Punchlines

Poslanica MMA naciji

Iskren pogled na MMA svijet u 2017.

MMA sam počeo gledati jer sam želio biti dijelom subkulture. Svi moji interesi uvijek su bili smješteni u subkulturni format. Volio sam nogomet, ali sam bio navijač, a ne ljubitelj i statističar. Volio sam glazbu, ali samo onu koju ste morali naručiti poštom. Volio sam borilačke sportove, ali samo one koji nikada neće biti na Olimpijadi. Nisam se osjećao ugodno biti dijelom mase, vojske, htio sam biti pobunjenik, član tajnih klubova s tajnim pozdravima. Htio sam pričati s drugim članovima na našem jeziku koji drugi ne razumiju. MMA je kao i hardcore glazba bio savršena platforma na kojoj ljudi poput mene rješavaju svoje unutarnje probleme i odrastaju. Ili ne odrastaju.

Prve MMA mečeve vidio sam s kopiranog CD-a, a ne na televiziji, baš kao što sam i prvu dobru glazbu čuo s presnimljene kazete. Sakuraba, Belfort, Gracie ili Abbott ljudima su bile jednako nepoznate riječi kao i Sodom, Bathory, Gehenna ili Abhinanda. Hardcore i metal glazbu slušala je lako prepoznatljiva grupa ljudi koja se nekako uvijek uklapala u kalup, samo manji od onog masovnog od kojeg je pobjegla: iste frizure, isti žargon, ista uniforma, isti pogled na svijet.

Puno zanimljiviju pastvu imao je MMA. Očekivano. Borba je najjednostavnija univerzalna pojava u kojoj se preslikava sva kompleksnost iskustva života na ovom svijetu. Ona transcendira stečene društvene atribute poput obrazovanja, profesije, ukusa u filmovima ili sladoledu pa tako privlači šaroliko društvo. Moja dva najveća MMA saveznika u Sarajevu početkom 2000-ih bila su najbizarnija svita koju sam mogao naći u ionako bizarnom gradu. Jedan je radio kao zaštitar u japanskom veleposlanstvu u koje sam išao kada sam pokušavao dobiti stipendiju za Tokio (ne pitajte) i imao je uglavnom instrukcijska videa poput danas kultnog Bas Ruttenovog tečaja samoobrane Lethal Street Fighting. Drugi je bio musliman vehabija kojem je vjera branila da se pozdravlja s nevjernicima, ali je igrom proklete sudbine morao posuditi CD s dokumentarcem Smashing Machine o Marku Kerru od mene u Blasphemer majici.

Ah, to su bili dani. Nisu.

Ovo su dani. MMA je po nekim parametrima popularnosti u Americi već prestigao europski nogomet i vjerojatno će se uskoro smjestiti na doživotno četvrto mjesto američkih sportova iza velike trojke: nogomet, bejzbol, košarka. New York je posljednja američka država koja je legalizirala profesionalni MMA, čime je popis većih zemalja u kojima je ovaj sport zabranjen spao na Francusku i Norvešku u kojoj se zabranjuju sportovi koji uključuju nokaute kao tehniku završavanja borbe ili dobivanja bodova.

Danas svi znaju tko je Conor McGregor, većina zna da je Jon Jones napušen umalo ubio trudnicu, a netko od kolega vas je vjerojatno već pitao kako bi Stipe Miočić prošao protiv mladog Tysona. Ljudi sve rijeđe MMA oslovljavaju kao “ono što se Mirko mlati u Japanu”, a moji roditelji kuže o čemu pišem u tekstovima.

Zašto se onda ova godina proslave najbrže rastućeg sporta na svijetu čini kao after na gljivama? Zašto nas UFC danas podsjeća na Agrokor od prije par godina? Kako je moguće da će se najveća MMA borba dogoditi u boksačkom ringu i po boksačkim pravilima.

Kakvo je pravo stanje u MMA naciji?

Šampioni – “Redaju se medalje, bezobrazno se živi”

Duh svakog sporta najbolje ocrtavaju njegovi prvaci. Oni su suma fizičkih i intelektualnih ideala koji im omogućuju pobjede u datom sustavu natjecanja. Natjecatelji koji pobjeđuju najjače izazivače kako bi dokazali svoju nepobitnu superiornost.

MMA trenutno nije takav sport.

Specifičnost situacije u kojoj se UFC, a time i sport nalazi ogleda se i u tome što sam usprkos svemu ovome oklijevao staviti pasus o šampionima na prvo mjesto. Financijski skandaloznom Zuffinom prodajom UFC-a šoubiz gigantima WMA-IMG šampioni su postali višak – dosadni zaposlenici koje treba plaćati više i koji crpe energiju menadžmenta. Energiju koju treba trošiti na važne ljude na ugovoru – zvijezde, a ne šampione.

Nisam idealist koji vjeruje kako su umjetnost ili sport iznad novca, ali ta super-precizna kokainska vaga koja mjeri granicu do koje pare definiraju sport mora postojati. Ne zbog ljepote ili ideala, nego zbog toga što nestane li sport, nestat će i novci.

Novi vlasnici UFC-a ne slažu se sa mnom. Problem devaluacije pojasa dogodio se jednim jednostavnim potezom očajnih bookera nakon niza nesretnih događaja uoči priredbe UFC 196. Prvi meč Conora McGregora i Natea Diaza nepovratno je poremetio ravnotežu koncepta prvaka i izazivača. McGregor je u tom trenutku bio UFC-ov svjetski featherweight prvak bez poraza u oktagonu. Nate Diaz je bio … pa, jedini dovoljno lud ući u kavez protiv UFC-ovog zaštitnog lica gotovo bez priprema.

Štetnost ovog meča leži u dvije osnovne činjenice: u tome što se prvak nije borio protiv prvog izazivača ili čak nekog drugog šampiona i u tome što borba uopće nije bila za titulu. Bila je po prvi put otvoreno i doslovno za novac. Financijski uspjeh i popularnost meča učinili su da novim vlasnicima i bookerima ova poslovna devijacija postane modus operandi.

Sustav borbi najboljeg protiv najboljeg odjednom je postao sustav najbolje odjevenog protiv tipa koji baca boce preko novinara na presici. Borci koji su planirali legalnim putevima doći do prilike za titulu mogli su samo uplatiti kakav tečaj govorništva preko Skypea ili čekati milostinju. Još gore – šampioni koji nisu dosegli novi medijski ideal MMA borca marginalizirani su na topovsko PPV meso u pauzama između money fightova.

MMA je danas zasluženo dio mainstreama i ne želim gledati kako gubimo od tamo nekih sportskih ‘mastodona’ poput hokeja ili nogometa

U McGregorovom odsustvu stvari su se dodatno pogoršale i UFC očajno treba McGregor placebo. Evo kako se ta ideja odražava na listu UFC-ovih šampiona: Demetrious Johnson (flyweight) – na rubu je obaranja rekorda za broj uzastopnih obrana titule, pod prijetnjom da će rasformirati diviziju u kojoj je šampion, UFC ga ovih dana prisiljava na borbu protiv protivnika iz druge težinske kategorije, Cody Garbrant (bantamweight) – izvan treninga do daljnjeg zbog ozljede leđa iako često stavlja Instagram postove na kojima se pijan hrva, Max Holloway (featherweight) – svijetla točka šampionskog rostera, novi kralj featherweighta čija je pobjeda nad Joseom Aldom konačno istjerala McGregorov poltergeist iz divizije, Conor McGregor (lightweight) – bori se u egzibicijskom boksačkom meču za oko 100 milijuna dolara nakon čega ga možda više nitko izuzev obitelji i osobnih asistenata neće vidjeti, Tyron Woodley (welterweight) – otvoreno je razočaran što nije dobio svoj money fight, iako je prozivao sve redom – od Conora do GSP-a, Michael Bisping (middleweight) – proglasio se bolesnim nakon što je njegov money fight protiv GSP-a otkazan, Daniel Cormier (light-heavyweight) – čeka meč protiv čovjeka koji je dvaput padao na doping kontrolama, Stipe Miočić (heavyweight) – uz Hollowaya i Jedrzejczyk jedini trenutni prvak koji prolazi kroz sve izazivače i nitko za njega ne mari.

Što se onda u UFC-u ima za gledati?

Borbe – “Iščupam ti nogu i prebijem te s njom”

Ukoliko ste tvrdokorni fan, borbe su dobre. Problem je u tome što se dobre borbe kompanije s ogromnim rosterom poput UFC-a događaju organski, točnije usprkos nesposobnoj promociji i menadžmentu. Miniranje sustava rang ljestvica i obveznih izazivača dovelo je do izostanka dobrih relevantnih borbi. Cinici, u koje ubrajam i sebe reći će kako od godine koja je počela užasnim, užasno suđenim mečom za titulu ženske featherweight prvakinje između dvije borkinje koje uopće ne pripadaju rečenoj težinskoj kategoriji ne možemo očekivati natjecateljsku relevantnost.

I cinici opet pobjeđuju.

Od sedam mečeva za titulu jedna je borba bila zaista dobra u svakom pogledu (Holloway vs. Aldo), tri su bile lijepe, ali rezultatski nezanimljive manifestacije dominacije šampiona (Miočić vs. Santos, Johnson vs. Reis, Jedrzejczyk vs. Andrade), dok se ostatak složio u niz bizarnih sportskih situacija (Rumbleovo hrvanje protiv Cormiera) ili najdosadnijih mečeva u desetljeću (Woodley vs. Thompson).

Krvoprolića je bilo (Ekins vs. Bektić, Gustafsson vs. Teixeira), bilo je lijepih nokauta (Whittaker vs. Souza, Masvidal vs Cerrone), gnjusnih nokauta (Barboza vs. Dariush, Hooker vs. Pearson) i gotovo koreografiranih grapplerskih sekvenci (Nelson vs. Jouban), ali ono za što smo uskraćeni jesu veliki ratovi. Borbe koje mijenjaju borce, a time nekako otkrivaju novu dimenziju sporta. Mečevi od pet rundi neizvjesnosti u kojima će netko pobijediti samo ako je malkice više voljan umrijeti u procesu. Trebaju nam Swanson vs. Choi ili Lawler vs. MacDonald.

Što sprječava UFC da proizvede natjecateljski kvalitetan i financijski uspješan card u 2017.?

Lova – “Ne platiš li sad, platit ćeš odmah”

Ili nedostatak love. UFC je trenutno prije svega jako nestrpljiva i prezadužena kompanija. Sve što se u sportskom aspektu događa uvjetovano je ovim dvjema točkama.

Prodaja UFC-a za više od četiri milijarde dolara najveća je sportska akvizicija u povijesti. Hollywoodska agencija za talente WMA-IMG morala je podići kredit od 1,8 milijardi za ovaj šoping. U trenutku kupovine UFC je prijavio EBITDA (Earnings Before Interest, Taxes, Depreciation, and Amortization) dobit od 170 milijuna dolara za period od 30.6.2015. do 30.6.2016. Tako su WMA-IMG skupa s Goldman Sachsom kao posrednicima postali ponosni vlasnici kredita koji premašuje godišnju dobit UFC-a za nekih 12 puta!

Američka Federalna banka, zadužena za sprječavanje novog ekonomskog kraha, nekoliko je puta upozoravala WMA-IMG te njihove kreditne posrednike Goldman Sachs i KKR & Co. kako iznos zajma ne bi smio biti tako visok, dok UFC-ova stvarnost počinje ličiti na radnju filma The Big Short (“The whole housing market is propped up on these BAD loans.”).

Tražeći reprogramiranje kredita pomoću novih kredita UFC je potencijalnim žrtvama, ovaj vjerovnicima, dao suludu projekciju kako će u sljedećoj 2016./2017. godini zarada porasti sa 170 milijuna na 298 milijuna dolara.

Sad kad ste preskrolali do ovdje objasnit ću jednostavnije: UFC je u startu svoje fiskalne godine u minusu od preko 100 milijuna dolara. Kako ne bi poslovali s gubitkom moraju zaraditi puno više od toga. Kompanija koja najveći dio profita dobiva od PPV-ova i televizijskih prava u 2017. godini nije imala nijedan event koji je došao blizu 500.000 prodanih PPV prijenosa. U prošloj ih je godini bilo čak pet.

Znam da se naoko ne čini tako, ali u UFC-u se trenutno vjerojatno pazi koliko se troši tonera. Kolege novinari novu eru UFC.a oslovljavaju s Ultimate Financial Cost-cutting.

Prodaja PPV-ova ide loše jer su jedine dvije zvijezde koje su mogle garantirati brojku od milijun prodanih prijenosa neaktivne. Ronda Rousey je u penziji benificiranog radnog staža nakon mečeva protiv Holm i Nunes, a Mcgregor je na porodiljnom. Bio. Pitate li se zašto nam se meč Mayweather vs. McGregor događa, već ste dobili svoj odgovor.

Sve, ali baš sve što može zakrpati kreditnu crnu rupu UFC-a ove će se godine dogoditi što god vi i ja mislili o tome. A mislite li da će meč protiv Mayweathera biti jednokratni cirkus, čekajte da vidite što će se u UFC-u događati nakon što McGregor dobije 100 milijuna dolara u drugom sportu pred MMA šampionima koji zarađuju 200.000 dolara za obrane titule.

Može li itko zaraditi na UFC-ovoj lošoj financijskoj godini?

Konkurencija – “Mi smo likovi šta s leđa te izbodu kacavidom”

Trebamo biti iskreni – jedina prava konkurencija u UFC-u je Bellator. Hm, pokušat ću ponovo: Trebamo biti iskreni – UFC nema prave konkurencije u MMA-u. Netko me nedavno pitao mislim li da Bellator može u financijskom i kvalitativnom smislu dostići UFC. Dostići ne može, ali se UFC može spustiti, ili propasti kroz svoj stakleni pod do Bellatora.

Bellator i UFC svoje poslovanje obavljaju po različitim modelima: UFC u velikoj mjeri živi od PPV-ova, Bellator je na kablovskoj televiziji. Na UFC-ovom ugovoru je vjerojatno 80% najkompetentnijih boraca na svijetu, Bellator je mjesto na koje kompetentni odu nakon teških ozljeda glave. No, u 2017. smo – godini propasti prirodnog poretka u MMA-u. Ništa što ste danas u Punchlinesu pročitali ne govori slikovitije o tome kao činjenica da će najveći čisti MMA PPV 2017. možda imati Bellator.

Kad ste izazivač na tržištu, morate imati jednu stvar u kojoj ste bolji od prvaka: više novca, bolje sponzore, širu distribuciju… Bellator trenutno ima Scotta Cokera. Biznismen i matchmaker koji je u svega nekoliko godina od prvog MMA eventa svoje kompanije Strikeforce uz pomoć genijalnih ugovora s američkim, inače boksačkim mrežama Showtimeom i CBS-om počeo disati za vrat neprikosnovenom tržišnom lideru UFC-u. Strikeforceov booking bio je jednostavan i genijalan: pola dernek za raju, pola poezija za intelektualce. Za svaki sramotan i moralno upitan meč pijanog Tanka Abbotta dobili ste dva Nicka Diaza ili Lukea Rockholda.

Coker je do 2017. pokušavao gibati Bellatorov splav uglavnom dernecima za raju: pokojni Kimbo Slice i Dada 5000 umalo su umrli prošle godine od srčanog udara u meču koji je bio zagrijavanje za borbu večeri između 49-godišnjeg Roycea Gracieja i 52-godišnjeg Kena Shamrocka. Bellator je u 2016. izgledao kao kompanija koju vodi Just Bleed tip. U 2017. Bellatorov bi splav mogao dobiti i turbo pogon.

UFC-ovi financijski problemi učinili su njihov booking kaotičnim i nepravednim, a odlaskom najboljeg MMA matchmakera Joea Silve izgubili su čovjeka koji je znao kontrolirati nezadovoljstvo boraca. Bellator je potpisivanjem ugovora s Roryjem MacDonaldom uzeo prvog mladog, modernog borca UFC-u. Bellatorov roster welterweight boraca u ovom trenutku ne izgleda puno lošije od UFC-ovog u ovoj kategoriji koja je tradicionalno bastion njihove kvalitete.

Vidjevši UFC-ovo javno financijsko šepanje Bellator se odlučio ponovo uključiti u kaotičan PPV građanski rat. Bellator 180 bit će događaj stare Strikeforce škole: nekoliko natjecateljski sjajnih mečeva (Lima vs. Larkin, Chandler vs. Primus) i par cirkuskih atrakcija (Emelijanenko vs. Mitrione, Sonnen vs. Silva). Nadmaši li Bellator UFC-ove tanke PPV rekorde za 2017. (oko 300 000 prodanih PPV-ova) bit će to signal ostalim borcima da u Bellatoru mogu dobiti slavu i novce koju u UFC-u nemaju i to je pravi rezultat ovog PPV-a koji Cokera zanima. Bez još nekoliko UFC-ovih dezertera Bellator naime neće moći složiti novi PPV blockbuster sve i da ovaj zaista bude hit godine.

Treća velika MMA organizacija Rizin preduboko je zaglibila u kaljužu japanskog pro-wrestling mentaliteta iz koje je nekolicina dobrih mladih boraca neće izvući. Tužan je to podsjetnik kako bi danas možda izgledao omiljeni Pride koji svakako ne treba ovom ionako pesimističnom tekstu.

Postoji prirodan otpor unutar svake subkulture ka pomicanju prema mainstream kulturi. No, onoga trenutka kad se ta tranzicija dogodi, mi koji smo osjećali otpor želimo da baš naša subkultura postane dominantna u mainstreamu. Da pobijedi. Otputovao sam početkom 2010. na koncert norveškog rock benda Kvelertak prije nego su izdali prvu ploču. Osjećao sam da će bend postati velik i htio sam ih poput poludjelog storm-chasera vidjeti u tom kratkom zlatnom trenutku umjetnika između skrivenih genija i poštenih bogataša. Gledao sam ih još dva puta u narednih desetak mjeseci i svaki put je njihov rebranding za uspjeh bio malo izraženiji.

Prije nekoliko dana nastupali su u Zagrebu i nisam otišao, naravno. Svirali su s puno većim i popularnijim bendom koji se zove Mastodon. Sve ljude koji su išli nisam pitao kako je bilo ni što su svirali. Pitao sam samo: “Jesu li bili bolji od Mastodona?”

MMA je danas zasluženo dio mainstreama i ne želim gledati kako gubimo od tamo nekih sportskih ‘mastodona’ poput hokeja ili nogometa. Stvari će prije ili kasnije sigurno doći na svoje jer ljudi nikada neće izgubiti interes za borbu. S kojim ćemo poslovnim modelom ući u Valhallu možda i nije bitno.

Pročitali ste sve besplatne članke ovaj mjesec.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

Ovaj članak je dostupan samo pretplatnicima.

Za neograničeno čitanje Telesporta i podršku istraživačkim serijalima, odaberite jedan od paketa.

X

Podržite oslobođeni sportski teritorij.

Za pristup i neograničeno čitanje Telesporta odaberite jedan od paketa.