Kako god se osjećali oko Conora McGregora kao borca ili čovjeka, njegove usluge nikad nisu trebale kompaniji kao u trenutku Habibova umirovljenja. Samo talog Conorove zvjezdane prašine može biti dovoljno debeo da prekrije činjenicu da je najveći meč u kategoriji onaj između dvojice poraženih/ugušenih od strane pravog šampiona.

McGregor je od osvajanja titule šampiona lake kategorije pobjedom nad Eddiejem Alvarezom 2016. i sam postao pandan onome što se u profesionalnom hrvanju označava izrazom polu-umirovljena zvijezda (semi-retired superstar). Jedna od najvećih zvijezda WWE-a The Undertaker desetljeće se, ili čak desetljećima, pojavljivao u ringu samo kad je kompanija trebala brz i lak prihod i/ili bila u problemima. Undertaker i McGregor su više kompanijski regres nego šampioni. Na McGregora po sličnom principu nitko ne računa kao na pravog šampiona, što po definiciji (reigning-defending) mora uključivati obrane pojasa, već više kao na celebrity šampiona, gostujuću zvijezdu showa. To je naprosto tako kad se, u svakom značenju fraze, ne morate boriti za život.

Kakvu će ulogu ovakav karijeristički pristup sportu imati na McGregorovu ostavštinu tek ćemo vidjeti, ali ona, vjerujem, neće biti ni mala ni pozitivna.

Zbog odluke da niti jednom ne brani ni titulu pero ni titulu lake kategorije, McGregor je u očima ljudi koji koji pažljivije prate borilačke sportove ostao u grupi neprovjerenih šampiona ili talenata koji nisu u potpunosti ostvareni. Sa slavom i novcem koji (ne uvijek, doduše) dolaze uz titule susreli su se, vjerujem, svi veliki borci, ali oni najveći su svoj status ostvarili baš tim nadljudskim nadilaženjem problema onoga što zovem motivacija u obilju. Posjed dvaju pojasa je fantastičan materijal za odnose s javnošću, ali ljubitelji boksa i MMA-a znaju da to u ovakvim situacijama često znači bježanje od tereta prvog pojasa, a ne hrabrost osvajanja drugog. Pohod na drugi pojas je u smislu procjene rizika uvijek isplativ — ako borac izgubi, bio je ludo hrabar što je uopće pokušao, a ako pobijedi, ta hrabrost postaje mitska.

Može brisati suze neoznačenim novčanicama na Instagramu, ali u mojim će očima ostati tužan primjer prodaje talenta za nešto što nikom ne može donijeti sreću

Ovakva McGregorova odluka je u kontekstu poslovnog plana najpametnija moguća, ali u kontekstu sportske ostavštine štetna. Njegovo bi znanje i doprinos napretku sporta mogli nepravedno izgubiti vrijednost u kasnijim tumačenjima povijesti.

U tom je smislu borba protiv Dustina Poiriera, po mom mišljenju, bila jedna od najznačajnijih, ako ne i najznačajnija za njegovu karijeru. Bez obzira na to što se radi o borcu kojeg je već pobijedio, Poirier je u međuvremenu postao vrijedan upravo kao Conorov antipod; srčan borac i pošten čovjek. Na ovaj je način Poirier postao sjajna prilika za pobiti čitav spektar argumenata protiv Conorova statusa borilačke superzvijezde, od toga da su mu važni samo superfightovi do prigovora da izbjegava uistinu opasne protivnike. Čak mu je i činjenica da borba nije za pojas nekako išla u prilog — on, korporativni kalkulator uloženog i ostvarenog, borit će se za čast i (tobože) ispoštovati proces osvajanja pozicije izazivača. U stilskom je smislu, primjerice, Cowboy Cerrone Conoru bio doslovno najlakši protivnik, a (n)ova verzija Poiriera to ipak nije.

Jednostavnije rečeno, drugi meč protiv Poiriera možda nije imao trenutni sportski značaj kao osvajanje titula protiv Josea Alda i Alvareza, ali je imao skoro apsolutnu moć dati pozitivan ili negativn predznak tumačenju prošlosti. I McGregor ga je izgubio na najgori mogući način baš za tumačenje prošlosti.

Kako je do ovoga došlo u tehničkom smislu i što to govori o McGregorovoj povijesnoj kvaliteti?

tl;dr cijele borbe: Poirier, umoran nakon vlastitog hrvačkog pothvata da uništi McGregorovu kondiciju, prima njegov najjači udarac i ostaje na nogama; istovremeno je uvijek u poziciji napasti McGregora calf kickovima bez ikakvog set-upa.

Vjerujem da velika većina čitatelja ove kolumne umije prepoznati da su Poirierovo hrvanje i low kickovi (uključujući i calf kickove) imali određenu ulogu u McGregorovu porazu, pa neću ulaziti preduboko u detalje — malo je vjerojatno da to na ovoj natjecateljskoj razini i mogu. Ponudit ću svoje mišljenje oko efikasnosti ove dvije tehnike u ovom stilskom dvoboju.

Prije svega — McGregorovo snebivanje nad tom nevjerojatnom dosjetkom protiv njegova stila je retorika koja skriva činjenicu da je on oduvijek bio istovremeno loš u blokiranju low kickova i zbog svog širokog stava dostupan za udaranje njima. Ono u čemu je bio dobar je kontriranje low kickova i/ili izbjegavanje low kickova pažljivim pozicioniranjem u oktagonu.

Sve su Conorove pohvale Poirieru na taktičkom odabiru low kickova tužna potvrda da, koliko god je McGregor bio sjajan: 1. uvijek je imao vidljive nedostatke u svom stilu (kao i svi) i 2. prestao je napredovati (što Poirier nije). Odmah nakon završetka meča, kad je Twitterom krenula salva pohvala Poirieru na low kickovima, išao sam pogledati prvu borbu ove dvojice i izbrojao sedam low kickova unutar manje od 90 sekundi koje McGregor nije blokirao. O tome da je u susretima dva kontragardaša low kick uvijek prva ideja jer su oba borca često nenaviknuta na borce koji su također u kontragardu da i ne govorim.

Ukratko — low kickovi su protiv McGregora uvijek jedno od dostupnih oružja.

Hrvanje protiv Conora je uvijek dobar izbor, jer čak i kad je u dominantnoj poziciji kao u ovoj situaciji, hrvanje u kondicijskom smislu ‘radi’ protiv njega.

Drugo oružje može biti hrvanje. Chad Mendes mu je bez priprema probleme zadao hrvanjem još prije pet godina. Treba pripaziti pri razlikovanju ciljeva hrvanja u taktici protiv Conora. On je strašno potcijenjen hrvač, što se vidjelo i u borbi protiv Nurmagomedova u nekoliko navrata, ali i u subotnjem meču protiv Poiriera. Hrvanje protiv McGregora je, u suštini uvijek sredstvo, nikada cilj. Pravi cilj je umor. Čak i ako McGregor popravlja svoj kondiciju, nikada neće moći popraviti svoju hrvačku kondiciju. Ishod je Poirierova rušenja McGregora na početku borbe sam po sebi nebitan dok god je McGregor prinuđen biti u hrvačkim pozicijama. U ovom smislu Poirieru je bilo svejedno tko je na ogradi dok god Conor mora držati over i underhookove.

Moj je dojam, međutim, da u ovom meču hrvanje nije bilo toliko značajan faktor, jer se činilo da je Poirier samog sebe iscrpio više nego je očekivao, a i vrlo vjerojatno izgubio ostatak runde nakon hrvanja.

I hrvanje i low kickovi su bile dobre taktičke odluke, ali Poirier ne bi mogao pobijediti da između dva meča nije postao upravo najgori stilski protivnik za McGregora u čistom šakanju.

Ja sam osobno vjerovao da bi McGregor mogao pobijediti, jer mi se činilo da Poirierov napredak, najvidljiviji u defenzivnom segmentu, nije dovoljan da nadiđe Conorov tajming i komandiranje oktagonom. Bio sam u krivu. Poirierovo kretanje i dalje ima nekoliko, školski govoreći, grubih prekršaja — poput tog nezgrapnog trčkaranja u novu poziciju koja se često može presjeći (vidi borbu u lakoj kategoriji protiv Maxa Hollowaya) ili bizarnog tika namještanja šorca svakih pet sekundi, ali njegov osjećaj za boksanje u bliskoj distanci je među najboljima u MMA-u (vidi borbu protiv Justina Gaethjea).

No, kako je do takvog boksanja došlo?

Poirier je prije svega pametno prepustio McGregoru njemu najdražu poziciju — centar oktagona. Iz ove, službeno nepovoljne pozicije mogao ke upućivati low kickove prema Conoru koji dolazi k njemu i imati opciju utrčavanja u rušenje u otvoren prostor. Pitanje je zapravo bilo samo jedno — može li preživjeti McGregorov lijevi direkt i/ili desni aperkat. Već u prvoj razmjeni s McGregorom na komandnoj poziciji vidjelo se koliko je Poirieru ugodno ostati na mjestu, eskivirati dolazeće udarce, primiti jedan iz kombinacije ako je potrebno i uputiti svoje bez napuštanja položaja.

Prva ozbiljna razmjena: Conor je na svojoj najdražoj poziciji za svoj najbolji udarac — lijevi direkt. Prednjim direktom pogađa, ali Poirier eskivira Conorov lijevi direkt uz pull-back i upućuje svoj desni check-hook. Savršenstvo.

Iako su neki McGregorovi udarci u prvoj rundi imali trenutno vidljiv efekt na Poiriera, nisam više mogao zamisliti da bi borba mogla završiti McGregorovom pobjedom nokautom. Jednako tako, nakon prve runde nisam mogao zamisliti da McGregor pobijedi Poiriera kroz pet rundi na bodove, iako sam sam tu rundu bodovao za McGregora.

Kad je Poirier shvatio da McGregor nije smrtno opasan ni kad pogađa, nije više jako pokretljiv u izlascima u kojima se mora osloniti na prebijenu prednju nogu, u bliskoj distanci gubi u dužim boksačkim razmjenama (vidi prvi meč protiv mlađeg Diaza) — borba je bila gotova. Ne mislim metaforički, nego doslovno: Poirier je zauzeo centar ringa i istresao jednu od svojih lavina od desetak udaraca improviziranog redoslijeda dok McGregor nije ostao utučen u pod.

Kraj.

Mislim na kraj priče, ne kraj karijere. Iako Conor McGregor i UFC sigurno nisu računali na ovakav rasplet, njegova medijska privlačnost neće puno izgubiti na snazi. Dobra vijest za UFC je ta da će se McGregor morati ponovo boriti dosta brzo — ne zato jer se želi boriti i nešto dokazati, nego zato što Manny Pacquiao, McGregorov pravi cilj za 2021., sigurno neće pristati na borbu s nekim tko je upravo nokautiran. Dobro u ovom zlu za Conora je pak to što će mu UFC ponovo moći ponuditi nekoga tko mu stilski savršeno odgovara za pobjedu (kao što je bio slučaj s Cowboyem), kako bi se prodao dojam da je Conor u par mjeseci popravio svoje pogreške i bolji je nego ikada prije.

Stvarnost je, naravno, potpuno drugačija. Conor McGregor je sazrio, pa propustio najbolje godine svoje borilačke karijere u superfightovima drugih sportova i divizija, a kako je Habib ugušio u njemu želju za promotivnim vrijeđanjem boraca, više ne može računati na to da će protivnici napuštati sve taktike i nasrtati na njega kao debitanti (Aldo). Može brisati suze neoznačenim novčanicama na Instagramu ili gdjegod, ali u mojim će očima ostati tužan primjer prodaje talenta za nešto što nikom ne može donijeti sreću.

Ne kažem ovo zbog toga što mislim da je precijenjen, nego zbog toga što mislim da je mogao više.