Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Maximalni rizik

Max Holloway i umjetnost opasnog šakanja

Vratio sam se u Zagreb nekoliko sati prije početka priredbe UFC 240. Već neko vrijeme svakog mjeseca provedem po tjedan dana u Brazilu. I već neko vrijeme pokušavam napisati nešto o tome. Uglavnom se krećem po São Paulu i gradovima države São Paulo kao što su Novo Horizonte, Onda Verde, Campos do Jordão ili Guarulhos.

Država São Paulo se ne da opisati. Bar ne u našim parametrima. Sam grad ima stanovnika kao četiri Hrvatske. Negdje je odvratan i bijedan, negdje je njegova prljavština prozirno lakirana pa ispolirana.

Vide se kroz tu glazuru smrad i govna beskućnika, prostitutki i boema bez umjetničkog opusa, ali se oni koji tamo žive prave da je njihovo neprobojno staklo ujedno i neprozirno. Čas je šarmantan i kozmopolitski, osjećate da ćete biti bezuvjetno prihvaćeni čak i kao stranac, čas je okrutan prema svemu drugačijem, čak i svom. Kontrasti su toliko snažni da su dani tamo neobično mučni jednom kad završe. Ispunjavaju vas nesigurnošću oko toga gdje se nalazite, pa time konzekventno i tko ste. Okolina je toliko prevrtljiva da vaše sebstvo postaje mutno i ne umije reflektirati ono oko vas.

Načelno je opasno i često mučno. Najgore od svih mjesta je Capao Redondo.

Druga najveća favela u São Paulu broji oko 100.000 stanovnika. Bio sam tamo tek jednom, u trenirci odrezanoj škarama, majici bez rukava, bez dokumenata, nakita, sata, kartica. Tako su me savjetovali. Ušao sam možda dvije ulice u unutrašnjost i izišao brzo. Kasnije istog dana sam upoznao socijalnu radnicu koja radi baš u tom kvartu. Osim droge, otmica i ubojstava najveći problem su neprijavljena maloljetnička silovanja. Kako su kuće u faveli uglavnom hrpa okrhnutih cigli koje ograđuju jednu jedinu prostoriju, cijele su obitelji uvijek u toj jednoj sobi. Žene često odlaze od partnera ili bivaju potjerane i po običaju sa sobom odvode djecu kod drugog muškarca. Očevi se često vraćaju kućama toliko pijani da u bunilu liježu u krevet nekoj od svoje ili tuđe djece i siluju ih po nekakvom gotovo očekivanom užasavajućem protokolu.

It is quite literally hell on Earth”, rekla mi je gospođa s bezizrazom u očima.

Tijekom svog posljednjeg boravka želio sam pripremiti teze za novu kolumnu. Ponekad unaprijed pobrojim ključne faktore na ovom virtualnom papiru kako bih provjerio koliko ću biti u pravu i koji će od njih iz borbe izići kao pobjednički narativ. Imao sam doista puno obaveza, ali uvijek imam. Nekako nisam uspijevao. Napisao sam nekoliko kolumni u Brazilu i bio zadovoljan njima. Ljudi se tuku na ulici, a kad se ne tuku, te ulice ostaju zaprljane aure. Postaju mjesta na kojima je nasilje očekivano, ako ne i dobrodošlo, pa je lako pisati o borbama u kavezu. Čak i inspirirajuće.

Znao sam da će Max Holloway pobijediti Frankieja Edgara i planirao sam pisati o tome zašto sam znao, ali nisam uspijevao kanalizirati osjećaj divljaštva São Paula u priču o njegovu stilu borbe. Što je neobično — ta on je istetovirani havajski jalijaš s licem statista iz filma Sicario, nije li nesigurni brazilski grad podijeljen favelama idealna inspiracija za takvo što?

Izgleda da nije. Holloway možda izgleda kao huligan, ali njegov brend nasilja daleko je od geta.

Hollowayeva karijera vođena je uz maksimalni rizik — borbe je dobivao uzbudljivim džentlmenskim tučama, redovito riskirajući više nego što je trebao

Vjerujem da se dio vas namrštio na ideju da Edgar ne može pobijediti Hollowaya, ali to je tako. Edgar je s vremenom postao miljenik publike na osnovu svoje newjerseyjevske čvrstine, ali su na toj podlozi priče iz kaveza fermentirale u mitove bez pokrića. Dva najveća među njima su da je Edgar uglađen boksač i težak nokauter. On umije udariti jako, ima tešku desnu šaku, ali nije nokauter niti statistički niti u općem dojmu, a njegovo kretanje i head movement doista nisu na razini niti boksača amatera. Edgar pripada toj fanovima omiljenoj kategoriji hrvača pritiska i tuče, mljevenja i ground and pounda, kontrole pozicije i pasiranja kroz rupe od kaveza. On je fantastičan borac naroda i jedan od nas, ali nije jedan od najboljih boraca svih vremena niti išta slično.

Osim toga, Max Holloway je vjerojatno stilski najteži protivnik za njega u diviziji. I nije jedini. MMA je takav. Frankie Edgar će uvijek pobijediti BJ Penna i Cuba Swansona i uvijek izgubiti od Josea Alda i Bensona Hendersona (OK, u ovom trenutku možda ne).

I Maxa Hollowaya.

Kad bih morao sumirati na jedan jednostavan način zbog čega je to tako, rekao bih da Frankie The Answer Edgar na sve svoje probleme ima samo jedan i uvijek isti odgovor. A to nije dovoljno protiv Maxa Hollowaya.

Prizor 27-godišnjeg Hollowaya i 37-godišnjeg Edgara u oktagonu je simboličan za uzlet sporta u posljednjih desetak godina. Dovoljno je vidjeti koliko su sustavi prehrane i treniranja napredovali u kontekstu optimiziranja tijela za težinsku kategoriju. Edgar je izgledao kao bantamweight koji pokušava doći do pojasa u drugoj težinskoj kategoriji. Hollowayev footwork je jedva primjetan, tečan, zaljepljen za tlo, bez protraćenog džula energije; Edgarov izgleda kao buffering ukradenog streama, trzav, nefunkcionalno veseo i nekako nasumičan.

Sjetit ćete se kako je Holloway u oba meča protiv Josea Alda natjerao protivnika da reagira nepotrebnim slipovima i weavovima na svaki feint prednjim direktom i tako troši energiju i fokus. Protiv Edgara mu to nije bilo potrebno — Frankie sam od sebe troši energiju konstantnim head movementom koji nije reakcija na nešto što očekuje, nego donekle naivna ideja da će biti teži za pogoditi. To nije točno, kao što smo imali prilike vidjeti jer je često u otklonu glavom nalijetao na savršeno tempiran Hollowayev zadnji direkt i time taj sudar učinio jačim.

Treba reći da Edgarova taktika nije bila kriva, samo je bila jedina moguća.

Kao znatno niži i kraći borac, Edgar je trebao uspostaviti opasnost od rušenja da bi Hollowaya učinio pristupačnijim za ulaske i razmjene. Već u prvim trenucima Edgar je pokušao svoj proslavljeni knee tap, ali nije prošao. Štoviše Holloway se obranio s tolikom lakoćom da je dobio samopouzdanje pustiti protivnika u ‘džep’ i biti smireniji i precizniji u razmjeni. Bila je to prva od 13 ili 14 obrana rušenja od inače puno učinkovitijeg hrvača. Problem knee tapa je u tome što uključuje veliki rizik protiv borca kao što je Holloway. Edgaru su inače protiv viših protivnika prolazili ovakvi napadi jer je koljeno teoretski bliže za dohvatiti, ali je Holloway u startu spustio svoje težište kako bi lakše presretao Edgarove ulaske aperkatom ili direktima i bio teži za hrvačku manipulaciju.

Knee tap najčešće znači da vam je lijeva strana lica otvorena za kroše ili check hook jer ste upravo lansirali prednji direkt ili feint, a desna u potpunosti otvorena za bilo što jer vam ruka poseže za protivničkim koljenom. Ovakav high risk — high reward napad najbolje funkcionira kad dolazi nakon nekoliko uspješnih rušenja ili uspješnih napada prema glavi protivnika koji onda služe kao set up. Goli jab protiv puno višeg protivnika s odličnim osjećajem za kontru neće ga zavarati. Jedini put do pobjede koji sam mogao vidjeti za Edgara je da nekoliko rundi provede mrcvareći Hollowaya u parteru.

Raspršio se u gotovo nekoliko minuta.

Hollowayev široki stav imao je ključnu ulogu i u obrani od drugog Edgarova najjačeg oružja protekle noći — low kicka. Frankie je često svoje kombinacije završavao zadnjim low kickom i vrlo često uspješno. Holloway nije borac koji će se često odlučiti za pedaliranje unatrag u ovakvim ili bilo kojim drugim situacijama, pa je koristio svoj stav s koljenom jako savijenim i isturenim prema naprijed kao štit od low kicka. Dovoljno je bilo okrenuti koljeno malo prema van i opasnost od loma ili povrede je postajala značajno manja. Ova obrana mu je omogućila da primi udarac i ostane u odličnoj poziciji za kontru prednjim ili zadnjim direktom, što je na koncu natjeralo Edgara da odustane od svog najučinkovtijeg udarca večeri.

Uz sve izrečeno, čini se da je ovo bio meč u kojem se Edgar borio na najedgarovskiji način, a Holloway ponešto rezervirano. Poraz od Dustina Poiriera je možda Hollowaya učinio opreznijim kontrašem, a ne borcem pritiska i tempa. Barem u ovom meču, koji je karijerno gledano bio dosta rizičan. Čak je i kut nakon druge runde Hollowayu sugerirao da ne čeka Edgarov napad kad se povlači. U dva navrata, kad je Holloway odlučio ući u tehnički brawl, Edgar je bio u ozbiljnim problemima. I oba puta Edgar je regresirao u svoj hrvački modus, jednom čak uspješno rušeći Hollowaya. Double leg scoop koji je izveo bio je njegov najsvjetliji trenutak u meču.

Volio bih, kao gledatelj i fan udaraca u tijelo, da je Holloway bio konzistentniji u napadima po i pod rebrima. Na početku meča imao je nekoliko sjajnih krošea u tijelo s poludistance i te su kombinacije možda najveći pokazatelj razlike u klasi između njega i njegovih konkurenata. Hollowayeve kombinacije krošea i aperkata u tijelo nakon jaba su najljepše u MMA-u. U ovom se meču naviše oslanjao na svoj jab koji je dolazio odozdo.

Frankie kao niži borac uglavnom mora držati pogled usmjeren prema gore kako bi gledao Hollowaya u oči, tako da je jab upućen spuštenom prednjom rukom bio gotovo neuočljiv do trenutka kad je bilo prekasno izbjeći ga ili blokirati. Edgarov razbijeni nos najbolje će ispričati koliko je ovaj Hollowayev udarac fantastičan.

Suci su, kao i obično, igrali Tetris na mobitelima jer je jedan od njih dao čak dvije runde Edgaru, ali pobijedio je pobjednik pa se nećemo žaliti. Tužno je da je ovo posljednji put da gledamo Edgara u meču za titulu, ali se možemo veseliti tome što je dovoljno lud i tvrdoglav da će se sigurno boriti još neko vrijeme. Iako će teško biti izazivač, nema boljeg čovjeka u UFC-u kojem treba baciti kakvog mladog, nadobudnog talenta za reality check, kao što je bio slučaj s Yairom Rodriguezom.

Holloway je, s druge strane, doista jedan od najvećih. Jedan od nekolicine boraca naše generacije koji su pomakli granice sporta i postavili nove standarde ispod kojih se ne možete smatrati elitnim borcem. Odradio je svoje edukativne poraze, prebio i nadmudrio sve izazivače, borio se protiv najjačih i nikada nije izbjegavao nikoga. Najčudnije od svega, njegova karijera vođena je uz maksimalni rizik — borbe je dobivao uzbudljivim džentlmenskim tučama, redovito riskirajući više nego što je trebao.

Obično sam prvi koji će uspjeh proglasiti posljedicom upornosti, discipline i teškog rada, ali gledajući Maxa Blessed Hollowaya morat ću reći da se ono što on uspijeva učiniti u borbi doima nedostupnim nama smrtnicima, koliko god uporni bili. Čisti blagoslov s neba.