Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Najveći borac današnjice

Zove se Demetrious Johnson, ima 56 kilograma i najveći je

Gledam u rezultate gledanosti UFC-ova besplatnog televizijskog programa Fight Night za event UFC on Fox 24. Pretpostavljam da moje lice dijeli izraz s onim Dane Whitea i novih UFC-ovih vlasnika. Demetrious ‘Mighty Mouse’ Johnson izjednačio je rekord najviše uzastopnih obrana naslova UFC-ova prvaka pred najmanje gledatelja u povijesti ovog programa na Foxu.

Project manageri Fight Nighta pred Foxovom upravom nervozno klikaju loše animiranu, preko noći sklepanu Powerpoint prezentaciju u kojoj stupci pokazuju kako je nemoguće pobijediti prvi krug NBA doigravanja. Grafikoni, kao i menadžeri uglavnom lažu. UFC on Fox u zadnje je četiri godine uvijek emitiran nasuprot NBA-a i NHL-a i uvijek je uspijevao imati milijun ili dva više gledatelja nego ovoga puta.

Situacija je sjebana kao i uvijek kada krivca nema. Koliko je sjebana jasno je i iz toga što UFC ne može ponuditi ni žrtveno janje. Pound for pound najbolji MMA borac i najdominantniji šampion bilo koje divizije ovog sporta na besplatnoj je televizijskoj platformi armbarom upravo nanio prvi poraz ove vrste za rekordnu desetu obranu titule u kategoriji u kojoj drugog prvaka nikada nije ni bilo. Ali Amerikanci uzrasta između 18 i 49 godina odlučili su gledati nešto drugo. Okorjeli fanovi i novinari, kao i ja danas, unisono lupaju po tipkovnicama i pljuju po mikrofonima na svojim podcastima, očajni što svijet propušta sudjelovati u podvigu možda najboljeg MMA borca svih vremena.

Okorjeli fanovi su umišljeni šupci od kojih su gori samo novinari. Slučaj Demetriousa Johnsona je tako možda prvi put da mi, šupci, ne želimo svoju tajnu skriti od usputne publike i sačuvati za pretenciozne razgovore koji počinju tajnim rukovanjima. I nikoga nije briga.

Pitanje nije zašto nego kako. Kako je to moguće?

Mizantropski odgovor koji ne treba odbaciti bio bi da ljudsko društvo ne nagrađuje svoje talentirane, vrijedne i moralne članove.

Apsolutna nepobjedivost nam je strana i sumnjiva. Ne možemo je prihvatiti jer se čini neljudskom i učinit ćemo sve da je racionaliziramo u nešto što nam je prihvatljivije

Jedna od prvih stvari koju je mladi Demetrious naučio bila je gledati ljude u oči. To se poglavlje bontona u obitelji Johnsonovih, koju je vodila samohrana majka uz povremenu odmoć nasilnog očuha, učilo od malih nogu. DJ je već gotovo i sam bio odrastao čovjek kada je shvatio da je njegova majka gluha. Kako bi svoju djecu poštedjela dodatnih problema u ionako kompliciranoj društvenoj dinamici Parklanda u državi Washington, odlučila im je nikada eksplicitno ne otkriti svoj hendikep. Demetrious je rođen dva mjeseca prerano uz velike zdravstvene komplikacije i nikada nije upoznao svog biološkog oca niti saznao išta o njemu, ali njegovu je životnu, pa tako i sportsku filozofiju oblikovala ponajviše majčina odluka da ne koristi svoj problem kao izgovor.

Moto koji vam u šoubiznisu treba, međutim, nije “shut up and work” nego “fake it ‘til you make it”.

Smatramo li, međutim, samo kapitalizam odgovornim za određeni problem, ostat ćemo i u krivu i u neznanju. Slučaj Demetriousa Johnsona je ipak malo kompleksniji, ali puno više frustrirajući nego što se čini. Ljudi prije svega nisu zainteresirani za borbe boraca lakših kategorija. Ili “malih ljudi” kako će vam nezainteresirani reći.

Volim pisati o sportu i pop kulturi kako bih nešto naučio i proširio krug prijatelja. Ali to ne znači da želim biti prijatelj s bilo kim. Ukoliko ste jedan od ljudi koji nemaju borilačkog iskustva i misle da bi imali šanse protiv boraca feather, bantam ili flyweight kategorije na osnovu dodatnih 15-ak kila tjelesne mase, više ću vas cijeniti ako počnete pričati okolo kako je zemlja ravna, a cjepivo farmaceutska podvala.

Problem ove najmanje UFC-ove kategorije nije samo u podcjenjivačkom stavu prosječnog američkog muškarca prema lakšim borcima, jer iskreno i mi, kojima su MMA podcasti uvijek u jednom uhu, a highlighti borbi od prošle subote na drugom ekranu, imamo problema pratiti što se u tim borbama događa.

Kratki izbor iz DJ-evih takedowna. Hrvačko savršenstvo.

Jednako kao što borci teške kategorije svoje tehničke i kondicijske nedostatke mijenjaju udaračkom snagom, borci flyweight i bantam divizija svoj česti nedostatak udaračke moći kompenziraju cjelovitim tehničkim vještinama. Gledate li meč Demetriousa Johnsona i Josepha Benavideza, on će vam prije usporene snimke izgledati kao jedan od onih viralnih videa u kojem se bore škorpion i bogomoljka. Zbog svoje brzine i arsenala tehnika napada, dvostrukih napada, obrana i kontri, oni se bore u svijetu flyweight Matrixa za koji nam je potreban slo-mo kako bismo imali vremena diviti se onome što je izvedeno. To bi trebao biti razlog više da ove borce obožavamo kao utjelovljenje svih aspekata ovog sporta, ali izvan Matrixa oni su naprosto prebrzi za televiziju.

Ako ne vjerujete u ovaj argument ,pitajte bilo kojeg sportskog fana zašto od svih sportova ne gleda samo hokej.

Najveći problem populariziranja Demetriousove sportske dominacije jest ona sama. MMA je oduvijek imao svoje nepobjedive prvake i svi su bili histerično popularni. Fedor Emelianenko, Anderson Silva ili Georges St-Pierre imali su jednu zajedničku stvar koju DJ nema. Bili su ranjivi. Sjetite se supleksa pokojnog Kevina Randlemana nad Fedorom, Silvinog prvog meča s Chaelom Sonnenom u kojem je gubio četiri runde ili GSP-jevog objektivno izgubljenog meča protiv Johnyja Hendricksa. DJ nikada nije izgubio u svojoj diviziji, a najviše mu je problema nedavno zadao Tim Elliott, koji je u meč ušao u najmanju ruku za jednu težinsku kategoriju iznad.

Veliki šampioni uvijek su isplativi – ili želite vidjeti kako postaju najveći ikada ili želite vidjeti kako će pasti i tko će ih srušiti. Apsolutna nepobjedivost nam je strana i sumnjiva. Ne možemo je prihvatiti jer se čini neljudskom i učinit ćemo sve da je racionaliziramo u nešto što nam je prihvatljivije.

Najčešća racionalizacija DJ-eve nepobjedivosti jest argument slabe konkurencije.

Sad kad je Johnson izjednačio rekord Andersona Silve, počele su nicati usporedbe između dva šampiona poput velikih boginja prije spomenutih cjepiva. Sve se teorije i diskusije svode na jedno pitanje: je li Demetrious Johnson zaista toliko bolji od svih u svojoj težinskoj kategoriji ili je ona reciklažno dvorište konzervi. Odgovor je također samo jedan: Da, Johnson je toliko bolji od svih, a flyweight divizija jednako je ili više talentima bogata kao i ostatak u UFC-u.

Možemo se gađati statistikom, ali nema potrebe, imamo oči. Pogledajte mečeve Josepha Benavideza, koji je trenutno u nizu od šest uzastopnih pobjeda i pokušajte ustvrditi da nije na razini Silvinih protivnika poput Richa Franklina i Patricka Cotea. Johnson ga je pobijedio dva puta. Wilson Reis ima samo jedan poraz u flyweight diviziji, niti jedan submissionom. Johnson ga je pobijedio najosnovnijom polugom brazilskog jiujitsua iz kojeg ovaj ima crni pojas i svjetsko zlato. Henry Cejudo osvajač je zlatne olimpijske medalje u hrvanju slobodnim stilom. Johnson ga je raznio u klinču u manje od tri minute. John Dodson, Kyoji Horiguchi i Joseph Benavidez izuzev poraza od Mighty Mousea još uvijek su neporaženi u flyweight diviziji.

Demetrious se odlučuje naprosto ustati iz partera olimpijskom hrvaču i razbiti ga u klinču

Dodson u svom Matrix modu nokautira trenutnog izazivača za bantamweight titulu TJ-a Dillashawa…

… a Johnson pobjeđuje Dodsona u meču koji izgleda kao koreografirana MMA demostracija.

I rest my case – kako bi se reklo u američkim serijama sudskog podžanra. No, što s presudom – odnosno, tko je onda kriv?

Kriva je kompanija. Ja ne vjerujem u šampione koje je nemoguće promotivnim taktikama učiniti popularnima. Ljude je kroz povijest rijetko bilo briga za lakše boksačke kategorije do pojave velike četvorke 1980-ih u zatišju teškaša: Sugar Raya Leonarda, Roberta Durana, Thomasa Hearnsa i Marvina Haglera. Pametnim bookingom koji je svakome od njih – na koncu i u međusobnim susretima – omogućio da pokažu svoje stilove, stvorene su legende od kojih su profitirali svi borci lakših kategorija sljedećih generacija. Neki od njih, poput Haglera i Leonarda, bili su karizmatične ličnosti i izvan ringa, dok je Duran publiku osvajao najtežim šakama koje su mogle narasti na čovjeku od 63 kilograma.

Demetrious nije čak ni jedan od dosadnih jockova na kojem medijski stilisti trebaju puno raditi. Tip je gejmer koji na svom Twitch kanalu (@Mightymouseufc125) igra igrice, komentira svoje borbe i priča s fanovima. Ozbiljno! Možete ga pitati nešto i odgovorit će vam čak i ako je pitanje glupo. Ja ne znam ništa o igricama pa sam pitao koja mu je najdraža igrica. “I can see you’re new here, brother”, odgovorio je. DJ me smatra bratom! (I vjerojatno crncem.)

Bilo je jako uzbudljivo.

Problem UFC-ove loše promocije svog najučinkovitijeg prvaka nije samo u tome što se ona svodi na izjave Dane Whitea nakon borbi, u kojima i sam priznaje kako se možda radi o najvećem MMA borcu u povijesti. UFC pravi sličnu grešku kao i fanovi – propušta promovirati konkurenciju. Dolazak olimpijskih prvaka u MMA uglavnom se najavljuje sustavnim i neselektivnim medijskim granatiranjem u svim slučajevima osim kada se Henry Cejudo borio za titulu.

Promocija nepobjedivosti nije u nepobjedivom nego u izazivaču. Želimo znati sve o onome koji će pokušati srušiti najboljeg i pogađati je li on the one. Zbog toga je na posteru za nedavnu obranu titule Daniela Cormiera i na njegovo zgražanje izazivač Anthony Johnson zauzeo 80 posto vizuala. U svih deset obrana svoje titule Demetrious je u očima publike nažalost radio samo shadow boxing.

Mogu vam otkriti što će se dogoditi u budućnosti, jer nije teško pogoditi. Demetrious Johnson će jednom izgubiti. Između sadašnjeg i tog trenutka pred njim je izbor: može pokušati obraniti svoju titulu još nekoliko puta za sitne novce i još manju gledanost ili pokušati dogovoriti natjecateljski besmislen money fight i dobiti… pa, novac. Puno novca. To će značiti da će morati tražiti svoju priliku u nekoj od težih kategorija, jer lakših nema.

No, težina i Moćni miš ne idu zajedno. DJ je već gubio kao bantamweight i šanse su izgledne da će se to ponoviti. Njegov money fight u tom je smislu bliži McGregorovu pokušaju boksanja nego McGregorovoj borbi za drugu MMA titulu. Ukoliko nekim čudom pobijedi, njegova će legenda postati besmrtna, ali za to će doista biti potrebno to čudo. Ako je pametan kakvim se čini, pokušat će srušiti Silvin rekord i nakon toga okušati svoju sreću protiv nekog od susjednih šampiona za lovu.

Ovako Demetrious izgleda kad gubi. Johnson u težoj, bantam diviziji protiv njenog najboljeg stand up borca.

Tužno je što on to zapravo ne želi. Želi jednostavno biti šampion kategorije za koju je njegovo tijelo građeno i biti priznat i nagrađen kao najbolji. Gledajući njegove mečeve, koji su manifestacija borilačke inteligencije koliko i vještine kakvu trenutno ne posjeduje niti jedan drugi borac u MMA-u, imam loš predosjećaj da će ga svijet početi cijeniti tek onda kada ga izgubi. Tada ćemo se svi čuditi kako nismo uspjeli prepoznati genija koji nam je bio pred očima.

Ne želim pisati članak o tome kako si je Demetrious Johnson odsjekao uho i umro u siromaštvu.