Prošle su tri godine otkad sam zadnji put pisao o UFC-ovoj muha kategoriji i ta je činjenica indikativna ne samo za njenu trenutnu, nego i njenu općenitu situaciju. Drugim riječima, muha kategorija je oduvijek bila kao skraćenica za sintagmu problem muha kategorije.
MMA je profesionalni sport, što znači da je njegov jedini zadatak profit, a sportska izvrsnost tek jedan od mogućih puteva do profita (drugi putevi mogu biti, recimo, i oni promocijski, zbog kojih će publika postati zainteresirana za sportaše koji ne moraju nužno biti izvrsni). Ljudi su voljni investirati novac uglavnom u ono u što su već investirali osjećaje.
Spektar tih osjećaja je doista (i pomalo iznenađujuće) širok; čitave nacije zaboravljaju svoje stvarne probleme u histeriji identifikacije s pobjednicima i moralnim pobjednicima (politički će teoretičari reći da su sportski spektakli tek jedan od načina održavanja opresivnog ekonomskog statusa quo, zbog kojeg je lako zamisliti masovni doček šampiona, ali ne i masovni politički protest), a drugi, kao i ja sam, pronalaze u nekim borcima nešto od svoje egzistencijalističke muke pa se silno razočaraju kad vide da konačnog olakšanja neće biti.
Ako je, dakle, volja publike za financijskom i emotivnom investicijom u MMA mjerilo popularnosti, onda možemo reći da je to točka u kojoj se muha kategorija razilazi s univerzalnim priznanjem, a time i profesionalnim sportom općenito. Veliki broj ljudi koji je voljan platiti za sportski sadržaj ili artikl uopće nije zainteresiran za borce muha kategorije. Ovaj je problem daleko zanimljiviji nego što se isprva čini — on na pomalo okrutno direktan način pokazuje da sportska izvrsnost i popularnost (koja je jednaka profitu) ne samo da ne moraju nužno ići paralelno, nego ponekad čak idu u suprotnim smjerovima.
Kako god muha kategorija završila u povijesti MMA-a, taj ishod ne može govoriti ništa o samom talentu i sposobnostima boraca
To je i točka u kojoj se ono što se na engleskom zove martial arts približava umjetnosti — vrlo je moguće da do 20. stoljeća niti jedan umjetnik kojeg smatramo velikim na koncu svog života nije bio profitabilan. Borci muha kategorije u prosjeku su tehnički ispred boraca teške kategorije otprilike onoliko koliko je Othello ispred Gole istine, ali nikoga nije briga.
Ovu poantu iznosim puno manje moralistički nego što se možda čini. Nije mi cilj propagirati ideju pojedinačne odgovornosti za nepopularnost umjetničkih sadržaja (što god to bilo) u odnosu na kič (kako god ga definirali) — stvar je kompleksnija i vjerojatno ovisna o sistemima moći i pitanju kako se oblikuju sami obrazovni sustavi koji oblikuju građane. Jedina iritantnija stvar od neobrazovanosti je kuknjava o tome zašto su svi neobrazovani i gdje su ona neka vremena. Želim samo reći (u povratku na umjetnost u kavezu) kako je pomalo čudno da se u slučaju muha kategorije ne može naći neki uspješan promocijski model koji bi kompenzirao prirodni nedostatak interesa kod usputnih fanova.
Današnja selekcija umjetničkih rušenja Mighty Mousea.
Drugim riječima, to što ljudi osjećaju otpor nije toliko neobično koliko činjenica da tako velika konstelacija medijskih i marketinških sila ne umije naći načina da situaciju u određenoj mjeri preokrene. Ne toliko zbog boraca, koliko zbog sebe — koliko god su borci malo plaćeni, vjerojatno u smislu prometa UFC-u vrijede i manje.
Moj jedini teorijski odgovor na to pitanje je da ni same promotore/menadžere/media planere osobno nije briga za borbe i borce u muha kategoriji. Teško mi je na bilo koji drugi način objasniti to da je UFC sposoban promovirati, recimo, mlade talente tako što će ih staviti na priredbu na kojoj se bore popularna imena, a danas, kad imamo za široke mase potencijalno najuzbudljivijeg borca u kategoriji ikad, on se bori na priredbi uz drugu najnepopularniju diviziju — žensku muha kategoriju.
Na pitanje zbog čega borci muha kategorije nisu popularniji usprkos visokoj tehničkoj obučenosti i uglavnom jako dobrim borbama teško je odgovoriti. Vjerojatno se radi o leguri kulturoloških i psiholoških oblika pogleda na svijet koju je nemoguće rastočiti.
Što bi, recimo, bilo kad bi postojala kategorija ispod muha kategorije? Razlika između muha i pero kategorije u MMA-u, u kojoj se veći dio karijere borio najpopularniji MMA borac u povijesti sporta Conor McGregor, samo je osam kilograma. Borci iz bantama koji imaju nekoliko kilograma više od onih iz muha kategorije uspijevali su biti nešto ili znatno popularniji: TJ Dillashaw, Dominick Cruz, Cody Garbrandt… Što bi bilo da su borci pero kategorije “oni najmanji”?
Priča o tome kako veliki broj ljubitelja MMA-a zapravo ne mari za tehniku općenito i žali za danima kada su borci bili manje umjetnici, a više nasilnici, također je, kao i priča o kiču druge vrste, pomalo dosadna. Umjesto toga volio bih postaviti pitanja iz druge/suprotne perspektive: Zašto nema više natjecateljski neizvjesnih borbi u muha kategoriji, zašto nema više nokauta i, konzekventno, zašto borci muha kategorije zbog toga ne mogu ispuniti očekivanja casualsa? Pretpostavljam da bi uobičajeni izlizani i oduvijek zapravo prilično glup odgovor bio da ti “mali ljudi — šta će oni — ne mogu oni nikoga završiti”.
To, naravno nije tako.
Muha kategorija u MMA-u odgovara boksačkoj pero kategoriji. Osjećam se sigurno bez provjere statistike reći da boks u načelu nema puno više borbi završenih prekidom. Među poznatim boksačima koji su se borili do 57,15 kilograma nalaze se dvojica koja su sigurno u vrhu top lista najboljih ikada: Henry Armstrong (po izboru magazina The Ring iz 2007. drugi je najveći boksač svih vremena, po izboru Berta Sugara također drugi najveći boksač svih vremena, a po ESPN-ovu izboru treći najveći boksač svih vremena) i po mišljenju mnogih, uključujući i moje mišljenje, najbolji defenzivni boksač svih vremena Willie Pep.
Zaboravimo Pepa, jer problem naroda nije rješiv impresivnom obranom, ali Armstrong je karijeru završio s preko 100 nokauta. Zaboravimo obojicu, jer je to prašnjava statistika, ali ako pogledamo koji su boksači imali najuzbudljivije i najkrvavije borbe u posljednjih nekoliko desetljeća, to su sve redom boksači koji su se borili i u kategoriji MMA muha kategorije: Johnny Tapia, Eric Morales, Marco Antonio Barrera, Prince Naseem Hamed, Nonito Donaire, Oscar Valdez, Mikey Garcia, Vasilij Lomačenko, Juan Manuel Marquez i Manny Pacquiao. Broj nokauta i borbi koje su imale teže posljedice od nokauta bilo bi muka zbrajati.
Ne želim naprečac odgovarati na tako kompleksna pitanja, ali vjerujem da barem dio odgovora leži negdje između mehanike MMA-a u lakšim kategorijama i dostupnosti talenata. Je li moguće da najlakša MMA kategorija dijeli problem s onom najtežom, a to je da veliki dio ljudi s odgovarajućim fizičkim predispozicijama odlazi u druge sportove — teškaši u američki nogomet ili košarku, ‘muhe’ u boks?
U svakom slučaju, Deiveson Figueiredo u kavez bi mogao donijeti ono što su Marquez i Pacquiao donijeli u ring. Ostaje pitanje svega oko Deivesona Figueireda.
Mogu se vratiti na usporedbu s borcima pero ili bantam kategorije koja dovodi u problem ideju da je svatko (apsolutni) gospodar svoje sreće: što bi bilo da je Conor činio sve isto što je činio, ali s osam kilograma manje na dan vaganja ili što bi bilo da je Conor činio sve isto što je činio, ali da je sve borbe imao protiv Dennisa Sivera, ili nekoga protiv koga je praktički nemoguće napraviti show? Ovo drugo je posebno zanimljiva točka u cijeloj priči o muha kategoriji i Figueiredo će se, nadam se uz pomoć UFC-ovih promotora, morati suočiti s njim. Nakon subotnje borbe mogu samo ustvrditi da jedna strana ne radi svoj dio posla.
Karijeru se borca (ili sam borac) može graditi kroz podršku karizme koja već postoji (Israel Adesanya, McGregor, Jorge Masvidal) ili konstruiranjem nove, fiktivne (Henry Cejudo, Colby Covington). Ovo je nešto što je odgovornost i borca i kompanije. Ono što je odgovornost samo kompanije istovremena je promocijska podrška boraca koji su konkurencija spomenutom borcu kako bi njegove pobjede bile: 1. relevantne (pobjede nad protivnicima koje publika vidi kao slabe često izazivaju negativne reakcije, što se da vidjeti po situaciji Filipa Hrgovića) i 2. viđene (mjesto borbe na priredbi, podrška kroz društvene mreže, PR, lobiranje i tako dalje). Ono što je odgovornost uvijek samo borca jest da pobjeđuje i po mogućnosti pobjeđuje na narodno uzbudljiv način.
Borba Figueireda i Alexa Pereza pokazuje da UFC ili nema namjeru pomoći ili, iz kojeg god razloga, ne želi pomoći Figueiredu/sebi.
Meč za prvu Figgyjevu obranu naslova bio je na priredbi na kojoj nema niti jedna borba za narod. Aktivnost UFC-a i ESPN-a na društvenim mrežama, osim uobičajenog Embedded programa, bila je zanemariva. Unutar sadržaja koji je bio prikazan o Perezu nije prikazano ili rečeno ništa novo ili uzbudljivo. Naivno je nadati se da će iščekivanje i napetost proizići iz YouTube analiza Perezovog low kicka nasuprot Figueiredova širokog garda, Perezovog anakonda gušenja, činjenice da ne radi otklone glavom i da je statičan tijekom udaračkih kombinacija. Figueiredova pobjeda gušenjem giljotinom (iako je upitno koliko je to bilo gušenje) sportski je trijumf bačen u medijski bunar.
Figgy iz kontragarda koji je zauzeo da zaustavi napade low kickovima napada middle kickom po otvorenoj strani.
Sve ovo zvuči kao ponavljanje scenarija koji je u UFC-u odigrao Demetrius Johnson. I DJ i Figgy (Neka mi Figueiredo oprosti što ga oslovljavam ovako, ali jače je od mene.) imaju interese i kvalitete koji su ‘marketabilni’ — prvi je bio Twitch gejmer, drugi je bivši sushi chef (!) i frizer (!!), ali jedna osnovna razlika je na Figueiredovoj strani; DJ je bio premali za kategorije iznad muha kategorije, a Figgy je prevelik upravo za muha kategoriju. Figueiredo ima puno više šanse od Johnsona napraviti karijeru u muha kategoriji.
UFC-ova dvojba je tako sljedeća — promovirati Figueireda još kratko u muha kategoriji i gurnuti ga u bantam (i time neizostavno vratiti muha kategoriju u bezdan) ili ga zadržati u muha kategoriji, a natjerati nekoga (Codyja Garbrandta ili TJ Dillashawa nakon povratka) iz bantama da posudi malo marketinške moći manjim kolegama. Da sam netko u muha kategoriji tko bi se sljedeći trebao boriti za titulu — dakle, da sam Brandon Moreno — ne bih imao ništa protiv propustiti prvi vlak zbog superborbe koja će re-etablirati diviziju.
Iako rezultat obje taktike može biti naoko isti — na Figueiredu će se zaraditi nešto novca — dugoročno je bolje ozbiljno investirati u ‘muhe’. Tko god je gledao borbe Morena i Brandona Royvala ili Royvala i Kaija Kara-Francea, da spomenem samo one koje su se dogodile u posljednjih nekoliko tjedana, svjestan je potencijala kategorije. Problem je, naravno, što ih nitko nije gledao.
Figueiredo je na čudnoj poziciji u teorijskim poimanjima kategorija u borilačkim sportovima; ili će biti dokaz da muha kategorija nije nikada bila dobra jer je najatraktivniji borac zapravo bantam, ili će postati dokaz da je muha kategorija odlična, kao i njen boksački pandan, ali da dosad nismo imali prave talente (što će biti šamarčina Johnsonu). Istina je, kao što je često s ‘dokazima’ slučaj, da ovo neće biti dokazi koliko ishodi koji su najvećim dijelom ovislili o stvarima izvan moći samih boraca.
Kako god muha kategorija završila u povijesti MMA-a, taj ishod ne može govoriti ništa o samom talentu i sposobnostima boraca, jer je logički pogrešno ocijeniti nečiji rad na osnovu nečega što nije bilo popravljivo njegovim radom.
Vratit ću se na koncu na svoj najblesaviji naslov teksta u karijeri, jer ono što želim reći je da Figueiredo može postati ili slon u sobi kao simptom bolesti UFC-ova promoviranja koju uprava ignorira i svaljuje na borce ili, nešto doslovnije, prevelik zalogaj za većinu boraca muha kategorije koji nemaju njegove fizičke (i dehidracijske) supermoći. U svakom slučaju, Figueiredo sa svojim 30-ak godina ima još vrlo malo vremena učiniti ono što je Cejudo samo tvrdio da čini — spasiti diviziju.
