Punchlines

Poslanica MMA naciji, A. D. 2017

Polugama vadimo optimizam iz jedne od najgorih MMA godina

Napisat ću nešto zbog čega će više ljudi odustati od kolumne nego da sam rekao: “Svi i njihove majke su na steroidima” ili “Miočić je bolji od CroCopa“. Ja, naime, obožavam novogodišnje odluke. Podržavam sve vas koji ste ih pažljivo zabilježili ovih dana makar ste to isti vi koji ste to učinili i prošle godine pa do 10.1. zaboravili gdje se vaše neprocjenjivo Novo Ja nalazi jer ste ga slučajno bacili s prvim računom za plin, Svetim Nikolom od kartona i letkom iz Lidla za popust na petarde.

Ja sam se, na primjer, prošle godine odlučio vratiti na 85 kilograma, proveo cijelu godinu s preko 100 i onda u posljednja dva mjeseca 2017. zgazio 18 kilograma i ušao u 2018. ispunjenog obećanja i zadovoljan svojim izgledom. Nije da izgledam fantastično, ali dosta bolje od recimo Kelvina Gasteluma na dan borbe. Iako, sad kad razmislim, vjerojatno sam i prije izgledao bolje od njega.

Novogodišnje odluke i ciljeve treba ipak znati postaviti na pravi način. Zadajte si teške, ali ostvarive ciljeve, potom ih razbijte na više manjih i na koncu isplanirajte tempo kojim ćete ih rješavati. Nemojte biti bahati, nemojte se precijeniti i nemojte postati apatični kada stvari ne idu onako kako ste zamislili. Pokušajte se ne uspoređivati s drugima.

Sve ovo reći će vam svaki drugi youtuber, bilo da se radi o djevojci koja se inače bavi testiranjem novih Starbucks okusa i jesu li bojom komplementarni s vašim highlighterom i puderom ili alfa i omega marincu koji se upravo vratio iz Afganistana s novim ožiljkom preko oka koji mu super ide s Death Before Dishonor tetovažom. Istina je da bi se i jedni i drugi trebali baviti onim za što su obučeni, jer su rješenja koja nude odveć generalizirana, obojena osobnim projekcijama i bave se samo simptomima ljudskih manjkavosti ili čak ozbiljnije psihopatologije što može biti i neučinkovito, a često i štetno.

Ali teško je procijeniti svoje granice; svi mislimo da imamo nešto za reći svijetu pa tako i ja, evo, upadam u filozofske paradigme u kojima ne znam plivati. Ne mogu pak reći da nije zabavno.

Za ovu godinu pripremio sam, a ovo je živa istina, ogromnu ploču kao iz detektivskih ureda na kojima su hrpe slika glavešina narko kartela i na nju zakucao slike koje će me inspirirati da radim više, bolje, pametnije. Jedna od prvih slika je fotografija Banea iz Nolanova Dark Knight Rises. On nije tu zbog maske, kaputa i Hardyjeve fantastične dikcije, nego kao podsjetnik na jedan od mojih najdražih filmskih citata kojeg koristim u svakoj prilici: “Peace has cost you your strength. Victory has defeated you!

Naoružan novogodišnjim optimizmom koji nitko sa mnom ne dijeli, odlučio sam se tako donijeti novogodišnje odluke u ime UFC-a kao poklon i zalog da se 2017. ne ponovi. Zapravo je sve što ste upravo pročitali ono o čemu bi UFC-ovi ljudi trebali ovih dana razmišljati.

Prije svega, ne budite bahati – financijska i sportska pobjeda koja je bila godina 2016. porazila vas je u 2017. Preporučam da na zid zakucate sliku Banea kako bi vas podsjetio da su pobjede kratkotrajni osjećaji zadovoljstva koje trebate investirati u novi rat.

Nadalje, nemojte i ove godine precijeniti svoju popularnost, mogućnosti, strpljenje fanova, a i vrijednost kompanije koju ste kupili i pokušavate voditi. Neka vaši ciljevi budu veliki, a ostvarivi. Imajte dugoročni plan za povrat uloženog umjesto guranja prsta u rupu kroz koju curi voda na brodu veličine Titanica – što je bio projekt Mayweather vs. Mcgregor.

Kad stvari ne idu kako ste zamislili, kao povratak Jona Jonesa ili GSP-a, ne padajte u apatiju koja će postati pasivna agresija prema onima koje ste previdjeli hvatajući mrkve na štapu, kao što ste se ignorirali Amandu Nunes, Demetriousa Johnsona ili Rose Namajunas. Ne uspoređujte se s drugima. Niti je popularnost jednaka onoj europskog nogometa u Americi razlog za otvaranje Moëta, niti su PPV pobjede boksa nad MMA-om razlog za bezočne laži iz djetinjaste nemoći. Kažete li pred novinarima kako je iza vas financijski najuspješnija godina, to se neće magijski ostvariti ništa više nego će Matt The Immortal Brown postati besmrtan i za 500 godina poput poremećenog Wall-E-ja lutati uništenom Zemljom tražeći protivnika.

Koliko god se biznismeni trudili zatrti sjeme i posjeći sve što je lijepo, a ne donosi instantnu zaradu, MMA nezaustavljivo napreduje

I na kraju, prvo i zlatno pravilo – držite se onoga u čemu ste dobri. Promovirajte svoje šampione umjesto boksačkih, uspostavite ponovno ravnotežu pravice u sustavu izazivača i šampiona i nađite načina da financijski motivirate borce koje ste ostavili bez sponzora u korist ugovora sa sportskom kompanijom koja im ne zna točno otisnuti imena na majicama.

Poput GIBLERTA” Melendeza.

Zahvaljujući njima iza vas je godina u kojoj je, usprkos manjku truda, kompetencije i poslovnog uvida u sport kojim se bavite, bilo fantastičnih borbi i dirljivih trenutaka.

Podsjećam vas na neke od njih zbog kojih je vrijedilo biti MMA fan unatoč vašoj organizatorskoj dalekovidnosti i disciplini koja se može mjeriti s onom srednjoškolaca koji pokušavaju organizirati prvi roštilj u prirodi.

Borbu godine nije bilo lako izabrati, jer nije bilo uistinu velikih mečeva. Nije bilo borbi čiji značaj transcendira subotnji dvoboj dvoje profesionalnih sportaša i postaje nekakva filozofska alegorija ili životna lekcija kao, na primjer, Lawler vs. Condit ili oba susreta Natea Diaza i Conora McGregora iz 2016. Jedini meč izuzetnog natjecateljskog značaja i jednako komprimiranog emotivnog naboja bila je borba Jona Jonesa i Daniela Cormiera koju, zbog Jonesove neobjašnjive sklonosti autosabotaži ili razmaženosti talentom koji ima, ne možemo službeno uzeti u razmatranje.

S druge strane jedini je ovo aspekt UFC-ove trapavosti u kojem sam zapravo uživao. Upravo ti mečevi koji su se odvijali izvan bliceva mainstream medija i usputnih fanova ono je zbog čega volim ovaj sport. Geekovske borbe. Sva lijenost UFC-ovog vodstva nekako je u priredbe globalno beznačajnih PPV-ova i Fight Night priredbi vratila dašak prošlih vremena kad se pričalo šakama u oktagonu. Dok su neki gađali kolege bumerangom i dizajnirali odijela s Fuck You crticama, drugi su se prijateljski rukovali na presicama pa u oktagonu pokušali unakaziti jedan drugog. Nema boljeg primjera od borbe godine koju su imali Michael Johnson i Justin Gaethje.

Kad Michael Johnson ide na rušenje, znate da je vidio vraga.

Neprijateljska razmjena koljena i lakata iz modificiranog thai klinča, s kukovima unatrag za jači zamah.

Borbe u kojima su borci, čini se, spojeni sudbinom u nekakvoj ceremoniji krvave svadbe dvojice koji se savršeno razumiju i fantastično funkcioniraju zajedno događaju se izuzetno rijetko. Prošle godine to su bili Cub Swanson i Doo Ho Choi, godinu prije Robbie Lawler i Rory Macdonald u vjerojatno najboljem MMA meču u povijesti, a ove Justin Gaethje i Michael Johnson. U ovakvim mečevima najčešće se susretnu tehnički napredni borci spremni na upotrebu svog znanja u svrhu borbe koja ima nekakvu uličnu kvalitetu. Gaethje i Johnson kao da su se našli nakon druge smjene na parkingu iza škole i potukli za čast najjačeg u raji. Jedina mana ovog meča leži u tome što nismo gledali pet rundi ovog prekrasnog nasilja.

Gaethje je taj koji oko sebe stvara vrtlog nasilja koji protivnika uvuče u brawl na način na koji uragan u Louisiani u sebe usisava krovove i krave. Kad gubi, kao protiv Eddieja Alvareza u drugom najboljem meču godine i dalje može reći da se borba igrala po njegovim pravilima, ali je netko naprosto imao bolje karte.

Gotovo svi sjajni mečevi ove godine održali su se ispred UFC-ovog cirkusa, a ne u njemu. Sjetite se samo drame u tri čina Alexa Oliveire i Yancyja Medeirosa ili trilera koji je završio cliffhangerom između Landa Vannate i Bobbyja Greena. Robert Whittaker postao je šampion srednje kategorije na jednoj nozi protiv Yoela Romera, a Tony Ferguson u briljantnoj grapplerskoj sekvenci pobijedio Kevina Leeja za titulu narodnog šampiona lake kategorije, dok pravi čeka pravu ponudu na jahti.

Alex i Yancy igraju knockout mode u novoj UFC-ovoj igrici.

Borac godine je kategorija bizarnih kriterija koji ju istovremeno čine i irelevantnom i predmetom mučnih prepirki. U godini money fightovima omalovaženih titula tijekom koje se niti jedan šampion nije borio triput, možete tvrditi da je borac godine Volkan Oezdemir jer je kao novak došao do prilike za osvajanje pojasa ili Francis Ngannou iz istih razloga, a možete reći da je to T.J. Dillashaw, koji je svoj pojas vratio u osveti za mjesece verbalnog ponižavanja od strane svog bivšeg tima Alpha Male. Whittaker je šampion koji je imao možda najteža dva meče među trenutnim prvacima u 2017. – protiv Ronalda Jacare Souze i Yoela Romera. Max Holloway dvaput se borio i dva puta strateški i atletski nadjačao najboljeg featherweighta u povijesti – Josea Alda. Istovremeno je simbol nove generacije all-round borca koji nas je u svom najboljem triku natjerao da zaboravimo ime Conor McGregor. Možete posegnuti za nekonvencionalnim parametrima pa reći da Darren Till zaslužuje titulu borca godine jer se borio čak triput i pobijedio stilom koji ga sam po sebi može lansirati u priliku za titulu u krcatoj welter kategoriji.

Ja sam se odlučio za nekoga tko je detronizirao kralja. Odnosno kraljicu.

Rose Namajunas za mene je fajterica godine naprosto zato što je pobijedila najbolju borkinju u povijesti MMA-a Joannu Jedrzejczyk. Nije ju samo srušila s trona, natjerala ju je da abdicira. Thug Rose, ili Hug Rose kako je zovem, nakon brutalnog tehničkog nokauta uzela je pojas i mikrofon i umjesto pljuvanja uvreda s vrha svijeta poručila svima kako bi trebali biti bolji jedni prema drugima. Ona je borkinja koja je i tehnički najviše napredovala od svog poraza protiv Karoline Kowalkiewicz. Taktika koju je pripremila za Jedrzejczyk i hladnoća kojom ju je izvela govore da staloženost i skromnost ove djevojke za mikrofonom nije lažna.

Biti alfa ne znači biti glasan, bijesan i agresivan – znači imati samopouzdanja i osjećaj vrijednosti za biti imun na uvrede i izazove i napraviti svoj posao. Pozdravite novu kraljicu, ili ako baš hoćete – stigla je demokracija.

Rose ima dovoljno vjere u sebe i taktike iza sebe da uđe u Joannin teritorij i uzme joj pojas na kućnom pragu.

Nokaut godine – borilački pop hit godine koji možemo gledati stotine puta i uvijek mu se obradovati kad nam ga YouTubeov algoritam predloži ili netko spomene na kavi. Kao i ostale kategorije, potpuno je subjektivan. Je li važna razina natjecanja na kojoj se nokaut dogodio? Je li bitan faktor slučajnosti? Isključujemo li borce odveć velike kvalitativne razlike? Uzima li se u obzir koliko nokautirani ima snažnu čeljust? Puno je pitanja, malo znanstvenih odgovora.

Ja osobno volim ignorirati nokaute u kojima je netko naletio na udarac, kao što je Alistair Overeem naletio na Ngannuovu lopatu od aperkata. Preferiram prvenstveno nokaute kao utrenirane sekvence i borce koji uoče situaciju u kojoj postoji prostor za implementaciju svog znanja da završe meč nokautom. Karakter borca također uračunavam u ovu nestabilnu formulu. Neki borci naprosto odluče napraviti sranje i uspiju u tome čistom snagom volje i vjere u sebe. Zbog svega ovoga za mene je nokaut godine onaj Paula Daleya nad Brennanom Wardom.

Način na koji se Daley oslobodio hvata s leđa, uputio prekrasan spinning lakat i potom uzeo trenutak ispred teturavog Warda da tempira svoj jumping knee u pravom trenutku i u pravu točku baletski je lijep. Ono što je uličarski ružno, ali neupitno daje osobni pečat nokautu, način je na koji Daley u zraku odguruje već onesviještenog Warda na pod, kao da govori “Odjebi iz mog kvarta”.

Daley kontrolira zapešće Brennana Warda, potom se okreće i spinning laktom ga ošamuti na trenutak koji je dovoljan da primijeni precizan jumping knee.

Usporena snimka upućuje na Daleyjev pogan, ali katkad poželjan karakter zlikovca.

Razmišljajući o nokautima godine kao pripremu za ovotjednu kolumnu pred san mi je došao na oči trenutak u kojem Matt Brown hvata nožni udarac Diega Sancheza, dogura ga uhvaćenom nogom do kaveza te namjesti lijevom rukom glavu za samurajski rez desnim laktom za tzv. walk-off K.O. Matt Brown je nevjerojatan tip, poput autista koji zna samo ozljeđivati ljude i to kad čuje tajnu riječ koja ga lansira u nasilni modus. Izvan oktagona čini se kao prva osoba koju ćete zvati da vam uznese trosjed na šesti kat, donira krv, pričuva psa s tri noge ili ustupi svoju sobu ako ste deložirani iz stana. Ovo bi bez razmišljanja trebao biti nokaut godine da nije učinjen nad jadnim Sanchezom, kojem je odavno trebala biti uzeta licenca za profesionalnu borbu, a potencijalno i same treninge. Ironično je što ni sam Brown nije daleko od tog statusa.

Sanchez upućuje rubno ilegalan kick dok je Brown na podu, ali on se uspijeva ustati i uhvatiti Sanchezovu petu iz drilla kojeg je ponovio valjda milijun ili više puta, gura ga prema kavezu i u dodatnom začinu okrutnosti prima za glavu dok ga siječe laktom u nepovrat.

U kategoriji nokauta nad borcima koje je nemoguće ili teško nokautirati Alvarezov nokaut Justina Gaethjea koljenom mora biti u samom vrhu, ali u smislu same pripreme i egzekucije moram spomenuti Overeemov nokaut Marka Hunta. Napraviti nad kraljem walk-off nokauta walk-off nokaut u kojem će ovaj pasti licem na pod podvig je koji ne mogu poništiti svi Overeemovi porazi u posljednje dvije godine. Nalazite li se leđima na kavezu ispred Overeema, računajte da ste jedan udarac koljenom od intenzivne njege.

Hunt se na kavezu uzda u svoju čeljust, ali Overeem je majstor klinča nad nižim protivnicima. Laktom razbija gard i prelazi u klinč-hvat, dva koljena i jedan aperkat u padu onesvijestili bi mamuta.

Submission godine za 2017. je zapravo submission vječnosti. Supleks pretvoren u armbar Mighty Mousea nad Rayem Borgom nešto je što će naši unuci gledati na špicama sportskih emisija jednom kad Netflix otkupi prava na sve sportove. Johnson ima neko svoje ime za potez koji je napravio, internet ga je prozvao The Mouse Trap, a najbolje ga je opisao Max Holloway kao “ninja shit”. Potez je to koji je teško koreografirati u kečerskom ringu, a kamoli izvesti nad vrhunskim grapplerom kakav je Ray Borg.

Isključimo li Demetriousa Johnsona kao biće s kojim ne dijelimo dovoljno zajedničkog DNA da bi ga zvali čovjekom, ezekiel choke koji je Oleksij Olijnik učinio Viktoru Pešti bez gija nešto je što bi mogli nazvati submissionom godine. Ovaj 40-godišnji MMA ujak u oktagon još uvijek podmladku donosi uglavnom zapakiran srednji prst umjesto dara.

Pešta je uvjeren da stoji u bezopasnom hvatu i samouvjereno prelazi u mount, gdje Oliynyk koristi svoje noge kako bi ‘ispeglao’ Peštino tijelo i lakše zatvorio vrat.

Prošlu godinu fanovi i mediji proveli su kupajući se u vlastitom cinizmu prema UFC-u s gotovo perverznim užitkom. Nije on bio neopravdan, bio bih licemjeran kada bih rekao da sama kolumna Punchlines nije ispuzala iz bunara negativne energije poput spodobe iz filma Ringu, ali objektivno ne trebamo biti zabrinuti. Koliko god se biznismeni trudili zatrti sjeme i posjeći sve što je lijepo, a ne donosi instantnu zaradu, MMA nezaustavljivo napreduje u tehničkom i, ako hoćete, umjetničkom smislu nošen talentom mladih boraca koji vole borbu. Sjetite se recimo kako je 2016. Jose Aldo potpuno poništio igru najradišnijeg MMA rudara Frankieja Edgara u tri runde da bi 2017. došao žgoljavi klinac s havajskom zastavom i u dva navrata održao kratki tečaj iz MMA-a istom tom Aldu.

UFC sustavno uništava svoju osnovnu premisu da se najbolji bore protiv najboljih u borbi s jako malo uvjeta, ali ljudi će pokušavati saznati tko je jači, bolji i pametniji u borbi i za tisuću godina u nekom post-apokaliptičnom thunderdomeu. Pred nama je godina u kojoj će se boriti najbolja generacija MMA boraca ikada. Hoće li jedna kompanija iz svjetske moralne multikorporacijske žabokrečine preživjeti možda nas ne treba toliko zanimati. Borci i borilačke tehnike evoluiraju, a budućnost UFC-a neka odluči tržišni darvinizam.