Ono što želim reći je zapravo — u što sad da sublimiram sav taj nagon smrti?! U sedam dana sam pročitao tri i pol knjige, pripremio šipku od 220 centimetara i sve utege koje sam imao, očistio terasu nakon četiri godine, formirao mini-teretanu, počeo učiti sjeckati povrće po chefovskim pravilima i prijavio se za jedan od online kolegija sveučilišta Penn State koji su postali besplatni. I opet mi nije dobro, sjedim tako i skaču mi po glavi gluposti poput one hoće li sad svi death metal bendovi gnjusnih imena poput Suffocation ili Cerebral Rot morati početi živjeti svoja imena i kako će pandemija otkriti imaju li svi reperi koji bacaju isprintanu lovu u spotovima po Lamborghinijima uistinu neke novčane zalihe.

Nadam se da tu niste došli po savjet jer ga nemam, ali znam u što bi višak energije trebali pretvoriti UFC borci: napravite jebeni sindikat. Ili šutite zauvijek.

Stvari su jasne napravi li se usporedba s drugim sportovima — UFC borci imaju iste obveze i ograničenja kao i NBA igrači, ali bez svih povlastica zaposlenika

Pandemija je instantno uprizorila nesposobnost čovjeka da tolerira vremenski ograničenu frustraciju i pojmi to da će sam biti proponent krize pokupuje li nasumično sve iz dućana pod izlikom da to čini jer će nepostojeći drugi to učiniti prije njega. Ovaj se deprimirajući fenomen u nešto kompleksnijoj formi može pronaći i u ekonomskim reakcijama korporacija od kojih nas danas zanimaju one borilačko-sportske. Pohlepa nekoliko najvećih MMA organizacija perverzno je umotana u hinjenu brigu o ekonomskoj opstojnosti svojih boraca i životnom elanu naroda u ovaj teški čas kad je sve ljudsko ugroženo; the show must go on. Šou se, kao prvo, upravo ne smije nastaviti, a kao drugo — ekonomsku opstojnost boraca ugrožavaju upravo njihovi poslodavci.

U svojevrsnom natjecanju između Bellatora i UFC-a u tome tko će u kriznoj situaciji više profitirati/manje izgubiti očekivano su se odlučili na različite taktike. Bellator je ispravno predvidio tvrdo kapitalistički potez UFC-a da pokuša održati sve priredbe po svaku cijenu, pa se odlučio za nefinancijski profit u segmentu odnosa s javnošću (iako se vrijednost neplaćenog PR-a upravo može detaljno izračunati). Scott Coker je tako uz veliku pompu otkazao priredbu i platio borce, a Dana White je održao Fight Night Brasilia i također platio borce. Istina je da je Bellator zapravo ostao bez opcija da održi svoj event i samo okrenuo perspektivu da svoje tržišno lice učini ljudskim, a UFC vidio priliku da kroz otkazivanje svih velikih sportskih događaja barem nakratko dominira sportskim eterom.

Što je u ovome problem, odnosno — što ovo govori o poziciji borca u MMA kompanijama?

Ova situacija razotkriva sustav u kojem su borci zahvalni i zadovoljni kad su u prilici zaraditi malo novca (s obzirom na uloženo i riskirano) kako bi kompanija, riskirajući njihove i živote njihovih obitelji, poentirala na tržištu u vrijeme tragedije. Drugim riječima, pohvale Cokeru jer je platio borce za otkazani event trebale bi biti pretvorene u pitanje o tome zašto borci nemaju osnovno zdravstveno osiguranje, a Whiteova velikodušna ponuda borcima da krvare jedni drugima u oči u vrijeme globalne zaraze kako bi zaradili za rate kredita treba postati pitanje zbog čega su borci uopće u poziciji da zbog par mjeseci neaktivnosti završe na ulici, ako kompaniji donose ogroman profit.

Pandemija je komprimirala sve argumente o potrebi sindikata MMA boraca u neizvjesnost i očaj. Nikad ne treba, međutim, podcijeniti umijeće čovjeka da se slaže. Umjesto da se suoče s posljedicama vlastite nevoljkosti da se udruže u pravni subjekt koji će ih zaštititi, većina je boraca izmjestila agresiju ka državnim i zdravstvenim institucijama koje su im onemogućile tuču u kavezu za bakšiš.

Zadatak ovog teksta nije hipotetsko popovanje borcima koji ga ne mogu i neće pročitati pa neću biti odveć detaljan, već tek toliko koliko i mi, fanovi, trebamo biti svjesni što se događa i što u određenoj mjeri uvjetuje ponašanje boraca u ringu (automodifikacija stila da se uklopi u Performance of the Night bonuse itd.) i izvan njega (manično ponašanje u medijima, konstruiranje nezgrapnog lažnog selfa za potrebe samopromocije i sve ostalo što borcima osigurava dodatnu zaradu ili priliku za istu).

Što je, dakle, sindikat i zašto bi borcima u, primjerice, UFC-u koristio?

Sindikat (eng. union, trade union) je “organizacija radnika i službenika kojoj je zadatak da proučava, brani, zaštićuje i unapređuje radne, društvene, pravne i druge interese i prava svojih članova”.

Borci kompanije UFC, za razliku od svojih kolega sportaša iz velike četvorke američkog sporta — NBA, NFL, MLB, NHL — nemaju: mirovinski fond (navedene lige omogućavaju priliku za mirovinu nakon određenog igračkog staža), osnovno zdravstveno osiguranje, definiran minimalac (UFC određuje koliko plaća, borac u teoriji može pristati na honorar koji je manji od investiranog u, recimo, pripreme za meč), profit od prihoda brendirane robe i licenciranja UFC-ova proizvoda (UFC tako proizvoljno određuje čak koliki će dio prihoda od prodanih brendiranih artikala s njegovim/njenim imenom dati borcu/borkinji), pokrivene troškove treniranja i fizikalne terapije. Osim ovoga veliki je problem i takozvani grievance procedure — sustav rješavanja konflikata između UFC-a i boraca kao neovisnih izvođača; kompanija ima pravo riješiti problem unilateralno, odnosno kako želi.

Na koji način je ovo legalno? Ovakav poslovni model počiva na jednom diskutabilnom argumentu: UFC se smatra kompanijom koja posluje s “neovisnim izvođačima”, a po američkom federalnom zakonu samo zaposlenici mogu organizirati sindikat. No, je li to baš tako?

Nije, dakako. Borci koji se bore za UFC nemaju pravo boriti se za druge kompanije, što je samo po sebi dovoljno da se sruši dio o neovisnosti iz sintagme “neovisni izvođači”. Kompanija im, k tome, još diktira i s kim će se boriti i kada te što smiju nositi u oktagonu ili tijekom drugih javnih nastupa u svrhu promocije priredbi. Također su pod dugoročnim i ekskluzivnim ugovorom s kompanijom.

Stvari su jasne napravi li se usporedba s drugim sportovima — UFC borci imaju iste obveze i ograničenja kao i NBA igrači, ali bez svih povlastica zaposlenika. Kad bi borci uistinu bili neovisni, imali bi pravo kao tenisači nastupati na natjecanjima prema želji — Novak Đoković nema ekskluzivni ugovor s Australian Openom, zar ne? Niti ga Australian Open može natjerati da nosi bljutave Reebok stvari umjesto lijepih Lacoste koje dolaze uz sponzorski honorar.

Kako UFC-ova obrana stoji na krhkoj retorici, pravi je problem u inertnosti i strahu samih boraca. Velika većina ih sudjeluje u igri statistike u kojoj je nemoguće pobijediti — svi se nadaju da prilika za financijskim blagostanjem i slavom leži u pristanku na nemoralnu ponudu.

Bivši UFC-ov borac Josh Thompson nedavno je komentirao situaciju oko sindikata MMA boraca na sličan način: “I don’t see any way that there’s gonna ever be a fighter’s union, because that fighter now that White is talking about, he’s on Cloud 9. Whereas the younger guy, whoever he was hyping before is now no longer hyped, that person’s like ‘Man, how do I get back in the good graces?’” Thompson je apsolutno u pravu, njegovu tvrdnju u praksi potvrđuje i broj i životna situacija boraca koji sudjeluju u pokušajima da se UFC-ov monopol na neki način učini pravednijim.

Ova se borba trenutno vodi na dva fronta: Muhammad Ali Expansion Act i UFC antitrust tužba. Učešće, pa čak i podrška aktivnih MMA boraca, u obje borbe gotovo je zanemariva.

Muhammad Ali Expansion Act je u najkraćim crtama prijedlog kongresnika Markwaynea Mullina o proširenju originalnog Professional Boxing Safety Acta iz 1996. koji je, kako mu i ime kaže, bio orijentiran na podizanje razine fizičke sigurnosti i zdravlja boksača i Muhammad Ali Boxing Reform Acta iz 2000. kojem je cilj bio očistiti boks od menadžerskog kriminala, kamatarenja, namještanja borbi i blatantnih krađa na sve profesionalne borilačke sportove. Iako predloženi dokument govori o svim profesionalnim borcima, između redova pravnog metajezika krije se napad na potčinjen položaj MMA boraca. Borci se često pozivaju na ovaj prijedlog zakona, ali isključivo kad su u drugoj situaciji iz Thompsonove impromptu analize — bez pravih prilika, bez novca ili oštećeni hirovima uprave na kakav drugi način.

UFC je, inače, počeo plaćati lobiste još u vrijeme dok je Mullin pripremao svoj prijedlog — tijekom 2016. i 2017. UFC je (službeno!) platio 630.000 dolara nekolicini lobista da pokušaju sabotirati prijedlog uz pomoć veza senatu. Bellator je učinio isto.

Drugi front puno je uzbudljiviji, ali njegovi borci pak operiraju pod apsolutnom stigmom. Antitrust tužbu protiv UFC-a pokrenulo je nekoliko boraca (Jon Fitch, Cung Le, Nate Quarry) uz stručni tim odvjetnika i financijskih stručnjaka poput ključnog svjedoka dr. Hala Singera. Određenu pomoć tužitelji imaju i u odvjetniku specijaliziranom za probleme radnika Lucasu Middlebrooku i legendarnom baseball menadžeru Jeffu Borrisu (po kojem je snimljena serija Arliss) koji su 2016. osnovali Professional Fighters Association.

Antitrust tužba traje već pet godina i bavi se širokim spektrom problematičnih akcija UFC-a na sportskom tržištu, od nezakonitog monopoliziranja (anticompetitive effect) preko sustava rangiranja do pitanja prava boraca. Ovdje valja naglasiti da Fitch i ekipa ipak miješaju senzacionalistički UFC-ov booking koji počiva na supply and demand principu tržišta za namještaljke i prevare. Uvjeti showbusinessa postojali su puno prije UFC-a i to je jedna stvar za koju nisu krivi. Ti su uvjeti inherentno natjecateljski nepravedni, ne zahtijevaju mito i korupciju.

Tužba se do sada pokazala korisnom samo u mjeri u kojoj otkriva točn(ij)e brojke u raspodjeli prihoda i rashoda UFC-a. Neke od njih procurile su u javnost nevjerojatnom ili namjernom pogreškom tužitelja koji su dokument redigirali zacrnjenjem teksta koji se otkrivao kad biste kursorom odabrali cenzurirane znakove.

UFC u javnim istupima apsolutno ignorira cijelu ovu situaciju, što je signal koji su prepoznali i svi borci koji su pod ugovorom s kompanijom.

Formiranje sindikata je u teoriji jednostavno — potrebno je da 30 posto zaposlenika glasa za sindikalizaciju i time pokrene izbore/referendum na kojem je potrebna većina glasova ZA. Uz sve probleme, UFC-ovi borci još su i rasuti po cijelom svijetu i doista nikad nisu na istom mjestu tijekom kraćeg vremenskog perioda. Ovo je možda čak i pozitivna stvar jer održava iluziju da bi itko od njih imao hrabrosti uistinu glasati za osnivanje sindikata.

Politička klima također je nepovoljna za udruživanje radnika bilo kakve vrste. Primjera radi, vozači FedExa bili su suočeni s istom prevarom poslodavaca kao i MMA borci — obaveze zaposlenika, prava neovisnih izvođača. National Labor Relations Board je nakon mnogo pojedinačnih tužbi proglasio vozače FedExa zaposlenicima, da bi dolaskom Donalda Trumpa na vlast poništio svoju odluku.

Ekonomska depresija koja je pred nama najteže će pasti upravo honorarcima i neovisnim izvođačima. Reakcije dijela boraca koji odbijaju uvidjeti da je problem u izrabljivačkom sustavu, a ne globalnom ekscesu koji ovakav karakter sustava objelodanjuje, uistinu su razočaravajuće. I oni su, kao i dio društva uvjereni kako iza svega uvijek stoji nekakva zavjera umjesto gole istine koja bode oči. Teorije zavjere su same po sebi zavjera — ona podržava fantazmu da svijet već nije dehumaniziran liberalnim kapitalizmom, nego da postoji nada da se stvari poprave samo ako se X ili Y razotkriju. Dok se ljudi bave razotkrivanjem nečega što ih javno i bezočno proždire naživo, pravi problem ostaje sigurno skriven na vidljivome.

Možda karantena i neimaština na silu otvore oči borcima koji krvavi i polomljeni moljakaju bonuse da mogu platiti trenera i tim, ali na solidarnost se, kako se čini, nikada nije bilo teže kladiti nego baš sada kad je svi trebamo.

Izvori:

Dokumenti firme Cohen Milstein, glavnih savjetnika u antitrust parnici
Zahtjev za suđenjem pred porotom: Le, Quarry, Fitch vs Zuffa, LLC, UFC
Muhammad Ali Expansion Act Bill
Promjena politike NLRB-a