Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Poslanica fajterskoj naciji, AD 2018

Pregled najboljih borbi, nokauta i svega oko čega se vrijedi posvađati

Ah, 2018., zamalo si nas ubila sve. Kao i prošla. Kao i sljedeća. Internet memeovi o lošim godinama postali su dosadni i loši kao i one same. Pokušat ću se fokusirati na uzbudljive stvari. Sigurno se nešto pozitivno događa u svijetu izvan borilačkih sportova, hamburgera, japanskih viskija i opskurnih black metal majica limitirane naklade.

Idem baš vidjeti.

OK, odmah na početku godine smo imali potpunu pomrčinu mjeseca koja se zove Supermjesec — ne sjećam se događaja, ali zvuči kul, iako ne kul kao Total Eclipse of the Heart. Što još? Kineski su znanstvenici klonirali majmune koji se zovu Zhang Zhang i Hua Hua. Također prilično kul, iako mi se čini da majmunima, koji ionako nemaju prirodnih predatora, ne treba pomoć u revoluciji koja će nas porobiti u Planet majmuna pretvarajući filmski klasik iz 1968. u dokumentarac. SpaceX je izveo prvi uspješan let, što me samo po sebi nije impresioniralo kao činjenica da su svoju najveću raketu nazvali Falcon Heavy. Da je takvo ime sebi dao nepismeni brazilski MMA borac s klizišta kakve favele zbijali bi šale na njegov račun, ali Elon Musk je OK valjda. Ne zvuči pretenciozno na razini predadolescenta ili nešto takvo.

Hm, stvari nakon toga čini se polako kreću nizbrdo. Uginuo je i posljednji mužjak bijelog nosoroga, čime je ova podvrsta i službeno izumrla. Avion Saratov Airlinesa srušio se u Moskvi — 71 mrtvih. Iran Aseman Airlines zabio se u Zagros — 65 mrtvih. Let BS211 srušio se u Nepalu — 51 mrtvih. Vojni avion Air Force Ilyushin Il-76 srušio se na naselje u gradu Alžiru — 257 mrtvih. Pucnjava u srednjoj školi Marjory Stoneman Douglas u Floridi — 17 mrtvih. Požar u shopping centru u Kemerovu — 64 mrtvih. Požar u policijskoj postaji u Valenciji u Venezueli — 78 mrtvih. Sudar autobusa u kojem je bio dječiji hokejaški tim Humboldt Broncos s kamionetom — 16 mrtvih. Erupcija vulkana u Gvatemali — 109 mrtvih.

Vjenčanje princa Harryja i Meghan Markle — 1.9 milijardi gledatelja.

Sve ovo do polovice svibnja?!

Dajte mi idiotske rasprave na Twitteru o pikogramima turinabola u urinu Jona Jonesa samo da ne čitam dalje o 2018. Ostavite me u mom balonu iluzija da su MMA i japansko profesionalno hrvanje jedine važne stvari na ovom planetu.

Stvarni fizički obračun ljudi koji takav obračun umiju uzdići na razinu umjetnosti nije samo čudniji od fikcije, nego i bolji

Teško je komentirati godinu u profesionalnim borilačkim sportovima koja danas i službeno završava bez da govorimo o budućnosti. U kontekstu MMA-a 2018. godina je dramatičnom gestom podcrtala dva velika problema koja traže instant rješenja u trenutku kad su i eksperti i poluzajebanti poput mene na najdaljoj točki od bilo kakvog konsenzusa ili plana. Ne govorim o konceptu liste izazivača, bookingu, promocijskim taktikama ili tobože novostečenoj cirkuskoj kvaliteti sporta koji je doslovno nastao iz cirkusa. Govorim o problemu skidanja kila, odnosno težinskih kategorija i anti-dopinškom sustavu.

Oba problema počivaju u jednakoj mjeri na problemu natjecateljske psihologije koja nalaže da se po cijenu života ili karijere pokuša ostvariti najmanja moguća čestica prednosti nad protivnikom. Takvu je ambiciju, povijesno gledano, gotovo nemoguće ukrotiti, pa iz toga proizlaze i rješenja koja se sve manje čine znanstveno opravdanima, a sve više slijepim razbijanjem pinjate pune papirića s idejama svih zaposlenih u atletskim komisijama i borilačkim ligama. Kad vaganja i USADA-ini testovi nakon borbi postanu jednako medijski praćeni kao i same borbe vrijeme je za promjenu. Godina pred nama vjerojatno ih neće donijeti, ali bi dugogodišnji hod po žici iznad ozbiljne tragedije mogao rezultirati nečim što bi moglo ići na popis s početka ovog teksta.

Prosječan ljubitelj boksa međutim na probleme MMA-a gleda kao što ratni veteran u invalidskim kolicima i s metalnim pločicama u čelu gleda regruta koji na Instagramu objavljuje slike s američkom zastavom vezanom oko čela ispred garaže prije polaska u Afganistan. Boks je trom, star, razjedinjen i korumpiran no kao i MMA uspijeva sirovim talentom mladih boksača i češće pukom srećom ostati na vidiku mainstream publike. Vjerujem da je u fokusu interesa te publike rasplet sage Wilder-Fury-Joshua, ali ne dopustite da vam promakne jedini boksački narativ koji je u smislu talenta i njihovog međusobnog odnosa na razini prizefighterskih dana ponosa i slave — onaj u welterweight kategoriji.

Keith Thurman, Shawn Porter, Danny Garcia, Errol Spence Jr. i Mikey Garcia najuzbudljiviji su kvintet nevjerojatnih boksača koji dijeli težinsku kategoriju u dugo, doista dugo vremena, a postoji i realna mogućnost da će se sva petorica boriti u 2019. godini. Bit će vam žao jednog dana čitati enciklopediju boksa i pitati se zašto ne znate za nešto što vam se događalo pred nosom.

Bila je ovo i godina u kojoj su streaming servisi konačno odlučili odigrati all-in na sportske događaje i 2019. će pokazati isplativost trenutno bizarnih financijskih projekcija platformi poput DAZN-a, koji mojom laičkom matematikom ne bi mogao isplatiti ni samog Saula Canela Alvareza i njegovih 365 milijuna dolara za 11 mečeva. No, dobra vijest je da se stotine sitnih i krupnijih boksačkih promocija ujedinjuju pod krovnim streaming platformama, kad već nisu mogli ljudskim dogovorom. UFC-ov prelazak na ESPN+ jednako je obećavajuć potez — ovaj je medijski magnat sinonim sportskog programa i, za razliku od Foxa, dostupan u svakom sportskom baru, hotelskoj sobi i čekaonicama za tehnički pregled automobila. UFC-ove Fight Night priredbe tako će biti prikazane puno većem broju usputnih fanova i novim demografskim skupinama. Loša vijest za publiku i pogotovo medije činjenica je da UFC ne želi odustati ni od suludo dugog formata tih evenata, niti od njihove učestalosti koju ne bi mogli pokriti ni puno većim monopolom na MMA talente širom svijeta.

A neki veliki talenti su ih napustili i otišli baš u svijet. Singapurski ONE Championship potpisao je ugovore s najvećim MMA umjetnikom Demetriousom Johnsonom i lightweight šakačem Eddiejem Alvarezom koji će putem dovoljno-lude-da-bi-uspjela besplatne aplikacije biti na raspolaganju većem broju ljudi nego li UFC.

Ovo je i prva godina nakon kupovine Strikeforcea da UFC, makar i samo službeno, ima konkurenciju. Po prvi put u dugo vremena možemo diskutirati o tome da UFC možda nema ugovor s nekim najboljim borcem određene težinske kategorije.

Ova je godina, slično prošloj pokazala da se količina talenta ne zbraja u prodaju PPV-ova. Nikada nismo imali toliko tehnički odličnih boraca na tako slabo gledanim priredbama. Najbolji od njih, poput Roberta Whittakera, TJ Dillashawa ili Maxa Hollowaya, prodaju jedva 300.000 PPV-ova, a gledateljima NFL-a, NBA-a ili čak boksa su potpuni stranci. Što god mislili o boksačkim i MMA eventima koji su očigledno osmišljeni kao neka vrsta mlitavo kontroliranog kaosa oni u konačnici doprinose popularizaciji sporta. Svi koji su željeli vidjeti kako će Nurmagomedov smlaviti McGregora imali su priliku i vidjeti svu tehničku raskoš i prekrasno nasilje koje su u co-main eventu pokazali Tony Ferguson i Anthony Pettis.

Kojem god klanu pripadali, znajte da je UFC ove godine više nego išta drugo isplatio Habibov skok na glavu Dillona Dennisa. I ne zaboravite kako će MMA kao sport postojati onoliko dugo koliko ga je masa ljudi koji sport prate zbog spektakla spremna platiti gledati. I za ovo, dakako postoji granica, ali dok god u kavezu ne gledamo youtubere, proglasimo integritet sporta sigurnim.

Tradicionalno manje komercijalni ili velikim dijelom amaterski borilački sportovi su međutim imali važnu godinu ili nekoliko njih koje su kulminirale u ovoj. Imena prvaka hrvanja slobodnim stilom i u manjoj mjeri grčko-rimskim po prvi put su u dugo vremena ušla u mainstream. Ljudi pričaju o Kyleu Snyderu, Jordanu Burroughsu, Abdulrashidu Sadulaevu i Kyleu Dakeu, koji je osvojio zlato na Svjetskom prvenstvu bez izgubljenog boda kao o atletskim Übermenschima, LeBronovima i J.J. Wattima hrvanja. Priredbe visoke produkcijske kvalitete ili strateški genijalno promovirane s obzirom na budžet, poput dobrotvorne Beat the Streets u Seaport Districtu, trebale bi postati nacrt koji bi hrvanje trebalo pratiti.

No-gi grappling i BJJ u kontinuiranom su rastu popularnosti unatoč netelevizičnom karakteru sporta čija će osnovna ciljna skupina zauvijek ostati samo ljudi koji se tim sportom bave rekreativno ili profesionalno. Vaš direktor financija teško će skužiti ljepotu omoplate ako može gledati vitlanje Deontaya Wildera, i to će se teško promijeniti. Međutim organizatori turnira pametno su uočili da je broj praktikanata u borilačkom sportu koji je možda najotvoreniji i reklo bi se nekako najpozitivniji za rekreativce sa snažnim osjećajem pripadnosti zajednici dovoljno velik da turniri poput Quinteta i Polarisa mogu stvoriti privlačan polu-sektaški hajp. Migracija sportova na streaming servise odgovara formatima džijerskih turnira kao i njihovim ciljnim skupinama. Kad bi ovakvi eventi skupa s velikim službenim natjecanjima u brazilskom jiu jitsu u idućih 10 godina nekako satrali taj tumor na fitnessu ispraznog duhovnog diskursa koji se zove Crossfit, svijet bi bio malo bolje mjesto.

Nitko se međutim nije tako loše proveo u 2018. kao promotori kickboksačkih i muay thai evenata. Kicking game je postao sve samo ne alive and kicking. Slavni dani K-1 promocije ne samo da su daleke uspomene — legendarnih se mečeva i njihovih zvijezda mlađa publika ni ne sjeća. Razlog ovome je kompleksniji nego što se čini. S jedne strane američka boksačka publika, čiji veliki dio čini crna i latino populacija, nikada nije prihvatila šutiranje u ringu, dok fanovi MMA-a to vide kao jedan od segmenata “prave” borbe. S druge strane do muay thai i kickboksačkih borbi na bilo kojem kontinentu teško je doći čak i kad želite ispeglati karticu za nekakav stream. Glory je godinama projekt u koji se najviše ulagalo, ali PPV-ovi kao i televizijski prijenosi u Americi su spektakularno propadali u plamenu investitorskih čekova. Europski eventi izgledaju kao okupljanje lokalnih mafijaša prebačenih iz zlatnog separea na bugarskim narodnjacima u kristalne dvorane hotela s tri i pol zvjezdice. U ovom trenutku se kickboxing/muay thai mečevi u kavezu po hibridnim pravilima u ONE Championshipu čine najpristupačnijima i najzanimljivijima. Njihov featherweight turnir najavljen za 2019. mogao bi biti spektakl u stojci kakav nismo vidjeli od legendarnih K-1 MAX turnira.

Da ovaj pregled ne završim u ovom defetističkom raspoloženju, evo nekoliko stvari zbog kojih se isplatilo biti fanom legalnog nasilja u 2018.

MEČ GODINE: Robert Whittaker vs Yoel Romero 2

Morao sam promijeniti ime ove kategorije, jer Whittaker vs Romero 2 vjerojatno nije borba godine, ali je možda najbolji MMA meč koji smo gledali u tehničkom i strateškom smislu. Jedina mana ovog dvoboja je činjenica da vjerojatno nikada nećemo gledati trilogiju. Boksački ekvivalent ovog je drugi meč Alvareza i Golovkina — spektakl sukoba stilova i boksačkih filozofija koji kao da je transportiran kroz vrijeme iz 1950-ih. Ukoliko ste više zainteresirani za igre krvi, ne tražite dalje od MMA borbe Justina Gaethjea protiv Dustina Poiriera ili boksački masakr Miguela Berchelta nad Miguelom Romanom. Moj osobni favorit je ipak kratki tehnički Blitzkrieg Shanea Burgosa i Calvina Kattara, no ovakve borbe su odličan podsjetnik zašto forsirati klince na treniranje borilačkih sportova i istovremeno im zabraniti pokušaj odlaska u profesionalce.

BORAC GODINE: Daniel Cormier

U godini tijekom koje se u MMA-u vrlo malo boraca borilo tri puta, najjači ujak na svijetu učinio je najviše. Jedna rutinska obrana titule u light-heavyweightu, nokaut najuspješnijeg UFC teškaša i rutinska obrana heavyweight titule ovog legitimnog champ-champa. Znate da sam subjektivan kada je DC u pitanju, ne samo zbog kombiniranja polo majica, duboko utrpanih u hlače, sa zlatnim lančićem ili činjenice da je, kao i ja, pogoršao ozljedu leđa kihanjem, već i zbog toga što je zaista jedan od najboljih MMA boraca našeg vremena, uzorna poštenjačina i iskren zaljubljenik u sport.

Borci koji bi s jednakim pravom mogli nositi ovu Punchlines titulu su i boksač Oleksandr Usyk koji je u svoja tri meča ove godine satrao cruiserweight konkurenciju u ništavilo, hrvač Abdulrashid Sadulaev koji je isto učinio na Svjetskom prvenstvu u Budimpešti protiv čak i jače konkurencije, uključujući i najjačeg među njima te Gordon Ryan — 23-godišnji grapplerski wunderkind koji je u istoj godini submissionima završio sve protivnike na IBJJF Pan Nogi u svojoj i apsolutnoj kategoriji, iznervirao Roberta Abreua u diskvalifikaciju i udavio Josha Barnetta i Craiga Jonesa u istom danu. Neću se osjećati dobro ne spomenem li i Anthonyja Smitha koji se neslomljivim duhom u neslomljivom tijelu doveo od pozicije undercard šakača do prvog izazivača u godinu dana.

BORKINJA GODINE: Amanda Nunes

Nema se što na ovu temu mnogo za reći, a još manje diskutirati. Nakon Demetriousa Johnsona najmanje, najgore i uglavnom potpuno pogrešno promoviran šampion u UFC-u Amanda Nunes u dvoboju je desnih overhanda i lijevih krošea dobila bitku protiv najstrašnijeg čudovišta ženskog MMA-a Justino Cyborg, čime je gotovo službeno možemo krštenjem kakvim srednjovjekovnim buzdovanom proglasiti i najvećom borkinjom svih vremena.

NOKAUT GODINE: Yair Rodriguez vs Chan Sung Jung (something elbow)

Ovaj je walk-off KO u zadnjoj sekundi ionako suludog meča potezom koji nema imena u stanju učiniti da zaboravimo sva sranja koja nam je UFC tijekom godine servirao na hrđavom zatvorskom pladnju. Druga dva kandidata pripadaju Dillianu Whyteu protiv Derecka Chisore i Lucasa Brownea samo na osnovu njihovog prolaska do pola tunela prema svjetlosti i ponovnom povratku među žive. Justin Gaethje koji je isfeintao dužeg Jamesa Vicka do ograde i potom zamijenio njegovu glavu svojom desnom šakom također je uspomena kojoj se rado vraćam u teškim trenucima.

Nokaut Lukea Rockholda iz ruku Yoela Romera dodao bih na popis samo zato jer je dokaz koliko je boksanje u kavezu čudna biljka — nokautirat će vas eksplozivni hrvač lijevim direktom uz set up koji se sastoji od dva najgore izvedena jaba od strane profesionalca koja ste ikada vidjeli. Nagrada za tehnički najljepši combo u stojci ide Calvinu Kattaru protiv Shanea Burgosa za prelijepi dugi zadnji direkt, korak unatrag i desni aperkat prema posrnulom Burgosu. What a wonderful world, reklo bi se.

SUBMISSION GODINE: Gordon Ryan vs Josh Barnett (triangle choke)

Moj izbor submissiona godine je prilično seljački i lokalnim grapplerima se zjenice rotiraju kao voćke na kockarskim aparatima na ovo, ali ne mogu protiv svog naivnog šoka da je velikog i doslovno velikog Josha Barnetta, kojem je još tamo 2014. na Metamorisu prvi put u karijeri tapkao Dean Lister, porazio Gordon Ryan. I to trianglom! Rukovao sam se s Barnettom, zagrlili se kao muškarci, potapšao ga po leđima, vidio mu vrat i čeljust — ne želim potegnuti argument čime se hrane borci Johna Danahera da Warmaster tapka na triangle choke, ali ja bih toga.

D’Arce choke, inače meni omiljeni submission, Richieja Martineza na Kazushiju Sakurabi na istoj priredbi iz sličnih razloga je nešto što bih dodao na popis. Od submissiona u oktagonu, kojih je doista sve manje, triangle armbar Anthonyja Pettisa protiv Michaela Chiese je bio ljepotica. Kandidat za bizarni submission, za koji ove godine više doista ne možemo kandidirati Olenikove submissione ezekiel chokeom, čak ni s leđa, jest omoplata Adama Wieczoreka nad olimpijskim hrvačem Arjanom Bhullarom.

IZNENAĐENJE GODINE: “Snyderlaev II”

Pretpostavljam da će ovaj paragraf pročitati samo oni zaintrigirani kretenskim naslovom ovog meča jer hrvači već znaju o čemu je riječ i ovaj ih nastavak ljepše ali dosadnije nazvanog Match of the Century sa Svjetskog hrvačkog prvenstva u Parizu iz 2017. ili užasno nervira ili veseli. Njegovi učesnici su do tog trenutka nikad poražen tušem američki hrvač Kyle Snyder, olimpijski i dvostruki svjetski prvak slobodnim stilom do 97 kilograma i Abdulrashid Sadulaev, olimpijski i dvostruki svjetski prvak do 86 kilograma. Njihov prvi susret u kategoriji do 97 kilograma — spomenuti Meč stoljeća Snyder je dobio na bodove 6-5 u prekrasnom tehničkom i snagatorskom dvoboju čije su analize preplavile internet.

Bivši ruski hrvački trener Magomed Guseinov upozoravao je da Sadulaev u Parizu nije bio spreman za borbu u 11 kilograma težoj kategoriji, ali da ovoga puta Snyder neće osvojiti niti bod protiv Ruskog tenka. Priča je odbačena kao arhetipsko Ivan Drago plašenje protivnika, ali kada je Sadulaev zakucao Snyderove plećke u strunjače u Budimpešti za 72 sekunde američke su grapplerske i hrvačke web stranice i forumi utihnule u nevjerici. Naravno da Sadulaev nije toliko bolji od Snydera u ovom trenutku, ali Dagestanci zasad imaju pravo tvrditi suprotno.

Malo me na koncu oraspoložilo podsjećanje na neke lijepe i uzbudljive trenutke koje smo uz borilačke sportove doživjeli u 2018. Ako bih morao birati između opcija da posao cvate, a borci su na tehničkoj razini od prije 10 godina ili ovoliko talenata u kompanijama bez ikakve empatije prema ljudima koji doslovno krvare za njih, morao bih odabrati ovu drugu opciju. Pogotovo jer su MMA borci svojim inertnim ili oportunističkim stavom prema osnivanju sindikata zapravo izgubili pravo na empatiju.

Ja sam, recimo, ove godine gotovo u potpunosti prestao gledati filmove i serije. Stvarni fizički obračun ljudi koji takav obračun umiju uzdići na razinu umjetnosti nije samo čudniji od fikcije, nego i bolji. Pretpostavljam da je gledanje incesta na HBO-u okej, ali jeste li vidjeli kako se romski boksački kralj ustao iz nokdauna najjačem udaraču današnjice godinu dana nakon što se pokušao ubiti?