Čak i borba od prije nekoliko dana sadrži veliki dio Pacquiaovih boksačkih manira: napade u ‘hrpama’ od po sedam ili osam udaraca, otvaranje kombinacija zadnjim direktom i otklon u desno, prednji cross umjesto direkta i tako dalje. Yordenis Ugas ga je pošteno pobijedio, imao je nevjerojatno čvrst prednji direkt, jače udarce, bio je precizniji i ne znam kako, ali nije dopustio da Mannyjeve duge kombinacije koje ne pogađaju odluče borbu. Činjenicu da se Pacquiao već desetljeće bori u njemu neprirodno velikoj kategoriji ne treba više ni spominjati.

Pacquiaa je ipak gušt gledati — postoji granica, odnosno kratka zlatna zona u kojoj su stari boksači divni na neki filmski način. Kad se više ne bore realno ni za titule niti za novce, nego eto — tako, čovjek nešto mora. Manny je bogat čovjek, jedini je boksački šampion u osam težinskih kategorija, toliko je dobar boksač da su ga pustili da igra i košarku. Njegova profesionalna situacija, dakako, može vrlo brzo postati otužna, ali u ovom trenutku je sve kako treba za jednog od najvećih boksača naše generacije kojemu je preko 40 godina.

U to ime sam se odlučio prisjetiti nekih njegovih meni najdražih borbi. Savjetujem vas da pogledate sve, još uvijek stignete reći mlađima da znate klasike prije nego što su to postali.

5. Pacquiao vs. Erik Morales III (2006.)

Dok je Manny još uvijek bio u relativno odgovarajućoj kategoriji, u tzv. super-featherweightu, Erik Morales je bio njegov glavni životni problem. Pacquiao je u karijeri pobijedio 22 svjetska prvaka, među njima i Moralesa dvaput.

Featherweight je inače kategorija često poznata i kao prva boksačka kategorija u kojoj možete postati kakva-takva zvijezda (usporedbe radi, boksački featherweight odgovara MMA flyweightu, dok je boksački flyweight za sedam kilograma lakši od MMA flyweighta). Istovremeno — od featherweighta se boksači počinju susretati s izuzetno talentiranim ili već legendarnim boksačima — takozvani talent pool je o-gro-man. Manny se tako morao nositi s Erikom Moralesom, Marcom Antoniom Barrerom, Jorgeom Solisom i Juanom Manuelom Marquezom — ukratko, s borcima koji svoju Punchlines kolumnu još nemaju samo zato jer sam lijen.

U periodu od dvije godine Morales i Pacquiao su boksali triput, a njihov treći meč sam izdvojio samo zbog toga što je, u mojim očima barem, etablirao Pacquiaa kao boksača koji će pobijediti najbolje borce svoje generacije osim Floyda Mayweathera, za kojeg sam tad vjerovao da se neće ni boriti s Mannyjem.

Prva borba je bila i prva Mannyjeva borba u tom, nesretno nazvanom super-featherweightu (pravo ime bi trebalo biti light-lightweight) i Morales ju je dobio. U drugoj se Pacquiao regrupirao i odboksao jedan od svojih najboljih mečeva — pobijedio je tehničkim nokautom u 10. rundi. Pitanje Pacquiaove udaračke moći u featherweight i super-featherweight kategorijama je, međutim, često bilo dovođeno u pitanje; vjerovalo se da može nekoga prebiti do tehničkog nokauta, ali ne i da može biti nokauter kakav je bio kao, recimo, flyweight ili bantamweight boksač.

U borbi koja je izgledala kao neki kolorizirani video iz vremena ekonomske depresije u Americi, Pacquiao je triput rušio Moralesa, a potom ga i noakutirao. Sve to je složeno u manje od 10 divljih minuta. Pacman je imao većih trenutaka u karijeri, ali u ovom je bio, po meni, na svom boksačkom vrhuncu.

4. Pacquiao vs. Ricky Hatton (2009.)

Ricky Hatton iz Manchestera je uoči borbe protiv Pacquiaa imao omjer poraza i pobjeda od 45-1, od čega 32 pobjede nokautom ili tehničkim nokautom. Borba je promovirana čitavom turnejom po Engleskoj, a sama promocija bila je neobično prijateljska — Hatton i Pacquiao su igrali pikado, mijenjali nogometne dresove i tome slično. Danas je teško oteti se dojmu da su Englezi, u svom imperijalističkom stilu, bili prijateljski nastrojeni prema Mannyju jer su vjerovali da će Hatton razbiti manjeg Filipinca. Najveće uzbuđenje u tom promocijskom dijelu priuštio nam je Pacquiaov trener Freddie Roach kad je rekao da je Hattonov nadimak Hitman ispravan “because on May 2, Hatton is going to get hit, man, and a lot!”. Meč je bio za titulu u welter kategoriji po WBO-u u MGM-u u Las Vegasu.

Sam ulazak u ring mi je jedan od najdražih — Englezi su organizirali oldtraffordovsku atmosferu u Las Vegasu, Mannyja je u ring ispratio profesionalni WWE hrvač Dave Bautista, a Tom Jones je pjevao God Save the Queen. Da je Hatton znao kako će završiti, mogao je zvati i Sex Pistolse.

Hatton je kroz karijeru bio korektan čovjek, ali nekakvo zadovoljstvo u gledanju Engleza kako dobijaju batine u sportovima u kojima su nekada bili ‘vladari’ uvijek je u redu. Hatton je u borbu ušao malo do umjereno bahato, ali situacija je gotovo od prvog gonga upućivala na to da ga čekaju batine. Prva stvar koju je Pacquiao napravio bio je izlazak iz potencijalnog klinča: lijevi direkt i otklon u desnu stranu. Jednostavnije rečeno — Pacquiao je gotovo okružio Hattona bez da se ovaj uspio reorijentirati. Pacquiao je oduvijek bio ubojita i rijetka kombinacija brzine i snage, a Hatton se od tog trenutka činio kao savršen partner za nokaut.

Pacquiao je, danas mi se čini, meč odradio i opuštenije nego što je mogao. Pogađao je sve što je htio, bez setupa. Hatton nije znao što s prednjom rukom protiv kontragardaša, pa je Pacquiao vrlo lako preko nje pogađao čeljust. Pacquiao je trčao oko Hattona kao da se bori protiv teškaša i zabijao se u njega savršeno postavljenim tabanima za snažnije udarce. Moglo bi se reći da je Pacquiao više vremena proveo iza leđa Hattona nego ispred njega.

Na kraju prve runde Hatton je u jednoj takvoj razmjeni završio na tlu, desetak sekundi kasnije učinio je to po drugi put. U drugu rundu Hatton je ušao po bos-il’-hadžija sistemu — pokušao je izvesti čudo pred svojim zemljacima koji su donosili bubnjeve iz Engleske. Lijevi (zadnji) kroše ugasio mu je karijeru. Bio je to uvjerljivo najljepši nokaut Pacquiaove karijere.

3. Pacquiao vs. Juan Manuel Marquez III (2011.)

Iskreno, nedostaju mi boksački ulasci u ring, odnosno šetnje do ringa; MMA je u tom kontekstu postao dosadni, sterilni content koji miješa profesionalizam i dosadu, a i suvremeni boks ide u tom smjeru. Pacmana je, recimo, u ring ispratio Jimi Jamison, pjevač Survivora koji je otpjevao Eye of the Tiger, a Marqueza mariachi pjevač Raul Sandoval. No i borba je bila simptomatična za tu eru — puno patosa, puno nacionalnog huškanja, a kažem to u najpozitivnijem smislu. Marquez i Pacquiao kao da su bili nekakvi super partneri, samo im je zadatak bio ubiti jedan drugog, ali kako su obojica znala što ovaj drugi radi, onda je za to ubijanje bilo potrebno puno borbi.

Borba je bila sjajna i savjetujem vam da je pogledate, ali moram reći da ju je Pacquiao po meni izgubio. Bio je nevjerojatan, bio je tehnički bolji od Marqueza, ali ovu je borbu, ponajviše od prve tri, trebao dobiti Marquez. Rijetko se događa da su sve runde ovako tijesne i dobre, a da se ne radi o šahovskom taktiziranju.

2. Pacquiao vs. Marquez IV (2012.)

Oni koji gledaju Punchlines podcast znaju da postoji jedna (jedina) tabu tema, a to je ovaj meč. Najteži nokaut u Pacquiaovoj karijeri mu je zapravo dodijeljen. No, ovih nekoliko rundi bilo je najbolje od boksa te godine, s nokautom koji je neugodno gledati čak i danas.

Pogledajte kraj ovog meča i recite si da je tip s poda još devet godina pobjeđivao vrhunske i mlađe boksače

Pacquiaovu karijeru, više od ičega, definirale su borbe s Marquezom. Prva je borba završila neriješeno, a drugu i treću je dobio. Ipak, suci ni u jednoj borbi nisu bili uvjereni u Mannyjevu pobjedu. Nedostatak nokauta od dvojice akcijskih boraca također je bio gotovo sumnjiv — činilo se da je Marquez znao više o Pacquiau od bilo koga drugog, samo što to znanje tijekom trilogije nije bilo složeno u dobru taktiku.

U četvrti meč Marquez je ušao u 40. godini života. Svima je bilo jasno da je ova borba bila njegov labuđi pjev. Borba je od početka izgledala čudno za Pacquiaa, osvojio je prvu rundu, ali činilo se da njegova uobičajena taktika ne funkcionira. Marquez je napadao tijelo udarcima koji su bili potpuno izvan kontrole. Biti izvan kontrole uvijek može biti strateška odluka koja će voditi ka nečemu što je potpuno kontrolirano; nakon što je Pacquiao zapamtio odakle dolazi opasnost, Marquez je feintao napad u tijelo i pogodio Mannyja širokim lijevim krošeom, bacivši ga na tlo po prvi put u tri i pol meča. Marquezova karijera može se sumirati tom jednom slikom napada. Svaki mišić od poda do kose dao je svoj dio energije u taj udarac. Boks je uistinu divan.

U petoj rundi, jednoj od najboljih rundi koje ćete ikada vidjeti, Pacquiao je ulovio tempo i distancu, njegov zadnji direkt je funkcionirao savršeno. Lijevi direkt, jezik kameleona, pogodio je Marqueza i on se našao na tlu. Marquez se ustao i uzvratio. Posljednjih 40-ak sekundi teško se može prepričati čak i uz pomoć usporene snimke — bio je to krvavi kaos tijekom kojeg je Marquez primao udarac za udarcem i naprosto odlučio ne pasti.

Šestu je rundu Pacquiao dobivao sve do doslovno posljednje sekunde. Dok se on pripremao osvojiti još 10 bodova, Marquez je u savršeno tempiranom sukobu dvaju tijela koja se kreću jedno prema drugom uputio kratki desni cross ravno u donji dio čeljusti i Pacquiao je pao na lice kao nekakav lutak. Kamera je prikazivala Mannyjevu uplakanu ženu, komentatori su mijenjali uzbuđenje za strah. Danas, desetljeće kasnije, sve izgleda malo manje strašno, ali ova borba je baš zbog toga ovako visoko plasirana — pogledajte kraj ovog meča i recite si da je tip s poda još devet godina pobjeđivao vrhunske i mlađe boksače.

1. Pacquiao vs. Miguel Cotto (2009.)

Ništa ne predstavlja karijeru Miguela Cotta bolje od lica njegove supruge Melisse Guzman. Cotto mora biti boksač iz 1950-ih, kojeg su Bill i Ted u telefonskoj govornici teleportirali kroz vrijeme kako bi dobili posao u magazinu The Ring. Ili takvo nešto. Gotovo da nema borbe u kojoj nije krvario; gotovo da nema borbe koju njegova supruga nije napustila prije kraja u suzama.

Boksač pritiska, a ovisno o protivniku ponekad i takozvani boxer-puncher, Cotto jedan od najboljih portorikanskih boksača svih vremena. Oni koji ne prate boks možda su čuli za njega po tome što je umalo pobijedio Antonija Margarita koji je, po svemu sudeći ispod rukavica nosio bandaže natopljene gipsom. To je bio prvi poraz u Cottovoj karijeri i jedini uoči susreta s Pacquiaom.

Cotto je trebao biti najveći Pacquiaov izazov do tada; prije borbe s njim imao je pobjede nad boksačima koji su smatrani najboljima u kategoriji: Zab Judah, Paulie Malignaggi, Shane Mosley… Nije se radilo o pukim brojkama iz portfelja (Cotto je imao omjer pobjeda i poraza 34-1), činilo se da je Cotto boksač koji će zaustaviti Pacquiaovo naizgled beskonačno penjanje uz težinske kategorije; boksač koji je dobro podnosio udarce i nije bio, takoreći, fizički impresioniran brzinom. Borba se odvila kao, vjerujem, jedna od najboljih u Pacquiaovoj karijeri.

Tijekom prvih nekoliko rundi obojica su radila svoje: Manny je ispaljivao ‘gole’ dvojke kroz sredinu i napuštao liniju vatre pivotima u desnu stranu ili weaveom u lijevu, Cotto je napadao tijelo pa glavu, pokušavajući primiriti protivnika. Najveća opasnost za Pacmana dolazila je od strane krošea upravo pri tim izlascima iz zone napada. Najveća opasnost za Miguela bilo je, manje-više sve što je Manny bacao — jeo je prednje direkte i povremeno dvojke više nego što je bilo potrebno, ali najgore je prolazio kad bi se branio ramenom (stonewall). Unatoč Mannyjevu letećem stilu i nevjerojatnoj preciznosti, stvar je mirisala na tešku, tvrdu borbu.

Od druge runde do kraja borbe meč je polako postajao legendaran. Čak je tijekom njih i Pacquiao bio, možda nepotrebno, uvučen u udarac-za-udarac makljažu: razmjenjivali su svoje kombinacije kao na treningu: Manny je upućivao svoje 1-2 kombinacije, a Cotto kroše u tijelo-kroše u glavu. Bilo je prelijepo.

U trećoj rundi je Cotto prvi put završio na tlu; Pacquiao je počeo više koristiti pivote i napadati pod kutom, a bio je i prebrz. Cottova vječna taktika guranja prema naprijed u dobru i zlu protiv Mannyja mu nije koristila. Ipak, činilo se da njegovi udarci imaju nešto više sile u sebi nego Pacquiaovi, Cotto je mogao pomaknuti cijelo Pacquiaovo tijelo jednim udarcem. Iako je borba postajala sve više jednostrana, imala je mickeywardovsku auru — kao da bi stvari svakog trenutka mogle poći po zlu za Mannyja.

U četvrtoj rundi Cotto je ponovo završio na tlu. Nakon što je sjajno odradio prvu polovicu runde (uistinu ne znam kako su Pacquiaovi bubrezi preživjeli tih 60-ak sekundi), borba u klinču zamalo ga je koštala ranog poraza. Aperkat/kroše koji je srušio Cotta pred sam kraj runde jedan je od najljepših udaraca koje sam vidio. Cotto je pokušao izvesti comeback u petoj rundi i na trenutak je uspijevao, ali Pacquiao je bio naprosto predobar i Cotto je preživljavao na osnovu same čvrstine na kojoj mu treba čestitati, ali ne i zavidjeti.

U periodu između 9. i 12. runde je Cotto, svjetski prvak u welter kategoriji, dobivao batine života. Čak i u trenutku prekida, u 12. rundi, Cotto je trčkarao po ringu, natečen i krvav, s nadom da će izvesti nešto nevjerojatno. Njegova supruga već je bila napustila dvoranu. Pacquiao je u tom trenutku bio, vjerujem, najbolji boksač na svijetu.

—-

U tvitu nakon poraza Pacquiao je napisao da se zahvaljuje Bogu što mu je dao snage da se bori. Nakon nekoliko tisuća godina metafizičkih špekulacija ovo mi se čini kao najbolji argument da Bog postoji.