Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Najduži nokdaun

Dvojica prvaka teške kategorije, Al Capone i sudac koji ne zna brojati

Problem pripadanja određenoj subkulturi u tome je što ste najvjerojatnije šupak. Rečena svojstva šupka proizilaze iz bizarne, samoj sebi kontradiktorne pozicije istovremenog postojanja ideje da su svi koji ne vole isto što i vi stopostotni idioti i želje da ono što volite nikad ne zavole svi. Jer svi su ionako idioti.

“People, what a bunch of bastards”, rekao bi Chris O’Dowd u legendarnoj britanskoj seriji The IT Crowd.

Volite li određenu vrstu glazbe koju većina ne voli, na koncertima ćete sretati uglavnom ljude koji se više trude pokazati kako su izvođače slušali prije vas i više od vas nego uživati u glazbi. Ako ste na predavanju o Alfredu Hitchcocku, odjednom su svi složni da je vrijeme pokazalo kako je Topaz nakon 22 gledanja ipak njegov najbolji film. Cijeli Millwallov The Den sanja da njihov klub uđe u Premier ligu i igra protiv West Hama i Chelseaja, ali ako se na stadionu kao rezultat toga pojavi više od tri obitelji s djecom, zapalit će sve do temelja.

Ni sam nisam iznad toga — trubim o Vasiliju Lomačenku godinama, a ako me sutra itko na poslu upita jesam li za njega čuo, odgovorit ću da je tip prapovijest i mahati videom uzbekistanskog amatera s Instagrama. Mislim, neću, jer je Lomačenko bog, ali kužite već.

Jučer me je, recimo, retweetao Mauro Ranallo — mislite da neću to spomenuti baš svaki put kad s ekipom budem gledao NXT ili Boxing on Showtime?

Privlačnost ovakvog sustava djelomično je i u tome je što po automatizmu pripadate eliti — vi ste mali bogovi koji odlučuju tko pripada, a tko ne, što vrijedi, a što je hrpa zapaljenog smeća. Ili je onaj koji se ne slaže s vama glup ili priznaje da ste u pravu. U ugodnoj ste teorijskoj ljuljački koja se njiše između pohvalnog odbijanja psihologije stada i preseratorskog vladanja imperijem koji nitko ne želi.

Ova je pozicija vječna ili čak neuništiva — jer što god se dogodilo, nema šanse da će svi uskočiti u isto opskurno kolo hajpa kao i vi, zar ne?

Pisati danas o boksu u ovom je kontekstu idealno, jer koliko god ljudi pokušalo skvotirati vaš mali sport ne mogu ga učiniti velikim kao kad se Gene Tunney borio protiv Jacka Dempseyja pred 120.757 ljudi na Sesquicentennial Stadiumu u Philadelphiji 23. rujna 1926.

Šupak u meni može mirno spavati. Boks nikada neće biti velik kao u vrijeme kada su svoje prste u njemu imali Al Capone ili Wyatt Earp.

Rivalstvo Dempseyja i Tunneyja klasično je boksačko iz vremena prije Drugog svjetskog rata. Dempsey je bio čovjek-bager stare škole, jedan od najjačih udarača u boksu ikada; Tunney uglađeni tehničar, nepopularni defenzivac uzbudljivog kretanja i u suštini lako-teškaš. Jednog je američka vojska proglasila nesposobnim za dužnost, drugi je bio boksački šampion američkih marinaca. Manassa Mauler protiv The Fighting Marinea. Tko ne bi stajao na stadionu Philadelphija Quakersa bez krova ili pogleda na ring na pljusku!

Jack Dempsey rođen je u Manassi u Coloradu, a njegovo obiteljsko stablo više je nalikovalo buketu livadskog cvijeća: bio je Židov-Irac-Cherokee. Kako bi anulirali rusvaj etničkih pripadnosti i dodatno skratili ćaskanja u sirotinjskim redovima za pučku kuhinju, Dempseyjevi su se preobratili u mormone. Bili su toliko siromašni da je Jack sa 16 godina napustio dom da bi bio beskućnik i spavao u kampovima.

Vrijeme Johna Sullivana i trend izazivanja ljudi na boksačke mečeve za novce u kavanama u to je vrijeme bio arhaizam, ali Dempsey nije imao izbora pa je na taj način zaradio prve novce. Svoju prvu veliku borbu imao je protiv Georgea Copelina, koji je navodno bio sparing partner Jacka Johnsona. U meču se našao tako što je zamijenio uloge sa svojim bratom Berniejem Dempseyjem, koji se — da konfuzija bude potpuna — tada borio pod imenom Jack Dempsey, ali ne po svom bratu nego po svom idolu Nonpareil Jacku Dempseyju, prvom svjetskom prvaku srednje kategorije. Ovaj, ‘naš’ Dempsey do tog se meča borio pod imenima Kid Blackie i Young Dempsey, koja bi bolje pristajala nekom današnjem kralju mrme iz Atlante.

Boksačke statistike iz tih godina konfuznije su i od načina na koje su boksači mijenjali imena — Dempseyjev omjer poraza i pobjeda prošaran je sumnjivim podacima, nedostatkom svjedoka ili mečevima koji su se smatrali namještenima. Dempseyju je tako jedini poraz nokautom u karijeri uručio Fireman Jim Flynn u prvoj rundi meča koji je smatran traljavom namještaljkom. O tome govori i činjenica da je njihov drugi, a vjerojatno prvi pravi meč završio s Flynnom u nokautu u prvih nekoliko minuta.

Priliku za osvajanje titule teške kategorije dobio je svojom invazijom na listu izazivača tijekom 1918., u kojoj se borio čak 17 puta. Zadnja od tih pobjeda bila je i najznačajnija, neka vrsta pobjede bossa zadnjeg nivoa u ZX Spectrum igrici — Gunboat Smitha. Za titulu najjačeg na svijetu u očima naroda trebao je pobijediti velikog Jessa Willarda, koji je bio velik u svakom smislu. Dempsey nije imao niti 85 dok je Willard težio preko 110.

Dempsey vs. Willard

Dempsey je samo tijekom prve runde sedam puta Willarda slao u nokdaun. Iz ovog je meča izašlo više urbanih mitova nego iz onog o kojem danas pišem — od toga da Willard gotovo i nije doživio teže ozljede, do toga da je Dempsey imao bandaže umočene u gips, da je tijekom prve runde nosio bokser ili klin za željezničku prugu. Što god bilo istina, Jack Dempsey je 1919. postao svjetski boksački prvak teške kategorije i jedan od najpopularnijih ljudi na svijetu.

Toliko popularan da je jedan od njegovih najvećih fanova postao Al Capone.

Gene Tunney bio je druga sorta boksača u odnosu na Dempseyja i većinu svojih suvremenika. Bio je, čini se i drugačiji čovjek — uzoran vojnik, discipliniran sportaš, borac intelekta. Čitajući danas o njegovoj tehnici, pomislit ćete da se radilo o Floydu Mayweatheru 1920-ih, ali Tunney je bio ubojit nokauter, samo što su njegovi nokauti bili posljedica postupne demontaže protivnika, a ne udarci Thorovim čekićem. Izgubio je samo jednom i to od svog najvećeg neprijatelja u ringu i vrlo vjerojatno najboljeg boksača srednje kategorije ikada — Harryja Greba. Od 65 pobjeda, 48 je završio nokautom, sam nikada nije bio nokautiran, a u nokdaunu je bio samo jednom u kontroverznom meču iz naslova ovog teksta.

Sumirati i istovremeno stereotipizirati Genea Tunneyja je lako: bio je boksač koji je čitao Shakespearea. Ako vam ovo zvuči kao čaršijska uvreda, to je zato što je tada upravo to i bila. Navodno je Dempsey u njihovom uzvratnom meču morao u ringu čekati da Tunney dovrši čitanje poglavlja romana Of Human Bondage Williama Somerseta Maughama.

Tunney se više od proze interesirao za anatomiju pa se i borio poput kirurga, eliminirao bi funkcionalnosti protivnikovih organa i udova dok ne bi stvorio preduvjete za nokaut. Bio je utjelovljenje svega što je prosječan američki muškarac ranih 1900-ih mrzio i istovremeno nije razumio.

Borba Dempseyja i Tunneyja u Philadelphiji 1926. trebala je biti svojevrsna prirodna namještaljka — promotori će na zadovoljstvo rulje baciti Tunneyja Dempseyju kao što se zmijama u terarijima bacaju živi miševi na hranjenje. Svih 120 tisuća ljudi došlo je vidjeti kako će šake Jacka Dempseyja preoblikovati lice Genea Tunneyja brzo kao dijete s poremećajem deficita pažnje plastelin. Ili ga po istoj usporedbi pojesti.

Jack Dempsey bio je favorit u omjeru 11:5. No, Jack Dempsey se nije borio tri godine. Nije bio star, bio je staromodan.

Tijekom slabašnih priprema za meč u Dempseyjev kamp je doveden lakoteškaš Tommy Loughran. Tommy je prvi koji je saznao kako će meč s Tunneyjem završiti. On sam je u sparinzima s lakoćom pobjeđivao šampiona. Treninzi su, međutim, na zahtjev promotora Texa Rickarda bili otvoreni za novinare i Loughran nije smio Dempseyju pred publikom ukazivati na taktičke pogreške borbe s lakšim i bržim borcem ili rupe u obrani koje je uočavao. Dempseyjev je kamp tako bio revijalnog karaktera s ciljem da se napuni stadion umjesto pobijedi.

Cilj je bio ispunjen, a Dempsey je uistinu izgubio pred stotinu tisuća razjapljenih usta i razrogačenih očiju. Prokleti ljubitelj Shakespearea je pobijedio.

Ljudi kao ljudi, nisu bili spremni oprostiti se od svog heroja tako lako. A promotori žive od ovakvo hrabrih idealizacija.

Narativ drugog meča brzo se prelio sa sportskih stranica dnevnih novina na političke i tračerske. Borba dvojice najboljih teškaša na svijetu u Chicagu postala je pozornica borbe za imidž dviju najvećih gangsterskih organizacija na Istočnoj obali: talijanske iz južnog Chicaga koju je vodio Capone i židovske iz Philadelphije na čelu s bivšim boksačem Maxom Hoffom. Publika je bila u jednakoj mjeri zainteresirana za ovaj dvoboj iz backstagea kao i za onaj u ringu.

To mogu razumjeti, Scarface vs. Boo Boo uistinu zvuči jednako dobro kao i Manassa Mauler vs. The Fighting Marine.

Capone je, kao veliki Dempseyjev štovatelj, još nekoliko godina prije borbe s Tunneyjem želio postati njegov menadžer, ali Dempsey je odbio. Ovakve poteze Scarface je povijesno smatrao smrtnom uvredom. U smislu da će netko uistinu umrijeti. No, Dempseyjeva košarica samo ga je učinila još većim fanom — njegov miljenik, kakav dasa, imao je i integritet i muda!

Tunney je, s druge strane, dugovao nemalu svotu novaca Boo Boo Hoffu i njegov je odnos sa židovskom mafijom Philadelphije time bio služben. Treba reći da je u tom ekonomskom trenutku u Americi doista bilo sigurnije pozajmiti novce od gangstera nego od banaka. Boo Boo je održavao poslovna prijateljstva i s drugim velikim boksačima svog doba, između ostalih i Abeom Attellom, koji se može pohvaliti da je sudjelovao u najluđem mafijaško-sportskom skandalu stoljeća kad su Chicago White Sox prodali svjetsku titulu njujorškom bossu Arnoldu Rothsteinu i postali poznati kao Black Sox.

Postoji nekoliko načina — ili, točnije, razina — namještanja boksačkih mečeva.

Totalna kontrola značila bi otkup jednog od boraca koji bi za određenu svotu “legao”. No, mafijaši su se često petljali u boks i iz drugih, navijačkih, lokal-patriotskih ili osobnih razloga. Meč Dempseyja i Tunneyja u Chicagu po mom je mišljenju jedna od takvih situacija. Ni Capone ni Boo Boo nisu pokušali ubiti natjecateljski duh dvoboja direktnim šopingom, ali su po svemu sudeći željeli pokazati jedan drugom da bi mogli, ako bi htjeli. To je značilo da je ionako najiritantniji dio boksačkih pregovora oko broja rundi, rukavica, veličine ringa i izbora suca dobio i nove delegate neobičnih nadimaka. Odlasci na toalet usred večere odjednom su postali najveća briga menadžera i komisija.

Capone je tako želio da meč sudi Dave Miller, ali je druga strana tu informaciju pustila u javnost i za suca je odabran Dave Barry. Ironija je bila u tome što je Miller bio dobar i kriminalno čist sudac, dok je Barry — koji je posao dobio kao onaj za kojeg nije glasao Scarface — bio jedan od najprljavijih sudaca tog doba. Barry je tijekom prohibicije u Chicagu držao svoj speakeasy ili blind pig — ilegalnu točionicu alkohola koja je, iako ilegalna, iziskivala dozvolu mafije.

O mogućem utjecaju gangstera na izbor meča svjedočio je i američki šoumen Ed Sullivan. Puno prije nego je u svojoj emisiji prvi put rekao “Ladies and gentlemen — The Beatles!”, Sullivan je u zenitu Dempseyjeve popularnosti visio s njegovom klikom i pisao kako je mafija sklona bivšem šampionu tvrdila da će izabrati suca koji ih sigurno neće prijeći. Planirali su kupiti mjesta pored ringa rezervirana za novinare i ubiti ga ako pokuša.

When we get outside the park, you’ll hear the backfire of a car, only it won’t be no backfire — it will be one of us shooting him dead indeed”, citirao je Sullivan neimenovane članove mafije. Za uslugu odabira suca Dempseyjev tim trebao je navodno platiiti 50.000 dolara, ali Dempsey je i ovog puta rekao ne mafiji.

I’ll carry my own referee into the ring. In my fists”, navodno je rekao Dempsey.

Borbu za suca Dempseyjevi su ljubitelji unutar mafije izgubili, ali je borba za broj rundi bila dobivena. Meč je dogovoren u samo 10 rundi. Dempsey je time pokušao oduzeti Tunneyju potrebno vrijeme da nanese dovoljno tjelesne štete ili umori Dempseyja za nokaut. Pitanje veličine ringa dobila je pak Tunneyjeva strana. Dok je Jack Dempsey bio pod menadžementom Doca Kearnsa — istog onog kojeg je Capone pokušao zamijeniti — Dempsey je boksao gotovo isključivo u ringu veličine 16 stopa po stranicama. Manji je ring odgovarao razbijaču. Protiv Tunneyja je morao boksati u ogromnom ringu od 20 stopa u kojima je Gene mogao otplesati do pobjede.

“He was a great boxer, polite and a gentleman (…) They wanted a caveman”

No, sve ono što se događalo u ringu tijekom ovog ozloglašenog meča imalo je korijen u pravilu koje je uvedeno upravo zbog Jacka Dempseyja — pravilu neutralnog kuta tijekom nokdauna. Nakon nevjerojatnog meča koji su imali Luis Firpo i Jack Dempsey 1923., kad je Firpo bio u nokdaunu sedam puta, a Dempsey dvaput tijekom jedne runde, uvedena je dodatna klauzula u pravilo o brojanju borcu u nokdaunu. Pravilo je nalagalo da timekeeper počinje naglas brojati do 10 od trenutka kad sudac u ringu zaustavi borbu zbog nokdauna. Sučev je zadatak uputiti borca koji je zadao nokdaun u neutralni kut i nakon toga pogledati timekeeperov signal i nastaviti brojanje prema borcu u nokdaunu. Ukoliko borac koji stoji ne ode u neutralni kut ili ga napusti, i timekeeper i sudac u ringu prestaju brojati dok se taj uvjet ne ispuni. Ovo je pravilo uvedeno kako bi eliminiralo opasne situacije pri kojima bi boksači stajali iznad srušenog protivnika i napali ga onog trenutka kad bi se ustao.

Pravilo neutralnog kuta bilo je već nekoliko godina na snazi u većini američkih država, ali ne u Illinoisu gdje se uzvratni meč Dempseyja i Tunneyja trebao održati. Pristanak Jacka Dempseyja na pravilo koje zabranjuje njegovu povijesno najjaču taktiku vrebanja borca koji se ustaje iz nokdauna, govori o dvije stvari koje su mu i okončale karijeru: živio je u iluziji kako je još uvijek nepobjediv i istovremeno podcjenjivao važnost uloge opasnog menadžera kakav je bio Kearns u svojoj karijeri.

Teško je reći koliko su igre časti između talijanske i židovske mafije imale utjecaja na meč. Jedna je ovo od priča u kojima, čini se, nitko ne govori istinu — s tim da jedni lažu da sakriju svoje grijehe, dok drugi lažu kako bi se mislilo da imaju grijeha za sakriti. Oni koji su bili značajni šute, oni koji su željeli biti pričaju. Vrijedi ipak u ovom kontekstu spomenuti da je Gene Tunney na službeno vaganje u Chicago došao u blindiranom automobilu s policijskom pratnjom.

Na Soldier Fieldu 22. listopada 1927. okupilo se nešto manje ljudi nego na Sesquicentennial Stadiumu u Philadelphiji godinu dana ranije. Prodane su 104.943 karte za suludo skupu cijenu od 25 dolara. S 2.658.660 dolara prometa oboren je rekord prihoda na ulaznicama za bilo koju vrstu priredbe; u današnjoj protuvrijednosti to bi bilo oko 22 milijuna dolara samo na ulaznicama. Narod se toliko kladio na Dempseyja da je i ovoga puta bio favorit. Sam Capone je navodno stavio 50.000 dolara na Dempseyja.

Tijekom prvih pet rundi nedavna povijest njihova prvog susreta se, po svemu sudeći, ponavljala. Tunney je još uvijek bio brži, držao je tromog Dempseyja na distanci prednjim direktom i s lakoćom manevrirao u velikom ringu. Tijekom šeste runde Dempsey je, činilo se, imao više uspjeha u svom prikradanju plijenu, nalazio je načina da smiri Tunneyja dovoljno dugo da zada jedan ili dva teža udarca.

U sedmoj rundi Tunney je, činilo se, odmarao i nastojao jednostavno biti izvan Dempseyeva dohvata. Bivši šampion ubrzo mu je lijevim krošeom izbio nonšalanciju iz glave. Tunney je zateturao, a Dempsey se bacio na njega. Tunney se srušio na tlo kod zapadne strane ringa, prošavši kroz mlin Dempseyjevih šaka.

Dempsey pogađa Tunneyja desnim direktom bez set-upa, potom dugim lijevim krošeom.

Timekeeper je započeo brojanje, sudac Dave Barry podiže ruku kao da će i sam početi brojati ali osjeća Dempseyjevu sjenu nad sobom i Tunneyjem.

Go to a neutral corner, Jack”, naredio je.

I stay here”, odgovorio je Dempsey po Barryjevoj priči i pokušao okružiti suca te doći s druge strane.

Shvativši da Barry ne broji, Dempsey se iznenada pokrenuo i otišao u kut na jugoistoku. U tom se trenutku sudac okrenuo prema timekeeperu, koji je do tada već izbrojao točno pet sekundi i podigavši kažiprst u zrak dao znak: “One!”

Barry podiže ruku kao da će dati znak za brojanje, ali potom ide do Dempseyja kako bi ga poslao u neutralni kut.

Tunney se je isprva činio potpuno nesvjesnim svega što se događa — sjedio je naslonjen lijevom rukom na konopce i buljio u bezdan. Sam Barry nakon meča je komentirao: “As Tunney hit the floor, his eyes had a glassy expression and it was apparent that he was quite badly hurt”. Tek u trenutku kada je sudac izbrojao do četiri, što je s prethodno izbrojanih pet sekundi bilo zapravo devet, Tunney je po prvi put počeo pogledavati gdje je i što se događa. Pogled je zaustavio na Barryju i shvatio da je tek peta sekunda njegovog nokdauna, a ne deseta.

U očima Dempseyjeve publike Tunney je izgubio točno tada. U 10. sekundi svog nokdauna Gene Tunney nije bio sposoban ustati se i nastaviti borbu.

Barry broji do devet i Tunney prvi put u 14 sekundi odvaja guzicu od poda. Dempsey trči prema Tunneyju, ali ovaj ima dovoljno energije za trčati u rikverc do kraja runde.

Gene Tunney u osmu je rundu ušao potpuno oporavljen, u jednoj razmjeni Tunney ispravno čita Dempseyjev otklon pri lijevom krošeu i pogađa ga desnim crossom preko ramena točno u uho. Dempseyjev nokdaun počinje od trenutka kad njegovo koljeno dodiruje tlo, ali ovoga puta Barry započinje brojanje iako Tunney ne odlazi u neutralni kut. Dempsey se ustao i borba je nastavljena u svega nekoliko sekundi, ali Tunney više nije sebi dopuštao pauze. Odboksao je borbu do kraja i pobijedio jednoglasnom odlukom.

Tunney pogađa Dempseyja kombinacijom 1-2 i sudac ovog puta odmah daje znak za početak brojanja iako je Tunney odmah pored Dempseyja.

Publika je bila duboko nesretna. Tunneyjev sin Jay desetljećima kasnije najtočnije je pogodio sentiment nacije: “He was a great boxer, polite and a gentleman (…) They wanted a caveman like Dempsey”.

I 90 godina nakon ovog meča štoperice se testiraju na nokdaunu Genea Tunneyja, a rasprava o tome je li Barry jasno prenio sekundantima boraca pravilo na koje pristaju i zašto je ono primijenjeno na Tunneyjevom, ali ne i Dempseyjevom nokdaunu nerazmrsivo je klupko koje, kako se čini, samo raste u slojevima mitova i novih svjedočenja, iako su svi važni likovi ove predstave odavno mrtvi.

Dempsey se više nikada nije borio. Jedan je od najboljih teškaša u povijesti boksa i uz Babea Rutha jedna od prvih megazvijezda američkih sportova. Većina njegovih borbi obrasla je kontroverzama; oborio je rekord za prvu milijunsku prodaju karata, ispadao iz ringa na pisaće strojeve novinara da bi se vraćao i pobjeđivao nokautom, glumio u filmskim serijalima poput Dardevil Jack, ženio filmske zvijezde poput Estelle Taylor i Hanne Williams i bio vođa IWL-a, Irish Working Leaguea koji je financirala sovjetska komunistička partija.

A postoji i vrsta ribe koja se zbog svoje izuzetne agresivnosti zove Jack Dempsey fish.

Gene Tunney je titulu branio još samo jednom, potom se oženio s bogatom nasljednicom imperije čeličana Mary Polly Lauder, koja ga je nagovorila na završetak profesionalne boksačke karijere. Par je održavao bliske odnose s irskim piscem Georgeom Bernardom Shawom, s kojim su jednom zgodom boravili na Brijunima gdje je trudna Mary umalo izgubila život, ali to je već neka druga i drugačija priča.

Danas se ishod Dempseyjeva i Tunneyjeva meča čini nekako manje bitan. Priča koju je stvorio možda Dempsey svojom tvrdoglavošću, Barry svojom eventualnom korumpiranošću i nepotvrđeno petljanje vođa talijanskih i židovskih mafija dio su ostavštine obojice. Ova priča može istovremeno biti i lekcija o poštivanju pravila i upozorenje da se ne treba petljati s lošim momcima. Ili niti jedno od toga.

Priča o vječnom nokdaunu nalikuje knjigama s više završetaka, možete iz nje uzeti zaključak koji vama najviše odgovara. Meni odgovara vjerovati kako je Jack Dempsey, pećinski boksač, nokautirao protivnika koji se 10 sekundi nije ustao s poda. Odgovara mi vjerovati kako je tog trenutka ponovo postao narodni šampion i potom se oprostio od sporta. Bolja je priča, a ja samo prepričavam priče.