Drugim riječima, u boksu, kao i u životu, ne činimo uvijek stvari koje nam idu u prilog; jako često činimo upravo ono što nam šteti jer, iz nekog razloga, tako moramo. Boks je, u ovom kontekstu, igra u kojoj se upravo ti dijelovi kojih se ne možemo riješiti moraju pretvoriti u ono što zovemo boksačkim stilom.

O ovome mogu posvjedočiti svi koji su se pokušali baviti borilačkim sportovima na bilo kojoj razini. Ja sam, primjerice, visok 190 cm i imam dugačke ruke. Bez obzira na to. mrzio sam sparirati onako kako bih trebao — boksati ‘pametno’ s distance. Jednostavno nisam mogao podnijeti stres da će se moja distanca protiv nižeg borca raspasti, pa sam radije stajao u klinču te mijenjao udarac za udarac i aktivno se branio. Da sam imao talenta i čvrstine službeno se boriti, ovo bi bio veliki problem i vjerojatno se to nikad ne bi moglo pretvoriti u nešto iole učinkovito. Neki osobni običaji mogu biti prekodirani u nešto drugo, ali osnovni, nazovimo to, temperament boksača teško.

Nekoliko minuta kasnije dogodilo se nezamislivo. Najveći je mužjak Paname naprosto odustao, rekavši: “No más” (ne više)

Najzanimljivije boksačke borbe čine upravo sukobi boksačkih i osobnih temperamenata. Od svih boksačkih tandema jedan od najbizarnijih bio je upravo onaj koji su činili Duran i Leonard.

Duran nije bio lud čovjek, ali je bio prgav, nagao i nevjerojatno uporan. Od kamena je bio i njegov škrt razum, a ne samo šake. Od svih boksača na svijetu, on je možda najtočnije utjelovljenje boksa. Nosio je, s jedne strane, na sebi vrstu mačizma koja je bila gotovo komična, niz floskula iz kaubojskih romana, a s druge je strane upravo na osnovu takve vrste mačizma izgradio svoj nevjerojatan boksački stil. Jednostavnije rečeno, uzeo je nešto što postoji samo na filmu i pretvorio to u stvarnost. Uspjelo je.

Rođen je u Guararéu, panamskom gradiću od 3.000 ljudi koji je pripadao Los Santosu, ali je odrastao u getu unutar El Chorrilla koji se zvao Kuća kamena (La Casa de Piedra). Otac mu je bio Meksikanac iz Arizone, a majka rodom iz Guararéa. Za život su laštili cipele i prodavali novine. Duran nema ludih uličnih podviga — ne zbog toga što nije bio dovoljno lud, već zbog toga što mu je bilo samo osam (8!) godina kad je počeo sparirati s mladim boksačima u klubu Neco de La Guardia. Kamenje je pratilo njegov život kao lajtmotiv — kad je sa šesnaest godina trebao debitirati u pero kategoriji, morao je u džepove staviti nekoliko kamena kako bi bio dovoljno težak.

Sugar Ray Leonard imao je potpuno drugačije djetinjstvo. Ime je dobio po Rayu Charlesu, čiju je glazbu voljela njegova majka. Iako je rođen kao peto od sedmero djece, nije živio u neimaštini. Rođen je u Wilmingtonu u Sjevernoj Carolini. (Wilmington je potkraj 19. stoljeća bio jedan od rasno najuspješnije integriranih gradova u Americi, sve dok se nije dogodio Wilmingtonški masakr 1898. u kojem su bijeli rasisti izveli gradski puč, protjerali upravu i spalili/uništili crnačka vlasništva koja su sagrađena nakon građanskog rata. Ubijeno je najmanje 60 ljudi.) Leonard je odrastao u Washington DC-ju i Palmer Parku u Marylandu. Najzanimljivija stvar iz njegovog djetinjstva bila je ta da je, suprotno Sugar Rayu kojeg danas znamo, bio povučen — vrijeme je provodio s psom i uz stripove.

I Sugar je debitirao mlad; na turniru olimpijskih kvalifikacija je, na primjer, morao slagati da mu je 17 kako bi se mogao natjecati, iako je bio godinu mlađi. Izgubio je u polufinalu kontroverznom sudačkom odlukom, i to od Grega Whaleyja koji je dobio takve batine da je odustao od boksa — bio mu je to posljednji meč u karijeri. Ako je Durana u karijeri pratilo kamenje, Leonard je imao jedinstvenu sposobnost da natjera borce da odustanu.

***

Sugar i Hands of Stone boksali su triput. Njihova je trilogija imala sve što boks na najvišoj razini u načelu nudi: izvrsnost, kontroverzu i razočaranje.

Dvojac se prvi put u ringu susreo 9. svibnja 1980. na Olimpijskom stadionu u Montrealu. To je mjesto na kojem je Sugar četiri godine ranije osvojio olimpijsku medalju. Bila je to jedna od borbi kojih se sjetno prisjećamo kao nečega što je pripadalo eri koja je zauvijek prošla. Eri u kojoj su se najbolji jako često borili protiv najboljih. Čak je i jedan od najkorumpiranijih sportova uspijevao publici priuštiti ono što logika i želja nalažu.

Malo je mečeva u povijesti boksa u kojima su se boksači susreli u tako savršenom trenutku svojih karijera. Leonard je upravo bio nokautirao danas legendarnog Wilfreda Beniteza i osvojio WBC pojas šampiona u welter kategoriji te ga obranio protiv Davea Boya Greena. (Borba s Benitezom je, između ostalog, bila legendarna i po tome što je Benitezov otac i trener uoči meča napisao članak za The Ring u kojem je stajalo kako će njegov sin izgubiti titulu.) Sugar je bio neporažen i ozloglašen kao jedan od onih boksača čiji je talent bio toliki da se činilo kako se sprdaju sa sportom i protivnicima. Čak je i takozvani Ali Shuffle trik izvodio bolje od Muhammada Alija. Duran je bio bivši šampion lake kategorije koji se upravo uspeo u welter i nanizao osam pobjeda zaredom.

Lova, međutim, nije bila pravedno raspoređena: Sugar je trebao dobiti devet milijuna dolara, Duran oko milijun i pol.

Prva neobična stvar u borbi bila je činjenica da Leonard nije imao prednost domaćeg terena. Publika, kao ni njegovi protivnici, nije bila oduševljena Leonardovom pojavom koja nije bila dovoljno ‘muška’. Leonard je bio uljez, plesač u svijetu revolveraša. Duran je tako imao i podršku s tribina. Druga neobična stvar je možda vezana za prvu: Leonard je baš protiv najopasnijeg protivnika svoje karijere odlučio pokazati kako je dovoljno čvrst da može pobijediti protivnika u igri muškosti.

Duran je, s druge strane, uoči meča, a i u samom meču, bio sadistički raspoložen. U osmoj se rundi borbe Sugarova supruga Juanita Leonard od užasa onesvijestila. Leonard je, na svoju propast, odlučio boksati kao i Duran — udarac za udarac. Nije bilo njegova plesa, boksao je samo najjačim udarcima, s minimumom defenzivne svijesti. Duran, koji valjda u životu nije uputio udarac bez da je cijelim tabanima stajao na tlu, u ovoj je igri bio bolji. Američki novinar Jonathan Snowden najbolje je sumirao cijelu Duranovu personu: “Neki su boksači skromni u pobjedama. Duran nije jedan od njih”.

Nakon što se Juanita onesvijestila, Duran je tukao Leonarda još sedam rundi. Bio je to težak poraz za Leonarda čije muke nisu završile s posljednjim gongom. Duran je nastavio vrijeđati Leonarda nazivajući ga “pičkom”. U trenutku svog najvećeg uspjeha Duran je dao najgore od sebe. Leonardov pokušaj da se potuče prsa o prsa mnoge je pretvorio u njegove fanove. Durana je u Panami dočekalo oko 700.000 ljudi. Bilo je jasno da će se ova dvojica sresti ponovo.

Duran je nakon prve borbe izveo klasični boksački karijerni trik: kupio skupa odjela, udebljao se, propio i proširio svitu s kojom je dernečio po New Yorku. Leonardov je tjelohranitelj slučajno sreo Durana i javio Leonardu da je novi šampion u lošem stanju. Leonardov tim je odmah počeo pripremati revanš — što prije, to bolje. Situacija je za Durana vrlo brzo postala ozbiljna — ako prihvati revanš, može lako izgubiti; a ako prihvati slabijeg protivnika, u tako lošem stanju mogao bi izgubiti i od anonimusa čime bi katastrofa bila još i veća. Duran je pristao.

Leonard se za meč pripremao kao nikad prije. Sparing partner mu je bio veliki Duranov ljubitelj Dale Staley, boksač koji je u svojoj karijeri pokušao kopirati Duranov stil. Leonard je kroz sparinge sa Staleyjem brzo shvatio da je u prvom meču pogriješio — da je boksao kao protiv Beniteza, pobijedio bi, jer imao je prirodno idealan stil za boksača kakav je Duran i u prvoj borbi ga je napustio.

Bilo je vrijeme za osvetu.

Borbu je u jednoj od najluđih prevara Dona Kinga dobio Superdome u New Orleansu. Za minimalan profit je Hyatt Corporation, stvarni promotor borbe, trebao prodati sve ulaznice na stadionu. Na dan borbe — koja se, uzgred budi rečeno, dogodila u utorak — stadion je bio poluprazan, 60.000 mjesta je ostalo slobodno.

Jedina osoba koja je se uoči meča lošije zabavljala od promotora bio je Duran. Povjesničar i novinar Bart Sugar opisao je izvedbu himne Paname kao “buku koju koju čine romske kočije kad gaze preko svojih violina”. Leonardu je himnu pak otpjevao Ray Charles. “Kick his ass”, dobacio je Charles Leonardu nakon izvedbe.

Bio je to jedan od najljepših plesova Sugara Raya Leonarda u ringu. Izmoren od mršavljenja, Duran je bio nešto sporiji, ali ni gušći ga tempo ne bi spasio od ove verzije Leonarda. Sugar je bio neuhvatljiv, a svaki je promašaj kažnjavao prednjim direktom. Duranova je glava toliko često letjela unatrag da je usporedba s PEZ igračkom na mjestu. Njegov je uspjeh ovisio o pokušajima da dogura Leonarda do užadi i ondje ga zadrži dovoljno dugo; ali Leonard, nakon svih sparinga sa Staleyjem, nije imao problema pivotima izlaziti iz klinča u stranu i kažnjavati Duranove pokušaje krošeima.

Iako se prvih nekoliko rundi Duran dobro držao, Leonard je bio toliko brz i toliko se dobro kretao da bi se njegov stil danas mogao nazvati trolanjem protivnika. Duranu je preostao očaj Hail Mary poteza: odustao je od napada na tijelo i pokušavao jednim udarcem nokautirati Leonarda. U sedmoj je rundi Leonard već vjerovao u neizbježnost svoje pobjede i počeo se poigravati s Duranom.

U najpoznatijem trenutku njihove trilogije Leonard je izveo Ali Shuffle, lažirao pokušaj bolo puncha i pogodio Durana direktom ravno u facu. Mnogi tvrde da Duranu oči nisu zasuzile od udarca nego od bijesa.

Nekoliko minuta kasnije dogodilo se nezamislivo. Najveći je mužjak Paname naprosto odustao, rekavši: “No más” (ne više). Sudac Octavio Meyran nije reagirao. Bio je dobar sudac, problem je bio u tome što je u ringu sve moguće osim da Roberto Duran preda borbu na nogama. Publika je, jednako neuvjerena u ono što joj oči vide, počela vikati da je meč namješten.

Izgovori oko Duranova odustajanja su se s vremenom namnožili — imao je ozlijeđeno rame, prejeo se odrezaka nakon vaganja i klasični “nisam ni odustao” narativ. Umjesto da objasni razloge odustajanja, Duran i njegov tim fokusirali su se na to je li ili nije izgovorio te, danas legendarne, dvije riječi. Panama je te noći bila u nevjerici, Duranov trener Ray Arcel u suzama. Duran se borio još nevjerojatnih 45 puta, ali je sjena riječi no más zauvijek ostala visjeti iznad njegovih pobjeda. Situaciji nije pomogao ni treći meč protiv Sugara 1989. u kojem ga je Leonard glatko pobijedio.

Poraz odustajanjem od Leonarda možda je imao i jednu pozitivnu stranu: Duran se u drugom dijelu karijere činio, makar ovako iz daljine, kao bolji čovjek. Ako je nekad bio kaubojska karikatura, tijekom 1980-ih je dobio treću dimenziju. Esteban de Jesús, prvi čovjek koji ga je ikad pobijedio, umro je 1989. od zaraze HIV-om. Duran ga je, u vrijeme kad je zaražene HIV-om gazila histerična propaganda reakcionara, posjetio na samrti, zagrlio i poljubio.

Roberto Duran se danas smatra jednim od najboljih boksača svih vremena, neovisno o težinskoj kategoriji. Lekcija iz poniznosti koju mu je tog no más dana udjelio Ray Leonard bila je zapravo klasična boksačka: bahatost dolazi s cijenom, a ona je u boksu nešto što mijenja živote zauvijek.