Ispričat ću vam priču. Ona je ista kao i tucet drugih boksačkih priča koje ste mogli pročitati u ovoj kolumni — preveliko siromaštvo, nagao uspjeh, prerana smrt — ali i ova je dobra. Njezin junak je možda (povjesničar Nate Fleischer iz magazina Ring rekao bi i sigurno) najbolji boksač srednje kategorije u povijesti boksa.
On je Stanislaus Kiecal, sin ruskog Poljaka i američke Poljakinje, rođen 1886. U boksačku povijest upisan je kao Stanley Steve Ketchel. Ime Ketchel dobio je od čovjeka koji ga je naučio nositi boksačke rukavice. Bio je to Socker Flanagan (nomen est omen!), vlasnik salona u Chicagu koji je Ketchelu dao prvi posao nakon što je nokautirao tipa, kako se to popularno kaže, duplo većeg od sebe. Flanagan ga je huškao na veće i jače lokalce, a narod se kladio. Ketchel je, međutim, bio samo u prolazu.
Rođen je u Grand Rapidsu u Michiganu, nije išao u školu i s 12 godina se odlučio za život lutalice beskućnika. Između svoje 12. i 14. boravio je u Sjevernoj Dakoti i radio u polju, potom se smucao po Winnipegu pa kanadskom željeznicom Canadian National prošao put načičkan radionicama, mlinovima i rudnicima dok nije došao do Victorije (neka od mjesta u kojima je boravio su Revelstoke, Kamloops i Arrowhead). Imao je jedan predmet u svom vlasništvu, pušku kalibra .22 s kojom je bauljao okolo kao alegorija iz Western romana za koju bi ljudi rekli da je preveliki klišej da bi bila istinita. U Victoriji je mijenjao pušku za prijevoz do Seattlea, a ondje je uskočio u Northern Pacific do Montane. Izbačen je iz vlaka u Silver Bowu i nastavio je hodati do grada po kojem je ostao poznat: Butte, Montana.
Ondje je bio izbacivač u “salonu zabave” zvanom Copper Queen. Izbacivačem je postao tako što je, slično logici boksačkih šampionata, prebio aktualnog izbacivača i zauzeo njegovo mjesto. Pušku je zamijenio pištoljem kalibra .44 koji je uvijek držao u krilu dok jede i pije.
Dva izbijena zuba su mu probila usnu, a dva zabijena u Johnsonovu rukavicu. To je vjerojatno najjači argument teorije da borba nije bila u potpunosti namještena
Iako je tvrdio da je u Butteu odradio oko 250 borbi koje nisu ušle u bilježnicu povjesničara, prva službena borba bila je znakovita za karijeru koja će uslijediti. Ona se dogodila na improviziranoj pozornici iza koje je stajao zastor. Protivnik je bio izvjesni Kid Tracy. Tracyjev je menadžer nudio određeni novac za svakoga tko izdrži 10 rundi s njegovim borcem. Radilo se, naravno, o podvali. Tracy bi klinčem dogurao protivnika do zastora iza kojeg je stajao menadžer koji bi kroz zastor udario Tracyjeva protivnika tupim predmetom (alatke su se nazivale cosh ili sap). Ova se taktika nazivala sandbagging i kasnije je ušla u rječnike različitih sportova i igara, od pokera do jiu jitsua. Originalno je označavala udarac alatom koji bi imao efekt udarcem vrećom pijeska.
Ketchelu je trebalo par minuta da shvati što se događa, a potom je u klinču okrenuo Tracyja prema zastoru i njegov ga je menadžer nokautirao.
Ketchelovi šampionski mečevi, kad govorimo o njegovoj, srednjoj kategoriji zbili su se 1908. Prva stepenica prema tronu bio je Joe Thomas. Thomas je imao toliko više iskustva od Ketchela da su novinari najavljivali borbu kao sukob pripadnika stare garde i nove nade, iako je Thomas od Ketchela bio stariji samo dva tjedna. Njihova je prva borba završila neriješenim ishodom u meču od 20 rundi, ali je u drugoj, održanoj na praznik rada 1907., Ketchel nokautirao Thomasa u 32. rundi.
Bio je to za Ketchela prvi veliki uspjeh otkako se dovukao u Kaliforniju i već je, uz potporu glasina iz Buttea, bio zvijezda. Do titule je morao pobijediti još samo Jacka Twina Sullivana. Jack je, međutim, inzistirao da se Ketchel dokaže u borbi protiv njegova brata Mikea Sullivana, na što je Ketchel pristao i zamalo ubio dečka unutar jedne runde. Navodno je Ketchel vidio da sekundanti prije borbe nose naranče za Mikea. “Mike voli jesti naranče između rundi”, rekli su; “Trebao je sačuvati taj novac”, rekao je Ketchel.
Borba protiv Jacka dogodila se 9. svibnja 1908. Ketchel je sustavno napadao tijelo sve do 20. runde, kad je malaksalog Jacka nokautirao jednim udarcem u glavu. Lutalica je postao šampion srednje kategorije i legende o njegovoj prošlosti su se počele malo širiti, malo množiti. No, Stanley nije imao potrebe za lažiranjem reputacije iz Buttea — Kalifornija je ubrzo dobila svoje priče o Stanleyju Ketchelu.
Ketchel se protiv Billyja Papkea borio čak četiri puta i sve su četriri borbe bile na svoj način spektakularne.
Prvu, na hipodromu u Milwaukeeju, Ketchel je osvojio na bodove u za to vrijeme bijednih 10 rundi. Drugu je, međutim, izgubio na sljedeći način. Tad je, puno više nego danas, vrijedio običaj rukovanja prije borbe. Ketchel je ispružio ruku za rukovanje, a Papke ga je pogodio lijevom u bradu i desnom točno između očiju zatvorivši mu oba oka. Ketchel je preživio 12 rundi, ali Papke je glatko pobijedio. Papke je bio sjajan kontraš-nokauter iz Illinoisa (Illinois Thunderbolt), ali Ketchel je bio bolji upravo u te dvije točke — bolji kontraš i jači udarač. U trećoj je borbi u Colmi, 26. studenog 1908., izveo svoju osvetu: tijekom 11 rundi je mlatio Papkea i zaustavljao se kako ne bi došlo do nokauta da ga može tući još.
Posljednja njihova borba dogodila se 1909. ponovo u Colmi. Bilo je to najkrvavijih 20 rundi između dvojca koji se mlatio po olujnom vremenu koje je dio publike natjeralo da odustane od gledanja. Dvojac je izdržao do kraja i Ketchel je pobijedio, ali je ostao dojam da je borba kod obojice odnijela danak u zdravlju; činilo se da se ni jedan ni drugi nikad od ove borbe nisu oporavili. Papke je 1936. godine ubio sebe i svoju suprugu u Newport Beachu. Tragedija je vrlo vjerojatno bila posljedica moždane traume.
Legenda o Stanleyju Ketchelu dolazi možda najvećim dijelom iz jednog poraza. Njegov najveći meč i jedan od najvećih mečeva boksačke ere od osnivanja Queensberry pravila do Drugog svjetskog rata je onaj protiv velikog crnog šampiona Jacka Johnsona. No, ta je borba kontroverzna po mnogo pitanja i legenda o njoj na nekoliko mjesta puca po šavovima.
Kao prvo, Johnson i Ketchel su se osobno poznavali, vjerojatno više nego što je javnost znala. Poznavanje boksača u to je vrijeme značilo zajedničke alkoholičarske eskapade, kockanje i odlaske u bordele. Drugi je problem bio taj što mnogi vjeruju da je između Ketchela i Johnsona postojao dogovor — ne o ishodu meča (iako ni to ne mogu isključiti), nego o trajanju. U jednoj od prvih situacija u kojima se može reći da su marketing i plasman proizvoda na medijsko tržište utjecali na boksački meč, Ketchel i Johnson su navodno imali dogovor da na neki način pokušaju borbu dovesti do 10., runde pa da nakon toga pobijedi bolji. To je, naime, garantiralo da će ljudi biti voljni platiti kino ulaznicu za reprizu. Treća se glasina odnosila na ideju da je cijeli meč bio interno dogovoren kao egzibicija te da je Ketchel nastupio s namjerom da iznevjeri obećanje.
I na koncu, omiljeni dio boksačkih romantičara: vaganje. Fanovi Stanleyja Ketchela tvrde da je imao manje od 73 kilograma, neutralni dio publike i novinara da je imao 77, a službena najava da je težio 81. Johnson je vjerojatno imao negdje između 91 i 95 kilograma.
Borba se odvila na sljedeći način. Johnson je sigurno čuvao Ketchela od poraza barem 11 rundi, kao što je vjerojatno bio i dogovor. Ova se praksa u boksu i kasnije profesionalnom hrvanju nazivala ‘nošenjem’ (to carry someone) kroz borbu. Označavala je borbu u kojoj očigledno jači/bolji borac želi svog protivnika učiniti boljim kako bi i njegova pobjeda bila bolja. Tijekom 10 rundi, Johnson je rijetko koristio desnu ruku i u nekoliko je navrata morao doslovno nositi Ketchela da ne padne u nokdaun. U 12. je rundi, međutim, meč neslužbeno mogao početi.
Ketchel je na početku 12. runde izgledao kao strašilo — slamnate, znojem i mamurlukom ulijepljene kose i gaćama koje su se njihale oko drhtavih nogu. No, ne bi to bio prvi put da Ketchel otrgne borbu iz čeljusti poraza: zauzeo je centar ringa, uputio lažnjak lijevom i pogodio Johnsona desnim crossom izravno u vrh brade. Bio je to rijedak desni direkt koji je, kroz karijeru, pogodio Johnsona, a i ovaj ga je uhvatio u pokušaju eskivaže u lijevu stranu. Johnson se skljokao na tlo.
Sudac je brojao do osam i Johnson je ustao. Vrijeme nošenja kroz meč došlo je do svog kraja — bez varki i lažnjaka uputio je desnu ravno u Ketchelovu gubicu i ovaj se istopio po platnu ringa Sunny Jim Coffroth Arene u Colmi u Kaliforniji. Dva izbijena zuba su mu probila usnu, a druga su dva završila zabijena u Johnsonovu rukavicu. To je vjerojatno najjači argument teorije da borba ipak nije bila u potpunosti namještena.
Iako je tijekom 1910. bio aktivan u ringu i kao i inače živog duha izvan njega, ljudi bliski Ketchelu komentirali su da je njegovo tijelo počelo posrtati. Poraz od Johnsona nastavio ga je proganjati. Ketchel je prvi put u svojoj kratkoj karijeri odlučio uzeti pauzu, odmoriti tijelo i sustavno se pripremiti za uzvratni meč s Johnsonom. Otišao je na Dickerson Ranch Road u Conwayu u Missouriju kod svog prijatelja R.P. Dickersona.
Ondje je provodio vrijeme s parom koji je radio na farmi — Goldie Smith i Walterom Kurtzom. Iako je par bio na farmi duže od Ketchela, on je zbog poznanstva s gazdom bio u poziciji neke vrste šefa. Jednog je dana zatekao Kurtza kako batina konja i izvikao se na njega. Kurtz to nije dobro podnio i odlučio je sa suprugom opljačkati Ketchela. Smith je sljedećeg dana servirala doručak Ketchelu tako da je leđima bio okrenut vratima. Ketchel je, kao i uvijek, objedovao s pištoljem kalibra .44 u krilu. Kurtz je, naoružan puškom, stao na vrata i viknuo na Ketchela da podigne ruke i ustane se. Kad se Ketchel krenuo ustajati, Kurtz ga je naprosto ustrijelio. Metak mu je kroz rame prošao u pluća.
Ostalo je nejasno je li Kurtz pucao zbog toga što je Ketchel također bio naoružan ili je ubojstvo bilo ključni dio osvete. Po svemu sudeći je ovo drugo bilo u pitanju; Kurtz je, nakon što je Ketchel pao na tlo, prišao, uzeo njegov pištolj i udarao ga drškom u lice. Smith je kopala po džepovima i nakon što su uzeli sve što je Ketchel imao, Kurtz se dao u bijeg, a Smith je ostala prenijeti policiji krivu priču.
Ketchel je, međutim, još uvijek bio živ i kad ga je pronašao jedan od radnika i uspio mu je reći da ga je Goldie Smith opljačkala. ona je morala brzo promijeniti ideju o iskazu policiji i na kraju se odlučila na priču kako ju je Ketchel silovao, a njen suprug ga u bijesu ubio i pobjegao. Priča se jako brzo raspala jer Smith i Kurtz nisu ni bili u braku, a Kurtz nije bio Kurtz nego Walter Dipley, kriminalac za kojim se tragalo zbog sličnih stvari. Smith je na koncu priznala da je s Dipleyjem organizirala pljačku, ali da nije znala da će Dipley pucati.
Stanley Ketchel preminuo je tog dana u sedam sati navečer. Bile su mu 24 godine. Njegove posljednje riječi bile su: “Umoran sam. Vodite me majci.” Dipley je osuđen na doživotni zatvor, ali je pušten na uvjetnu slobodu nakon 23 odslužene godine.
Kad je Ketchelov menadžer saznao za njegovo ubojstvo, rekao je da bi bilo pametno da netko broji do 10 iznad kovčega — Ketchel će vjerojatno ustati.
