Koncept pozitivaca (babyface, face) i negativaca (heel) u profesionalnom hrvanju postoji iz nekoliko razloga. Najočigledniji je svakako taj da u svakoj priči moraju postojati jasno suprotstavljene strane kako bi tvorile konflikt koji nosi zaplet. No, postoji i jedan pragmatičniji, skoro logistički razlog, a taj je da je dugoročno za svakog kečera nužno prolaziti kroz te bipolarne faze da bi one bile održive.
Mogu ovo objasniti jednostavnije. Izmislimo kečera! Nazovimo ga Irski tornado. Irski tornado je, recimo heel, to jest negativac. Radi sve klasične heel stvari, vrijeđa protivnike na načine koji nisu društveno prihvatljivi, vrijeđa gradove u kojima se bori ili iz kojih dolazi protivnik, fizički i verbalno napada slabije ili siromašnije od sebe, često i žene, svoje bogatstvo trlja ljudima o nos, glasan je, umišljen — znate priču. No, to je sve kobajagi. Privatno je, kao, drugačija osoba. Za potrebe ovog objašnjenja nije važno koliki dio ove persone je izmišljen, a koliki je u ritmu s unutarnjim životom Irskog tornada. Kao i kod svakog negativca, on ovisi o odnosu s protivnikom, to jest kvaliteti i kreativnosti prijetnji: ubojstvom, kidanjem glave, liječenjem insomnije i slično.
Tu se krije poanta — razlog zbog kojeg kečeri svako malo mijenjaju svoje predznake. Kako je profesionalno hrvanje beskrajni show, scenaristi bi, da ne postoje faceovi i heelovi, bili pred nerješivom situacijom; pozitivac bi morao vječno biti dobar, negativac bi morao vječno pobjeđivati. Te dvije crte ne mogu postojati istovremeno. Negativac, Irski tornado, morao bi uvijek ispunjavati svoje prijetnje i pobijeđivati. Ali ako uvijek pobjeđuje, publici to postane dosadno; a ako gubi, onda više nije negativac nego zli luzer. Zbog toga, kad se dogodi da ili postane dosadan ili gubi, scenaristi dogovore dogovore takozvani face turn — pretvaranja negativca u pozitivca.
Sve što McGregor govori kako bi prodao mečeve čini se ili kao dječji tantrum što stvari ne idu kako treba ili kao tinejdžerski bijes
Vjerujem da je svima jasno kamo ovo vodi; MMA nije profesionalno hrvanje i pobjede se ne mogu dogovoriti. Problem popularnosti Conora McGregora nije tek u tome što gubi, nego i u tome što prijetnje, zbog kojih je tako popularan, više nemaju težinu. Razočaranje publike nije u moralnom snebivanju time što on gnjusno vrijeđa obitelj protivnika, nego u tome što tu uvredu ne može ispuniti. Koliko ćemo još puta slušati McGregora kako će nekog ubiti na taj i taj način, pa ga gledati kako nakon poraza ili sjedi na guzici i pokušava zavesti ljude da nasjednu na još jednu borbu? Postoji granica nakon koje i osveta nad nekim tko je bio bully postaje dosadna, ako ne i sama nekom vrstom sadizma. A Conor je ovu borbu, što treba biti svima jasno, glatko izgubio.
Borba je trajala kratko, ali, taktički govoreći, iz ovih se pet minuta može iščitati dosta toga što je zanimljivo u stilovima ove dvojice boraca.
Uoči borbe na Punchlines podcastu sam s prijateljima komentirao kako je ta igranka Dustina Poiriera i Conora McGregora između borbi postala neka vrsta komedije karaktera u kojoj Dustin zna da Conor zna da Dustin zna da Conor zna. Njihova je kemija u potpunosti tehnička (što je McGregorove uvrede uoči meča učinilo nekako suvišnima, ako ne i dosadnima).
Nekad je između dviju borbi, recimo, Poirier od robotskog stiskača tempa postao izvrstan kontraš sa solidnim head movementom. U drugoj su borbi, ako izuzmemo takozvane low-low kickove, najveći događaj bile Dustinove kontre. Zvuči gotovo bizarno da je Dustin u velikom broju razmjena kontrirao kontraša Conora. Ovo je uspjelo dijelom i zbog Poirierovih prijetnji rušenjima. Kako voli raditi shiftove (lijeva ruka-lijeva noga) i uz weave napadati krošeom/swingom, Poirieru odgovara uz tu promjenu razina zaprijetiti double leg rušenjima. No, nakon druge borbe, McGregor je znao koje su Dustinove adaptacije na njegov lijevi direkt učinjene i mogao se adaptirati na adaptaciju — ‘zatvarati’ Poiriera nožnim kružnim udarcima, prekidati mu tempo side kickovima u koljeno, tempirati zadnji aperkat na promjene razina i slično.
Najbanalnije rečeno — drugi meč trebao je biti borba kickova (Conor) i hrvanja (Dustin) i tako je i ispalo.
McGregor je, odmah je to bilo jasno, napravio svoje — meč je otvorio slično borbi protiv Maxa Hollowaya, kad je bio praktično prepušten nožnim udarcima i hrvanju. Ovo je na papiru barem bila dobra taktika, a i Poiriera je već jednom pobijedio — trebalo se dogoditi nešto slično prvoj borbi. Ali McGregorovi udarci — ne umijem ovo reći pametnije — nisu izgledali učinkovito. Low kickovi protiv Poiriera koji veliki dio težine dodjeljuje prednjoj nozi nisu luda ideja (sjetite se njegove borbe protiv Jima Millera), ali istovremeno — Poirier je preživio najjače low kickove u diviziji, one Justina Gaethjea. Očekivati da će Dustin izgubiti putem low kickova čini mi se pomalo čudnim, pogotovo zato jer nisam imao dojam da su dio nekog trodimenzionalnog šaha gdje oni rade još nešto, djelovali su kao cilj sami po sebi.
Miller napada prednju Poirierovu nogu, taktika koju je Conor pokušao unovčiti.
Moj je generalni dojam taj da je Poirier bio uvjeren da može preživjeti Conorov najjači udarac, pa je mogao sebi dopustiti šakanje u bliskoj distanci. Mogao je agresivno zatvarati prostor i ostajati u takozvanom džepu koliko je želio. Situacija u kojoj je McGregor morao odabrati klinč, odnosno hrvanje bila je upravo jedna od tih kod kojih Dustin u razmjenama serija većih od tri udarca uglavnom pobjeđuje.
Čujem da su novinari, analitičari i fanovi oduševljeni Conorovim akcijama u stojki, ali ja se moram ne složiti. Istina, Irac je napravio sve što je trebao, lekcije su naučene i sve to, ali upravo zbog toga što je napravio sve što je trebao, a i dalje nije dobio bolji rezultat, jest ono što me čini skeptikom oko njegove budućnosti u suvremenom MMA-u. Dustin u lakoj kategoriji, čini mi se, jednostavno udara jače i ima otporniju čeljust.
Dvije su stvari ovdje od značaja: 1. Poirier se ne boji ostati u McGregorovoj distanci jer je čvršći u boksu i izvrstan u dugim razmjenama i 2. McGregor se mora odlučiti na klinč/hrvanje jer nije tako sjajan kad ne može izaći nakon serije. Obratite pozornost na to da Dustin na osnovu otklona glavom dobija čak i razmjenu McGregorova najdražeg oružja — zadnjeg direkta.
Od trenutka kad je McGregor počeo hrvati, počeo je i očigledno gubiti.
Ako izuzmemo pokušaje udaraca petom s leđa (uz prekršaje koje je Herb Dean opet ignorirao), Poirier je dominirao svakim trenutkom u parteru. Pokušaj giljotine bio je bezopasan, a Dustin se osjećao sasvim ugodno u gardu uz namještanje pozicija za ground and pound. Iako je borba na kraju prve runde završila, upravo bi udarci koje je dobio na leđima igrali ulogu u njenom nastavku. Ne zaboravimo da je prva runda tradicionalno McGregorova najjača, a ovu je izgubio.
Poirierova kontrola i priprema za napade laktovima su ljepota.
Po povratku na noge Conor je svoju slomio i borba je bila završena. McGregor je, kao i svaki prodavač, znao da mora početi prodavati svoj sljedeći meč makar i sjedeći na dupetu okružen bolničarima i doktorima. Ovo su trenuci u kojima je McGregoru zaista teško oprostiti. Jasno je da postoji određeni broj ljudi koje vesele njegove prijetnje, ali Conor bi već trebao naučiti lekciju da prijetnje nečijoj obitelji uglavnom završe tako da krvav uvjerava nekog tko ga mlati da je sve to samo biznis. Ovaj se put odlučio prijetiti Poirierovoj supruzi kako će ih oboje ubiti u snu. Hrabar plan za tipa koji ima jednu pobjedu otkad Barack Obama nije predsjednik.
Nakon svake borbe Conora McGregora pokušavamo izmjeriti koliko su mu pale dionice kod njegovih fanova. I ovaj put je tako. Samo što je ovaj put bilo jasnije da je McGregor neslužbeno ušao u žanr borbi u UFC-u koji nije natjecateljski. On, Jorge Masvidal i mlađi Diaz su u nekoj svojoj ligi u kojoj prijetnje vrijede više nego njihovo ispunjenje. Conorov promo nakon meča djeluje pomalo komedijski — tip koji ne može stajati objašnjava protivniku koji može da bi stvari izgledale drugačije da se sretnu na ulici. Gotovo kao u “trebali ste vidjeti kako izgleda onaj drugi” vicu.
Ne bih imao ništa protiv četvrte borbe Poiriera i McGregora, ali samo zbog toga što mislim da je McGregor postao laka lova za Dustina. Lakša i veća nego Charles Oliveira. Što se tiče natjecateljske neizvjesnosti, Dustina bih radije gledao protiv bilo koga drugog iz UFC-ova top 10.
McGregorova je karizma očigledno na zalasku. Sve što govori kako bi prodao mečeve čini se ili kao dječji tantrum što stvari ne idu kako treba ili kao tinejdžerski bijes. Poirier je s druge strane sazrio u pametnog muškarca koji i u oktagonu i izvan njega zna što radi. Nevjerojatno je da je Conor McGregor cijelu svoju karijeru bio sinonim za veliku lovu, a danas borcima kao što je Poirier znači laku lovu. Skoro pa tužno.
