Punchlines

Mladost bahatost

Šest svježih boraca koji bi mogli napraviti lom u 2018.

Sve dobre knjige već su napisane, sve pjesme otpjevane. To vole reći ljudi nesretni u sadašnjosti. Ima u tome ponešto istine iako se češće radi o glorificiranju prošlosti kroz paradoksalnu i beskonačnu potragu za nekakvim pravim korijenima svega. Netko će reći da je heavy metal kao žanr postao bespotreban istog trenutka kad je nastao, što je točno negdje oko prvog albuma grupe Black Sabbath. Jedan odgovor na ovu tvrdnju može biti da su rifovi Tonyja Iommija ionako ukorijenjeni u bluesu bosonogih crnaca zabilježenih na nerazgovjetnim pločama s početka 20. stoljeća. Nastavite li pratiti ovu logiku doći ćete do homo erectusa iz Istočne Afrike koji bubnja po lubanjama mamuta i ubijenih neprijatelja iz neuspješne invazije na njegovu špilju.

Zdraviji pogled na ovo otkrit će da postoje suvremeni glazbeni sastavi koji su učili od svojih prethodnika i stvorili nešto s čim se kao netko mlad i živ danas kontekstualno možete lakše povezati. Nekome tko tvrdi da danas nitko ne pjeva dobro kao George Jones pustit ćete Chrisa Stapletona, onome tko veli da nema dobrih gitarskih rifova High on Fire, da hip hop nema liričku relevantnost Run the Jewels, da je punk mrtav švedske burgijaše Massgrav.

Umjetnost ratovanja u kavezu, baš kao i glazba, napreduje kroz nove generacije koje imaju privilegije odrastanja uz prvake i pionire prošlosti. Zadatak svake sljedeće generacije je usvojiti postojeće znanje i iskoristiti svoju mladenačku bahatost usuditi se propitivati sve što su naučili i unaprijediti sve što znaju. Dio tog procesa mora uključivati i odbacivanje dijela tog znanja i ubacivanje nečega što vrijedi sad i ovdje. Imamo tako priliku gledati borce koji su s YouTubea učili footwork Dominicka Cruza kako bi ga danas učinili još nepredvidljivijim ili bivše hrvače iz bivšeg Sovjetskog saveza koji sirovi ground and pound Marka Colemana danas pretvaraju u profinjenu simfoniju nasilja.

Usporedbe radi mogli ste biti u studiju tog revolucionarnog dana kada su George Martin i Beatlesi prvi put koristili tehniku ubrzanih traka kao loop u Tomorrow Never Knows, ali bilo bi potpuno beskorisno uzeti taj musique concrete eksperiment kao sveto pismo i ručno vrtiti vrpce u vrijeme naprednog softvera današnjice.

Problem s početka ovog teksta nije međutim u tome je li nešto dovoljno dobro ili relevantno nego je li novo. Svaka generacija prirodno želi imati nešto što je sama stvorila, što ju definira i razlikuje od prošlih i budućih baš kao što na osobnoj razini živimo samo da bi ostavili trag na ovom svijetu, bio taj trag drugo ljudsko biće ili grafit u kojem maskota našeg nogometnog kluba piša na logo drugog.

Želimo biti svjedocima postanka nečega što nije postojalo prije.

Sve udarce baca s namjerom da protivnik završi na podu gdje iz njega izlazi ground and pound demon kakvog nema ni u najcrnjim čečenskim sanjaricama

Veliki dio draži gledanja MMA-a je u tome što gledajući učestvujemo u nečemu što je stvorila, uvjetno rečeno naša generacija. U ovom fenomenu zrcale se i stapaju sve pozitivne i negativne sociološke, filozofske pa čak i antropološke vrijednosti jedne ere u povijesti ljudi. Uzbudljivo je pratiti živući eksperiment koji se formira, evoluira i katkad mutira pred našim očima.

Parafrazirajući ideju s početka ovog teksta može se reći da je MMA sport u kojem sve dobre borbe nisu već izborene. Dok su velike inovacije u glazbi danas rijetkost izvan eksperimentalnih žanrova, MMA u ovom trenutku nije prošao sve svoje Tomorrow Never Knows ili Black Sabbath trenutke -borci su još uvijek u fazi homo erectusa i bubnjanja po lubanjama protivnika. Često i doslovno.

Danas vam želim predstaviti nekoliko manje ili više poznatih, manje ili više mladih boraca koji to rade na uzbudljiv, nov ili jedinstven način. Neki od njih borit će se za titule, druge će lavina visokih očekivanja gonjena neiskustvom otkotrljati u muzgave dvorane regionalnih promocija pa ih upoznajte danas kad je bahatost alat, a ne uteg njihovom napretku.

Sean O’Malley

Ovaj dečko koji vjerojatno dijeli ime s kakvim India Pale Ale kraft pivom iz Carrickfergusa jedan je od boraca u čiju se tehniku zaljubite na pvi pogled. Nadimak koji sam mu dao je Dominick McGregor zbog kombinacije kretanja koje je temeljeno na onom Dominicka Cruza i ubojito dugog zadnjeg direkta nalik onom Conora McGregora iz kontragarda. Njegov stvarni borbeni nadimak daleko je točniji i manje patronizirajući – zovu ga Sugar. Taj su nadimak kroz povijest nosili boksači ekstrovertiranih persona u ringu, neuhvatljivi, iritantni duhovi brzih ruku od kojih su najpoznatiji među ‘dijabetičarima’ – Sugar Ray Robinson i Sugar Ray Leonard. O’Malley pred mikrofonom još uvijek nema dovoljno začina u sebi da bi nosio ovaj nadimak, ali zatvorite li ga u kavez s drugim ljudskim bićem shvatit ćete da je njegov naivni seoski smiješak sa sjeverozapada Amerike veća varka od njegovih feintova iza kojih dolazi peta u temporalnu kost.

O’Malley je neporažen u svojih devet mečeva od kojih su dva pod okriljem UFC-a. U oba meča pokazao je nevjerojatnu razinu mentalne opuštenosti i gipkosti u fizičkom obračunu. U tehničkom smislu voli sve što vole mladi reklo bi se – step in direkti, neprestani suptilni feintovi ramenom ili ukorakom, izlasci iz kombinacije pod 90 stupnjeva u slabiju stranu protivnika i ono što ne izlazi iz mode godinama – kolokvijalno zvani spinning shit udarci.

Njegova obrana protiv rušenja još nije provjerena od strane nekog vrhunskog davitelja hrvanjem. Nadam se da ga hajp neće gurnuti prerano u kavez s nekim takvim, kao što je Yair Rodriguez bačen u cirkularnu pilu koja je Frankie Edgar. Njegov drugi najveći problem je što je u bantam diviziji u kojoj žive samo kasapini raznih profila poput Jimmieja Rivere, Marlona Moraesa, Rafaela Assuncaa, a o Garbrandtu i Dillashawu da i ne govorimo.

Pametno bi bilo staviti ga u meč ili dva koji će biti atraktivni više nego korisni, prije nego se okuša s nekim iz prve petorke. John Dodson i Rob Font čine se kao dobar izbor za vatromet, ali obojica sa sobom nose i nepoželjnu dozu opasnosti. Život u bantamweightu je nažalost poput Sopranosa – glavni ste lik sve dok vas netko ne izrešeta s leđa. Do sljedeće epizode već ste zaboravljeni. Sjetite se samo Thomasa Almeide, ako možete.

Darren Till

Blesavo lice hladnih očiju ove protuhe s Merseysidea već poznajete. U Bosni bi se reklo jalijaš iz Liverpoola, ali već smo zaključili da je možda pametnije da davanje nadimaka ostavim drugima. On je neporaženi welterweight s ogromnim kickboksačkim iskustvom iza sebe. To iskustvo uključuje profesionalne borbe u kickboksu s 15 godina i doslovno nož u leđima iz 2012. godine nakon čega su ga treneri poslali u Brazil. Nakon liverpoolske luke favele i ne izgledaju bogznakako strašno.

Njegov stil proizilazi iz ugode razbijanja ljudi i možda je najbahatiji borac u kavezu od šestorke koju danas predstavljam. Iz toga proizilazi i jedan od potencijalnih problema na kojem će morati raditi – voli upasti u stanje uma braće Diaz i biti lijen kroz čitave periode borbe gdje će umjesto udaraca pokušati poniziti protivnika širenjem ruku ili pojedinačnim udarcima umjesto kombinacija. Odluka protiv Veličkovića i neriješen meč protiv Dalbyja najbolje govore o tome. U ovom trenutku to je nešto što mu ide u korist, ali dogura li do borbe za izazivača ili titulu, netko bi mogao izbiti Liverpool iz njega baš kao što je GSP izbio Stockton iz Nicka Diaza.

Sve osim toga već sada izgleda kao objava rata izazivačima i šampionu. Till je sa 183 cm visine ogroman welter borac koji se nakon vaganja na 77 kilograma vjerojatno rehidrira na barem 5 više. Bori se iz kontragarda, iako gard voli mijenjati tijekom kombinacija, osobito nakon nožnih udaraca, kao i većina muay thai boraca. Njegov kick u tijelo i lijevi direkt mogu presaviti i složiti u kut oktagona bilo kojeg rangiranog welterweight borca. Voli koristiti dvostruki jab kao feint ili naprosto baciti zadnji diekt preko garda protivnika s velike distance obzirom na dohvat od gotovo 190 cm.

Šampionski pojas na njemu je lako zamisliti, iako ovisno o mogućim promjenama regulativa vaganja za borbe može završiti i u nešto pitomijoj middleweight kategoriji. Većina boraca iz top 10 welter divizije bili bi superuzbudljivi u borbi protiv Tilla, iako bi za nerdove borbe na nogama meč protiv Stephena Thompsona ili Jorgea Masvidala bio nešto zbog čega bi se navijali alarmi.

Zabit Magomedšaripov

Ne znam mnogo o uličnoj borbi u tehničkom smislu, ali znam biti svjestan okruženja i možda donijeti odluke koje će me kasnije poštediti problema. Jedna od tih odluka je pod svaku cijenu izbjeći ikakav kontakt s ljudima koji se šišaju kao Zabit Magomedšaripov. Svatko tko ima tu ‘Dagestan via Čečenija’ frizuru i prazan pogled ispod nje može biti siguran da mu neću trubiti na semaforu ili ga zamoliti da se makne sa šanka nakon što je uzeo piće na krcatom koncertu. Ako je moguće izgledati kao da si se hrvao s medvjedima kad si bio dijete Magomedšaripov je uspio ostvariti taj look.

Govorimo o 27-ogodišnjaku koji je u dvije UFC borbe dobio Performance of the Night bonus. Ima 16 pobjeda i jedan poraz iz 2013. koji ga je čini se samo dodatno naljutio. Trenirao je hrvanje slobodnim stilom pa kickboks i na kraju wushu, jer zašto jebeno ne? Napravit će showtime kick o zid kaveza, ushiro geri i potom vas udaviti trianglom.

Magomedšaripov je kompletan borac kojem senzacionalistički udarci još uvijek ne škode, ali bi morali dolaziti u kontroliranim sljedovima ukoliko dođe do protivnika iz vrha featherweight ljestvice. Ima nokautersku moć i hladnoću u završavanju borbi kad je protivnik uzdrman, koja je svojstvena njegovim zemljacima. Još uvijek nije rangiran u top 15, ali njegov bi uspon uz poneki atraktivan nokaut ili gušenje mogao izgledati poput kretanja konja u šahu. Ako čitaš ovo, Zabite, nisam te nazvao konjem, samo kažem da ako… Znam, ubit ćeš me svakako.

Mairbek Taisumov

Nije mlad, nije neporažen, ali nešto u Taisumovu govori mi da bi ovo mogla biti godina u kojoj je za njega sve sjelo na svoje mjesto. Znam i što je to – Taisumov je nokautirao sve protivnike u svojih posljednjih pet borbi u UFC-u unutar dvije runde.

Kao i većina Čečena, kompetitivni žar ili jednostavno glad za nasiljem razvio je odrastajući u atmosferi krvnih kavgi između tamošnjih klanova ili teipa. Trenira u ozloglašenom/poznatom Tiger Muay Thai klubu na Phuketu. Tamo je naučio bacati sve udarce s namjerom da nokautira. Zapravo – sve udarce baca s namjerom da protivnik završi na podu gdje iz njega izlazi ground and pound demon kakvog nema ni u najcrnjim čečenskim sanjaricama.

Za razliku od Nurmagomedova Taisumov svoje borbe rješava ground and poundom stare škole, s kukovima gore, katkad i s nogu. Pažljivo bira udarce i ne dopušta protivnicima da ga zatvore u parterski gard. Ukoliko oni ne padaju od zadnjeg direkta, Taisumov će se iznervirati i dovesti ih double leg rušenjem u poziciju koja mu odgovara. Pokušate li ga sami rušiti neugodno ćete se iznenaditi njegovom takedown obranom.

Taisumov je u ovom trenutku spreman za ozbiljnog protivnika. Nema pravo na pogrešku i nema razloga čekati. Lightweight divizija je poput krugova Danteova pakla, a Taisumov će, želi li doći do kraja, morati proći kroz sve njegove čuvare. Među njima ima svakojakih – od udarača poput Barboze ili Poiriera preko grapplera poput Chiese ili Leeja do ponekog psihopata poput Justina Gaethjea. Teško je zamisliti da bi netko u diviziji nad kojom visi oblak neizvjesnosti zvan Conor McGregor mogao doći do titule u kalendarskoj godini, ali sve borbe protiv nekoga od rangiranih boraca čine se kao spektakl prekrasnog nasilja.

Calvin Kattar

Tko je sad ovaj?! To sam i ja mislio prije meča protv Shanea Burgosa na UFC 220. Izmaglile su mi iz sjećanja njegove pobjede sudačkom odlukom ili sam ih naprosto preskočio u novom UFC-ovom sustavu od stotinu evenata godišnje i katalogu od tko zna koliko boraca. Kattar, zvan Boston Finisher bio je najvjerojatnije kao domaći borac koji ne živi daleko od Gardena namješten Burgosu za nokaut i lansiranje hajpa.

Deset jabova kasnije Burgosova crvena faca dala je naslutiti da je Kattar ovaj hype train skrenuo u pad s litice.

Kattar je možda fantastičan boksač i ništa više, ali uz dobru obranu od rušenja to bi moglo biti dovoljno za uspjeh. Zaboravite uspjeh – ovo je borac kojeg je naprosto lijepo gledati. Fantastičan head movement, brzina udaraca među najvećim u organizaciji, disciplina u ulascima, izlascima i općenito kretanju i ti aperkati u tijelo dovoljni su da Kattar bude na popisu boraca koji ne moraju u kavez ući s pojasom da bi njihove borbe bile svijetli trenutak vikenda.

Njegova sreća i nesreća su u tome da featherweight diviziju čini nekoliko boraca koji više nemaju ozbiljne pretenzije k tituli, ali služe kao čistači talenata i svaki od njih imao bi fantastičnu borbu protiv Kattara. Da, gledam u vas dvojicu, Jeremy Stephense i Cube Swansone. Može li se dogoditi da Kattar ima nevjerojatnu obranu od rušenja kojom može doći do prve petorke? Moguće je, ali to je poput ulaska u zatvorsku kantinu prvog dana robije, malo tko od prisutnih nije u stanju ostaviti vas na podu bez svijesti. U idealnom svijetu Kattara bih gledao protiv najslabijeg visokorangiranog borca koji je u ovom trenutku Josh Emmett, iako bi mu se prilika mogla ukazati i ako se ponovi scenarij iz Bostona i podvale ga nekom popularnijem borcu kao tune-up meč.

Gregor Gillespie

Evo čovjeka koji ima sve! Ne u tehničkom smislu, ali ako je netko tko se samo tuče i lovi ribu, a izgleda kao istetovirani statist iz Bandi New Yorka vaš tip čovjeka, ne tražite dalje. Izuzetno simpatičan tip koji mi je nedavno čak odgovorio na Instagram story u kojem sam ga tagirao je idealan omjer neopreznosti na nogama i hrvačkog mrcvarenja koje ga čini strašno uzbudljivim borcem. Neporažen je u oktagonu i van njega s 11 pobjeda gotovo savršeno ravnomjerno raspoređenih u 5 nokauta, 4 submissiona i par odluka.

Gillespie je odličan hrvač, eksplozivan na nogama i ljepljiv u parteru sa sjajnim tranzicijama. Nervozan je i agresivan, uvijek se žuri napasti i jednom kad uđe u razmjenu planira ili pobijediti ili biti iznesen na nosilima.

Jedan je od boraca koji vole zagristi gumu za zube i jednostavno proći kroz protivnika, iako mu udaračka tehnika zna imati bljeskove finese koja se krije iza njegove njujorške uličarske aure.

Kad bolje razmislim dvoboj između njega i Taisumova bio bi urnebesno zanimljiv meč dvojice koji vole ošamutiti protivnika i zgaziti ga na podu kao žohara. Kad već radim tu usporedbu – obojica se čine neuništivima baš poput žohara pa bi to bio i dvoboj čvrstine i volje koji svijet ne bi vidio, ali najzagriženija publika bi vjerojatno uživala u svakom šavu koji bi iz ove borbe nastao. Gillespie je možda odveć – kako da to pristojno kažem – poremećen da bi bio dugotrajan vladar divizije, ali njegov uspon i pad mogli bi biti nešto od čega ću u budućnosti raditi gifove.

MMA je sport u kojem je teško predviđati pa se zbog toga i divim hrabrosti ljudi koji za sebe vole reći da su analitičari. Uzbuđenje predviđanja više je u načinu na koje život ta predviđanja pomete u otpad neispunjenih snova i truda onih na koje ste se kladili.

Ovaj sport mijenja svoj oblik i gradi se na često nepredvidljive načine. Moguće je da svi ovi borci dožive po tri poraza sudačkom odlukom do kraja godine, a neki koje sam izostavio poput Paula Coste, Coryja Sandhagena, Ricarda Ramosa ili upravo pokradenog Eryka Andersa sljedeće godine budu prvaci. No, ako ste novi u ovoj igri nadobudnog teoretiziranja o nečemu nevjerojatno kompleksnom i divljem, evo dobre prilike da upoznate borce koje smatram zanimljivima i da zajedno sačekamo presudu stvarnosti oko toga koliko sam i sam bio bahat u odabiru.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.