Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Najbolji, najgori i sve između

Povratak Conora McGregora i što misliti o njemu

… as though he didn’t want to be better than he felt himself to be, but was quite happy to be a bit worse.
(Adam Phillips, Paranoid Moderns)

Iako citat koji ste upravo pročitali nije ni o Conoru McGregoru ni o sportu, učinilo mi se da prilično dobro opisuje njegovo poimanje sebe. Imao sam dosta vremena razmišljati o njemu, ne zbog toga što je bilo puno sadržaja uoči UFC-a 246, nego upravo zato što nije. Njegov je povratak dogovoren u pažljivo stvorenoj rupi u UFC-ovu rasporedu, pažljivo stvorenoj za conorizaciju društvenih mreža i začepljenje timelinea propagandom i reakcijom na nju. Čak sam stekao dojam da su i fanovi i mediji — ako ništa drugo, onda dosade radi — bili otvoreniji za marketinški spam nego što je to uobičajeno.

No, ovoga puta od čovjeka koji sam producira svoje skandale nije bilo previše sadržaja. Razloga za manje uzbudljiv uvod u borbu je nekoliko, a i oni sami su nekako dosadni. Kako je morao dobiti protivnika kojeg lako može pobijediti, dobio je protivnika kojeg je teško vrijeđati. McGregorove uobičajene taktike naprosto nisu bile primjenjive na Donalda Cerronea. Koliko god vrijedi kao garancija dobre borbe, toliko ga je teško promovirati kao zvijezdu: viđamo ga u oktagonu češće nego prijatelje na pelinkovcu, a na pokušaje osobnih uvreda samo sliježe ramenima.

Conorov povratak prošao je najsavršenije. Izumio je tobože novi potez, predstavio se publici kao tobože pošten čovjek i pobijedio tobože relevantnog borca

Osim ovoga, McGregor je posljednju pobjedu ostvario 2016. i danas već možemo govoriti o čitavoj generaciji novih ljubitelja sporta koji ga nisu imali priliku doživjeti kao ono što se reklamira. Poznaju ga samo kao tipa kojeg je Floyd Mayweather pobijedio tehničkim nokautom, a Habib Nurmagomedov ponizio u Gardenu.

O nedostatku zanimljivih priča najbolje govori činjenica da se pisalo, recimo, o tome kako Cowboy šepa na jednom od promocijskih videa. Vijest je bila i to da je McGregor pio alkohol prije poraza od Nurmagomedova, iako je doslovno prvi rezultat koji dobijete ako pretražite pojam “UFC 229 press conference” njegova slika kako nazdravlja s Danom Whiteom uz svoj užasni blended viski.

Ova konferencija za novinare prošla je u atmosferi mlakih komplimenata i na trenutke usiljene srdačnosti između dva borca. No, ne bih je nazvao glumljenom — ovo je jedna od rijetkih situacija koja je doista odgovarala svima uključenima u meč: Cowboy je dobio nešto novca, Notorious protivnika kojeg može pobijediti u kategoriji koja mu omogućava da izazove bilo koga ispod 170 divizije, a UFC izgovor da mu željenu borbu omogući.

Čovjek koji je probio četvrti zid šarade na presici bio je kanadski novinar Morgan Campbell. On je direktno postavio pitanje McGregoru o optužbama za silovanje koje su fanovi pokušali ugušiti povicima, a White nervozno odgovorio da su ta pitanja za ESPN, aludirajući na pitanje koje je nekoliko dana ranije prvak pasivnosti i konformizma Ariel Helwani postavio Conoru nazivajući optužbu za silovanje i nanošenje teških tjelesnih ozljeda “medijskim navodima”.

Fanovi koji su izviždali Campbella zaslužuju samo prijezir, kao i argumentacija da nije ni vrijeme ni mjesto za takva pitanja. Ne znam postoji li bolje vrijeme i mjesto od konferencije za novinare da novinar postavi pitanje poznatoj osobi o optužbi za silovanje. Pri tome treba imati na umu da postavljanje ovakvog pitanja ne implicira krivicu — ozbiljnost optužbe sama po sebi utjecat će na pripreme za profesionalnu borbu, utoliko više ukoliko su optužbe netočne. Osim toga UFC-ov službeni pravilnik ponašanja daje kompaniji za pravo kazniti borce koji su pod ugovorm zbog problema sa zakonom.

Podjela među najzagriženijim fanovima sporta je, kao i uvijek kad se McGregor bori, jasno bila označena, a time i ponešto netočna.

Među hejterima su se preplitale dvije ideje koje bi se logički trebale isključivati, ali ovo je MMA i logika je uglavnom ispred kuće, za ukras: 1. pobjeda samo potvrđuje da je Cowboy bio tek krava za klanje; 2. poraz samo potvrđuje da je McGregor razotkriveni mit i nikada nije ni vrijedio. Oba su ishoda tako negativna za McGregora, što je, jasno, nemoguće. Pravo na mržnju je svačije i nemam problem s tim, ali treba barem pronaći razloge koji su valjani. Tvrdite li da McGregor ne zaslužuje borbu za titulu u lightweight kategoriji nakon pobjede nad borcem u welter kategoriji, onda nemate pravo tvrditi ni da bi poraz u welter kategoriji bio relevantan za McGregorov portfelj u feather kategoriji.

Kako je pažnja većine osluškivala samo McGregorov puls, Cerroneova uistinu bizarna strana priče ostala je velikim dijelom neispričana. I u potpunosti neanalizirana.

Najveći meč njegove karijere, prva borba večeri na PPV formatu otkrila je sve što ga je učinilo omiljenim i sve što ga je učinilo neuspješnim. I to prije nego što je Bruce Buffer izgovorio njegovo ime. Kad bih morao u jednoj misli zbiti sve njegove probleme, rekao bih da je Cerrone borac koji je navikao gubiti, kojem je ugodno ili poznato gubiti. Porazi su važan dio procesa učenja i sazrijevanja za svakoga, ali oni ne smiju izgubiti svoju oštricu. Cowboy kao da je zaboravio da u borilačkim sportovima lekcija nije riječ nego sintagma teška lekcija. Poraz je opeklina koja uči ne ponavljati sve što je do nje dovelo, a Cowboy je poraz pretvorio u karijerni i borilački gameplan.

Postoji nevjerojatan paradoks u njegovou pristupu ovom ludom sportu. On je točno između autosabotaže i samoočuvanja. Pristupit će borbi na način na koji ne može dobiti i istovremeno će računati na to da će poraz biti dovoljno spektakularan da mu donese i bonus i novu pozivnicu kad nekoga treba testirati. Izgubit će i zaraditi upravo jer je izgubio. Odustat će, često i službeno, uz najavu, od svojih prednosti kako bi borba bila ono što ljudi očekuju, jer je navikao na paradigmu da se na Cowboya ne možemo ljutiti. Gubi meč, dobiva bonus, dobiva novi meč, gubi novi meč — to je Cowboyev ciklus. Njegov je mem iz stvarnosti da ga svaki borac kojeg zagrli na početku borbe na kraju nokautira.

Njegova niša nije bez razloga samo njegova — ovakav modus vivendi ima smisla samo ako se konačni cilj, zarada, ostvari. Kad je došao trenutak da se naplati desetljeće igranja za raju, Donald Cerrone je pristao na vrlo izgledan poraz za ništavnih 200.000 dolara. Za usporedbu, Holly Holm je u istoj večeri dobila istu svotu i dodatnih 50-000 za pobjedu, a Aleksej Olejnik 150.000 plus 75.000.

Kad kažem da se Cerrone osjeća preugodno u porazu, jasno mi je da je na taj način stekao sve što ima i da bi promjena pristupa borbama možda dovela do jednakog broja poraza, ali bez bonusa i bez novih dobrih ponuda. Međutim, ideja da će uvijek iz poraza izaći kao netko koga svi žele ponovo gledati naprosto je kriva.

Conoru McGregoru je bilo potrebno 40-ak sekundi da to empirijski potvrdi.

Ako se sjećate scene iz Avengers: Infinity War u kojoj Dr. Strange vidi 14.000.605 mogućih ishoda bitke protiv Thanosa i u samo jednoj verziji njihova strana pobjeđuje, znate i omjere za ovaj okršaj. Pretjerujem, ali u jednakoj mjeri kao i Dr. Strange.

McGregor je uistinu jedan od stilski najtežih protivnika za Cerronea i gotovo je teško pronaći aspekt u stand upu koji bi pogodovao njemu. Duboka tehnička analiza čini se gotovo suvišnom kad čak i površna zapažanja funkcioniraju kao breakdown. Cowboy je zloglasno neučinkovit u rundi u kojoj Notorious ima 14 nokauta. Njegov je ritam vrlo ‘tajlandski’ i u otvorenom gardu protiv jednog od najpreciznijih i, u kontekstu tajminga, najtočnijih kontraša u povijesti MMA-a kontraproduktivan.

McGregorova desna ruka, kojom — slično Jonu Jonesu, ali ne toliko učinkovito — razbija protivnikov ritam tjerajući ga dodirima na konstantni povratak u nultu poziciju bila je dovoljna da se Cowboy raspadne. Ovo je taktika koju kontraši i kontragardaši koriste ne samo da upravljaju tempom, nego i trenutkom napada. Jednom kad ostvare kontakt, znaju da u sljedećem trenutku dolazi napad, a on najvjerojatnije neće doći sa strane ruke koju su upravo poništili. Na ovaj način imaju svojevrstan pogled u budućnost koji je za borca dobrog osjećaja za distancu ključan. Eddie Alvarez i Jose Aldo mogu ovu teoriju i potvrditi.

Cerroneov klinč također je papirnata prednost — za njim često poseže poput mumije, nerijetko i uz lažirani pokušaj rušenja, što ga ostavlja otvorenim za McGregorov prednji aperkat. Prednost u parteru je stvarna, ali je Conor s vremenom postao podcijenjen kontra-hrvač: da bi za Cowboya prednost bila upotrebljiva, morao bi imati osiguranu poziciju na tlu i umornog McGregora. Teorije da bi Cerrone umjesto desnog high kicka možda istim udarcem napao McGregorovu lijevu ruku i tako je neutralizirao bile su, u najboljem slučaju jako spekulativne.

McGregorova taktika, iako očekivana, ipak zaslužuje pohvale. Cerrone ne nosi dobro welter kilograme i tromo ulazi u mečeve, dobra je ideja napasti ga masvidalovski brzo. Čak i situacija koja se u trenutku činila povoljnom — kad je držao jednu ruku na kuku, a drugu na Conorovoj podlaktici — nije to bila. McGregor je imao kontrolu bicepsa s lijeve i overhook s desne strane. Ne želim omalovažiti McGregorov napad ramenom, ali krivica je velikim dijelom na Cowboyevoj strani i ne vidim da će ova tehnika zaživjeti u otvorenom prostoru kao što živi na kavezu.

Završna sekvenca, ako tako možemo nazvati drugu polovicu borbe od 40-ak sekundi, stvorena je nizom Cerroneovih pogrešaka; on je, čini mi se, još bio u šoku od udaraca ramenom. Nakon što je primio corkscrew aperkat na izlasku iz klinča, na novu prijetnju s Conorove desne strane reagirao je otklonom u Conorovu opasniju, lijevu. Umjesto lijevog direkta, McGregor je ispalio lijevi high kick i Cowboy je bio gotov. Možda previše toga čitam iz ovog udarca, ali moguće je da su dodatni kilogrami utjecali na snagu koju je uspio generirati ovim udarcem, pogotovo s obzirom da je metu pogodio prstima.

Ostatak borbe bio je tek odavanje počasti Cowboyevoj čvrstini, bez kojeg smo možda svi mogli.

Vjerujem da ste od lamentacija o McGregorovoj budućnosti umorni kao i ja. Meni su bile dovoljne dvije objave na Mayweatherovu instagramu — one na kojima su slike njega i McGregora, kao i njega i Nurmagomedova uz logotipe TMT-a, UFC-a i Showtimea — da izgubim interes za dalju budućnost najveće MMA zvijezde.

Ono što se u ovom trenutku može ustvrditi je da je njegov povratak prošao najsavršenije od svih 14.000.605 mogućih opcija. Izumio je tobože novi potez, predstavio se publici kao tobože pošten čovjek kojeg samo divljaci iz Dagestana pretvaraju u Mr. Hydea i pobijedio tobože relevantnog borca u meču koji je na neku foru postao eliminacijski meč za izazivača titule u lightweight kategoriji. Ono što je stvarno je činjenica da je McGregor odradio sjajan meč, da je točno da se osjeća dobro i da mu skidanje kilograma ne nedostaje.

U sljedećih nekoliko tjedana situacija će se raspetljati na na jedan od nekoliko načina od kojih će svaki ožalostiti nečije fanove. Treba biti iskren i reći da UFC-u također nije lako odlučiti što je dugoročno najpametnije učiniti s obzirom na Conorove planove povratka u boks i generalnu nevoljkost za suradnjom kad stvari idu dobro.

Financijski najveći meč apsolutno je McGregor vs Nurmagomedov, pogotovo imajući na umu da se kompanija ne libi koristiti video zapise najcrnjih situacija iz sporta u promotivne svrhe. Drugi najunosniji meč je McGregor vs Masvidal, koji je Jorge već počeo promovirati pojavivši se u publici u kućnom Versace ogrtaču kakvog je nekad nosio McGregor. Opcija trilogije s Nateom Diazom komplicirana je samo s Diazove strane, ali rekao bih da je za sve uključene best buy: McGregor bi teoretskim porazom najmanje izgubio u ovom meču od svih navedenih. Opcije borbi protiv opasnih lightweighta poput Justina Gaethjea ili stilski nepovoljnog Kamarua Usmana, kojeg nekako ne mogu ni zamisliti s McGregorom u kavezu, mislim da možemo otpisati.

Vjerujem, kao i svi koji žele barem pokušati objektivno sagledati situaciju, da bi borba za bilo koju titulu osim one BMF titule bila nepoštena prema sjajnim divizijama. Drugim riječima, najpametnije bi bilo zadržati McGregora baš tamo gdje se sam isprofilirao — u money fightovima. BMF titula je i stvorena u tu svrhu.

Ne čudi me, međutim, da uprava propagira borbu za lightweight pojas; ne samo da je u slučaju pobjede Nurmagomedova nad Tonyjem Fergusonom ta borba najisplativija u UFC-ovoj povijesti, nego se to poklapa i s Conorovim sportskim ambicijama koje nikada nisu u potpunosti iščezle. U posljednje vrijeme puno češće spominje titule nego novac i siguran sam da UFC djeluje pod određenim pritiskom s njegove strane. Išao bih čak i toliko daleko da vjerujem kako je postojao dogovor da McGregor pristane na tune up borbu pod uvjetom da ga čeka titula za pravi pojas.

Izgleda da ovo nije posljednji Punchlines o Conoru McGregoru i moram priznati da mi je puno lakše živjeti s njim kad pobjeđuje.

Za ostatak UFC 246 komentara i odgovora na tekuća MMA pitanja pogledajte podcast.