Punchlines

Neizbrisivi osmijeh Jacka Johnsona

Od uličnog battle royala do prve crnačke titule

U rijetkim trenucima dosade ili dokolice volim se baviti pitanjem u kojem bih povijesnom trenutku volio živjeti više nego u sadašnjem. Retoričko je to pitanje, naravno, jer bih uvijek volio živjeti sad — za ovaj stadij društva sam najspremniji, u njemu sam rođen, za ova sranja sam trenirao cijeli život. No, moram imati odgovor kako bih ovom temom stavio soft veto na prijedlog nekog neuračunljivog u društvu da se igra KALADONT, najokrutniji način ubijanja grupne dosade.

Parametri kojima se vodim u potrazi za odgovorom uvijek su pragmatične prirode: je li u to vrijeme bilo zubara, je li postojao sladoled, koliko smo daleko od bubonske kuge, hranim li se prokuhanom hrastovom korom i jesam li za svoj posao plaćen nebičevanjem. Veći dio ljudske povijesti ovim je sustavom eliminiran. Naravno da bih volio nositi kevlar i viteško odijelo, prolaziti kroz selo mašući buzdovanom umjesto pendreka i namigivati tuđim ženama kroz zatvorenu kacigu jer sam stidljivi vitez, ali znam da to ne bi bio slučaj. Pošaljite me u srednji vijek i u roku od tjedan dana moja će odrubljena glava stajati na kolcu ispred siromašne nastambe kao upozorenje da vojvodinim skupljačima poreza ne treba bacati post-ironične fore.

Moj je prvi odgovor, recimo, vrlo precizan i specifičan. Volio bih biti član grupe Fleetwood Mac u studiju tijekom pet mjeseci 1976. kad je sniman album Rumors. Ovo remek djelo emanacijski se stvorilo iz opijatskih para financiranih neograničenim budžetom i ljubavnih tragedija svakog člana benda koje su pale na njih kao kakva tarot karta s pet lubanja i srcem probodenim odvijačem na stol. Bubnjara je žena varala s prijateljem, pjevačica i gitarist su prekinuli, a klavijaturistica i basist su se razveli. I bili su vezani ugovorom koji je očekivao prvo mjesto na top listama. Tko ne bi želio živjeti na tom all-inclusive Titanicu za petero opskrbljenim najboljom glazbenom opremom i drogom koju novac može kupiti?

Ovaj moj odgovor nema previše veze s boksom, osim što bih svim mladim boksačima koji postaju profesionalci puštao stihove “thunder only happens when it’s raining, players only love you when they’re playing”.

Moja opcija B, međutim, krši moja pravila A.

Želio bih živjeti na prijelazu iz 19. u 20. stoljeće i vidjeti trenutak kad je Jack Johnson pobijedivši Veliku bijelu nadu Jamesa Jima Jeffriesa postao prvi crni prvak teške kategorije u boksu. Znam, vjerojatno bih tog dana, kao i svi bijelci, bio samo još jedan rasist slomljena srca, zaposlen u brijačnici jer sam prekrhak za kovača ili rudara, koji bi došao kući i pijan promašio ženu tanjurom, ali žrtvovao bih svoj današnji moralni integritet samo da vidim Diva iz Galvestona u ringu.

Jer nema u životu bolje pobjede od pobjede iz inata.

I’m black. They never let me forget it. I’m black alright. I’ll never let them forget it.”

Jack Johnson

Div iz Galvestona, odnosno Galveston Giant rođen je 1878. kao John Arthur Johnson u obitelji bivših robova u Galvestonu u Texasu. Životopis Jacka Johnsona, od trenutka kad je s 12 godina pobjegao od kuće kako bi u New Yorku upoznao svog idola, profesionalnog prevaranta Stevea Brodieja — slavnog po tome što je ustvrdio da je preživio skok s Brooklynskog mosta i time postao “Champion Bridge-Jumper of the World” — do prijateljevanja s meksičkim generalima i predsjednikom Venustianom Carranzom u Mexico Cityju neukrotiv je bućkuriš neobične faktografije koji ova kolumna ne može pobijediti. Govorimo o čovjeku koji bio krotitelj konja, prvi crnački prvak teške kategorije u boksu, boksački promotor, predstavnik jedne kanadske pivske kompanije, prodavač dionica, domaćin noćnih klubova i, moj osobni favorit, producent propale produkcije Othella sa sobom u glavnoj ulozi.

Međutim, njegovo djetinjstvo u Texasu ključan je i, čini se, zametnuti djelić slagalice u analizi ličnosti i motiva Jacka Johnsona.

Iako je ideje rasne segregacije u Texasu i danas lako propagirati, mladog Jacka Johnsona uvelike je uobličilo siromaštvo. Galveston je u vrijeme njegova rođenja bio mjesto krajnje americana bijede kakvu bi i Sam Pecknpah autocenzurirao iz vlastitog filma. Bijede koja je bila jača od rasizma. Johnson se družio s bijelim mangupima u gladnim dječjim bandama koje su tumarale gradom, jeli što su imali, tukli se kad bi bili gladni. Naučio je jesti zajedno s bijelcima za siromašnim trpezama gdje je netrpeljivost bila luksuz koji si mogu priuštiti samo siti.

No one ever taught me that white men were superior to me”, govorio je godinama kasnije Johnson. Gorčina koja je hranila bahatost u šampionskim godinama u njega je usađena odlaskom u veliki grad.

Jack Johnson kratko je živio na Manhattanu, u sobi s budućim welterweight šampionom Barbados Joeom Walcottom, po kojem se kasnije nazvao svjetski prvak teške kategorije Jersey Joe Walcott, ali i u tom kratkom periodu Johnson je shvatio stvarnost i opseg rasne mržnje u Americi koja ga je promijenila. Povratak u Galveston kao odrastao muškarac samo je potvrdio da su uspomene na zajedništvo bijelaca i crnaca iz djetinjstva tek privremeni daltonizam vladajuće rase. Bilo je to, uostalom, vrijeme takozvanih Zakona Jima Crowa — legaliziranog produžetka rasne politike iz vremena Konfederacije na teritoriju bivše Konfederacije.

Jedan od najnevjerojatnijih fenomena tog vremena bile su takozvane battle royal tuče. Nekoliko crnih mladića ili dječaka, najčešće njih desetak, za zabavu pijanih bijelaca tuklo bi se u slijepim ulicama zavezanih očiju dok samo jedan ne bi ostao na nogama. Nagrada je bio sitniš iz džepova publike bačen na “pobjednika”. Johnson je gotovo uvijek pobjeđivao.

Johnson se znao tući, ali boksati ga je naučio Joe Choynski — kultni, ako ne već legendarni boksač prošlih vremena od 80-ak kilograma koji se borio s nekim od najvećih i najjačih suvremenika, među kojima su i Gentleman Jim Corbett i drugi junak današnje priče, James Jeffries, s kojim je imao neriješen meč. Kako je boks u većini država još uvijek bio zabranjen, boksački su mečevi često bili zakukuljeni u šaradu predstave, sparinga ili treninga. Kad je 1901. Choynski stigao u Galveston, njegova je službena agenda bila niz demonstracija u tamošnjem sportskom društvu. No, on je, iako bijelac, došao okušati svoje znanje protiv tog nevjerojatnog crnog diva koji je istresao izazivače u masovnu grobnicu.

Johnson i Choynski obukli su rukavice i imali improvizirani meč. Choynski je bio star i izvan forme, ali vještina i taktički intelekt zadnji napuštaju boksače. Nakon što ga je Choynski u trećoj rundi pogodio lijevim krošeom u temporalnu kost, Johnson je pao u nokdaun, a predstavnici zakona, rendžeri, shvatili su da im je podvaljen pravi boksački meč. Obojica su uhićeni i strpani u istu ćeliju na 23 dana. Choynski je, vidjevši nevjerojatan fizički dar u njegovoj snazi i brzini te samoizgrađenoj ideji o predodređenosti za veliku stvar, naučio Johnsona ono što je formiralo njegov stil. Učio ga je očuvanju distance jabom, skraćivanju distance footworkom i njegovom najjačem oružju — opstrukciji agresije hrvanjem. “A man who can move like you should never have to take a punch“, tvrdio je Choynski i tom filozofijom stvorio nerješivog boksača Jacka Johnsona.

Bilo je vrijeme za osvetu. Ovaj put neće ugasiti kamere. Ovaj put, Amerika će znati

Uoči njegova prvog meča za titulu teške kategorije protiv Kanađanina Tommyja Burnsa, bijeli je svijet pokazivao licemjerje ne samo kroz netrpeljivost prema Johnsonovu bjelačkom životnom stilu — novcima, kućama, ljubavnicama i zlatnim zubima; njegov genijalni defenzivni stil percipiran je kao podlo crnački. Bijelo društvo živjelo je u klackalici paradoksa gdje se na crnce istovremeno gledalo kao na gorile koje će u kingkongovskoj maniri porušiti tekovine suvremene civilizacije, te inferiorne ratnike koji pobijediti mogu samo kukavičlukom. Dok je Gentleman Jack Corbett bio slavljen kao intelektualac ringa zbog svoje nedodirljivosti, Jack Johnson je bio samo još jedan podmukli crnac bez skrupula. Crni boksač za bijelce je tako mogao biti ili divlja životinja koja ne osjeća bol, ili lijen i prepreden, netko kome — kao ni ostatku njegove rase — ne treba vjerovati.

“There was no fight. No Armenian massacre could compete with the hopeless slaughter that took place in Sydney Stadium.”

Jack London

Jack Johnson postao je prvi crni prvak teške kategorije ne u meču protiv Jeffriesa, već par godina prije — i to u Australiji, od svih mjesta. Nakon što je godinama bio crnački prvak teške kategorije u vladavini koja nije bila bez određenih kontroverzi i izbjegavanja protivnika u tromeđi tada najboljih crnih boksača koju je činio s Joeom Jeannetteom i Samom Langfordom, Johnson je svu energiju i nemalo bogatstvo koje je skupio investirao u progon jednog od najslabijih prvaka teške kategorije u povijesti — Tommyja Burnsa. Visok samo 170 cm, Burns je, međutim, bio borac najpopularnije fajterske etike. “I will defend my title against all comers, none barred. By this I mean white, black, Mexican, Indian, or any other nationality. I propose to be the champion of the world, not the white, or the Canadian, or the American. If I am not the best man in the heavyweight division, I don’t want the title.

No, kako je meč s Johnsonom postajao realna mogućnost, Burnsov je spartanski duh postajao sve prozirniji. Dvije godine je Jack Johnson pratio Burnsa na njegovoj turneji izbjegavanja borbe s crnačkim prvakom: San Francisco, New York, Pariz, London, sve dok javnost nije počela sumnjati u Burnsovu želju da bude šampion svih šampiona. Ispostavilo se da je Burnsovo taktičko eskiviranje koje ga je spašavalo u ringu bilo i pregovaračka taktika izvan njega — bit će šampion koji će se boriti protiv pripadnika bilo koje rase, ali to će koštati točno 30.000 dolara. U to je vrijeme to bila ogromna suma novaca koju je malo tko mogao izvući iz zadnjeg džepa.

Ispostavilo se da je čovjek koji se zvao Hugh Huge Deal McIntosh imao upravo takvu vrstu moći. Huge Deal McIntosh dogovorio je meč u Sydneyu 26. studenog 1908. Burns, ionako pothranjeni middleweight ako i to, na meč je došao težak jadnih 76 kilograma. U jednoj od najkomičnijih sportskih izjava prije meča Burns je uzviknuo: “I’ll beat this nigger, or my name isn’t Tommy Burns!” Što je komični dio u ovome, pitate se? Tommy Burns nije bilo njegovo pravo ime. Zvao se Noah Brusso.

Burns je bio brz, agilan borac, ali svoju je brzinu koristio za napade. Johnson je s lakoćom parirao Burnsove udarce rukavicama i potom hvatao svoj legendarni klinč, tjerajući Burnsa pri tome da nosi svu njegovu težinu na sebi do razdvajanja. Tommy Burns našao se na tlu ringa u predgrađu Sydneya već u prvih nekoliko sekundi, ali je preživio. No, što je postajao umorniji, Johnson je postajao agresivniji i svako bi razdvajanje kažnjavao s nekoliko teških širokih krošea i aperkata koji su Burnsa bacali po ringu kao lutka. Do 14. runde rulja je postala sve nemirnija, a Johnson je krenuo po nokaut. Burnsa su sekunde dijelile od gubitka svijesti kad je policija prekinula snimanje, a odmah zatim i meč. Nije to bila slučajnost. Svijet nikada neće vidjeti crnog borca kako nokautira bijelog.

Sudac, koji je po tadašnjem običaju uvijek bio i promotor — Huge Deal McIntosh — bio je čovjek koji je prvi dodijelio titulu teške kategorije crnom borcu.

Malo je tko u publici očekivao Burnsovu pobjedu, ali ono što je naljutilo mnoge je taj prokleti, zlatnim navlakama optočeni smiješak Jacka Johnsona dok je držao Burnsa u medvjeđem zagrljaju. Slike Johnsonove samozadovoljne džokerovske grimase obišle su svijet, a Jack London, koji je otputovao u Australiju izvještavati o meču, gotovo je službeno otvorio sezonu lova na crnog šampiona: “A golden smile tells the story and the golden smile is Johnson’s. Jeffries must emerge from his alfalfa farm and remove that smile off Johnson’s face. Jeff, it’s up to you.”

Kako nokaut nitko nije vidio, bijela Amerika se pretvarala da se nije niti dogodio. Jim Jeffries ionako je bio pravi šampion. Nikad u nokadunu, nikada poražen. Nekadašnji kovač bojlera i boksač koji navodno nikoga nije udario punom snagom iz straha da ga ne ubije bio je posljednja nada bijelaca da se njihovo društvo neće preko noći pretvoriti u ruine. Jim Jeffries postao je Velika bijela nada.

It’s money I’m after, man.”

Jim Jeffries

James Jackson Jeffries bio je najveći američki šampion teške kategorije nakon što je John L. Sullivan napustio sport. Boksačke i MMA fanove današnjice intenzivno iritira nemogućnost da se dogovore mečevi najboljeg protiv najboljeg ili se dovodi u pitanje nečija povijesna ostavština zbog kvalitete protivnika s kojima su se određen borac ili borkinja suočili. To je bila boljka ovog i srodnih sportova prije nego su sportom i postali. Jim Jeffries bio je za svoje vrijeme fizički nevjerojatan primjerak ljudske vrste, visok 187 cm, s posnih 102 kilograma na sebi koje je mogao iznijeti preko 90m za 10 sekundi. Bio je i odličan boksač, dakako, ali njegova je karijera ostala obilježena borbama s velikim imenima koja su tada već trebala biti u mirovini, poput Boba Fitzsimmonsa.

Svoju najveću pobjedu Jeffries je ostvario pobijedivši Gentleman Jima Corbetta, koji je detronizirao Sullivana gotovo desetljeće ranije. Ovaj je meč začudo bio vjerojatno najbolja izvedba u karijerama obojice. Corbett je pokazao zbog čega je smatran taktičkim genijem plešući oko Jeffriesa 22 runde bez ijednog primljenog jakog udarca. U 23. rundi primio je prvi i posljednji za tu večer. Kratki desni kroše nokautirao je Corbetta na puno više od 10 sekundi.

Svi ovi i svi ostali likovi koji su ikada navukli boksačke rukavice na šake bili su prisutni u Renu, Nevadi na dan 4. lipnja 1910. kada je održana Borba stoljeća. John L. Sullivan, u tom trenutku dopisnik za The New York Times, te Gentleman Jim Corbett čak su se uspjeli pokačiti u Johnsonovu kampu, što je samo po sebi postalo vijest. No, ovakve su vijesti mogle biti klasificirane u rubrike o šašavim zanimljivostima iz zemlje, ali naslovnice je punila propaganda o kraju bjelačke rase i konsekventnoj odmazdi crnaca za godine ropstva.

Američki kršćanski socijalist Reverdy Ransom najtočnije je opisao stanje bjelačke psihoze uoči meča: “The greatest marathon race of the ages is about to begin between the white race and the darkest races of mankind. What Jack Johnson seeks to do to Jeffries in the roped arena will be the ambition of negroes in every domain of human endeavor.”

Danas se čini logičnim da je Jack Johnson želio pobijediti najboljeg bijelca kojeg je Amerika imala, ovaj put usred Amerike i za velike novce, ali postoji faktor koji se u ovoj priči često previđa zbog naše nesposobnosti da se mentalno teleportiramo u kožne cipele odlijepljena đona prosječnog crnca u 1910. Između 1901. i 1910. kad je meč održan, linčovana su 754 crnca, najvećim dijelom pod izmišljenim optužbama za nemoral prema bjelkinjama. U to je vrijeme Jack Johnson izlazio gotovo isključivo s bjelkinjama. Mediji i promotor Tex Rickard, inače osnivač New York Rangersa, trudili su se paranoju podići na status kolektivne histerije kako bi meč doživio veći uspjeh. I uspjeli su. Johnson je možda imao zagarantiranih 65.000 dolara za meč, ali sjena užeta za vješanje klatila se iznad njegove glave već godinama.

Pristati na meč protiv Jeffriesa pred 20.000 bijelaca kojima je policija morala oduzimati oružje s kojim su dolazili na priredbu ipak je bio glavni narativ Borbe stoljeća.

Njegov protivnik je, međutim, u Reno došao samo zbog novca.

Tijekom mirovine Jeffries je dogurao kazaljku na stočnoj vagi do gotovo 140 kilograma. Nije boksao, nije pratio boks. Oni koji su ostali izvan kupole straha i paranoje, poput prvaka srednje kategorije Stanleyja Ketschela, znali su da Jeffries nije u formi za boriti se protiv ijednog profesionalca, a kamoli Jacka Johnsona. Problemi su bili i psihičke i fizičke prirode. Pritisak na Jeffriesa za ispunjenjem bjelačke nade bio je nepodnošljiv. Sparirao je kriomice i protiv starijih kolega, pokušao odgoditi meč i izbacivao novinare iz kampa, katkad i doslovno. Umakao je ruke i lice u rasol kako bi mu koža očvrsla dovoljno da ne pukne.

Vrijedi reći da su Jeffriesovi strahovi bili nešto novo, proizišli dijelom iz kajanja zbog vlastite pohlepe koja ga je dovela u ovakvu situaciju, a dijelom zbog žrtvovanja besprijekorne karijere bez ijednog nokdauna crnom borcu pred cijelom Amerikom. Dok je Jeffries bio na vrhuncu tjelesne spreme i boksačke moći, jednom je prilikom, međutim, prihvatio Johnsonov izazov. Bilo je to šest godina prije njihova meča.

Johnson je uhodio Jeffriesa i dosađivao, baš kao što je radio i Burnsu, ali Jeffries se slijepo držao politike Johna L. Sullivana da se niti jednom crncu nikada neće pružiti prilika da osvoji titulu. Sve do jedne večeri u Listopadu 1904. u salunu u San Franciscu, kad je Jeffries crnačkom prvaku stavio svoju kontra-ponudu na stol. Jeffries je izvukao svežanj novčanica koji je činio 25.000 dolara, pet puta više nego će Johnson zaraditi u svom meču za titulu protiv Burnsa u Sydneyu i rekao da se nikada neće boriti s crncem u ringu. Ali hoće u podrumu. Sad. Nasamo. Ako se Johnson uspije sam popeti ili uspuzati uz stepenice nakon borbe — novac je njegov.

I ain’t no cellar fighter”, odgovorio je Johnson i otišao.

Na američki Dan neovisnosti 1910. u Renu ovo samopouzdanje Jima Jeffriesa potpuno je nestalo. Nekoliko minuta prije meča Jeffriesovi sekundanti gledali su ga kako plače u kožne rukavice.

Publiku su činili uglavnom bijelci koji su svoje ušteđevine već ostavili kladioničarima. Jeffries je zbog toga bio favorit 10:4. Siromašni su crnci istovremeno zalagali svu svoju imovinu i stavljali novac na Johnsona, ali samo ih je nekolicina ušla na stadion u Renu.

Jack Johnson izašao je prvi na zborno pljuvanje uvreda iz publike. Iako šampion, Jack je bio praznovjeran i volio je izlaziti na mečeve prvi, prošetati ringom i sjesti na svoje mjesto dok protivnik dolazi. Jeffries, koji je na tko zna kakve okrutne pra-fitness metode povratio svoju borbenu kilažu i izgled, u ring je ušao mrka pogleda i s bijesom u očima. Bijesom nekoga tko nema kamo pobjeći od sudbine. Njihove pojave u ringu govore najzanimljiviju priču ove borbe. Jeffries, dlakav i kockast s pogledom unezvijerenog kromanjonskog čovjeka, stajao je nervozno na jednoj strani ringa, dok je s druge strane, kao da čeka koktel na plaži, sjedio Jack Johnson. Bljesak jarkih sunčevih zraka odbijao se o njegove zlatne zube do zadnjih redova mase od 20.000 netom razoružanih bijelaca.

Da ironija bude potpuna, Jeffriesa je u ring ispratio Gentleman Jim Corbett — boksač koji je dvaput gubio od njega, a čiji je defenzivni stil više podsjećao na Johnsonov nego Jeffriesov.

Johnson neutralizira Jeffriesove pokušaje skraćivanja distance, potom u razdvajanju zadaje bar po jedan udarac — aperkat ili kroše.

Kad je Johnson prvi put zagrlio Jeffriesa u klinč i poništio njegov pokušaj blitz-brawla, Corbett je, nesvjestan ironije svojih riječi, počeo vikati ono što je publika veći dio karijere dobacivala njemu: “Why don’t you do something, Johnson?!

Johnson je znao što radi i, za razliku od svih bijelih boraca prije njega, umio je podnijeti uvrede. Tisuće ljudi po tko zna koji put u ringu i veći dio života na ulici ga je psovalo. Uvrede Gentleman Corbetta samo su širile njegov smiješak. Ako je svojom borbom mogao natjerati i njega da pljuje i proklinje, radio je nešto ispravno.

Jeffries je imao malo kondicije u venama, a pokušaji da uđe u distancu iza svoje ispružene lijeve ruke i nokautira Johnsona nekim kratkim udarcem desnom rastakali su se u zagrljaju Diva iz Galvestona. Bila je ovo i suptilna smjena generacija boksačkih taktika. Protiv brzog, pokretnog i jačeg defenzivca, brawl je bio pogrešan stil. “Don’t rush, Jim, I can do this all afternoon”, počeo je Johnson razgovarati sa svojim izazivačem, koji se polako gasio.

Bilo je vrijeme za osvetu. Ovaj put nitko neće ugasiti kamere. Ovaj put, Amerika će znati. Johnson je desetljećima brižno pohranjivao sve loše uspomene, svaku uvredu i svaki novčić kojim je pogođen nakon krvavog battle royala kako bi tog dana u ringu otvorio svoju seharu nemilosrdnog bijesa. “How do you feel, Jim? How do you like it?” govorio je Johnson dok je drobio Jeffriesov nos. “Does it hurt?

Drugi nokdaun Jima Jeffriesa kroz užad. Pravila još uvijek nisu uključivala brojanje u nokdaunu i Johnson napada odmah.

U 15. je rundi i Johnsonu bilo dosta. Udarao je bespomoćnog Jeffriesa kako je želio, bacio ga u jedan nokdaun, potom u drugi kroz konopce i u treći kroz konopce s druge strane ringa. “Don’t let the nigger knock him out”, dolazili su povici iz publike. Bili su upućeni Corbettu i ostatku Jeffriesove pratnje. Borba stoljeća predana je u 15. rundi.

“Oh my papa. It’s over at last!”

Frieda Jeffries

Meč je bio gotov, ali “to” je tek počelo. Grupa bijelaca iz publike utrčala je u ring napasti Johnsona i njegov je tim morao formirati krug oko šampiona dok policija ne preuzme kontrolu. Bila je to najava jedne od najgorih noći rasnih nereda u Americi.

Dok je Johnsonov vlak pun love prelazio preko Sjedinjenih država, neredi između slavljeničkih grupa crnaca i ozlojeđenih bijelaca s policijom na svojoj strani izbijali su u većim i manjim gradovima. Neredi su zabilježeni u oko 50 gradova i 25 američkih država. Najmanje 19 crnaca i pet bijelaca poginulo je u neredima. Grupe alatom, daskama i vatrenim oružjem naoružanih ljudi podjednako su divljale po velikim gradovima i zabačenim selima. Jedan crnac zaklan je u houstonskom tramvaju, na Manhattanu je grupa bijelaca zapalila zgradu i pokušala blokirati vrata kako bi njeni crni stanovnici izgorjeli. Propucani, probodeni i na smrt isprebijani leševi tjednima su pronalaženi uz međudržavne pruge.

U sportskom smislu bilo je većih borbi stoljeća. Teško da će ijedna nadmašiti meč neporaženih Muhammada Alija i Joea Fraziera u Madison Square Gardenu, ali Jack Johnson i Jim Jeffries zamalo su izazvali rat. Politički i sociološki značaj ove borbe daleko je iznad svega što se u borilačkim sportovima dogodilo poslije. Bio je to trenutak u povijesti kad je jedan poluilegalan sport koji se, kao i MMA, i danas muči s predrasudama neznalica promijenio tijek povijesti.

Noć nakon nereda LA Times objavio je gotovo poetski napisan članak koji je zbog svog krasopisom sakrivenog radikalizma postao nacrtom medijske taktike američke desnice. On je i danas, 108 godina kasnije, jeziv dokaz koliko intelekt i znanje mogu biti opasni koriste li se u svrhe propagande.

Do not point your nose too high. Do not swell your chest too much. Do not boast too loudly. Do not be puffed up. Let not your ambitions be inordinate or take a wrong direction. Remember you have done nothing at all. You are just the same member of society today you were last week. You are on no higher plane, deserve no new consideration, and will get none. No man will think a bit higher of you because your complexion is the same as that of the victor at Reno.”

Los Angeles Times, 5. srpnja 1910.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.