Kad sam prekjučer sugerirao da Stipe Miočić treba iskoristiti sve s čim se može izvući, nisam mislio na prstoskopiju mozga kroz očnu duplju. No, narativ cijelog meča je gotovo matematički rezultat zbrajanja, total prvih dvaju — najbolje i najgore od obojice. Treća je borba čak i trajala koliko i prva, prekinuta u prvoj rundi, i druga, prekinuta u četvrtoj, zajedno.
Zanimljivo je, iako očekivano, da su oba borca pokušala prekoračiti svoja uobičajena ograničenja samo da bi im se u ključnim trenucima vratili. No, prije nego što napišem par riječi o tome, vrijedi prokomentirati problem ubadanja prstima u oči. Vjerujem da fanove Miočića veseli to što je vratio Danielu Cormieru ono što sad već legitimno možemo nazvati tehnikom prst-u-oko, ali jedini koristan/konstruktivan razgovor koji treba izaći iz ove trilogije u smislu (ne)dopuštenosti ovog poteza nije o pitanju legalnosti, nego o načinu da se ono eliminira.
Jedina učinkovita zabrana u de facto tuči dvoje ljudi jest osiguranje uvjeta da do prohibicije ni ne dođe. Najjednostavnije rečeno — nešto se s jebenim MMA rukavicama mora napraviti. Znam da zvučim kao birtijski doktor znanosti, ali rascijepili smo jezgru atoma prije skoro stotinu godina i teško mi je povjerovati da neki napušeni JUST BLEED zgubidan s MIT-ja ne može riješiti problem ispružanja prstiju u MMA rukavicama na način koji odgovara i boksanju i hrvanju.
Problem je ovog, kao i svih drugih prekršaja u MMA-u (udarci laktovima 12-6, koljena u parteru, što konstituira poziciju partera i tako dalje) u tome što su univerzalno štetni; oštećen je onaj na kome su upotrijebljeni, ali i onaj koji se s njihovom upotrebom ‘izvuče’. Pobjeda je pobjeda, ali dugoročno gledano, fusnote iz pobjeda s fusnotama ne nestaju s vremenom, većina ih čak i raste kao argument poražene strane da su poražene zbog prekršaja i svojevrsnog svraba kod pobjednika da postoji uvjet u pobjedi koji nije bio dio njihove tehničke i taktičke superiornosti.
Miočić je izgledao kao da savršeno zna što treba učiniti kako bi sigurno pobijedio Cormiera, dok je Cormier računao na igru šanse
Uz sve upravo izneseno, moram reći da, iako doista volim Cormiera, nemam osjećaj da mu je išlo sjajno prije nego što je primio prstoskopiju. Njegovi su uspješni trenuci u sinoćnjem meču protiv Miočića bili oni teškaški — nokaut koji uvijek visi iznad kolizije velikih tijela — ali nije imao konzistentno uspješnu taktiku koju je mogao ponavljati s istim ishodom. Usputni fanovi, koje često nepravedno omalovažavajuće zovemo casualsima (tehnički smo svi apsolutno morali biti casualsi prije nego što smo postali hardcore), pogotovo oni na Balkanu koji uvijek vide zavjere i nepravde protiv ‘naših’ prije nego golu istinu, znaju biti naporni, ali kolege kolumnisti, analitičari i podcasteri koji svoju pristranost prema frendu prezentiraju kao objektivno izvještavanje su daleko gori.
Ostavimo se zato ubadanja u oči kao situacije važne za ishod meča, jer ju je teško rastumačiti na način da od DC-ja učini žrtvu. Legalistički gledano — u ovom meču je rezultat u ubadanju izjednačen; čaršijski gledano — Miočić je vratio uslugu pa, čak i ako je pobijedio zbog prekršaja, može reći da je jednom i izgubio zbog prekršaja te je rezultat ponovo izjednačen.
Posvetimo se radije drugim aspektima borbe i njihovim učincima; što su obojica pokušala i uspjela promijeniti?
Dobro i loše kod Cormiera
U Cormierovu slučaju najtočnijom se pokazala povijesna statistika da onaj koji izgubi drugi meč trilogije teško dobija treći. Cormier je od starta izgledao pomalo ambivalentno u želji da parira Miočićevu jedinicu i dvojku (prednji i zadnji direkt) i istovremeno čuva jetru desnim laktom. Situacija je nerješiva tako jednostavnom korekcijom kao što je spuštanje ruke upravo zbog toga što ili obrambeni ili napadački aspekt ostaju paralizirani; ako DC nema ispružene ruke, ne može se boriti kao DC.
Pred njim je tako nakon drugog meča trilogije bio nemoguć zadatak stilskog ponovnog rođenja — trebao je osmisliti posebnu i novu taktiku kretanja, ritma udaranja, a zadržati načine pokrivanja distance koji su mu kao nižem borcu dostupni.
U treći je meč Cormier došao s idejom koju sam u predviđanjima šaljivo opisao kao: isto što i prošli put, ali očekujući drugačiji ishod. Cormier je tako, barem se meni čini, došao bez stvarne, korjenite taktičke promjene — radit će ono što radi najbolje, ali će malo više pripaziti. Nakon što se paradoks ove ideje jako brzo pokazao u punom svjetlu i sa zvjezdicama pred očima, Cormier je išao na rušenje, po meni prebrzo — Miočić je bio svjež i eksplozivan pa se u parterskom scrambleu snašao sjajno, a DC izgubio dragocjenu energiju.
Ne znam zašto, ali DC je, čini se, zaboravio i na low kickove, Miočić je prvi napao ovim udarcima i gotovo podsjetio Cormiera da je ta opcija dostupna. S obzirom na Miočićevo light-heavyweight tijelo uoči ovog meča, očekivao sam da će DC odmah pokušati smiriti Miočićevo kretanje upravo low kickovima.
Bez obzira na ovo, DC-jeve uobičajene tehnike u određenom će postotku funkcionirati, a u teškoj diviziji i s većim šansama za nokaut. Njegovi shiftovi i bob and weave ulasci s krošeima jednostavno će uvijek biti problem za višeg borca koji nema brzinu kretanja da ih pročita i reagira dovoljno brzo. Cormier je tako tijekom prve runde, iako je pogađao znatno rjeđe od Miočića, imao točnije i jače udarce. Ovo je dijelom i rezultat neočekivano brzih ruku nižeg i debljeg borca (prisjetite se sličnog fenomena kod Andyja Ruiza) koje DC-ju omogućuju da uputi čak i dva zadnja krošea ili crossa dok Miočić izađe iz zone udarca.
Cormier: dvostruki flick jab > skraćenje distance > desni direkt kojeg Miočić izbjegava > ‘hvatanje’ Miočića desnim krošeom u putanji izlaska
Cormier može žaliti za jako malo toga, borio se protiv Miočića koji se optimizirao za kreativniju upotrebu svega što je naučio u dvama prošlim mečevima. Pitanje hrvanja, klinča i aktivnosti za DC-ja je uvjetovano kondicijom pa je teško procijeniti koliko nekih problema nije svjestan, a koliko neke stvari sad već ne može drugačije.
Dobro i loše kod Miočića
Već se cijeli svijet našalio s doživljajem Miočićeve taktike napada u tijelo iz prethodnog meča kod publike kao revolucionarne i najgenijalnije adaptacije stila ikada i tome slično, pa ne želim previše vremena gubiti na to. Tko god misli da je udaranje tijela borca koji drži ispružene ruke nevjerojatno inovativna taktika, nije gledao valjda niti jednu borbu od Foreman vs Frazier do Silva vs Cormier. Ako je nešto u cijeloj situaciji šokantno, onda je to činjenica da ljudi iz Miočićeva kuta, nakon što su vidjeli što je Jon Jones radio Cormieru u njihovim borbama, nije cijelu strategiju zasnovao na tome.
Ono kako se Miočić sinoć borio je, međutim, daleko taktički impresivnije od onoga što je učinio prošli put.
Treba prije svega napomenuti da je Miočić, poput karakternog glumca, promijenio parametre tijela kako bi mogao sprovesti svoju taktiku u djelo. Njegov je inače veliki problem što ima ruke boksača, a noge hrvača — često se događa da, banalno rečeno, ruke učine svoje, ali noge ostaju punim stopalom ukopane na tlu. Zbog toga se nalazi u situacijama da ili ne može nastaviti kombinaciju kao što bi želio jer nije u odgovarajućoj poziciji, ili predugo ostaje izložen kontrama. Osim toga, ima tendenciju nepotrebno utrčavati u distancu nižem/kraćem protivniku ili pravocrtno izbjegavati pravocrtni napad te tako ostajati u tuđim ‘tračnicama’. Između napada je pokretan, tijekom napada statičan od pojasa na dolje.
Ovaj put je bio iznenađujuće agilan i brz. Nekoliko izlazaka iz bliske distance, odnosno eskiviranja Cormierove crte napada, izgledalo je gotovo dominickcruzovski.
Veći fokus na kretanju i mjerenju distance dao je i njegovim napadima mogućnost veće slobode i kreativnosti. Feintovi su, uz kretanje, bili ključ, kao što često i jesu kad je protivnik izuzetno osjetljiv u očekivanju napada koji ga je u prošlosti pobijedio. Miočić je suptilnim varkama ramenom tjerao DC-ja ili na neaktivnost ili na pretjeranu aktivnost — isforsirane ulaske (koji nisu, dakako, bezopasni). Repertoar udaraca proširen je sjajnim prednjim direktom u tijelo i nekonvencionalnim kombinacijama kao što je desni overhand u lijevi aperkat u tijelo. U, za mene najljepšem trenutku meča, u prvoj rundi, Miočić je napravio varku desnim, pa lijevim ramenom, spustio težinu na svoju lijevu stranu kao kad je napadao jetru i potom lansirao corkscrew aperkat Cormieru u lice.
Miočić: varka desnim ramenom > prebacivanje težine u svoju lijevu stranu > Cormier očekuje aperkat u tijelo > Miočić napada glavu
Može se reći da je sve ono što inače funkcionira (kontrola u klinču na ogradi, prednji i zadnji direkt i tako dalje) Miočić na pravi način koristio i u ovom meču, a dodao nekoliko novih tehnika u kretanju i udarcima koje neutraliziraju Cormierove najuspješnije tehnike zabijanja u protivnika.
Ono zbog čega je Cormier imao toliko uspjeha u nekoliko navrata bile su situacije raspada ovakve Miočićeve strategije u kojima je regresirao u ‘starog’ Miočića — došao bi u distancu i uputio prvi udarac brzo, potom spustio pete na tlo i ostajao stajati. Na trenutke je također bio previše dostupan DC-jevom čudnom prednjem direktu (primjetite kako se DC uzdigne na prste kako bi bio viši kad uskače u jab) koji ga po svim pravilima ne bi trebao dohvatiti, recimo — nikada.
Bez obzira na loše trenutke, Miočić je izgledao kao da savršeno zna što treba učiniti kako bi sigurno pobijedio Cormiera, dok je Cormier računao na igru šanse. U tom smislu možemo reći da je sinoć pobijedio bolji teškaš.
—
Zanimljivo kako je Miočićev karijerni put išao od točke underdoga do šampiona kojem, u očima publike i kompanije uvijek, nekako, fali neodređeno nešto. Ovakve situacije je najbolje prihvatiti, zaboraviti na njih i time ih okrenuti u svoju korist: “I think I’m going to stay out for another year so I can piss more people off. My whole plan was to have a tear in my retina and then a pandemic”, izjavio je Miočić na presici nakon borbe.
No, on je sam vjerojatno svjestan da postoji hipotetski put za njega od neželjenog šampiona do nekoga koga će isti oni koji ga nisu željeli morati nazivati najboljim.
Pred njim su Francis Ngannou i, bitnije, Jon Jones. Na Twitteru već kruže šale da, sad kad je naučio prst-u-oko, napokon ima sve alate za pobjedu nad Jonesom. Ima nešto istine u tome, jer ljuti Miočić doista jest nekako opasniji, osobito sad kad se više ni službeno ne želi dopasti nikome. Pitanje je što će biti s Jonesom, ali ne bih volio da Miočić odustane prije nego što odradi ove dvije borbe. Dijelom zbog toga što mu, nakon svega, želim neki duhovni smiraj, ali većim dijelom zbog toga što me, sebičnog, apsolutno ne zanima borba protiv bilo koga s bijedne rang liste teškaških izazivača.
