Najčudnije je ipak to što, na površan pogled barem, Canelo izgleda kozmičkom voljom odabran (riđokosi Meksikanac, nemojte me zajebavat) i predodređen za velike stvari, a izvan ringa se čini kao najobičniji čovjek na svijetu. Možete ga zamisliti kao tipa iz kvarta kojeg uvijek pozdravite, ali nikad ne zastanete: Šta ima, Kanelo? Evo, pomalo. Saunders je, s druge strane, točno zrcalna slika ove situacije — izgleda kao najobičniji čovjek na svijetu, ali je sve što ima stvorio sam, uključujući i svoju medijsku personu koja ga je učinila popularni(ji)m.

Nekad sam mislio da je Saunders boksač koji bi mogao biti najveći Canelov problem u srednjoj i super-srednjoj diviziji. Ne zbog toga što ima odgovore na Canelov stil i fizičke talente koji taj stil uokviruju, nego zbog toga što je kontragardaš. Ta je činjenica bila Saundersov adut.

Nisam vjerovao da će od svih dobrih boksača cijela era ostati obilježena kao Canelova. A upravo je to ono što se događa

Canelov stil je naprosto manje učinkovit u otvorenom gardu (dakle protiv kontragardaša); iako, zbog čega je to slučaj, trebate pitati nekoga tko zna više. Na papiru je Canelo, recimo, trebao raznijeti Erislandyja Laru, barem sam tako mislio 2014., ali za Alvareza je borba izgledala kao guranje slagalice na krivo mjesto. Među Canelovim najjačim udarcima su lijevi kroše u tijelo (3) i desni aperkat (6), oba udarca sjajno funkcioniraju protiv kontragardaša — jetra je bliže onome koji se bori iz klasičnog garda (za prvi) i protivnika kontragardaša je lakše uhvatiti u otklonu prema centru (za drugi udarac). Borba je u Canelovoj karijeri postala ono što je borba protiv Marcosa Maidane bila za Floyda Mayweathera — vrlo vjerojatno poraz koji smo zaboravili.

S druge strane — Alvarez je danas u usporedbi s verzijom sebe od prije sedam ili osam godina neprepoznatljivo bolji. Bolji svakako jest, ali je li neprepoznatljiv?

Meč sa Saundersom bio je čudan na nekoliko načina, ali ponajviše zbog toga što je Canelo tijekom, zapravo svih rundi, izgledao sličniji sebi iz 2014. nego sebi iz borbe protiv Avnija Yildrima od prije par mjeseci. Ako ste se prekjučer probudili iz kome pomislili ste — znam ovog tipa, teške noge, baca bombe i gubi ravnotežu, al’ bit će nešto od njega.

Pitanje dana za mene glasi: je li Alvarez uistinu bio isprovociran u ovu regresiju ili je stvar više tehničke prirode — ne odgovaraju mu kontragardaši? Ni na ovo ne mogu dati odgovor, ali mogu prokomentirati kako su stvari izgledale.

Canelov brendirani potez — desna ruka u zrak za odvraćanje pažnje pa aperkat > kroše.

Canelo je boksač pritiska. Jedan je od uvjeta za funkcioniranje takvog stila, uvjet koji dijeli najbolje od dobrih, defenzivna svijest/djelovanje koje vas drži u poziciji za napad. Možda sam ovo rekao prekomplicirano, ali evo o čemu se radi. Da bi boksač bio boksač pritiska, mora protivniku biti blizu za taj pritisak, ali sam teško dohvatljiv. Za boksače poput Canela, opcija ostajanja izvan dohvata je, izuzmemo li periode u kojima se analizira protivnik — beskorisna. Iako je razvio sjajan prednji direkt i često zauzima široki stoj, Canelo je uglavnom ispred protivnika i hipotetički dostupan za udarce.

Za ovo je nužno imati ili otklone glavom (head movement) ili aktivan ručni gard, a Canelo ima — oboje. Uspio se formirati u boksača koji naoko bez truda može mijenjati vrste defenzivnih manevara unutar kratkih vremenskih perioda. Ponekad će napraviti pull back, ostaviti noge u poziciji za napad, i vratiti se u akciju zadnjim aperkatom (head movement), a nekoliko trenutaka nakon toga će udarac parirati svojom podlakticom i uzvratiti zadnjim direktom (aktivan gard). Uz ove je njegov specijalitet još i otklon/slip prema unutra, kojim eskivira dolazeći prednji direkt, uz istovremeno upućivanje svog desnog overhanda i dodatak lijevog krošea, ako je potrebno. Zajednički nazivnik svim ovim akcijama je to što nikada ne napušta zonu iz koje može nastaviti pritisak — noge drže tijelo u zoni napada.

Pull back > “šestica” > smrt.

Slip prema unutra kao eskivaža, ali uz lansiranje desnog crossa.

Tijekom borbe protiv Saundersa smo, međutim, vidjeli malo od ovih Canelovih specijaliteta. Sve se činilo nekako ukočeno i mehanički, iako Saunders nije činio ništa što Canelo nije mogao očekivati. Saundersov najbolji udarac je prednji direkt, koji upućuje prilično školski i kojim osvaja svoje borbe. Umije ostati izvan dohvata, brz je u rukama i mekan u kretanju zbog čega je i inzistirao na većem ringu. Problem njega i njegova tima bio je taj što su znali da će u Texasu teško dobiti Canela na bodove, a nokaut nije bio izgledan. Saunders je tijekom svih rundi radio ono što zna dobro i disciplinirano.

Prvu rundu je Canelo, po običaju, propustio da bi se u drugoj vratio s nekoliko powershotova. Stvari su, za mene, bile čudne u trenucima kad je Canelo bio dominantan — upravo je u razmjenama koje je dobivao izgledao kao starija verzija sebe. Bilo je jako puno all-in udaraca, neobično malo varki i generalno smo gledali dosta konzervativnu obranu (malo eskivaža i slipova). Razmišljao sam čak i o nečemu što je Teddy Atlas rekao — da se boksači koji loveći slavu idu u kategorije iznad svoje prirodne često vrate promijenjeni (Roy Jones Jr. je vjerojatno najbolji primjer, ali kod njega je to bilo i pitanje kilometraže).

Iako sam Saundersu dodijelio samo prvu i petu rundu, tijekom šeste sam čak počeo razmišljati o tome može li se dogoditi da, u boksu neviđenoj pozitivnoj diskriminaciji, suci nagrade Saundersa. U sedmoj rundi smo, vjerujem, svi (osim katastrofalnog komentatorskog tima) znali da je gotovo. Canelo nije odjednom ponovo postao moderni Canelo, samo je učinio sve ono što je činio dotad, ali duplo češće i jače. Udarac koji je polomio facu Saundersu bio je canelovski kanon koji sam već spomenuo — pull back u desni aperkat. Saunders, koji je vrijeđao Daniela Duboisa kad je u meču protiv Joea Joycea odustao zbog ozljede oka, morao je učiniti isto. Udaračka moć koju Alvarez ima s manje od 80 kilograma težine je skoro nepravedna.

Pri ponovnom gledanju borbe nisam mogao donijeti točan zaključak zbog čega je Canelo izgledao čudno ili suzdržano ili tvrdo. Možda je sve samo pitanje tehnike i problema borbe s kontragardašima, možda se trudio suzdržati bijes do pravog trenutka, a možda je, što mi se čini sve više izglednim, naprosto htio napraviti šou i nokautirati protivnika točno u rundi u kojoj je to predvidio. Možda je sve od navedenog imalo određenog utjecaja.

Saunders je, također, tijekom šeste runde izgubio pokretljivost, prestao koristiti prednji direkt (moguće je da je rizik od Canelova lijevog krošea u tijelo bio faktor) i pristao na razmjene s Canelom. Pitanje Canelove regresije je vjerojatno pitanje toga koliko je, zbog Saundersova prilično gadnog životnog stila, želio igrati ulogu nasilnika u ovom meču. Iako vidim da danas svi ujedinjeno skladaju sonete Alvarezu, siguran sam da je na djelu bilo nešto više od onoga što je oku bilo dostupno, a što može, a i ne mora biti faktorom u budućnosti.

Dan nakon još jedne pobjede Canela Alvareza najviše me zanima kada i kako točno se dogodio njegov ulazak u tu nekakvu povijesnu kategoriju “besmrtnih”, kako god je definirali. Čak ni u vrijeme borbe s mojim boyem Miguelom Cottom nisam vjerovao da će od svih dobrih boksača cijela era ostati obilježena kao Canelova. A upravo je to ono što se događa — živimo u eri Canela Alvareza. Kao što su ljudi prije nas živjeli u erama Joea Louisa, Sugar Raya Robinsona, Muhammada Alija, četvorke Hearns-Duran-Hagler-Leonard ili Mikea Tysona — naša era pripada Canelu Alvarezu.

Prigovora na njegovu popularnost je uvijek bilo mnogo — od toga da je počeo prerano, da je trom, dopingiran, neoprezan, dosadan ili da previše bira protivnike. Danas se čini da nijedan od njih (osim dopinga za koji nikog nije briga) ne stoji. Profesionalac je postao s navršenih 15 godina, ali sad se čini kao da je sve bilo savršeno tempirano da baš kao 30-godišnjak postane najbolji. Oni koji su prigovarali da je naprosto bezukusan i dosadan, neposeban, danas teško mogu ponoviti prigovor i biti shvaćeni ozbiljno: Canelo je izgradio svoj stil sa svojim specifičnostima, tko danas digne jednu ruku u zrak da odvrati protivniku pogled i drugom uputi aperkat?

Čak ni priča o mayweatherovskom biranju protivnika više nema tlo pod nogama; ideja da je Sergej Kovaljev bezopasan za manjeg Canela jer je daleko od karijernog vrhunca je smiješna, a osim toga svakih par mjeseci slušamo kako je upravo onaj neki drugi super ili samo middleweight baš taj koji će ‘ubiti’ Alvareza (Golovkin, Smith, Jacobs, Saunders…) i svaki put se ta uloga dodijeli sljedećem po redu (Caleb Plant).

Kako je ono išlo – pull back > “šestica” > smrt.

Meč protiv Saundersa vjerojatno nema sve sastojke Alvarezove veličine, ali kratki ponovljeni snimak udarca koji je okončao meč dovoljan je da se naježite. Mada je tehnički dio izvedbe bio manjkav, svidjela mi se ta nova energija negativca koju je Canelo pokazao. Ne znam tko je sljedeći, ali tko god ispod 76 kilograma to bio, može doslovno shvatiti pjesmu Canelovih mariačija — It’s the final countdown.