Punchlines

Neka igre završe

Navid Afkari i pitanje apolitičnosti u sportu

Apolitičnost ne postoji, moje je mišljenje. Barem ne kao apsolutna nepolitičnost; ona bi značila nesudjelovanje u društvu. Aristotelov(ski) zoon politikon, recimo, označava društvenu, a ne političku (u današnjem smislu) životinju, ali samo zato što su u antičkoj Grčkoj politika i društvo bili jedno. Nije im, drugim riječima, palo na pamet razdvajati egzistenciju u društvu od politike, a kamoli ju čupati iz nekog pojedačnog polja djelovanja.

Jedna od definicija apolitičnosti je nezainteresiranost za politiku. No, je li i to moguće? Odustajanje od društva, u svakom smislu riječi i odlazak u necivilizaciju uvijek podrazumijeva napuštanje određenog političkog sustava, ideologije ili hijerarhije vrijednosti. Čak i kad bi se odlazak u poslovično čuvanje ovaca na Novom Zelandu dogodio u nekakvom političkom vakuumu, i dalje bi bio linija bijega od ekonomskog sustava kapitalizma koji je ionako već desetljećima iznad ideologije. Napuštanje društva je tako samo osnivanje političke opozicije.

Osjećati apatiju ili antipatiju prema politici kao načinu moderiranja društva je, rekao bih, donekle paradoksalno — uvijek politički čin.

Poziv na evakuaciju politike iz sporta je druga vrsta paradoksa — nešto luckasto što ljudi govore ili vole ponavljati kao poslovicu. No, kao i sve poslovice, i ova dolazi iz dublje smještenih ideoloških struktura i ima određenu ne-bezazlenu agendu. Naprimjer, problem kukastih križeva i “88” zastava na stadionima ne smije biti pitanje izbacivanja politike iz sporta, nego izbacivanja nacista iz politike. “Apolitičan” je stav, prema tome, slično argumentu all lives matter (nitko za požar u Dubrovačkoj županiji ne kaže “sve su županije važne”), uvijek stav koji želi zaustaviti drugi stav, pa tako i ne može biti smatran neutralnim.

Navid Afkari smaknut je, odnosno ubijen tijekom pisanja ovog teksta, u subotu 12. rujna u zatvoru Abelabad u Širazu

Kad bi pozivi na čišćenje sporta od politike uvijek bili larvirani reakcionizam, pokušaj da se zaustavi subverzija poretka, proglasio bih to odličnim vijestima. Nažalost, češće se radi o otporu ljudi prema iznošenju neugodnih sadržaja s društvenih margina, pa tako i kolektivne podsvijesti na vidjelo, gdje smo suočeni s vlastitim učešćem u problemu. Spomenuti problem ljudskih sloboda, ekološkog kolapsa ili ekonomskog izrabljivanja u sportu jednako je otvaranju istih tema na kavi, ručku, partiji šaha i u muzeju — radi se o prijestupu u bontonu. “Nije ni vrijeme ni mjesto” zapravo znači nikad nije vrijeme i mjesto.

Čak i kad ne govorimo o direktnoj podršci političarima i političkim strankama, čini se naivnim očekivati da, uvjetno rečeno, nepolitički aspekti društava nisu stvoreni ili su pak izvor nekakvog političkog utjecaja. Najočitiji primjer ovoga je komunikacijiski slom između Conora McGregora i Habiba Nurmagomedova u kojem je za prvog vrijeđanje obitelji isprazan, impersonalni čin promocijskog komuniciranja, a za drugog smrtni grijeh.

Poziv sportašima da se drže samo profesije tako uvijek dolazi od onih koji i sami upravo djeluju politički držeći se (iluzije da se drže) samo svojih profesija. Sportaši koji javno iznose svoje političke stavove samo su neugodni podsjetnik na naše sudjelovanje u politici ušutkivanjem i šutnjom. U ovom sam smislu apsolutno za to da Colby Covington (ironično ili ne) nosi MAGA kapu, Dana White sudjeluje u mitinzima republikanske stranke, Don House nosi QAnon prišivke i NBA timovi blokiraju sezonu zbog rasnih nepravdi. Svi ovi potezi sabotiraju najjaču normalizirajuću silu — koncepte pristojnosti i podržavanja društvenog sklada. “Zašto se svi jednostavno ne slažemo” nije retoričko pitanje, tvrdim, odgovor je jasan — zato što je dio ljudi slab, pohlepan i zao.

Ovo što pišem je uveliko banaliziran pogled o vrlo kompleksnim ljudskim pitanjima kao što je društvo, kakvo je i kakvo može biti, čemu/kome služi i iz koje, odnosno čije perspektive su sva ova pitanja uopće postavljena. No, ponekad, kao što je to slučaj danas, za dublje uvide nema vremena ni potrebe.

Iranski hrvač Navid Afkari čeka pogubljenje za ubojstvo koje vrlo vjerojatno nije počinio. Dvostruka smrtna kazna (!) dio je presude proizišle iz nezakonitog tretiranja zatvorenika i bez ikakvih ozbiljnih dokaza. Pitanje (ne)odvojivosti sporta i politike u ovom je slučaju, odnosno ovim slučajem, vjerujem, jasno razotkriveno kao nonsens.

Hrvanje grčko-rimskim i slobodnim stilom u Iranu su najuspješniji olimpijski sportovi; moglo bi se čak reći i jedini kontinuirani olimpijski uspjeh. Od iranskih 69 osvojenih medalja, 43 su hrvačke. Riječ pehlivan, koja se i u nekoliko dijelova Hrvatske koristi kao označitelj za akrobata ili hrvača zapravo je iranska (perzijska). Zurkane je vrsta kružne dvorane pod kupolom u kojoj su trenirali i još uvijek treniraju Iranci pehlivani. Ritual vježbanja praćen je glazbom i pokretima na koje su gotovo sigurno utjecali predislamski religijski krugovi i sekte poput zoroastrizma i mitraizma, ali hijerarhija i struktura procesa otkrivaju istovjetnost s onom sufijskog reda. Vrhunac i, takoreći, cilj treninga je dio košti pehlivani — vrsta hrvanja slična današnjem submission grapplingu.

Zurkane su uvijek bile politički nastrojene — ili su bile u oštroj opoziciji vlasti ili utjerivači vladajuće ideologije. Primjera radi, Kasim Sulejmani, koji je do svoje smrti u siječnju ove godine bio visoki časnik u Islamskoj revolucionarnoj gardi i upravitelj jedinice Quds koja se smatra iranskim CIA-om, prvu je ratničku naobrazbu stekao u zurkaneu.

Politička nepodobnost iranskog pehlivana tako je bliža izdaji nego prekršaju.

Navid Afkari je jedan od Iranaca koji su sudjelovali u prosvjedima protiv vlade koji su se događali u nekoliko navrata u 2018. i tijekom 2019. Počeli su kao reakcija na poskupljenje nafte i naftnih derivata, a završili kao revolt protiv vrhovnog vođe Irana, ajatolaha Alija Homeneija. Razlozi prosvjeda su, kao što je gotovo uvijek slučaj, u suštini ekonomski — siromaštvo i jadni životni uvjeti su iranski problem o kojem se izvan zemlje malo priča zbog atraktivnijeg vjerskog i političkog fundamentalizma.

Samo u neredima 2019. je zloglasna (paravojna?) milicija dragovoljaca Basij ubila 304 osobe. Neki (Iran Human Rights Monitor) tvrde se da je u neredima i nakon njih ubijeno do 1.500 ljudi. Kako bi Homeneijeva lekcija narodu bila potpuna, nakon prosvjeda pokrenuta su masovna uhićenja. Amnesty International je u svom izvještaju o mučenju pritvorenika iznio podatke o privođenju 10-godišnjakinje. Sve ovo se događalo na, de facto, 30. obljetnicu masovnih egzekucija političkih zatvorenika 1988. koja je uslijedila nakon što je ajatolah Ruholah Homeini izdao fetvu (vrstu pravne odluke u islamskom pravu kad je zakon nedovoljno jasan) protiv svih političkih zatvorenika koji se svojih uvjerenja nisu odrekli. Odbori smrti, kako su se tijela koja su provodila fetvu nazivala, odlučili su izvršiti oko 30.000 smaknuća.

Među oko 7.000 uhićenih u ovim, najnovijim prosvjedima bio je i Afkari.

Kako je dio optužnice trebalo biti i formiranje anti-vladine organizacije, što god to značilo u vrijeme prosvjeda protiv vlade, uhićena su i dvojica njegove braće, Vahid i Habib Afkari. Optuženi su za “vođenje rata protiv države, korupciju na Zemlji i formiranje anti-revolucionarne grupe”. Navidova braća dobila su zatvorske kazne od 54 i 27 godina zatvora i 74 udarca bičem. Drugi dio optužnice sadržavao je 20 točaka, od kojih je ključna ubojstvo čuvara objekta državne vodoopskrbe Hasana Torkmana. Navid Afkari osuđen je na dvostruku smrtnu kaznu, šest godina zatvora i 74 udarca bičem. Ostatak optužnice sastoji se od apsurdnih navoda poput “uvreda vođe”, “poticanje ljudi da se međusobno bore i ubijaju u svrhu destabilizacije nacionalne sigurnosti” i “krađe” koja se odnosila na otimanje pendreka policajcu koji ih je tukao.

Želim reći da je problem sljedeći: ako je Navid počinio ubojstvo, a možda uistinu je, osudio ga je sustav koji to ne bi mogao dokazati.

Smrtna kazna je po islamskom pravu dio jedne od tri grupe kazni poznatoj kao qisas (druge dvije su hudud — kazna koju će odrediti Bog i tazir — vrsta kazne koju propisuje sudac jer u Kur’anu i hadisima nema točno definiranih kazni) koja podrazumijeva vrstu odmazde po principu oko-za-oko. Tako je Afkari automatski osuđen na smrt zbog ‘proizvodnje’ drugog mrtvog tijela.

Priču je među prvima otkrila olimpijska hrvačica Sally Roberts, inače aktivistica za prava žena koja stoji iza udruge Wrestle Like a Girl. Ta je priča, bizarno, dobila na važnosti nakon što je UFC-ov predsjednik Dana White ukazao na slučaj u videu koji je objavio, nakon čega je i Donald Trump objavio tvit u kojem, neobično pristojno, moli da se poštedi Afkarijev život. Različite sportske organizacije i pojedinci reagirali su na vijest o osudi na sličan način.

Nakon Trumpova tvita, njegovi kolege iz Irana objavili su 11-minutni propagandni video u kojem Afkari na motoru prolazi lokacije gdje je navodno izvršio ubojstvo i objašnjava kako je to učinio. Zašto je, odnosno zašto bi to učinio ostalo je ‘tajna’. Ostatak videa prikazuje obitelj ubijenog u plaču uz dramatičnu glazbu.

Afkari je u dva navrata uspio poslati poruke iz zatvora koje su dospjele u javnost. Prvi put u pismu u kojem opisuje mučenje premlaćivanjem i sipanjem alkohola u nosnice. Njegov brat Vahid si je, prema riječima njihove majke, tijekom istrage triput pokušao oduzeti život. Druga Afkarijeva poruka procurila je prije dva tjedna kao audio snimka u kojoj tvrdi da vlast traži samo vrat na koji će staviti omču. Jedini dokaz u cijelom slučaju ubojstva je snimka na kojoj Navid prolazi blizu mjesta na kojem je Torkman ubijen i razgovara na telefon.

Reakcija iranske vlade na reakciju svijeta na cijeli slučaj govori sve što trebamo znati o ovome. Reagirao je iranski šef pravosuđa Ibrahim Raisi u poruci na Twitteru: “Pravda će biti zadovoljena nasilno”.

Ovaj je odgovor svijetu tipičan teokratski (kao da postoji nenasilno oduzimanje života), ali više o iranskoj pravdi govori to od koga je došla. Raisi je, naime bio jedan od ključnih likova u Homeinijevim Odborima smrti iz 1988. Iranska novinska agencija Tasnim odgovorila je direktno Trumpu, u očigledno politčkom tonu, da se brine za život ubojice, ali ne i za živote pacijenata u iranskim bolnicama koji umiru od koronavirusa zbog nedostatka opreme i lijekova koji su posljedica američkih ekonomskih sankcija.

Navid Afkari smaknut je, odnosno ubijen tijekom pisanja ovog teksta, u subotu 12. rujna u zatvoru Abelabad u Širazu. Jedino što mogu u ovom trenutku reći je da, ako sportaši ne mogu biti sigurni u politici, politika ne smije biti sigurna u sportu.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.