.

U stvarnosti LaMotta više nije mogao skinuti kilažu ni na 72 kilograma. Kako je kao šampion mogao za sebe ispregovarati bolje uvjete nego prije šest godina, klauzulom u ugovoru tražio je da vaganje bude na dan borbe u 10 sati ujutro, da bi do meča mogao vratiti snagu. Na vagu je tog dana stao bijeli duh, dvodimenzionalno biće, izgladnjela, pothranjena strvina — Starving, a ne Raging Bull. Nije mogao ni jesti, ali je popio čašicu ili pet brendija, za krepkost šampionskog duha.

Sugar Ray Robinson na službenom je potpisivanju ugovora pak popio punu čašu svježe bikove krvi. Za uništenje šampionskog duha. LaMotta je mislio kako je Sugar napokon potpuno poludio. “When I’m still dancing in the last round and you are dragging, you’ll know why”, odgovorio je Robinson.

Težina se pokazala varljivim parametrom uoči njihova posljednjeg meča, ali trajanje borbe od 15 rundi obojica su vidjela kao prednost. LaMotta je vjerovao kako će se ponoviti siuacija iz njihova prethodnog meča kad je Robinson izgubio brzinu u kasnijim rundama, a Sugar Ray se nadao da će izgladnjeli bik krepati prirodnom smrću prije posljednjeg gonga.

Borba u dvorani koju su neslužbeno zvali Ludnicom na Madisonu bila je pravo mjesto za tuču kojoj je svjedočilo 15-ak tisuća ljudi. Sve je izgledalo kao prije, ali ovoga puta nekako — zaozbiljno. LaMotta je iskakao iz svog skvrčenog garda kao lutka pajaca iz jedne od onih kutija koje su u to vrijeme plašile djecu, Robinson je kružio i uzmicao, ali njegov je jab — možda najbolji jab iz povlačenja u boksu – činio štetu. Štetu koju suci nisu vidjeli. Do sedme runde LaMotta je vodio na svim sudačkim karticama.

Robinson to nije znao, niti ga je zanimalo. Njegova je izvedba u toj borbi danas jedan od najljepših primjera plemenite vještine koju je Sugar pretvarao u slatku znanost. Bilo ga je nemoguće pročitati — pogađao je s nevjerojatne udaljenosti, nevjerojatnom preciznošću, onda bi pustio nižeg protivnika k sebi i kažnjavao ga kontrama i baš kad bi LaMotta pomislio da je uhvatio šablon, Robinson bi stao na crtu i riskantno napao krošeima u tijelo.

Robinson je pobjeđivao i bio je jedini koji je to znao.

Do 10. runde LaMotta je bio gotov. Robinson je pogađao svaki udarac, drobio rebra, jagodice i čeljust šampiona bez odgovora. Bronx Bull je u 11. rundi skupio zadnje krhotine volje i slijepo napao Robinsona. Tijekom tih 15 sekundi posljednjeg juriša Robinson je preživio 25 krošea zaredom. Nakon toga je počeo masakr. LaMotta nikada nije bio na podu i po cijenu života je želio da tako i ostane. “You can’t do it, you black bastard. You can’t put me on the deck” – grgljao je kroz krv Raging Bull. Sudac Frank Sikora nije više mogao gledati kako mu čovjek umire pred očima. Zaustavio je borbu, a LaMotta se uhvatio se za užad da ne padne od same sile gravitacije kao kakva ikona razapetog Isukrsta za jednu od najljepših boksačkih fotografija.

You never put me down, Ray”, razvukao je džokerovski osmijeh.

Krvavog LaMottu odnijeli su iz ringa svega nekoliko kilometara dalje od mjesta odakle su mrtvozornici odnijeli leševe gangstera Bugsa Morana 20-ak godina ranije. Bio je to njegov posljednji veliki meč.

Boksači poput LaMotte obično ne traju dugo, ne samo kao sportaši nego i kao ljudi. Za Jakea LaMottu borba nikada nije završila. On i Robinson postali su prijatelji — Sugar mu je čak bio i kum na jednom od brojnih vjenčanja — ali Bronx Bull je odlučio pobijediti, ostati stajati duže. U doslovnom smislu. Umro je 28 godina iza Robinsona u svojoj 95. godini. Krilatica they don’t make them like they used to možda nikada nije bila točna kao u slučaju Jakea LaMotte.