Trebate li nekome objasniti zbog čega je boks u problemima najmanje dva desetljeća, recite mu samo da je u cijelom sportu moguće napraviti manje od 10 relevantnih borbi tijekom kalendarske godine, a da promotori koji su sport doveli do te situacije tri od tih manje od deset borbi stave u istu večer. S noći sa subote na nedjelju borili su se: Oleksandr Usik i Derek Chisora u prvom pravom testu u teškoj kategoriji za najboljeg cruiserweighta na svijetu; Gervonta Davis protiv Lea Santa Cruza u, po mom mišljenju, prvom pravom testu u karijeri pulena Floyda Mayweathera; Naoya Inoue i Jason Maloney u debitantskom meču najboljeg bantamweighta na svijetu za Top Rank Boba Aruma.
Prije nego što završite svoju rečenicu, onaj kojem objašnjavate pitat će vas, vjerujem, prvo — što je, dovraga, cruiserweight?!
To je drugi razlog zbog kojeg je boks u problemima — kategorije su raspoređene, čini se, na svakih 500 grama, a opet je ona u kojoj je prirodno ogroman dio muškaraca potpuno nepoznata. Na ovim prostorima je poznata kao kategorija u kojoj se trebao boriti Mate Parlov, ali je etablirana tek 1979. (i to prvo unutar WBC-a). Parlov je kao cruiserweight boksao samo triput, s jednom pobjedom, jednim neriješenim mečom i porazom. U svijetu je cruiserweight poznat kao ona kategorija iz koje je došao Evander Holyfield i pobijedio Larryja Holmesa, Michaela Moorera, Georga Foremana, Riddicka Bowea (od kojeg je i dvaput izgubio), Raya Mercera i Mikea Tysona dvaput.
Pitanje kvalitete cruiserweighta tako je od Holyfielda do danas postalo pomalo bizarno pitanje procjene uspjeha boksača u svojoj kategoriji po izvedbama u drugoj kategoriji. Anketirate li boksačke fanove o pitanju najboljeg cruiserweighta, velika većina će osim Holyfileda spomenuti Jamesa Toneya ili Davida Hayea koji su imali uspjeha u teškoj kategoriji prije nego Sandžakliju Muamera Hukića, poznatog i kao Marco Huck koji je gotovo šest godina držao cruiserweight titulu. (Valja napomenuti i da je Huck 2012. zamalo pobijedio Aleksandra Povjetkina.)
U boksačkom mikrokozmosu Usik je jedan od bogova u koje se vjeruje. Derek Chisora bio je prvi pravi teškaš koji je tu vjeru trebao testirati
Cruiserweight je klupa heavyweighta.
I to je šteta, jer je veliki broj boksačkih divizija siromašan potencijalno povijesno velikim borcima, a cruiserweight je jedna od tih divizija krcatih talentima: Mairis Briedis, Murat Gasijev i Yuniel Dorticos su izuzetni talenti koji se bore izuzetno uzbudljivo. Gotovo kao najveći cruiserweighti prošlosti kao što su Joe Louis, Rocky Marciano ili Joe Frazier. Cruiserweighti su postali problem prije nego što su se tako zvali; boksači čija je težina na dan borbe bila oko 90 kilograma uvijek su se borili kao teškaši (Louis, možda najveći teškaš svih vremena, često se borio s cruiserskih 87 kilograma na sebi). Tek tijekom 1970-ih počeli su se pojavljivati teškaši od 100 kilograma pa su nekada prirodni teškaši ‘ispali’ u cruiserweight koji je organiziran za njih.
Heavyweight nostalgija današnjice može se podijeliti u dvije grupe: oni koji čekaju da se pojavi novi Tyson i oni koji čekaju da se pojavi novi Evander. Ovi drugi su često razočarani tehnikom modernih teškaša poput Deontaya Wildera i rado bi vidjeli velike momke koji se kreću i boksaju kao nekadašnji teškaši koji su zapravo bili prirodni cruiserweighti.
Čime dolazimo do Oleksandra Usika.
Do svoje titule je došao unutar prvih 10 mečeva, a sve četiri titule (WBA, WBC, IBF i WBO) je ujedinio do 15. borbe. Jedinu obranu svih titula imao je protiv Tonyja Bellewa u komercijalno najvećem meču karijere; iako je Bellew, iskreno, izgledao izgubljeno protiv Usika. On je trenutno jedan od najuspješnijih boksača i boraca na svijetu, ali rijetko se o njemu govori i piše. Ili se pisalo. Kao i za mnoge prije njega, titula u cruiserweightu znači kvalifikaciju za prelazak u heavyweight, a to znači i nagli skok u interesu medija, fanova i sponzora. U boksačkom mikrokozmosu Usik je jedan od bogova u koje se vjeruje. Derek Chisora bio je prvi pravi teškaš koji je tu vjeru trebao testirati i nervoza se počela uvlačiti u novinarske i analitičarske retke i piksele. To je trebala biti borba starih i novih teškaša.
Usik je klasični primjer nove ukrajinske škole boksanja u kojoj su specifična vrsta kretanja i prednji direkt nešto po čemu se živi. On boksa u kontragardu u kojem je prednji direkt, točnije jab, problematičan alat. Pišem alat, a ne oružje, jer dobri borci kontragarda nađu načina koristiti jab upravo kao alat. Grubo govoreći, jab u kontragardu nema kamo — ispred desne šake kontragardaša je lijeva šaka borca u ortodoksnom gardu. Dvije se šake tako poništavaju i za borbu postaju ključni zadnji direkti po takozvanoj otvorenoj strani. Oni koji umiju iskoristiti jab iz kontragarda već su samo po tome tehnička elita.
Pernell Whitaker je napravio lijepu karijeru na osnovu jaba, a mislim to u doslovnom smislu — karijeru mečeva u koje se gleda kao u lijepu sliku. Radi se o tome što, da biste uspjeli imati učinkovit jab iz kontragarda, morate već biti virtuoz u kretanju. Udarac jednostavno ne funkcionira na konvencionalan način. Dobar boksač kontragarda mora se prvo dovesti u poziciju uputiti ga iz kuta, a ne frontalno.
Nekakav nusproizvod ovoga jest da jab postaje alat više nego oružje, švicarski nož kojim protivnik može biti pogođen, izmjeren ili zaslijepljen.
Usikov Plan A je uvijek pokušati organizirati borbu svojim jabom tako da postane njegova. Jedan od načina na koji ovo radi je upravo to što protivnik prestane doživljavati njegov jab kao prijetnju zbog nedostatka snage. Usik ovaj udarac često upućuje kroz sredinu garda, čime razdvaja protivnikove rukavice (takozvani guard-splitting). Kako primljeni udarac ne boli, protivnik nastavlja po svom. Razdvajanje garda je, međutim, kao i prednji direkt u kontragardaša općenito, priprema za zadnji direkt. Kad nakon desetak slabih prednjih direkata Usik uputi zadnji, razlika u snazi udarca stvara (i psihološki) šok koji pojačava dojam udarca.
Usiku prednji direkt najbolje služi za dekonstrukciju protivnikova defenzivnog garda općenito. Ne postoji defenzivni gard koji boksača štiti od svih pravaca napada. Koristeći ovaj udarac kao multialat, Usik tjera protivnika na pretjerano razmišljanje što zaštititi prvo. Bellew je nakon svog meča protiv Usika komentirao kako se u životu nije tako umorio od razmišljanja u ringu.
Trik je u tome što Usikove kombinacije jako često sadrže po pet ili više udaraca, od kojih su barem tri upućena istom rukom. Pravi trik je, naravno, maknuti istu ruku s defenzivne pozicije tri ili četiri puta zaredom i ne biti pogođen. Protivnik je natjeran u pokušaj uočavanja šablone i predviđanja treba li zaštititi glavu ili tijelo i po kojoj strani, i što čime kontrirati. Raspetljati ovu formulu protiv Usika je jako, jako teško. Čak i kad protivnik pogodi što dolazi, Usik će nakon jaba na sekundu ili dvije ostaviti ruku da visi (hanger) ispred protivnikova lica i zakloniti mu pogled od sljedećeg udarca.
Usikove su kombinacije nepodnošljivije i zato što je jedan od rijetkih boksača iznad 70-ak kilograma koji se umije kretati kroz svoje udaračke kombinacije — radi se o često hvaljenoj fuziji ofenzivnosti i defenzivnosti, gdje sve postaje jedna sintetizirana tehnika. Za Usika je tako nemoguće razlučiti je li majstor pozicije ili preciznosti ili tajminga ili brzine.
Najbolje što Usikov protivnik može učiniti jest, možda, ignorirati njegovu taktiku i držati se svoje. Gasijev je imao puno uspjeha s bazičnim tehnikama protiv kontragardaša i Usik je u tom meču primio nekoliko teških udaraca. Problem Usikovih protivnika je u tome što on nema Plan B, nego stil B. Kad stvari ne idu po planu, Usik će skoro u cijelosti odustati od svojih najjačih oružja i postati samo kontranapadač. Smanjit će volumen udaraca i upadati protivniku u kombinaciju svojom kontrom. U ovakvim situacijama postaje osobito fokusiran na tijelo protivnika kojeg pokušava izmoriti da bi se mogao vratiti stilu A.
Ono na čemu sve ovo počiva su disciplina i koncentracija. Koliko god je blesav izvan ringa, toliko je discipliniran unutar njega. Govorimo o čovjeku koji ide u golferske klubove s dvije različite tenisice i snima montypythonovska videa u kojima proziva Chisoru, a koji su ušli u meme zajednicu pod imenom WHERE ARE YOU DEREK.
Usik je kao dijete koje je nestašno u svim prilikama osim kad se igra s lego kockicama.
Chisora, međutim, nije cruiserweight. Ne kreće se kao cruiserweight i definitivno ne udara kao cruiserweight. Radi se o kocki mišića koja se, iako potrebuje više energije za kretanje od kugle, na neki nevjerojatan način može prebacivati okolo do beskonačnosti. Osim toga, Derek Chisora (više nisam u stanju ni napisati “Derek” bez da čujem Usika u glavi) ima ključnu stvar za pobijediti Usika — on ne može učiniti taktičku adaptaciju ni da želi.
“We’re not gonna have a boxing match.” (David Haye)
Izjava Davida Hayea na presici prije meča najavila je što možemo očekivati, iako nije bilo teško pogoditi. Chisora je savršen test vjere u Usika — ne zna boksati, udara najjače i može udarati 12 rundi. Nakon cijele pripreme da opišem meč Usika i Chisore, učinio sam to u jednoj rečenici.
Chisora je 12 rundi hodao ka Usiku, pokušao ga zadržati u kutu i vitlao krošee. Usik se pokrivao, kontrirao i izlazio u svoju desnu stranu dok bi se veliki stroj pokušavao repozicionirati. Veliki broj Chisorinih udaraca završavao je na Usikovim rukama i ramenima, a oni koji su pogađali nisu bili dovoljno precizni/jaki da ga nokautiraju. Ironično je, zapravo, da je bliže nokdaunu bio Chisora na samom kraju sedme runde. One koji su gledali Chisorine borbe protiv Diliana Whytea neće iznenaditi da je ovaj do kraja borbe nastavio po svom, iako se činilo da je ostao bez daha još u drugoj rundi. Tijekom pete runde Chisora je čak i sam pokušao napadati direktom iz kontragarda, ali bilo je uzalud. Uzalud su bili i udarci u tijelo, penis i bubrege. Usik je bio precizniji i teško se riješiti dojma da se ne bi našao u opasnosti ni da je borba imala 50 rundi.
No, meč nije prošao dobro za Usikove aspiracije u najtežoj boksačkoj kategoriji. Pitanje što bi mogao učiniti protiv drugih, ozbiljnijih čuvara divizije poput Povjetkina danas se čini težim nego prije ove borbe. O tome kako bi se nosio s ogromnim i tehnički dotjeranim Tysonom Furyjem da i ne govorimo. Gledajući ljestvicu najboljih teškaša po magazinu The Ring, dobre borbe za Usika su Andy Ruiz, Joseph Parker, Oscar Rivas te Michael Hunter, kojeg je Usik već pobijedio. Problem je u tome što većina njih spada u borce visokog rizika, a malog profita na Usikovu putu za teškaški pojas.
Pitanje iz naslova ove kolumne tako je možda pogrešno. Oko Usika se polako formira dvojba je li on novi Holyfield — borac koji može na svoj okvir navući funkcionalnu mišićnu masu, a zadržati pokretljivost i brzinu — ili je svoj zemljak, Vasilij Lomačenko, koji je silom prilika završio u kategoriji koja se ne može osvojiti samo superiornom tehnikom.
