Punchlines

Miočić vs Cormier: To je sve, narode

Vodič za posljednju relevantnu MMA trilogiju u teškoj kategoriji

Kada govorimo o uzbudljivim stilskim dvobojima u MMA-u, najčešće govorimo o dva moguća scenarija: u prvom je jasno koje su prednosti obaju boraca i koja je međusobna dinamika tih prednosti, u drugom znamo prednosti boraca, ali ne postoji povijest takvih dvoboja iz kojih možemo iščitati budućnost. Reducirano do besmisla, ovo znači da ili možemo pretpostaviti što će se dogoditi, koliko je to u MMA-u moguće, ili da nemamo pojma.

Primjer je najlakše naći ako postavimo jednu jasnu konstantu — recimo Habiba Nurmagomedova, čiji su arsenal i učinak vrlo jasno definirani. Primjer prvog scenarija bio bi njegov meč protiv Dustina Poiriera; susret arhetipskog udarača i hrvača u kojem je relativno izvjesno da stil hrvanja koji ima Habib ne odgovara upravo stilu udaranja (i svega pripadajućeg) koji ima Dustin. Primjer drugog scenarija je, paradoksalno, meč Nurmagomedova i Justina Gaethjea. Kažem paradokslano, jer se radi ponovo o susretu hrvača i (u praksi) udarača, ali stil hrvanja koji ima Habib nije tako lako algoritamski projicirati protiv stila udaranja (i svega pripadajućeg) koji ima Justin. O tome više na jesen.

Inšallah, što bi rekao Habib.

Ono što je zanimljivo je i to da velik broj groznih borbi s onim najboljima dijeli baš ovaj načelno uzbudljivi scenarij u kojem doista ne znamo što se može dogoditi, ali u svojevrsnom kvalitativnom negativu: nepoznanice su skrivene u konzistentno lošim taktikama, tehnikama, tjelesnoj spremi i slično.

Miočić, naravno, nikad u UFC-u nije dobio status koji zaslužuje, pa je njegov kompetitivni karakter dijelom zasnovan na osjećaju da ga se ne cijeni dovoljno

Teška je kategorija u MMA-u gotovo u cjelosti primjer ovoga; ne treba tražiti dalje od pet ili šest noći unatrag kada su se borili simpatični Derrick Lewis i ujak kamatar kojeg ne zovu na obiteljske svadbe, Aleksej Olejnik. Bilo je sigurno da u borbi nećemo vidjeti ni jako dobre tehnike (jer ih neće ni pokušati) ni jako puno njih (jer ih nemaju kondicije upotrijebiti)— svi ostali ishodi od neriješenog do apokalipse zombija bili su mogući. I opet smo uspjeli biti iznenađeni: vidjeli smo prvi kesa gatame u MMA-u u vjerojatno cijelom novom stoljeću. Mečevi teškaša su prečesto postali vremeplov u eru kavanskih tuča između bivših bajkera i instruktora izmišljenih istočnjačkih disciplina koje završavaju na -do u kimonu odsječenih rukava.

Jako su mi dragi i jedan i drugi, ali to je bilo daleko tužnije gledateljsko iskustvo od teškaških borbi u kojima borci ne žele ući u kontakt (Ngannou vs Lewis, primjerice), jer kod ovih drugih barem postoji daleka nada da netko može nešto učiniti, kada bi želio.

Daniel Cormier i Stipe Miočić pripadaju, srećom, prvom scenariju, u kojem znamo što možemo očekivati od obojice, ali ne i kako će taj sukob završiti, iako smo ga već dva puta gledali. Obje borbe su bile na svoj način čudne, odnosno imale neočekivan završetak: u prvoj nitko nije očekivao pojavu Cormierove nokautne udaračke moći — Miočić, po načinu na koji je pristupio DC-u, ponajmanje — a u drugoj nitko nije očekivao da DC bude tako ležerno dominantan u stojci i onda jednako ležerno izgubi. Mečevi kao da su magijski zamijenili završetke – prvi je trebao dobiti Miočić, upravo na način na koji je pobijedio u drugom, a drugi DC.

Kakav kraj očekivati od ove čudne trilogije završetaka?

Nisam, kao što možda znate, osobito jak tehnički analitičar, ali pratiti sport i ne smišljati moguće strategije (i ne zamišljati da mogu biti uspješne) je teško. Evo koje je moje viđenje pozicija za Cormierovu, odnosno Miočićevu pobjedu u njihovu trećem meču.

Put do pobjede za Cormiera

Najočigledniji put za Cormiera je učiniti sve što je učinio i prošli put, ali ne izgubiti.

No, u tome je štos — postoji nekoliko ogromnih, gigantskih rupa u njegovoj igri i, doslovno, gardu koje je nemoguće promijeniti jer bi promjenom bio izgubljen i stil koji ga je učinio šampionom. Taj gard, koji je kombinacija hrvačke borbe za kontrolu zapešća i boksačkog stila mumije Georgea Foremana, naprosto se po prirodi stvari ne može modificirati da učinkovito štiti tijelo. DC je borac pritiska i tempa, boksački swarmer čije ispružene ruke služe stvaranju klaustrofobije kod protivnika, skraćenju distance, hvatanju udaraca dok još nisu razvili punu snagu i poneki prst ili šav rukavice u oko. Čuvati jetru znači odustati ne samo od garda, nego i ostatka stila, načina kretanja, udaranja i slično.

Cormier tako gard promijeniti neće (moći), ali može promijeniti cijeli sport — može više hrvati. Borba će se dogoditi u Apex kavezu, zloglasno pristranom borcima pritiska i hrvačima. Miočić nije osobito pokretan boksač, pa će DC u svakom slučaju lakše grabiti svoj single collar hvat iz kojeg može ili prljavo boksati ili prijeći u underhook pa hrvati. Problem DC-jeva hrvanja je energija koju ono zahtijeva. Miočić je sjajan u hrvanju na kavezu, pa bi Cormier trebao hvatati single leg, high crotch u otvorenom prostoru. No, koliko i kad je doista teško reći bilo kome tko nije sam DC. Kad bi imao kondiciju velteraša, vjerujem da bi hrvanjem mogao dobiti Miočića u velikom postotku hipotetskih borbi. U prošlom meču je pokazao da može Miočića kontrolirati u parteru, ali pitanje izdržljivosti, osobito KK (karantena kardio) problem, ostaje.

Cormier bi u teoriji mogao ostati u stojci jednu rundu, braniti tijelo disciplinirano koliko je moguće i zadati poneki ozbiljniji udarac, pa od druge početi hrvati. U stojci bi trebao više napadati low kickovima koje Miočić tradicionalno ne brani. Udarci u tijelo osobito će biti teški u kasnijim rundama, pa bi DC u njima trebao hrvati, ako to kondicijski spremnik dopusti.

Ukratko, za DC-ja pobjeda leži u: pritisku uz pokušaj obrane tijela, low kickovima, hvatanju single collara nakon lijevog krošea, dugačkim klinčevima i hrvanju.

Put do pobjede za Miočića

Šaljivi odgovor je — sve isto kao DC, samo suprotno. Ne bi bio ni potpuno krivi.

Miočić je jako natjecateljski orijentiran čovjek, do te razine da u tom pogledu strši i u okolini kakva je MMA kavez. Ovaj bi put bilo korisno ne ušetavati u Cormierovu distancu, nego biti strpljiv, više čekati i kad DC počne ulaziti uz svoje otklone i široke krošee sačuvati distancu prednjim direktom. Ovdje treba naglasiti da je problem Miočićevih direkata, a i krošea, to što su često kratki, odnosno nemaju tu kvalitetu odvajanja protivnika od sebe. Vremena je za pripremu bilo dosta, pa vjerujem da je Miočić stigao i korigirati detalje stila. Dugi, tvrdi prednji direkt bi mu bio koristan saveznik protiv DC-ja.

Veliki dio strateškog planiranja za Miočića će biti kako najlakše ponoviti scenarij udaraca u jetru i tijelo. Cormier je, kao što je Jon Jones pokazao nekoliko puta, izuzetno susretljiv za napade po desnoj strani, jer u svakom ulasku radi otklon u svoju desnu stranu. To čini iz dvaju razloga: 1. Pregib u desnu stranu produžava udarac lijevom rukom (pogledajte tajnu produženja boksačkog jaba saginjanjem, tj. izbacivanjem, da oprostite, guzice prema natrag uz skrivanje čeljusti ramenom) i 2. Prolazi ispod udaraca u klinč koji uspostavlja promašenim udarcem.

Lijevi high kick (koji Miočiću nije čest izbor), koljeno i aperkat bi tako mogli postati oružja za Miočića u ovom meču. Preduvjet za ovo sve bi trebalo biti lažiranje napada u tijelo (testirati feint lijevog krošea u tijelo, vidjeti reakciju, napasti glavu i obratno) — Cormieru bi trebalo aktivirati PTSP na prošli meč u prvoj sekundi, ako je moguće.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Ako sam siguran u ijedan taktički savjet vezano za ovu borbu, onda je to preporuka Miočiću da ‘prodaje’ ubadanje prstima u oči. Moja je teorija da su u MMA-u opasniji borci koji su veterani borilačkih natjecanja od onih koji su se tukli na ulicama. Za sve hrvače koje poznajem siva zona ne postoji, sve što donosi bodove je u žutom dijelu strunjače. Ne vjerujem da je DC zločest, ali ljudi poput njega ili Yoela Romera su dovoljno rano kalibrirani za preživljavanje u sportskoj borbi da je određena prljavost dio njihova identiteta. Miočić bi morao zaboraviti fair play i, ako išta sumnjivo osjeti na očima i oko njih, signalizirati sucu prekršaj i dati znakove boli. Igra čvrstine mu neće biti prijatelj u ovoj situaciji.

Ukratko, za Miočića pobjeda leži u: tvrdom prednjem direktu, feintovima napada na tijelo, aperkatima i koljenima dok DC ‘roni’ ispod udaraca, te u strpljenju.

Povijest borilačkih trilogija daje prednost onom borcu koji je pobijedio u drugoj borbi; taj je najčešće saznao nešto o protivniku što možda ni on sam ne zna i ima momentum na svojoj strani, dok sam protivnik/poraženi nosi breme ponovnog dokazivanja iz situacije koju nije umio riješiti. Miočić, naravno, nikad u UFC-u nije dobio status koji zaslužuje, pa je njegov kompetitivni karakter dijelom zasnovan na točnom osjećaju da ga se ne cijeni dovoljno. Ako pak volite gatanje i sudbinska predviđanja, vjerujem da za cijelu karijeru Daniela Cormiera ne postoji drugi način da je završi nego da izgubi posljednji meč.

Samo se nadam da će ovaj biti dobar, jer nas iza njega čeka duga teška(ška) depresija.