Punchlines

Poslanica fajterskoj naciji A.D. 2020.

Pregled najboljih borbi, nokauta i svega oko čega se vrijedi posvaditi

“Čeka me još pokušaj popravljanja military pressa na 95 kg, pa ako više ne čujete za mene — znate kako je prošlo. U suprotnom — same time, same place.”
(Punchlines: Poslanica fajterskoj naciji A.D. 2019., 30.12. 2019.)

Isto vrijeme, isto mjesto sam pogodio. Military press nisam, ali sam svoju težinu popravio na 95 kilograma. Možda bih popravio i potisak, ali sam tijekom karantene imao jedva 70-ak kilograma utega na raspolaganju.

Iskreno, nemam jaku želju ulaziti u rekapitulaciju godine iz pandemijske perspektive. Na bezbroj političkih (zdravstvo u takozvanom neoliberalnom kapitalizmu, etička pitanja oko farmaceutskog trgovanja itd.) i socio-psihičkih (globalno smanjenje kapaciteta za empatiju) problema na koje je cijela priča ukazala, svijet je odlučio reagirati, najbanalnije rečeno, pojačanjem crta razgraničenja između nekih nas i nekih njih. Čak je i humor, najnapredniji mehanizam obrane koji bi trebao služiti tome da se teške situacije i gubici prihvate i prorade u nešto s čim se može živjeti, pretvoren u trajnu prokrastinaciju suočavanja s neugodnim sadržajima i zaklanjanje pogleda od problema drugih.

Ono što ne mogu izbjeći je činjenica da neke od kategorija koje uglavnom pripadaju ovakvim zabavnim godišnjim listama uopće ne mogu formirati. UFC je bio vjerojatno najaktivnija sportska organizacija u 2020. Svoju je korporativnu pohlepu u nedavno objavljenom goebbelsovskom propagandnom videu pokušao pretvoriti u brigu za ekonomsko stanje svojih zaposlenika, iako je njihovo ekonomsko stanje i izvan pandemije ugroženo upravo robovlasničkim ugovorima koje im kompanija nudi i činjenicom da uopće nemaju status ili benefite zaposlenika. Veliki broj hrvačkih i grappling turnira bio je otkazan, a kickboks je u svim svojim inkarnacijama u krizi koja je toliko velika da je teško procijeniti koji i koliki dio štete je prouzoročila sama pandemija.

U šampionskoj borbi ne samo lako pobijediti, nego i bilijarski odabrati način završetka nešto je što će s godinama samo uvećavati legendu o Habibu

Kaos je, s jedne strane, proizveo nekoliko neočekivanih situacija poput naglog oporavka muha kategorije u UFC-u, a neki ranije zakazani veliki događaji su se provukli između pandemijskih valova poput meča Fury vs Wilder II. Tobože objektivne godišnje liste su ionako logički teško obranjiv koncept, ali ove godine je posebno teško uspoređivati zasluge i uspjehe boraca i organizacija.

Borac godine: Deiveson Figueiredo

Frizer i sushi majstor iz sela Soure na malom otoku na rijeci Amazoni jedan je od fajterskih heroja 2020. s čak dva pojavljivanja u Punchlines kolumni od sveukupno tri teksta o borcima muha kategorije u četiri godine postojanja kolumne. Deus de Guerra — odnosno Figgy, kako mi ga je draže oslovljavati — uspio je unijeti u MMA muha kategoriju nešto od žestine i udaračke snage svojih težinskih kolega iz boksa poput Oscara Valdeza, Erica Moralesa i Mannyja Pacquiaa. Figgy se borio četiri puta u 2020. godini, s jednim nokautom (Joe Benavidez), dva submissiona (Benavidez, Alex Perez) i jednim sjajnim mečom protiv Brandona Morena.

Iako statistika sugerira da se radi o vrhunskom grappleru (što nije netočno), svi ovi ishodi ovisili su o čudesno čvrstim udarcima čija tehnika izvođenja nije puno bolja od kolega iz, tradicionalno, tehnički najslabije MMA divizije — one najteže. Iako ima brzinu i eksplozivnost svojih kolega, Figueiredo često izgleda kao verzija Francisa Ngannoua iz nepostojećeg filma Draga, smanjio sam teškaše.

Borkinja godine: Zhang Weili

Ovo je jedna od kategorija na listi koju sam mogao i preskočiti. Teško mi je reći tko je najbolja borkinja u bilo kojem trenutku kada su tri od četiri šampionke u polu-fiktivnim divizijama (muha, bantam i pero) s potpuno-fiktivnim izazivačicama. Usporediti koliko je Amanda Nunes u svojoj diviziji bolja od Valentine Ševčenko u njezinoj značilo bi postaviti jasne parametre snage njihovih izazivačica, a pero kategorija, primjerice, nema ni rang listu.

Zhang Weili je, srećom u ‘onoj dobroj’ ženskoj diviziji — strawweight. U ovom smislu moguće ju je usporediti s Figueireidom, jer se čini da je također unijela dodatnu opasnost u diviziju koja se uglavnom smatra tehničkom, ponajviše zbog višegodišnje (tehničke) dominacije Joanne Jedrzejczyk. Upravo njihov meč bio je jedan od najboljih u ovoj godini i na osnovu toga mogu Weili proglasiti najboljom, iako više u kontekstu divizijske MVP-ice. Meč je, osim krvarenja i maksiofacijalnih deformacija, bio zanimljiv i po rijetkom fenomenu borbe u kojoj dvije borkinje oprečnih stilova nekako nadiđu pojedinačna ograničenja i kao da stvore nekakvu stilsku sintezu koja postaje neovisni treći stil.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Borba godine: Jose Zepeda vs Ivan Barančik

Borba godine (dramski uzbudljiva tuča) što, često ponavljam, ne mora biti i meč godine (borba tijekom koje borci, na primjer, nadilaze svoje stilske nedostatke ili izuzetno inteligentno reagiraju na protivnika) mnogima je ovaj put promakla. Boksači Jose Zapeda i Ivan Barančik ponudili su ponešto iz obje definicije, ali će borba ostati zapamćena po broju nokdauna i nasilju koje je bilo na razini borbi iz trilogije Gatti vs Ward. Ovo je tuča koju je, kao i, recimo, filmove Predator ili Hard Boiled, nemoguće pretjerano nahvaliti; jedva čekate da čujete za nekoga tko ih nije gledao kako bi barem jednom sa sigurnošću mogli reći — tom sam čovjeku popravio život.

MMA je ponudio neke nevjerojatne borbe poput Figueiredo vs Moreno, Hooker vs Poirier ili Weili vs Jedrzejczyk, ali Zapeda i Barančik su točka spajanja najzadrtijih, usputnih i totalnih nevjernika u sportsku borbu.

Podvig godine: Tyson Fury vs Deontay Wilder

Tyson Fury je nekako… Poseban. Znam da se od kolumnista očekuje da pokuša racionalizirati naizgled nadnaravne ili magične moći sportaša, ali Fury se nekako opire svođenju na puki zbroj pojedinačnih osobina. Siguran sam da je velikim dijelom trgovac karizmom i da je kečerska granica borilačke fantazme i ljudske stvarnosti izgubljena i u njemu samom, ali između pokušaja samoubojstava, pronalaska Krista spasitelja, debljanja do gotovo 190 kilograma, navlačenja i skidanja s dopa i alkohola, Fury je skupio najbolji teškaški portfelj današnjice pobijedivši najboljeg boksača prethodne generacije Vladimira Klička i najjačeg udarača svoje generacije Deontaya Wildera.

To nije, naravno, cijela priča — Fury je nadboksao Klička i nokautirao Wildera.

Kao što je slučaj sa svim ljudima čija je društvena ličnost dodatno odvojena kao alter ego koji je i agent u odnosima s javnošću, postoji dojam da iza fasade impulzivnosti postoji nekakav karijerni abakus koji funkcionira. Wildera je dočekao otkazavši suradnju treneru s kojim je napravio sve do tada, u meč ušao prilično težak i s najavama da će napasti i nokautirati Wildera. Fury se po svemu čini kao boksač prošlih vremena, a pritom mislim na davno prošla vremena — na boksače s početka 20. stoljeća koji su u jednakom omjeru bili cirkuski snagatori, vodviljski zabavljači, narodni šamani i borci čija je tehnika postajala predmetom boksačke znanosti za (čini se) uvijek. Postati Tyson s boljim rezimeom od Tysona postala je realna opcija i ne znam što može biti više fjurijevski od toga.

Covid šampion: Kevin Holland/Hamzat Čimajev

Trailblazer Holland je točno borac kakvog UFC voli. U situaciji je da mora prihvaćati sve borbe koje mu se ponude, ne traži puno novca i, barem se tako čini, ne uzima k srcu hirovite stavove direktora. Dakle, biti lajavac koji ne laje na gazdu. Sve ovo bi se moglo vrlo brzo promijeniti, jer bi Holland uskoro mogao ući u vrh liste izazivača. Ono što američki mediji često nazivaju Pepeljuginom karijernom pričom u Hollandovu je slučaju više nego opravdano. Radi se, uostalom, o borcu koji je propustio posljednju službenu priliku za ulazak u UFC — Dana White Contender Series, program koncipiran kao druga šansa onih koji su prvu propustili ili je nikada nisu dobili.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

Tijekom 2020. borio se pet puta i pobijedio u svih pet mečeva, od kojih je do jedne pobjede došao ozlijedivši vrat protivnika body slamom, a do zadnje nokautom s guzice. Cijela godina se na trenutke činila kao neki Red Bullov adrenalinski izazov, paralelna liga koja nagrađuje one mlađe (i siromašnije) koji će riskirati najviše za najmanje novca. Moglo bi se reći da Holland prvo mjesto u ovoj ligi dijeli s Hamzatom Čimajevom, koji je s dvije borbe manje u 2020. profitirao više i već se bori s Leonom Edwardsom, a koji se pak i sam trebao boriti za titulu prije najmanje godinu i pol, ali to je neka druga priča. Dakle, od debija do prvog izazivača u tri borbe: file under 2020.

Nokaut godine: Joaquin Buckley/Aleksandar Povjetkin

Joaquin New Mansa Buckley je još jedan od boraca koji je pokušao izvući najbolje iz najgoreg tijekom godine, ali je naišao na Hollanda i bio nokautiran. No, nitko ove godine nije bio nokautiran kao Buckleyjev protivnik s priredbe Moraes vs Sandhagen, Impa Kasanganay.

Obično nisam sklon najboljim nokautima proglašavati one proizišle iz poteza koje netko pokuša, eto, tako, pa oni, nekako tako, uspiju. S druge strane je možda glupo previše razmišljati o tome što je planirano i u kojem postotku može/mora biti uspješno da bi se proglasilo ‘validno’ impresivnim. Neke stvari jednostavno izgledaju nevjerojatno i dio su magije borilačkih sportova. Činjenica da živimo u vrijeme kad u ringu/oktagonu možemo vidjeti stvari koje u našem djetinjstvu nisu mogli ni junaci video igara uistinu me veseli.

Animated GIF - Find & Share on GIPHY

S druge strane, nokaut koji je nad Dilianom Whyteom izveo Aleksandar Povjetkin je sušta suprotnost Buckleyjevom — milijun puta testiran, stotinu puta učinkovit. Samo je ovaj put bio posebno učinkovit, ne samo zbog efekta aperkata, nego i zbog činjenice da je Povjetkin bio na putu ka porazu. Ustati se iz dva nokdauna, pa jednim udarcem ohladiti protivnika na ovakav način je kondenzacija svega lijepog u boksu. Usporeni snimak ovog udarca je i inspirativan i demoralizirajući — ako ikada čujete da možete sve, ako to doista želite, pokažite tom life coachu ovaj snimak i pitajte: kako?

Submission godine: Habib Nurmagomedov (triangl)/Charles Oliveira (giljotina)

Znam da je bilo neobičnijih submissiona (kneebar Ariane Lipski, jumping triangl Jimmyja Flicka itd.), ali odlučio sam se za dva koji su više potvrda izvrsnosti koju će biti teško doseći ili, možda manje pretenciozno, koji su novi šampionski standard za sljedeće generacije.

Svoje možda zadnje gušenje u UFC-u Habib Nurmagomedov je izveo nad Justinom Gaethjeom koji mu je, na papiru trebao biti najteži šampionski izazov. Samo gušenje nije osobito impresivno koliko niz tranzicija i izmjena pozicija napada koji su mu prethodili. Habibova zadnja pobjeda u UFC-u je preslika njegovog grapplerskog stila i stila vladanja divizijom. Da je parterska borba puno više od pojedinačne akcije napada ili obrambenog poteza je u BJJ ili hrvačkim turnirima jasna stvar, ali u MMA-u je to ono što čini razliku između odličnih i gotovo nepobjedivih. (Slična stvar je i u udaračkim disciplinama u kojima najbolji operiraju u nerazdvojivoj ofenzivno-defenzivnoj fuziji, a ne pojedinačnim akcijama.) U šampionskoj borbi ne samo lako pobijediti, nego i bilijarski odabrati način završetka nešto je što će s godinama samo uvećavati legendu o Habibu.

S druge strane je borac koji je s puno manje pažnje došao do brojke od 14 submissiona u UFC-u u dvije možda najjače kategorije u MMA-u. Charles Oliveira je borac s najviše submissiona u povijesti, a ja njegovim današnjim spominjanjem želim ukazati na činjenicu da ih ima tri više od, recimo, Demiana Maije, četiri od Roycea Gracieja i šest više od prvih sljedećih konkurenata (Nate Diaz, Jim Miller, Frank Mir).

Toliko od Punchlinesa za 2020., predah će biti kratak i nervozan — UFC će započeti sljedeću godinu s nekoliko važnih i velikih borbi kako za najzadrtije (Holloway vs Kattar) tako i za usputne (Poirier vs McGregor) fanove unutar sedam dana. Nekoliko zvijezda će potencijalno promijeniti divizije (Israel Adesanya, Jon Jones), netko će postati Habib mjesto Habiba, dok bi se tiha renesansa mogla uvući u lakotešku i tešku kategoriju, barem što se tiče kvalitete izazivača. Boks će nas vjerojatno samo dodatno frustrirati autosabotažom u dogovaranju borbi koje svi žele vidjeti poput Crawford vs Spence ili Fury vs Joshua, ali nema se smisla ne nadati, makar i potajno.

Podržite 100. izdanje Punchlines podcasta i pijte samo dobra vina.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.