Teško je oteti se dojmu da je 2022. godina bila globalno loša; ili je, možda točnije rečeno, pred ljude postavila globalne probleme. Osjećaj da smo sudbinski napadnuti s više strana istovremeno ipak je samo osjećaj i to ovaj put netočan — problemi su međusobno povezani, a najveći od njih je upravo naše sljepilo na te veze.
Rat u Ukrajini, apartheid u pojasu Gaze, inflacija, izbjegličke krize te globalno zatopljenje i prateći ekološki kolapsi koji nas očekuju u svojoj su srži rezultat nekontroliranih impulsa pohlepe, normalizacije psihopatskih oblika razmišljanja te rastakanja smislenih međuljudskih veza i, posljedično, empatije. Dio ljudi, suprotno onome što psihijatri nazivaju načelom zbiljnosti, vjeruju u život na Marsu u dogledno vrijeme, a drugi dio njih, o čemu sam već pisao, opravdanu paranoju zbog života u ovoj ekonomskoj i uskoro fizičkoj peki usmjerava na projiciranje problema u imaginarna tajna društva i organizacije.
U zamjenu za optimizam koji je napustio planet nudi nam se takozvani content: uvelike virtualni sadržaj koji nas drži na granici užitka i boli, odobravanja i mržnje, sweet spot ovisnosti o bilo čemu koji ima čak i stručno, pomodno, francusko ime: jouissance. U ovoj psihotičnoj godini MMA je kao društveni fenomen zrcalio sliku svijeta — društvene mreže su nakon priredbi mjesto na kojima fanovi jedni drugima zbog neslaganja prijete premlaćivanjem, borci su na turnejama po imanjima budućih ratnih zločinaca, a oni koji uspiju zaraditi neki novac, energiju investiraju u omalovažavanje onih koji su plaćeni manje od njih.
Zvuči deprimirajuće, ali ne brinite, evo vam zauzvrat osvježivač zraka u obliku Hasbulle.
Čak i kad bi suci pogodili pobjednika, nerijetko su ocjene koje su davali po rundama govorile da se radilo upravo o pogađanju, a ne znanju
Sport, međutim, tehnički nemilosrdno napreduje: neki etablirani borci su imali izvedbe karijere (Alexander Volkanovski), nekadašnje velike nade su postale nova norma (Islam Mahačev), a neki su niotkud srušili cijele divizije (Alex Pereira). Evo kratkog pregleda godine po kategorijama putem kojih obično ocjenjujemo kvalitetu godine. Ovo, dakako, ne može biti neka stručna ili objektivna lista, ali može biti početak razgovora.
Nokaut godine bilo je uistinu teško odabrati. Ako pažnju obraćamo samo na visinu uloga, onda je definitivni pobjednik Leon Edwards koji je lijevim high kickom pretvorio ponižavajući poraz u pobjedu karijere. Svjetski pound-for-pound kralj Kamaru Usman bio je nadomak još jedne uvjerljive pobjede kad je Edwards — na iznenađenje svih, uključujući i samog sebe — namjestio protivnika na skoro savršen udarac nogom. Drugi kandidat može biti i nokaut Zhang Weili nad Joannom Jędrzejczyk. Nakon vjerojatno najbolje ženske MMA borbe svih vremena, duetu je dogovoren reunion iz kojeg je jedna otišla po pojas, a druga u mirovinu. Ljepota ovog nokauta je, osim u očiglednoj brutalnosti, i u tome što lijepo ocrtava fluidnost i razigranost u tehnici Weili, borkinje koja najbrže napreduje u ženskom MMA-u.
Ipak sam se, na koncu odlučio za nokaut Ilije Topurije nad Jaijem Herbertom kao najbolji. Argumenti su mi dosadni, ali čvrsti: kombinacija trojke u jetru i četvorke u čeljust jedna je od ljepših, a i način na koji se Herbert skljokao je poput motiva s neke slike Francisca Goye. Bilo je nokauta koji su bili komični (Jamahal Hill vs Johnny Walker) ili otužni (Michael Chandler vs Tony Ferguson), ali ja sam se odlučio za klasiku.
Oko borbe godine se naprosto nisam mogao dogovoriti sa samim sobom. Najviše sam uživao u borbi Armana Carukjana i Mateusza Gamrota. Radi se o jednoj od najuzbudljivijih tehničkih borbi ove godine, osobito ako volite MMA u njegovu najširem obliku. S druge, više navijačke strane posebno sam uživao u borbi Justina Gaethjea i Charlesa Oliveire. Obojica su boraca napravila sve što inače rade dobro. Gaethje je bacao bombe, Oliveira je posrtao i padao po oktagonu i na koncu gušenjem pobijedio Gaethjea. Ne mogu ne spomenuti i borbu Matta Schnella i Sumudaerjija u kojoj smo svjedočili jednoj od najnevjerojatnijih comeback situacija.
Na koncu sam se odlučio za najuzbudljiviji meč: Glover Teixeira i Jiří Procházka imali su najluđi meč i u smislu iznenađenja Gloverovim snalaženjem protiv mlađeg i jačeg i u smislu najneočekivanijeg završetka borbe: polugom/gušenjem Procházke.
Borac godine u godini iznenađenja također je teška kategorija. Je li Leon Edwards po automatizmu borac godine ako je nokautom pobijedio pound-for-pound kralja ili ipak treba uzeti u obzir da je veliki dio te borbe gubio? Može li borac koji se borio samo jednom uopće biti kandidat? Vaditi stvari iz konteksta je uvijek pogrešno, pa vjerujem da je ispravno iz ovih razloga ne dodijeliti ovu skromnu počast Rockyju.
S druge strane, baš na osnovu konteksta moglo bi se reći da je Islam Mahačev borac godine. Ima tek dvije pobjede, jednu protiv Bobbyja Greena koji nerijetko gubi i drugu protiv šampiona kojeg je razmontirao. Argumentacija za Mahačeva, međutim, ne treba biti u konkretnim rezultatima koliko u načinu na koji je do njih došao: postoji statistici nezabilježiva aura nepobjedivosti, ideja da se radi o novom kralju kraljevske kategorije — Habibu poslije Habiba — te da na osnovu toga možemo ustvrditi da je upravo on borac godine.
Slon u sobi je svakako Alex Pereira i njegov uspon pogonjen istovremeno dobrim scenarijem poznavanja Israela Adesanye i divizijom koja je zapravo prilično grozna. Pereira se borio triput (Bruno Silva, Sean Strickland i Adesanya) i u zadnjem meču nokautirao u oktagonu neuhvatljivog Adesanyu. Protuargument može biti činjenica da bi Pereira lako mogao izgubiti od osrednjeg hrvača.
Što me dovodi do kontroverzne odluke da proglasim Alexandera Volkanovskog borcem godine. Moji razlozi su ovaj put u jednini (meč protiv The Korean Zombieja možemo ignorirati) — i taj je razlog u trećoj borbi Volkanovskog protiv Maxa Hollowaya. Bio je to jedan od tehnički najimpresivnijih trenutaka godine, učiniti Hollowayu to što je Volk učinio, ali se u širem smislu može reći da se radi o jednoj od najboljih šampionskih izvedbi protiv legitimnog izazivača u povijesti MMA-a. Gledajući borbu mogli ste steći dojam da MMA napreduje u realnom vremenu i pred vašim očima, da se ljestvica podiže svakom eskivažom, postavljanjem udaračkih zamki, kontrolom kretanja protivnika i tome slično.
Kategorija borkinje godine i ovaj je put otužna. Atletski nadarene žene i dalje ne odabiru MMA iz pregršt razloga koje smatram dovoljno očiglednima da ih ne trebam pisati. (Sličan je i problem s teškašima). Borkinja godine je Zhang Weili. Ona je po sposobnostima i vještini jednaka svojim divizijskim kolegama i užitak ju je gledati kako napreduje. Obje svoje borbe u 2022. završila je prekidom, uz spomenuti spinning backfist nad Joannom imala je i gušenje (RNC) Carle Esparze.
Najbolji submission godine je možda najzabavnija kategorija za podsjetiti se što se sve događalo u 2022. Problem kategorije je, međutim, u tome što je teško razlučiti što bi trebalo biti ključno: rijetkost/inovacija poteza, natjecateljska razina, iznenađenje ili nešto četvrto ili peto. Za razliku od nokauta, submissioni imaju određen štih koji pripada samo — ili manje-više — grapplingu/BJJ-u, a to je da je cijela filozofija te vještine u pokušaju da se kompenziraju potencijalni nedostaci u, primjerice, snazi. (Danas kad su svi grappling majstori na svim legalnim i ilegalnim preparatima koje znanost nudi, ovo možda nije više prva stvar koja će vam pasti na pamet pri spomenu jiu jitsua.) BJJ je ipak, još uvijek, vještina koja pruža šansu onima koje zovemo underdogovima.
U ovom smislu je zanimljivije izdvojiti submissione u kojima je putem BJJ-a igra na neki način hakirana, a situacija u borbi preokrenuta, nego nabrajati tehnički dobre izvedbe. Kao što sam spomenuo, gušenje Procházke nad Teixeirom je uistinu bio nevjerojatan trenutak; sama ideja da se potez pokuša izvesti protiv baš tog protivnika je na papiru gotovo komična. A bila je uspješna.
Vrijedi se prisjetiti i Matta Schnella, koji je u drugoj rundi protiv Sumudaerjija svako malo gubio svijest i padao po kavezu; rijetko se viđaju ljudi koji mogu primiti toliko čistih udaraca laktom i ne biti iznešeni na nosilima. No, Schnell je odjednom izveo dobar zadnji direkt koji mu je poslužio kao ulaz u rušenje, zauzeo poziciju mount i udarao Sumudaerjija kao vreću. Potom je izgubio poziciju i odmah zaključao triangl te na koncu poslao protivnika u san. Ne radi se o nekoj ludo dobroj tehnici, ali dvije stvari su zanimljive: prvo, da je Sumudaerji zadržao poziciju, dobio bi rundu i drugo, Schnell je potez izveo u gubitku pozicije i u stanju bunila od primljenih udaraca. Osim toga, rijetko kad je ove godine publika bila toliko uzbuđena oko nečega što se događa u parteru.
Ako se govori o jiu jitsuu kao spasu od poraza, nema boljeg primjera od Paula Craiga. U ovom je trenutku teško razaznati što je to što tjera protivnike koji pobjeđuju na nogama da mu uđu u gard, ali statistika je neumoljiva: koliko god bili sigurni da je Craig poražen, ne trebate dodirnuti tlo niti jednim dijelom tijela koji nije taban. I protiv Nikite Krilova je Craig izveo svoj trik — gotovo da se može reći da porazom mami protivnika u zagrljaj.
Ove sam godine odlučio uvesti i jednu posebnu kategoriju.
Nije bila bogznakako zanimljiva godina — izvan kaveza bila je još gora — ali bilo je boraca koji su davali nadu za sport u cjelini. Možemo ih zvati čuvari vjere: oni koji, čak i ako im oduzmemo sve promocijske alate, trash talk, presice, društvene mreže i sve ostalo, u kavezu uvijek garantiraju nešto što je tehnički ili zanimljivo ili impresivno ili napredno.
Među njima bih izdvojio četvorku lake divizije koju bih mogao gledati svake večeri umjesto Dnevnika: Mateusza Gamrota, Armana Carukjana, Damira Ismagulova i Gurama Kutateladzea. Kao posebna kategorija fanovskog borca pojavio se i Jack Della Maddalena s tri pobjede nokautom u 2022. — protiv Petea Rodrigueza, Ramazana Emejeva i Dannyja Robertsa, od kojih su mu posljednje dvije borbe donijele i Performance Of the Night nagradu.
I na koncu, vrijedi spomenuti dvojcu boraca koja bi uz Carukjana možda mogli imati veliku godinu. Prvi je Arnold Allen koji je potiho sazrio u borca kojeg možda (uz malo sreće ipak) možemo zamisliti kao prvaka pero kategorije, barem ako je suditi po sjajnoj izvedbi protiv Dana Hookera. Drugi je Šavkat Nomad Rahmonov, koji je u diviziji (welter) kojoj trebaju nova lica. Dosad je u UFC-u savršen: četiri borbe, dvije giljotine, RNC i nokaut. S licem čovjeka koji se bavi lovom sokolovima i ovakvim rezultatima možemo ga nazvati i tihim Hamzatom Čimajevom.
…
Umjesto zaključka i pozdrava spomenuo bih najveći problem MMA-a izvan sustava honorara: suđenje.
Bit ću kratak: od 511 borbi, 171 je završila nokautom/tehničkim nokautom, 98 je završeno polugom/gušenjem, imali smo jednu diskvalifikaciju i jedan no contest (O’Malley vs Munoz). Odlukom sudaca riješeno je 240 dvoboja. Od tih 240 čak je 53 (22,1 posto) odlučeno podijeljenom odlukom sudaca. To znači da suci u 20 posto slučajeva nisu suglasni u tome tko je pobjednik. Uzmemo li u obzir da je velik dio tih borbi bio težak za suđenje, ostaje jedan drugi, nestatistički dojam da čak i u borbama u kojima su borci bili gotovo jednakog učinka, runde koje su suci davali borcima nisu imale nikakvog opravdanja. Drugim riječima, čak i kad bi suci pogodili pobjednika, nerijetko su ocjene koje su davali po rundama govorile da se radilo upravo o pogađanju, a ne znanju.
Situacija je kompleksna i problemi prožimaju cijeli koncept suđenja kao takav — što, na primjer, kome znači dojam da je netko bio bolji prema onome što je pročitao u pravilniku. O sitnim, bitnim stvarima poput reakcija okoline, zvuka udaraca, pozicije iz koje se gleda borba da i ne govorimo. Ipak je teško oteti se dojmu da pojedini suci (a i borci — Rose Namajunas, recimo) još uvijek ne razumiju osnovna pravila poput onog da se defenzivni manevri ne boduju.
Moja želja za sljedeću godinu je tako da imamo manje šokova kad se podižu ruke na kraju borbe. Ostali su problemi — poput činjenice da su Fight Night priredbe uglavnom očajno (i iz očaja) bukirane, da najtalentiraniji borci (recimo Carukjan) ne mogu do top 5 jer su ondje najpoznatiji borci (recimo Chandler) ili da su promocijske taktike spale na Hasbullu — čini se, u Božjim rukama.
