Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Od Waterlooa do Sibira

O tragediji Dana Gablea, hrvanju za život i življenju za hrvanje

Moj prvi kontakt s borilačkim sportovima bilo je hrvanje. Zapravo drugi. U zimu početkom 1993. otišao sam na trening karatea. Velika dvorana za “fizičko”, 50 klinaca posloženih u redove kao na vojnoj paradi i instruktor u crnom pojasu svezanom ispod stomačine. Salu je osvjetljavala bjelina snijega koja se probijala kroz debele plastične folije razapete preko okvira prozora gdje su nekada bila stakla. Do 1993. u Sarajevu nije bilo niti jednog staklenog prozora. Svi smo imali iste folije s plavim UN-ovim slovima preko njih. Svjetlost se distorzirano prelamala kroz poluprozirnu armiranu plastiku i radila vizualni efekt odsjaja morskih valova po stropu dvorane.

Na znak instruktora sva su djeca osim mene, novog, počela raditi heian shodan, katu koja se širila ulicama sarajevskog kvarta Mejtaš i među djecom koja nisu trenirala. Nindže su bile u modi čak i u ratu.

Mejtaš nije bio dobar kvart. “Raja s Mejtaša, poznata od Zenice do Foče”, govorilo se i u miru, jer su Foča i Zenica bili poznati bosanski zatvori. Rat je i nas klince, malu raju, transformirao u bešćutne divljake slijepe za ikakav autoritet osim sile. Odvaljivali bismo iz obijesti žmigavce s auta, koji su ionako stajali nepokretni već godinu dana dok nas neki od mahalskih vojnika ne bi u prolazu ošamario ili čak nabio čizmom u dupe, tako da bismo dlanovima ili laktovima strugali beton. Za zabavu smo išli u obližnji, spaljeni i opustošeni Olimpijski muzej, skidali keramičke pločice sa zidova i poda i gađali se njihovim krhotinama kao šurikenima.

U uvjetima pravog rata i naše, katkad opasnije imitacije, ideja borbe protiv zamišljenog protivnika činila se dalekom i suvišnom. Neopipljive stvari jednostavno nisu vrijedile. “Karate ti znači prazna šaka”, rekao mi je netko tada. Ako je išta ikada bila kriva simbolika u krivo vrijeme, onda su to prazne šake u Sarajevu 1993.

Bio je to moj jedini karate trening.

Jednog dana na proljeće netko je iz bande protrčao blatnim, nedovršenim gradilištem na kojem smo sjedili na sedam-osam metara visokim zidovima pridržavajući se za iskrivljenu, zahrđalu armaturu koja je virila iz betona. Prešavši dasku koja je spajala klizavo žuto blato oko gradilišta i betonske temelje na kojima smo danima visili, promuklo od zadihanosti je uzviknuo: “Igorov stari… Uhh, jebemti… Igorov stari će nas učit hrvanje!”

Igorov stari?! – pomislio sam. Igorov stari nikada nije bio ni u fantasy ligama čiji je stari najjači, a kamoli da nas uči hrvanje!

Ne sjećam se kako se zvao, ali se sjećam kako je izgledao. Mislim da je bio baš građevinski radnik. Visok možda 170, s kifozom Quasimoda koja mu je ruke produljivala do ispod koljena, uvijek s debelom jaknom zakopčanom bez obzira na temperaturu. Imao je brkove i gledao uvijek malo ispred svojih nogu. Izgledao je, danas to znam, kao hrvač.

Tragedija je samo zatrpana slojevima i grumenjem hrvanja, ali ne i sahranjena — rupa nestanka je nezasitna, beskrajna

Roditelji koji su imali vrlo malo kontrole nad nama htjeli su nas nekako maknuti s ulice. Sintagma “micanje s ulice” jedna je od najčešćih u borilačkim sportovima: mnoge boksače, kickboksače, hrvače i danas MMA borce treneri sklanjaju od bandi i droge s opasnih ulica Brooklyna, New Jerseyja i Los Angelesa. Problem naših roditelja bio je drugačiji — biti u skloništu 24 sata dnevno postalo je nemoguće već nakon par mjeseci rata, jer granatiranje naprosto nikada nije stalo niti na sat, pa su djeca uglavnom počela provoditi dane na ulici, često lutajući kilometrima daleko od domova. Kućna pravila bila su uglavnom takva da se čekalo da granata padne “dovoljno blizu”, nakon čega smo trčali roditeljima u svoje podrume i skloništa. Kad bi se dogodilo da netko od gelera ili metka pogine ili bude ranjen, osobito ako je to netko od djece iz komšiluka, dogodila bi se nama najstrašnija stvar koju smo mogli zamisliti — roditelji su nas, zbog šoka koji su proživjeli tražeći nas u obližnjoj vojnoj ambulanti ili direktno među ranjenima na ulici, mjesecima držali zatvorenima u stanovima i kućama.

Netko od roditelja predložio je da nas Igorov otac drži na okupu i uči hrvanju, pa smo jako brzo dobili prostor i nekoliko strunjača. Bila je to soba bez prozora, s ulaznim vratima kao jedinim otvorom, prljava i nepopravljivo zagušljiva. Nedostatak prozora nije bio slučajnost, značio je sigurnost — geleri su mogli ući samo kroz vrata. Bez obzira na razlog, na proljeće 1993. u Europi nije bilo hrvačkije dvorane od naše.

Meni je bilo 12, ali sam tijekom prve godine rata od debelog i krupnog klinca postao pothranjen, visok i štrkljav. Neću biti dobar u hrvanju, znali smo to i ja i trener. No, već prvi sat, za razliku od karatea, ispred sebe sam imao protivnika i šake su mi bile pune njegovog vrata i tricepsa. Kako odjeće nismo imali puno jer smo iz svoje izrasli, hrvali smo u podvrnutim hlačama ili trenirkama i goli do pasa kao nekakva djeca nomada s Kavkaza.

Hrvali smo grčko-rimskim stilom — ili, kako bi ga moj otac zvao, “kud baš grčko-rimski” — aludirajući da je i hrvanje slobodnim stilom već dovoljno grozno, a hrvanje grčko-rimskim nekako još gore. Trenirao sam svega šest mjeseci, većina nas zapravo, jer su sa zimom došli uvjeti neizdrživi za život, a kamoli treniranje, i naš gym je zatvoren prije nego što je dobio ime.

Ne sjećam se gotovo ničega. Ni je li netko bio dobar, ni je li bio dovoljno dobar da bi nekad kasnije nastavio trenirati negdje drugdje. Ali sjećam se svog šoka trenerovom transformacijom iz tropskog ljenjivca u nagaznu minu koja je bacala ljude u zrak u prizoru koji je izgledao kao usporena scena iz akcijskog filma. Sjećam se i načina na koji nam se obraćao. Nije tu bilo pompozne hijerarhije i protokola klanjanja pojasevima, starijima, mlađima, boljima, jačima. Strunjača je odlučivala tko je gdje. Obraćao nam se kao ljudima koji idu u borbu, bez uljepšavanja, moraliziranja ili upozorenja o posljedicama. Ako si nešto učinio krivo 100 puta — 100 puta si čuo da si nešto učinio krivo.

Dobivali smo istinu o onome što se događa, istinu o svojim sposobnostima i potencijalu, istinu o izgledima za uspjeh, istinu o nepravdama koje će nam se prije ili kasnije dogoditi. Dobili smo istinu u vrijeme kad su nas od nje svi bezuspješno pokušavali zaštititi. Ne tvrdim da iz hrvanja možete naučiti sve o životu, ali sigurno možete neke stvari koje vas dobar odgoj ne može naučiti. I to su, čini se, baš one stvari koje će vam biti potrebne za preživljavanje.

Netko je nekad pogledao Dana Gablea, tipa od 68 kilograma s frizurom koju sigurno nije učinio profesionalni frizer i mutnim pogledom fiksiranim na nevidljivoj crti horizonta te pomislio, kao i ja, da taj čovjek nema koga naučiti bilo čemu, a kamoli hrvanju. Ipak, on je jedan od najvećih hrvača svih vremena i najboljih hrvačkih trenera svih vremena.

Gable je završio srednjoškolsku karijeru sa 64-0, a karijeru na sveučilištu sa 117 pobjeda i samo jednim porazom, i to u svom posljednjem službenom meču. Na Olimpijskim igrama u Münchenu osvojio je zlatnu medalju u hrvanju slobodnim stilom bez izgubljenog boda. Osvojio je i zlato na Svjetskom prvenstvu u Bugarskoj 1971. i Panameričkim igrama iste godine. Kao trener je ostvario omjer od 355 pobjeda sa samo 21 porazom. Iz njegove je mračne dvorane izašlo 12 olimpijaca od kojih je osam osvojilo medalje. Trenirao je 152 All-American hrvača, 45 nacionalnih prvaka i osvojio je 15 NCAA titula u 21 sezoni. Bio je i trener na ozloglašenoj Foxcatcher farmi.

Njegova više desetljeća duga manija u hrvanju nije proizišla iz nečega s čime se rodio. U srži Gableove motivacije, kao što je često slučaj, stajala je neizlječiva tuga. Kažu da liječnici postaju liječnici kako bi magijski izliječili nekoga koga su u prošlosti izgubili. Dan Gable je postao najbolji na svijetu kako bi održao svoju obitelj na okupu nakon tragedije koja joj je razorila dom i vjeru u život.

Početkom prošlog stoljeća — točnije, 1918. — Deere & Company kupila je Waterloo Gasoline Engine Company koji je proizvodio jedan od najpopularnijih modela traktora tog vremena, Waterloo Boy. Taj je model 1923. preimenovan u John Deere Model D, čija je popularnost ovaj gradić pretvorila u industrijsku prijestolnicu američkih traktora i kombajna koja je zapošljavala većinu muških stanovnika Waterlooa. Život je bio težak, a kulturni i društveni sadržaji svodili su se na alkohol i rekreativno nasilje.

Dan Gable se u ranom djetinjstvu nagledao svađa i tuča svojih roditelja, uvijek strijepivši da će se obitelj jednog dana samo dezintegrirati u alkoholnim parama gradskih zabava. Kada bi Mack i Katie Gable otišli u grad, sedmogodišnji Dan bi sjeo ispred kućne kapije i satima piljio u cestu ispred, iščekujući hoće li svjetla automobila najaviti povratak roditelja ili će postati siroče.

Mack je bio hrvač, pa se radišni i disciplinirani Dan također okušao u srednjoškolskim sportskim programima poput nogometa, baseballa, plivanja i atletike. Timski sportovi ubrzo su otpali iz njegove sfere interesa i ostalo mu je samo hrvanje kao kakva naslijeđena bolest koja se spuštala po muškoj liniji.

No, obiteljski život se, dijelom i zbog Danova sportskog potencijala, polako stabilizirao — on, njegova 19-godišnja sestra Diane, Mack i Katie preživjeli su Waterloo i život je tekao mirno. Jednog proljetnog dana Gableovi su se uputili u Harpers Ferry loviti ribu na Mississippiju. Bio je 31. svibnja 1964. godine. Diane je ostala u Waterloou. John T. Kyle, dečko iz susjedstva, te je noći upao u kuću Gableovih, silovao Diane i nasmrt je izbo kuhinjskim nožem. Susjed je pronašao tijelo i javio Macku Gableu što je vidio. Dan je na povratku kući spomenuo da je već par puta čuo Kylea kako ružno govori o Diane i policija je na osnovu njegove izjave uhitila i osudila ubojicu na doživotni zatvor.

Prvo što su Gableovi napravili kad su se vratili u kuću bilo je bacili sve kuhinjske noževe koje su imali. Proganjala ih je paranoja da je Diane možda izbodena baš nekim od tih noževa, a ne onim koji je policija našla.

Gableovi su živjeli noćnu moru upotpunjenu duhom koji je živio u Dianeinoj sobi koju su čuvali netaknutom. Svađe i nasilje ponovo su upuzali u rezidenciju Gableovih kao zlokobna sjena iz filmova strave i nagovijestili da bi obiteljska tragedija mogla dobiti nastavak. Jedne noći, skvrčen u svom krevetu, Dan je slušao urlike roditelja sve dok Katie u bujici psovki i bijesa nije viknula: “I wish I’d raised her a whore!”. Dan je ustao iz kreveta, ušao u Dianeinu sobu, legao u njen krevet i okrenuo se prema zidu praveći se da spava. Nije spavao, ali Mack i Katie prestali su se svađati. Sljedećeg jutra uselio je sa svojim stvarima u Dianeinu sobu i otišao na trening.

No, treninzi više nisu bili isti.

U to je vrijeme Dan Gable započinjao svoju juniorsku sezonu u Waterloo West High Schoolu, koji je imao velika hrvačka rivalstva s ostalih par gradskih srednjih škola. Nakon što su roditelji vidjeli njegove prve borbe u koje je ulazio mračnom žestinom koju 16-godišnjak ne bi trebao poznavati ili posjedovati, počeli su dolaziti na sve mečeve. Svađe su zamijenile priče o hrvanju, treninzima, protivnicima — praznina je bar na površinskoj, funkcionalnoj razini popunjena mladom hrvačkom karijerom Dana Gablea.

Dan se, svjestan ove činjenice, hranio pritiskom i motivirao anksioznošću. U školu je išao s utezima oko nogu, u kinu bi radio izometrijske vježbe, u dva sata ujutro sklekove — trenirao je 40 sati tjedno od mogućih 168. Nije imao interesa za djevojke, izlaske ili zabavu općenito, njegova je misija bila drugačija: dok god je neporažen, roditelji će zajedno dolaziti na tribine i obitelj će ostati na okupu. Srednju školu je završio sa 64 pobjede bez poraza. Bio je fokusiran samo na pobjede tušem, iako su mnogi smatrali da je borbe koje nisu završavale ovako namjerno produžavao kao zamjenu za sparinge.

Hrvači u Iowi uskoro su počeli prelaziti u teže ili lakše divizije kako se ne bi susretali s autističnim strojem za vrtoglava bacanja na tjeme.

Gableov životni stil neimanja života izvan hrvanja nastavio se na Iowa State Universityju. Njegovi roditelji su od ogorčenih ljudi spremnih na odustajanje od života postali kroničari karijere svog sina. Katie je čuvala sva njegova pisma, isječke iz dnevnih, a kasnije i nacionalnih novina, pa i utege iz srednje škole koji su i dan danas u kući Dana Gablea. I u svakodnevnoj upotrebi. Njegov nepobijeđeni niz nastavljen je i na koledžu u 118 mečeva zaredom. Njegov status poluboga u Americi počiva velikim dijelom na činjenici da je bio možda prvi superstar američkog sveučilišnog hrvanja.

U zadnjem meču tog dijela svoje karijere susreo se s malo poznatim hrvačem iz Washingtona Larryjem Owingsom i u jednom od najvećih iznenađenja u američkim sveučilišnim sportovima izgubio. Postoji priča da je netko s tribina uzviknuo da će se Dan Gable vjerojatno ubiti. Tko god to bio, nije bio daleko od istine.

Danas će Dan reći kako se opustio i u meč ušao nespreman ili s previše samopouzdanja, ali njegovi prijatelji i kolege iz tog vremena svjedočit će da je uoči natjecanja nestajao čitave dane, trčeći nekuda desetke milja dnevno, dižući utege i vježbajući eksplozivnost zaključan tko zna gdje. Njegova opsesija tjelesnom spremom išla je do patoloških detalja, poput činjenice da nije želio motoriziranu kosilicu, nego onu koju je morao sam gurati. Gdje god bi trebao ići, trčao bi: “I don’t like walking. Takes too long to get anywhere”.

Njegova obitelj i ljudi koji su ostali u njegovom životu i danas se kunu da Gable poraz od Owingsa spomene doslovno jednom dnevno.

Na svoja prva velika natjecanja nakon studija Dan Gable je išao kao zvijezda. Osvojio je zlato na Panameričkim igrama u Caliju u Kolumbiji i nekoliko mjeseci kasnije zlato na Svjetskom prvenstvu u Sofiji u Bugarskoj. Navodno je tijekom treninga u Sofiji peterostruki iranski svjetski prvak Abdollah Movahed, gledajući Gableove hrvačke rutine, prišao američkom olimpijcu Larryju Kristoffu i upitao ga je li Dan Gable mentalno zaostao. Na internacionalnom mitingu u Tbilisiju 1972. primio je ovacije 10.000 ljudi nakon što je primio i naramak nagrada, među kojima i plašt od konjske dlake težak šest kilograma.

Za ljetne Olimpijske igre u Minhenu 1972. godine pripremao se praktično na jednoj nozi jer je lijevom koljenu gotovo u potpunosti nedostajala hrskavica. Na kvalifikacijskom turniru u Iowa Cityju je svih šest protivnika pobijedio tušem i napustio dvoranu prije ceremonije dodjele nagrada.

Otišao je raditi sklekove za Olimpijadu.

Na Olimpijskim igrama 1972. Dan Gable natjecao se u svojoj kategoriji do 68 kilograma. To je značilo da je skidao oko 27 kilograma u sedam do 10 dana uoči natjecanja. U trenutku kad je stao na strunjaču svog posljednjeg velikog turnira, Dan Gable je tijekom prethodnih 10 godina bio izgubio osam tona tjelesne mase. U nekoliko internacionalnih hrvačkih mitinga prije Olimpijade, Dan je bio pobijedio 10 sovjetskih boraca i njegov je predosjećaj bio da će i u Münchenu morati učiniti isto.

When I’m ready to stop, I start wondering what the Russians are doing”,  opisivao je svoju motivaciju za treninge koji su mu već s 23 godine proždirali tijelo. Bio je u pravu — u zadnjoj fazi morao je nadhrvati budućeg dvostrukog svjetskog prvaka Ruslana Ašuralijeva. Na koncu je bez operacije ili hrskavice na koljenu pobijedio sve svoje protivnike bez predanog boda. Zlatnu medalju ćušnuo je na dno torbe i putem je zamalo izgubio.

Vratio se u Ameriku, odradio svoj dnevni trening i nastavio razmišljati o tome što ga je dovelo do poraza od Owingsa. Iste godine postao je asistent Iowina glavnog trenera, Hall of Famera Garyja Kurdelmeiera. Bio je to kraj natjecateljske karijere Dana Gablea.

Počeo sam pisati sretni epilog ovoj priči, ali život je prekompliciran da bi imao tako jednostavne zaključke. Misliti da se traume daju izbrisati, preoblikovati ili zamijeniti nečim pozitivnim znači razmišljati naivno. Ubojstvo Diane Gable vjerojatno nitko u obitelji nije prebolio niti se naučio nositi s tim. Neke traume su, kao što kaže naslov sjajnog filma Gaspara Noea, Irreversible. Tragedija je samo zatrpana slojevima i grumenjem hrvanja, ali ne i sahranjena — rupa nestanka je nezasitna, beskrajna. To je vir čije će valove osjećati i sljedeće generacije Gableovih. Jednom je prilikom tako Gable ESPN-ovu novinaru u frojdovskoj omašci na pitanje kad su njegovi roditelji počeli skupljati članke o njemu odgovorio s “They were doing it before I died… Before my sister died”.

Progutani bijes i tuga projicirani u hrvanje rezultirali su nevjerojatnom natjecateljskom i trenerskom karijerom, ali je kao dio kontraindikacije nestao i normalan obiteljski život. Dan Gable ima četiri kćeri koje nikada nisu prenoćile same dok su živjele s njim u kući, u automobile im je stavljao čekiće da se mogu obraniti ili razbiti stakla iznutra ako upadnu u rijeku ili jezero, oko čega je iz nekog razloga opsesirao.

Cijela obitelj redovito posjećuje iste hrvačke turnire istog tima koji je Dan vodio i hrvanje je jedina tema zajedničkih obiteljskih obroka. Ova hrvačka društvena karantena učinila je Gableove simpatičnim seoskim čudacima. Kćer Mackie do koledža je vjerovala kako je John Lennon pjesmu Imagine napisao za video highlighte hrvačkog tima iz 1992. Nakon što nije mogla hrvati s muškim hrvačkim timom u srednjoj školi, volontirala je u pranju strunjača nakon treninga. Supruga Kathy jednom je predložila da se hrvač iz Gableova tima Ricco Ciapparelli izbaci iz grupe, na što je Dan prevrnuo cijeli stol skupa s večerom.

Većina vrata u kući, uključujući i sobe Danovih kćeri, imala su rupe od šaka koje su u nekom trenutku prestali popravljati.

Nakon odlaska u mirovinu 1997. u životu Gableovih ništa se nije promijenilo osim što Dan izvikuje upute s prvog reda tribina, a ne s partera. Na putu do dvorane Carver-Hawkeye namrgođeno prolazi pored svoje brončane statue koja je na njegovo insistiranje izlivena u pozi koja pokazuje protestni signal za stalling, jer za Dana Gablea ništa nije vrijedno prezira kao hrvač koji taktički odugovlači.

U Americi nema hrvača tako bogate mitologije kakva je Gableova. Bilo je i ima jačih (Jordan Burroughs, Cael Sanderson) i uspješnijih (John Smith, Bruce Baumgartner), ali malo tko je u životu bio samo nešto kao što je Dan bio samo hrvač. Ova okupacija ličnosti bila je toliko nevjerojatna da se širila po svijetu kao meme prije interneta. Tijekom Hladnog rata američki reporter iz Des Moinesa posjetio je zabit na sibirskoj granici noseći kapu Iowa Statea. Jedan od seljana koji su se okupili vidjeti prvog Amerikanca u svojim životima uperio je prst u kapu i rekao jedinu riječ engleskog jezika koju je znao: “Gable”.

Postoje različite teorije o tome kako biti zadovoljan i sve na neki način uključuju osobnu evoluciju i mijenjanje. No, u trenucima velikih kriza katkad je najbolje ostati isti. Sam biti svoja struktura na kojoj ćete zauvijek moći stajati, ako to bude potrebno.

I’ve never changed my life since I was 4 and went to the YMCA with a gym bag.

I still have that philosophy.

In fact, I still have that gym bag.”