Punchlines

Odgođena karma

Anderson Silva i problem “najvećeg ikad”

Čudno je sve to završilo s Andersonom Spiderom Silvom.

Kad kažem “čudno” mislim da je završilo baš onako kako to završi s većinom uspješnih boraca; malo ostare, malo izgube, malo dosade i kroz tu dosadu i te poraze se prvi put provuče magična ubojica karizme — riječ “legenda”.

Upravo najveći ljubitelji sporta, oni koji su (koliko god izvitopereno i često s lažnom ironijom) sudjelovali i potpomagali uspon velikog borca, redovito su prvi u redu za upiranje prstom u bolnu istinu da je on možda malo ostario. Starost vs Precijenjenost je, upravo zbog ovoga, vjerojatno najveći borilački dvoboj svih vremena, barem na internetu. Takozvani casualsi su, s druge strane, puno tolerantniji, jer su i investirali manje. Ne postoji bolan raspad idealizacije u kojem je borac do jučer bio utjelovljenje pobjede na N-tu i ostvarenih nada, a danas je levat — ‘ta će on, pročitan je davno. Ideali se, osjetili ste to, ne raspadaju tiho; oni koji nas nisu zadovoljili — nikada nas nisu samo nezadovoljili, uvijek su to učinili iz nekog nejasnog razloga zbog kojeg zaslužuju totalnu mržnju i obezvrjeđenje.

A opet je, čak i imajući sve ovo na umu, pad Andersona Silve bio čudno tih (kako se zvao onaj film — Bogovi su pali na tjeme?). Borci koji tehnički unaprijede igru najčešće prođu najgore jer im sude oni koji su znali prepoznati njihovu pionirsku kvalitetu. Gotovo svi veliki borci borili su se predugo, što je rezultat kombinacije ekonomskih i psihičkih faktora; neki su padali ravno s vrha na dupe (Chuck Lidell), neki su se, kao u crtanim filmovima, kotrljali prvo niz rang ljestvicu, a onda i niz lige (Mirko Filipović), a neki su tako neprimjetno napuštali pozornicu da smo samo zaboravili na njih (Genadij Golovkin).

Za sve njih potrebne su godine ili čak desetljeća da dobiju pošteno suđenje; moramo se prvo prestati duriti zbog razočaranja, pa onda gledati borbe u kojima su nam se činili nepobjedivima (uočiti da nisu to bili), gledati borbe u kojima su se činili užasno lošima (nisu ni to bili) i na koncu hladne glave smjestiti njihov totem na pripadajuće mjesto u kući slavnih u našim glavama. Spider Silva se od MMA-a opraštao dugo i loše, da bi se na koncu vratio boksu i pobijedio mlađeg Julia Cesara Chaveza u meču koji se može nazvati uspješnim već na osnovu činjenice da nam nije guran u očne duplje na svakom virtualnom koraku.

Jasno mi je da će se Silva ponovo boriti u nekakvom formatu, ali zbog slabe aktivnosti kroz zadnjih nekoliko godina imam osjećaj da se njegova karijera već sada može objektivnije razmotriti. Ima li mu mjesta pored suvremenika Georgesa St-Pierrea i nešto mlađih Habiba Nurmagomedova i Jona Jonesa?

Silva apsolutno boguje na vrhuncu. Iako s rukama dolje, a ne u Philly shellu, Anderson koristi slične eskivaže kao recimo Mayweather.

Andersona je generacijski vrlo lako smjestiti, i to upravo po porazima. On pripada MMA generaciji boraca koji su poput ronina putovali svijetom i dijelili šake bilo kome tko je plaćao. To je podrazumijevalo i puno slabije organizirane pripreme, neobične lokalne protivnike i sumnjive ishode borbi. Ono što nam može nedostajati iz ove ‘srednje’ MMA ere jest to što promocijama poraz nije značio ono što danas znači u UFC-u ili u, nedajbože, boksu — natrag na kraj reda.

Nisam siguran koliko čitatelja, recimo, zna za Silvin poraz od Ryoa Chonana putem heelhooka iz letećih škarica ili triangla Daijua Takasea. Istovremeno je ovo i pokazatelj da Silva nikada nije bio nepobjediv ili, da stavim stvari u ispravan okvir, nepobjedivost je uvijek izvrsno maskiranje svojih mana, a jednom kada to maskiranje više ne funkcionira ili ga borac zbog starenja ili nekih drugih razloga ne može zadržati, mane postaju općepoznate i taj nepobjedivi teško da ikoga više može pobijediti. Dio mržnje prema borcima koje smo idealizirali jest i taj što se osjećamo izigrano, pa dio nas tvrdi da je mađioničar bio loš i nikada mu, kao, nismo ni vjerovali, a dio da je bio đubre jer radio svoj posao mađioničara.

Karma, čini se, uvijek kasni jer skuplja poetiku; ne znam kad je nečiji duh tako lijepo pokošen krošeom kao Silvin

Ono što je kod Spidera Silve bilo posebno, barem u kontekstu obmane protivnika i gledatelja, to je što njegove mane tijekom tzv. vrhunca nisu bile najvidljivije u porazima (Chonan, Takase, Azeredo) nego i u nekim pobjedama. Najozbiljnija Silvina mana bila je slaba obrana od rušenja maskirana u pristanak na rušenje.

Ova pojava je imala jednu dodatno zlokobnu dimenziju — tu da je Silva često vjerovao da može po želji promijeniti poziciju u parteru. Svi se sjećamo problema protiv Dana Hendersona, ali Silvu su rušili i Tetsuji Kato, Hayato Sakurai, Roan Carneiro, Jeremy Horn i Alexander Otsuka koji je, prisjetite se mog komentara o “neobičnim lokalnim protivnicima”, u tom trenutku imao dvije pobjede i 10 poraza, od čega pet u nizu. Poraz od Takasea ipak vrijedi dodatno spomenuti jer je Silva nakon njega učinio nedopuštenu zamjenu timova — iz Chute Boxinga je otišao u Brazillian Top Team.

Jedna stvar je sigurna: Silvini porazi su uglavnom bili spektakularni i bizarni, kao i njegove pobjede.

Silva je imao stil koji se često naziva kreativnim — imao je visok borilački kvocijent inteligencije, volio je improvizirati i imao je tijelo koje sve to može izvesti. Ono što je bilo najzanimljivije meni, koji ga nisam baš jako volio, jest to što je bio sjajan zabavljač koji je, međutim, uvijek zabavljao samog sebe, a ne nas. Silva je kasno sazrio (osim što se to sazrijevanje poklopilo s nešto stabilnijom sredinom u UFC-u), pa je imao sjajne uvjete za boljenje kurca — nije imao potrebu dopasti se ikome pa ni svojim šefovima. Možda je u ovom smislu omađijao i mene, ali takav je bio moj dojam.

Problem kreativnih stilova je, međutim, u tome što na koncu uvijek gubi od osnovnih tehnika. Već sam dosadan svojim prijateljima s podcasta s tim, ali najbolji primjer ovoga je borba između Princea Naseema i Marca Antonija Barrere, u kojoj je ovaj drugi demaskirao prvog s tri udarca i osnovama osvajačkog kretanja. Ako vam se ne da guglati toliko daleko, možda se sjećate kako je čovjek-oružje Michel Pereira izgubio od skoro-amatera Tristana Conellyja. Bilo je jasno da će Silva na koncu morati pošteno izgubiti veliku borbu jednostavnim udarcem.

Borba protiv Patricka Cotea u ovom se kontekstu čini posebno znakovitom — teško je procijeniti je li Silva imao problema s čistim volumenom ili mu se naprosto nije dalo. Situacija (i problem) su se nastavili i pogoršali u meču protiv Thalesa Leitesa u kojem je Leites odmarao u parteru, a Silva glumio da se želi potući. U tom je trenutku to bila jedna od najlošijih glavnih borbi u povijesti UFC-a.

Problem koji korporacije koje počivaju na promociji imaju u ovim slučajevima nije taj što je njihov proizvod dosadan; postoji i nešto gore — kad je proizvod nepouzdan. Dio ljudi do dan danas ne priznaje GSP-ja ili Habiba na osnovu njihova mitskog “valjanja po kavezu”, ali za prodavača sadržaja važna je pouzdanost oblika onoga što prodaju. Problem s Andersonom Silvom bio je u tome što bi u jednoj borbi bio bog-otac nindža revolucije (protiv Forresta Griffina), a u sljedećoj bezobrazno nezainteresiran (protiv Demiana Maije). Taj problem definira tržišna činjenica da je šteta plaćenog razočaranja uvijek veća od dobiti plaćenog uzbuđenja. (Kad stvari idu kako treba, uvjereni smo da je to zato što to zaslužujemo; uspjeh ne percipiramo kao kvalitativni špic nego normalno stanje isprekidano razočaranjima.)

U mečevima protiv Chaela Sonnena porazi su se počeli pojavljivati kao ozbiljna mogućnost, i to baš kao kombinacija osnovnih hrvačkih tehnika i osnovnih udaračkih tehnika. Kad je Silvu nokautirao Chris Weidman, hrvač s vrlo bazičnom stojkom, u bila je to potvrda teze i zakašnjeli dolazak karme.

Karma, čini se, uvijek kasni jer skuplja poetiku; ne znam kad je nečiji duh tako lijepo pokošen krošeom kao Silvin. Dok se Silva pretvarao da je u monodrami, Weidman se ustao iz publike i ošamario ga. Tako je to nekako meni izgledalo — raspad iluzije koja je oduvijek bila iluzija, samo se nitko nije našao dovoljno blizu u pravo vrijeme. Zanimljivo je da Weidmanovi udarci u tom nokautu nisu čak ni osobito ispravni — ne radi se o situaciji Nasseem vs Barrera u kojoj jedan borac staložen i fokusiran. Weidman, naprotiv, djeluje frustrirano i samo želi dohvatiti neprijatelja pa u jednom dijelu sekvence čak radi i nekakav ispruženi backfist. Trik koji to i nije upravo je u tome; u tome što je Weidman bio dovoljno iznerviran da nastavi kombinaciju koja ne vodi nikamo.

Odlučio sam prvo nabrojati Silvine poraze, a na samom kraju pričati o njegovim pobjedama; obrnuti narativ kojim se kronološki komentira uspon i pad. Mislim da je ovako više fer.

Ono po čemu pamtimo Andersona Silvu je niz pobjeda koji je počeo s nokautom laktom 6-12 (prema kazaljkama na satu) Tonyja Fyklunda u zadnjoj borbi u Cage Rageu (22.4.2006.), a završio tehničkim nokautom Stephana Bonnara koljenom (13.10.2012.). Anderson Silva je tijekom tog perioda nanizao čak 17 pobjeda protiv najboljih boraca svoje ere, od kojih je prvih devet završeno prekidom.

Nisam neki vjernik u kreativne stilove, barem što se tiče borbe, ali neki se Silvini trenuci čine kao čisto božje nadahnuće: ground and pound protiv Natea Marquardta, snap-front-kick protiv Vitora Belforta, lažni prednji direkt koji je korakom unatrag pretvoren u dvojku/cross protiv Griffina te cijele borbe baš protiv Griffina i Okamija drugi put. Čak se stidljivo predomišljam i oko Silvine borbe protiv Izzyja Adesanye — sve više mi to izgleda kao natjecateljski ozbiljnije nadpišavanje nego što sam inicijalno mislio. Primijetit ćete da na popisu nema pobjeda protiv Sonnena. One su, uvjeren sam, zasluga samog Sonnena i ostavljam ih psihoanalitičarima Oregona i sebi u nekoj kolumni o Sonnenu.

Silva je, naravno, gubio i nakon Weidmana. Točnije — izgubio je skoro sve, ali za njegovu karijeru predlažem sustav ocjenjivanja koji se koristi u skijaškim skokovima (ako on još vrijedi!). Predlažem da se prvi dio karijere (Vale Tudo era) i zadnji dio karijere (od borbe s Nickom Diazom nadalje) izbriše iz dokumentacije. Ono što ostaje mogu opisati kao nešto što je ipak dovoljno nevjerojatno da se može nazvati natprirodnim.

Borci su znali kako se može pobijediti Anderson Silva, ali to se i dalje nije događalo. Možda su čak i njegove promjenjive izvedbe, gdje je, na primjer, Forrest Griffin možda ulazio u meč protiv Silve misleći da će raznijeti tipa koji je zablokirao protiv Thalesa Leitesa, bile dio dugoročnog gameplana, tko zna. Koliko je Silvi ostalo kredita za igru najboljeg ikad protiv Jonesa, GSP-ja, Habiba i ostalih pitanje je koje ionako nema odgovora.

Ali tih nekoliko godina između 2006. i 2012. Anderson Silva je bio velik koliko se velikim može biti u ovom nagonu smrti koji zovemo sportom.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.