S borcima kao sportašima povezujemo se putevima koji su slični onima kojima naš identitet definiraju umjetnici. Svi koji su imali Lyoto Machida fazu vjerojatno su imali i free jazz fazu koje se uvijek srame, osim kada je na nekakvom kvizu pitanje o Ornetteu Colemanu. Tko god je mislio da je Wanderlei Silva krvavi božji poslanik na zemlji vjerojatno smatra da je Commando superiorni zapis umjetnosti u odnosu na Caravaggiovu Večeru u Emausu. I vjerojatno je u pravu bar po jednoj točki.
Šalim se, naravno, iako nikad u potpunosti, ali doista mogu ustvrditi iz svojeg i iskustva drugih koje poznajem da ljudi, likovi i priče iz borilačkih sportova zauzimaju neobično velike teritorije naših unutarnjih života. Ne nužno veće od onih iz drugih sportova, ali nekako dublje i često bolnije. Dosta mojih kolega smatra da sam u donkihotovskom pohodu ka obezvrjeđivanju drugih sportova, ali to je samo djelomično točno. Potpuno je krivo, recimo, moj pohod nazvati donkihotovskim.
Kao netko tko na lice navuče izraz gađenja koje ga inače pogađa samo u festivalskim Toi Toi zahodima kad god se netko predstavi kao navijač FK Sarajevo — ili, ne dao Bog, kao sam Hordaš — jasno mi je koliko veliki dio života zauzima nogometni odgoj. Ne volim prolaziti pored Koševa, ne želim da mi jaranice izlaze s pitarima, ne volim bordo ni Bordeaux, trulu višnju ni burgundy, a kad me netko pita odakle sam, ja kažem ili iz Bosne ili s Grbavice, pa nek se snalaze. Nogomet je ogroman i neizbrisiv dio našeg DNK, I get it.
U 2019. je postavljen rekord s najvišim postotkom nokauta s distance u desetljeću s nevjerojatnih 69%, dok je postotak nokauta iz klinča najniži u desetljeću sa samo 7%
Ali.
Nogometaše i košarkaše nikada nećemo vidjeti iz tolike blizine kao borca slomljene šake i otpalog komada usne kako suznih očiju nakon poraza daje izjavu nekom novinaru da ne zna zašto je izgubio jer je dao najviše od sebe što može dati. I netko drugi je bolji od toga. Taj slom duha, taj neopraštajući, netremični pogled u zid svojih mogućnosti nigdje se ne može vidjeti tako plastično.
Drugi sportaši plaču i na sportskim borilištima ostavljaju ostatke sebe koje na sebe više ne mogu spojiti natrag, ali gledati čovjeka koji je do svojih granica došao kroz i fizičko i psihičko poniženje duboko je potresno. I nešto je čemu svjedočimo svakog tjedna. Ne u finalu Lige prvaka, ne na svjetskom prvenstvu, ne u baražu, ne na Olimpijskim igrama. Svakog prokletog tjedna na najobičnijim borilačkim priredbama. Vidjeti iza provalije svog potencijala je de facto regularni ishod svakog meča.
A ti su ishodi u nekakvoj neobičnoj, kozmičkoj korelaciji s našim životima.
Zbog toga se sjećam da sam meč u kojem je Dominick Cruz tužno izgubio od Codyja Garbrandta gledao uživo s tucet prijatelja i jednom djevojkom s kojom sam još uvijek živio, iako me više nije voljela. Da sam gledao kao Daniel Cormier na glavu baca Dana Hendersona negdje u skvotu u Baselu s mobitela od firme koji je u sebi imao mali projektor, nakon koncerta svog hardcore benda s kojim sam bio na turneji. Da sam se u vrijeme kad su se Robbie Lawler i Matt Brown potukli u ljeto 2014. prvi put osjećao bolje nakon razvoda i popravio military press na 90 kilograma. Što je sve, samo ne slučajno.
Današnja lista najboljih i najboljeg tako je jedina moguća — osobna. Ponudit ću svoju argumentaciju koja će na trenutke zvučati objektivno, ponekad i uspijevati u tome, ali i ovaj je tekst samo jedna uspomena na jednu godinu u životu i MMA-u. Prilično dobru.
BORAC GODINE: Israel Adesanya/Gordon Ryan
Proglasiti dvojicu boraca borcima godine može se činiti kao da im je obojici nešto oduzeto, ali nekako osjećam da nisam imao izbora. Prije nego što obrazložim svoju odluku, znam što mislite: “Jorge Masvidal, Ulični Isus, jebač majki s pojasom Jebača majki, najbrži nokaut, buraz!”. Sve kužim. Transformacija Gamebreda iz nekonzistentnog uličnog boksača i čovjeka s dugim periodima introvertnosti unutar i izvan oktagona u uglađenog zajebanta koji otkida glave je možda transformacija desetljeća, ali ne mogu ga proglasiti borcem godine. Ne pored Israela Adesanye.
Ne radi se samo o tome da je Adesanya u kalendarskoj godini pobijedio Andersona Silvu i Kelvina Gasteluma u jednoj od najboljih borbi ove godine, a potom i razmontirao Roberta Whittakera; radi se o tome da je ono što on ima za ponuditi jednostavno budućnost. Ništa ne ocrtava tu ideju bolje od činjenice da je sam Whittaker budućnost, a Adesanya ga je rastopio kao tehnički inferiornog Terminatora. The Last Stylebender je, koliko god smiješno zvučalo, iz dalje budućnosti.
Gordon The King Ryan nije iz MMA svijeta, ali trebate znati njegovo ime. Jer je on u ovom trenutku jedan od najdominantnijih sportaša uopće. Nakon operacije LCL ligamenta u veljači došao je na ADCC u rujnu, osvojio svoju kategoriju -99 kg s tri submissiona u četiri borbe, potom isto učinio i u apsolutnoj kategoriji gdje je u finalu preživio Marcusa Almeidu.
Almeida, kojeg zovu Buchecha — što na portugalskom znači “bucmasti obrazi” — još je jedan grappler kojeg bi se moglo nazvati najboljim u no gi natjecanjima. Ryan je, kao i ostatak DDS-a (Danaher Death Squad), bahat i bezobrazan, ali i bezobrazno bolji od svih ostalih u ovom trenutku. Ne dajte se smesti visokokvalitetnim steroidnim kurama njegovog tima i pomalo naivnim trash talkom (u počecima karijere nosio je nadimak The Iron Dragon), Ryan je u ovom trenutku doista kralj.
Također najbolji: Abdulrašid Sadulajev, Canelo Alvarez, Deontay Wilder, Alexander Volkanovski, Naoya Inoue.
BORKINJA GODINE: Amanda Nunes
Iako se nevjerojatna pobjeda nad Cris Cyborg dogodila u 2018., nekako smo ostali u onome što psiholozi posttraumatskog stresnog poremećaja nazivaju shell shock. Weili Zhang bi na čistoj brojčanoj razini mogla postati najpopularnija borkinja na svijetu, s obzirom na to da njezina gostovanja na zabavnim programima u Kini gleda više ljudi nego sve UFC-ove priredbe ove godine zbrojeno, ali Nunes je nakon dvije ovogodišnje pobjede, protiv Holly Holm i Germaine De Randamie praktički ostala bez protivnica. Ženski je MMA još uvijek u svojoj formativnoj fazi i borkinje koje mogu ostvariti kontinuitet čak i u borbama koje im stilski ne odgovaraju, kao što je za Nunes bio meč protiv De Randamie, neizmjerno su važne za sport.
Također najbolje: Anissa Meksen, Weili Zhang, Katie Taylor
MEČ GODINE: Yoel Romero vs Paulo Costa
Meč godine i nokaut godine nekako su najsubjektivnije kategorije; postavljeni parametri mogu varirati od potpuno osobnih kao (1) kad vam bude drago vidjeti da je netko koga ne volite dobio batine, preko (2) procjene borbe kao završetka priče veće od same borbe, do (3) pokušaja objektivnosti kroz tehnički i taktički aspekt natjecanja.
Netko će biti sretan s pet sekundi borbe u kojoj je Ben Askren nokautiran u Dragon Ball multiverse (1), netko će u posljednjem urliku prije pada s trona Nonita Donairea protiv Naoye Inouea čitati životnu poetiku (2), netko će sasvim opravdano gledati taktičko nadmetanje Shawna Portera i Errola Spencea kao na akademski priručnik boksa (3), a ja sam ove godine ostao impresioniran dvojicom juicera u kromanjonskom šaketanju. Ne mogu, kao netko tko prati MMA, reći da se ovdje nema što analizirati, ali ono što se može analizirati nije ono što čini ovu borbu velikom. To je meč u kojem se Romero ustao iz nokadauna pokazao prstom Costi u ništa pored sebe i potom njega pogodio za nokdaun. U kojem borilištu na svijetu još možete vidjetI takvo što?!
Ne želim biti toliki geek i imati posebnu rubriku za gameplan godine, ali moram reći da bi adaptacija Stipe Miočića na taktiku Daniela Cormiera nakon nekoliko izgubljenih rundi uz potpunu neutralizaciju Maxa Hollowaya od Alexandera Volkanovskog trebali biti pobjednici.
NOKAUT GODINE: Jorge Masvidal vs Ben Askren
Ne mogu ovo oduzeti Masvidalu, ali moram reći da postoji nokaut u kojem sam više uživao, a to je onaj Douglasa Lime nad Michaelom Venomom Pageom. Čak su i iz istog žanra — dvojica precijenjenih boraca koji se u MMA-u nisu borila protiv najboljih bivaju nokautirani na najočekivaniji način: Askren u pokušaju double leg rušenja, MVP u svom side stance uklizavanju. Nokaut Askrena je ipak uživo bio gotovo astralno iskustvo — osjećaj da svjedočite nečem velikom i dojam da je taj meč bio Masvidalov supermanovski izlazak iz telefonske govornice pretvorili su ovo u jedan od najvećih MMA događaja.
Također najbolji: Kevin Lee vs Gregor Gillespie (RIP), Deontay Wilder vs Luis Ortiz, Alex Pereira vs Ertugrul Bayrak
SUBMISSION GODINE: Jack Hermansson arm-in giljotina
Što sa submissionima? Je li submission gogoplatom u 2019. krivica Tima Wildea ili ekspertiza Brenta Primusa? Vrijedi li triangle choke Paula Craiga nad Kennedyjem Nzechukwuom više zbog toga što je dio Craigove priče u tome da u zadnji čas izvlači poluge i gušenja iz nemogućih situacija? Jesu li svi submissioni na BJJ natjecanjima automatski više vrijedni od onih u MMA-u jer su u konkurenciji koja je oboružana isključivo znanjem kako se od njih obraniti? Ili je situacija obrnuta — u MMA-u trebate nekoga ugušiti pod kišom udaraca?
Na koncu sam se odlučio za Hermanssonovu arm-in giljotinu nad Davidom Branchom. Zašto? Jer je Hermanssonu trebalo 49 sekundi da zadavi borca koji je crni pojas u brazilskom jiu jitsuu pod Renzom Graciejem. Mislim da je argument sasvim OK.
PRIREDBA GODINE: UFC 245
Bilo je zanimljivih manjih priredbi — sve na čemu je nastupao Justin Gaethje samo je po sebi važan event, UFC 242 u Abu Dhabiju imao je dojam veličine i iz kulturno-političkih razloga, BMF situacija imala je određeni šarm, ali samo je UFC 245 donio neke za budućnost ključne odluke: Volkanovski je dekonstruirao jednu od najcjelovitijih MMA taktika u igri pobijedivši Hollowaya, Nunes je pronašla načina i snage pobijediti za nju ordvratno neugodan match up, Kamaru Usman je i dalje najbolji welterweight na svijetu, a Petr Yan bi morao postati šampionom u sljedećih 12 mjeseci.
U kontekstu sportske relevantnosti i zabavnog nasilja — UFC 245 je imao sve.
PROMO GODINE: Habib Nurmagomedov: The Other Guy, Jorge Masvidal: Super-necessary
Iako se o samopromocijskim taktikama u MMA-u priča i piše do iznemoglosti, smatram da je fokus medija otišao u krivom smjeru. Ono što se najviše analizira su izmišljene persone, borilački drugi ego koji funkcionira poput trbuhozborne lutke; što sve Colby Covington i Henry Cejudo mogu reći da učine svoje mečeve prodavanijim i/ili brže dođu do samih velikih mečeva i istovremeno kažu da je sve to samo showbiz kad stvari krenu nizbrdo. Dok se beskrajno lamentira o tome imaju li kečerski promoi mjesta u MMA-u, neki se borci još uvijek drže pametnijeg i lakšeg načina etabliranja hypea. Dvojica su bila nevjerojatno uspješna ove godine.
Masvidal je trebao jednu jedinu izmišljenu riječ nakon što je okrutno nokautirao i potom išaketao Bena Askrena da izazove suzdržano smijuljenje novinara na presici: “Super-necessary”. Jorge je sve ono što Colby promašuje: podržava Donalda Trumpa, ali ne nosi kretensku MAGA kapu jer se doista oblači dobro i ne pokušava osvojiti publiku time što im neprestano objašnjava koliko je bolji od njih.
Nurmagomedov je jedan od najlukavijih boraca na UFC-ovom rosteru. Njegovo osnovno oružje van oktagona, a ponekad i u njemu je da se pretvara glupljim nego što jest. Njegov mutni pogled i intervjue isprekidane surama iz Kur’ana ljudi tumače kao određenu prostodušnost. No, ovo je pozicija koja Habibu daje etičku fluidnost. S jedne strane mu se lakše prašta kad učini nešto apsolutno nemoralno, kao u incidentu s beskućnicima — jer on je samo siroti, neuki Dagestanac koji ne zna bolje — a s druge mu daje platformu da ispaljuje najoštrije, najpreciznije udarce na čitavo biće svojih protivnika (koje ne voli!) i da to prođe gotovo neopaženo.
Ukoliko ste propustili njegovu nedavnu izjavu o borbi Conora McGregora i Donalda Cerronea, tu sam da popravim stvari.
“I think Cerrone lost seven or eight of his last 10 fights — the other guy is going into his fourth year of no victories. It’s like the minor leagues — it doesn’t really matter who wins there.”
Ne propustite činjenicu da je borilačka relevantnost Conora McGregora poništena u apsolutnu nulu u par riječi. Habibova referenca na Conorove najpopularnije izjave govori o tome da Nurmie govori samo onoliko koliko je potrebno. Nekoliko godina nakon što je McGregor obijesno ponižavao svoje kolege s “Who the fook is that guy?!”, Nurmagomedov ga je sveo na “The other guy”.
—
Nakon svih ovih “dragi dnevniče” sranja, volio bih istaknuti nekoliko zanimljivih podataka o tome koliko se MMA u UFC-u mijenja i što nam brojke mogu reći o njegovoj budućnosti.
Ova je godina imala najslabiji postotak borbi završenih prekidom u posljednjem desetljeću: 45 posto u odnosu na prošlogodišnjih 51 posto. Ovo ne treba biti razlog za zabrinutost, jer broj nokauta i submissiona ovisi i o tehničkoj spremi boraca i načinu na koji su međusobno spareni. Drugim riječima — nokauti i submissioni mogu podjednako proizići iz nečije nekompetentnosti koliko iz nečijih tehničkih sposobnosti. Taj je omjer, pak, nemoguće proanalizirati.
Ono što će ljubitelje grapplinga razočarati je o da je iza nas godina s najmanje pokušaja submissiona po borbi od 2005.: 0,51 pokušaj u 2019. u odnosu na 1,43 u 2005. No, zanimljivo je da je u tako malom pokušaju submissiona postavljen rekord u postotku uspjelih submissiona s 31 posto. Statistika o nokautima također govori više od same aktivnosti ili orijentiranosti boraca na udarački aspekt sporta i ovo je možda najzanimljiviji tehnički podatak u godini: u 2019. postavljen je rekord s najvišim postotkom nokauta s distance u desetljeću s nevjerojatnih 69 posto, dok je postotak nokauta iz klinča najniži u desetljeću sa samo 7 posto!
Mogao bih pisati o povratku Conora McGregora, o televizijskim ugovorima i mijenjanju PPV modela, o potencijalno jednoj od najvećih godina u MMA-u i boksu te o borbi čije ime ne želim ni spomenuti da je ne ureknem, ali čini mi se da sam odradio svoje za ovu godinu. Čeka me još pokušaj popravljanja military pressa na 95 kg, pa ako više ne čujete za mene — znate kako je prošlo.
U suprotnom — same time, same place.
