Jebem ti mater. Jebem i ja tebi, ali u bolje montiranom videu. Ovako se može sumirati dijalog Dane Whitea (predsjednik UFC-a) i Jakea Paula (internet celebrity?) o honorarima u UFC-u, kokainu i steroidima. Lako bi bilo zaključiti da je priča dobila toliko pozornosti samo zbog toga što smo u četvrtom tjednu sportske pustoši ili da je pobijedio Paul, kao profesionalni kuhar sranja na internetu putem montažerskih i retoričkih vještina, ali u ovoj je priči puno više supstance nego što se isprva čini. Između ove dvojice stoji generacijski jaz koji se manifestira na ozbiljnije načine od žargona i razumijevanja pop kulture — u krizi je čitava logika trgovanja i tržišnog komuniciranja.
Ova situacija nije nova. Boks i MMA su dugo vremena održavali odnos koji se može nazvati pažljivim ignoriranjem; i jednoj i drugoj strani je službeno bilo svejedno što oni drugi rade, ali su istovremeno pažljivo vodili računa o tome da jedni pred drugima budu u najboljoj formi. Borba Floyda Mayweathera i Conora McGregora zaoštrila je ovaj hladni rat i ubrzala sudar dviju ideologija. Sportska dimenzija je prilično glupava jer će najbolji boksači u boksu uvijek biti bolji od najboljih MMA boraca i obratno. U sjeni tog spektakla, međutim, stvarao se ozbiljniji konflikt — onaj između dvaju različitih formata tržišnog nadmetanja. Tijekom 2021. postalo je jasno da se uz boks i MMA pojavila i treća, hibridna strana — celebrity boxing, koja je razotkrila nedostatke obaju vrsti poslovanja.
Ove tri grupe možemo promatrati kao reprezentante ekonomsko-političko-društvenih era.
Boks, u svojoj suštini, pripada eri kad se beskonačni ekonomski rast na planetu ograničenih resursa činio kao najlogičnija stvar na svijetu. Period u industrijaliziranoj Americi nakon Drugog svjetskog rata, uključujući i medijsku ekspanziju, omogućio je i boksu naizgled beskonačan rast. Boks je, naravno, bio jedan od popularnijih sportova i u vrijeme između svjetskih ratova, ali je mogućnost zarade bila ograničena medijskom raštrkanošću i dezorganizacijom boksačkih asocijacija; samo je jedna od danas četiri najveće asocijacije postojala prije Drugog svjetskog rata (WBA, 1921.).
Boksački/MMA sustav je izgubio identitet. Kao pokvareni algoritam pokušava pogoditi što ljudi žele: mladi protiv starog, reper protiv košarkaša, nindža protiv drakule
Rast potrošačke ideologije u Americi nakon rata je, rekli bi marksisti, otkupio radničku klasu. Osjećaj zajedništva kroz otpor tlačenju zamijenili su perilica, radio i fast food lanci. Unutarnji osjećaj besmisla beskrajnog konzumiranja reguliran je napretkom farmakologije (antidepresivi su slučajno otkriveni 1950-ih prilikom testiranja lijeka za tuberkulozu, iproniazida). Usporedbe radi, 1922. su u Americi postojale 22 radijske postaje, a 1950. ih je bilo više od 2.100. Borbu Rockyja Marciana mogao je u stvarnom vremenu doživjeti nemjerljivo veći broj ljudi nego borbu Jacka Dempseyja.
Boksači danas dobijaju veliki dio profita od borbe. Boksački menadžer kao kapitalistički profiter u eri između 1950. i 1979. bio je strogi, patrijarhalni kriminalac. Boksač je bio poput prostitutke: izrabljen, ali plaćen i, kao izvor profita, zaštićen.
MMA se na tržištu pojavio u ulozi izazivača (market challenger). UFC i, u nešto manjoj mjeri, PRIDE FC morali su se boriti za dio pozornosti boksačke publike, dok su u gledateljskoj bazi prirodno imali ljubitelje perifernih borilačkih sportova, ekstremnih sportova, akcijskih filmova i tome slično. UFC je uvijek bio prezentiran kao kontrakultura; kontra, prije svega, mainstreama koji je predstavljao boks. MMA je bio mlad i bijel; volio je nu metal, utege, internet forume, igrice, energetska pića, kreatin i Fight Club. Kako bi se prodao svojoj publici, MMA je održavao iluziju opozicije koja ni ne želi postati pozicijom. Nakon što je mreža TNN rebrendirana u Spike TV (oglašavan kao The First Network for Men), UFC (Ultimate Fighter) je bio među prvim projektima.
No, UFC nije bio opozicija boksu samo u kontekstu sadržaja ili oglašavanja; njegov poslovni model je bio drugačiji. UFC menadžer kao kapitalistički profiter je borcima, od kojih su mnogi došli s ulice, nudio lažnu ‘legalnost” kao alternativu boksu; nema klađenja, dogovorenih borbi i zavrtanja ruku, sve je na papiru i fer. Na ovaj se način UFC pozicionirao kao tržišni igrač nove generacije i time sakrio činjenicu da je ono na papiru za borca daleko nepovoljnije od onoga što je bilo mutno u boksu. MMA borci su neovisni izvršitelji, čime gube i slobodu i novac — dvije stvari koje su boksačima bile dostupne.
UFC je u međuvremenu došao do pozicije. Najbolji boksač naše generacije Canelo Alvarez sjedi u svlačionici i čeka da Jorge Masvidal i Nate Diaz, dvojica MMA boraca koja nisu ni šampioni ni izazivači, završe svoju borbu jer ga u protivnom nitko ne bi gledao. Paradoks je najočigledniji u tome što je Canelo zaradio više od obojice. Unutar ovog paradoksa fermentirao je ‘drugi’ boks: celebrity boks.
Iako je ovu verziju sportske zabave najavio meč između McGregora i Mayweathera, meč dvojice de facto celebrityja bez natjecateljskog značaja, ideja je dozrela tijekom posljednjih par godina kroz borbe braće Paul. Jake Paul je kao jednu od tema svog promocijskog djelovanja odabrao Danu Whitea i problem/način plaćanja MMA boraca. Zbog čega je to tako?
Jasno je da Paulu nije stalo do drugih (boraca), ali postoji ideja da ga White iskreno nervira i da bi Paul zbog toga bio sretan da borci ustanu za svoja prava. No, i ona je samo djelomično točna. Krajnji cilj braće Paul nije omogućiti borkinjama i borcima koji se bore za minimalac da bolje žive, cilj je održati na životu hibridni boksački format u okviru kojeg mogu poslovati.
Celebrity boksanje se trenutno suočava s paradoksima koji su mu omogućili postanak: 1. najpoznatiji boksači (Tyson Fury, Alvarez) su u načelu oni najbolji, dok najpoznatiji MMA borci (McGregor, Diaz, Masvidal) nisu najbolji i 2. najpoznatiji MMA borci i dalje zarađuju manje od boksača koji su puno manje poznati.
Osim toga, propaganda zvijezda društvenih mreža, fanatičnost njihovih obožavatelja i paranoja boksačkih i MMA pravednika oko umišljene invazije influencera skrivaju činjenicu da sve te priredbe celebrity boksa i drugih sportskih drangulija zapravo financijski nisu bile previše uspješne. Posljednji primjer toga je upravo borba Jake Paul vs. Tyrone Woodley, koja se iznimno loše prodavala (najniže procjene su bile oko 65.000, dok su one realističnije između 200.000 i 300.000). Nokaut na kraju te užasne borbe je možda spasio cijeli projekt braće Paul, ali panika je ostala: najbolji boksači još uvijek nisu spremni na cirkus (jer su dobro plaćeni) pa Paul mora tražiti protivnika na mjestu gdje ni plaće najboljih ni plaće najbolje plaćenih nisu spektakularne.
Paul treba MMA borce jednako očajno koliko i oni njega. Sindikat i minimalac i sve ostalo što bi uistinu pomoglo borkinjama i borcima je u ovoj priči nebitno — kako bi biznis uopće opstao, celebrity boksu trebaju prije svega MMA celebrityji.
Paul je utjelovljenje suvremenog kapitalizma u kojem je i White zastario. Današnji boksački/MMA menadžer je kao kapitalistički profiter tobože jedan od nas; oblači se kao i mi (radnici/borci), zainteresiran je za naš osobni život, ponekad je vulgaran — ostavlja dojam da je na našoj strani, odnosno, da smo na istoj strani u tim okrutnim uvjetima tržišta, jer, eto, što se tu može, treba zapeti skupa. Onaj tko zarađuje je tako skriven u lancu izrabljivanja — kriva je konkurencija, krivo je tržište, krive su ekonomske strukture boomera…
U stvarnosti je ovo čista ideologija suvremenog kapitalizma: Paul će putem nje pokušati dohvatiti najviše novca za sebe u najkraćem mogućem roku. I uspjeh onih koji zbog tog procesa uspiju i propast onih koji zbog tog procesa propadnu je u svakom slučaju kolateralan. U srži svega je čista, nepatvorena sebičnost.
…
Pred UFC-om je tako zanimljiv problem; nekad izazivač, danas je uspješniji i organiziraniji od svih MMA organizacija i od većine boksačkih asocijacija. Veliki dio financijskog uspjeha, međutim, leži u drastičnoj potplaćenosti UFC-ovih radnika. Upravo ta potplaćenost kao izvor profita omogućava novom, makar i privremenom izazivaču, celebrity boksu, da ukrade UFC-u najvrednije borce.
Simptomatično je da White gubi online diskusije s Paulom — ne samo zato što nije dovoljno naviknut na suvremeno trollanje, nego i zbog činjenice da, pomalo staljinistički, eliminira one koji mu se suprostavljaju iz zone kontakta. Već desetljeće White nije doživio neugodno pitanje nekog od poznatih novinara i Paul to dobro zna. Cijela ova situacija sigurno neće rezultirati formiranjem sindikata jer su i UFC-ovi borci, slično američkim radnicima nakon rata, otkupljeni, čak i puno jeftinije — samim praznim i statistički nemogućim obećanjem da trpe i šute dok ne postan šampioni.
Ipak, samo postojanje celebrity boksa je izazov za UFC; to je prva platforma u koju njegovi borci i borkinje žele otići (u druge MMA organizacije, u pravilu, ne žele) — Kamaru Usman bi radije boksao protiv Paula nego hvatao status najboljeg borca svih vremena obranom svoje titule. White će morati pronaći načina da UFC preformulira u natjecatelja u ovom posljednjem stadiju kapitalističkog tržišnog nadmetanja. Najuspješniji kapitalisti danas nisu luđaci na steroidima koji urlaju novinarima da jedu govna, već pseudovizionari koje novinari hvale kao suvremene Nikole Tesle iako im se Tesle raspadaju na cesti.
Očigledno rješenje za sve je ono koje kasni kapitalizam ne može prihvatiti, jer je protiv same njegove prirode — da, banalno rečeno, borci budu fer plaćeni i da se na taj način svi posvete svojim sportovima. Jer histerija današnjeg borca koji ni sam ne zna što je, odnosno uvijek je ono što u određenom trenutku traži tržište (danas sam boksač, sutra MMA borac, prekosutra profesionalni hrvač) govori o sistemu koji je i sam izgubio identitet. Cijelo stoljeće se toliko jurca za profitom i priča o tome da netko vrijedi samo ako stavlja guzice u sjedala, da je i sam boksački/MMA sustav izgubio identitet. Kao pokvareni algoritam pokušava pogoditi što ljudi žele: mladi protiv starog, reper protiv košarkaša, ring trokut, muay thai s MMA rukavicama, nindža protiv drakule.
Zanimljivo će biti vidjeti kako će se u ovom smislu odviti 2022.
Prije svega, Jake Paul je možda nehotice otvorio vrata boksačkim i MMA borbama u ringu koje će njega samog staviti u drugi plan (poput priča o borbi Tysona Furyja i Francisa Ngannoua u boksu, ali s MMA rukavicama). UFC će, s druge strane, možda biti prinuđen koncipirati svoju ekonomsku igru da, ako trend ustraje, i sam profitira od njega, umjesto da mu se odupire.
