Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Posljednji korejski rat

300.000 komunista protiv američkih kečera

You don’t understand what kind of shithole we’re in!

Američki profesionalni hrvač Scott Norton urlao je iz očaja na svoju suprugu u telefonskom razgovoru iz hotelske sobe u Pjongjangu.

Gospođa Norton bjesnjela je na Scotta zbog bakanalijskih turneja s nabildanim mrcinama iz polusvijeta koji su, zahvaljujući jednom od najbizarnijih popkulturnih fenomena, zarađivali pretvarajući se da se bore šest puta tjedno. Bila je 1995. i profesionalno hrvanje je ulazilo u svoju globalno najpopularniju fazu poznatu i kao Attitude Era. Iako su lude sedamdesete i kokainske osamdesete bile u retrovizoru ovog oblika sportske zabave, većina kečerskog rostera dvije najveće kompanije WCW i WWF sastojala se od labilnih psiholoških profila i ovisničkih ličnosti u bodybuilderskim tijelima s uličarskim životopisom.

No, Scotta Nortona nije čekala hala puna razularene publike s bizarnim natpisima poput “UNDERTAKER IS A NECROPHILIAC”, “IT BURNS WHEN I PEE” ili “RODDY PIPER HAS AIDS” na kakvu je navikao. Scott Norton nije zapravo uopće znao što ga čeka. Bio je u glavnom gradu Sjeverne Koreje usred najveće gladi u povijesti nacije, koja je po nekim procjenama tijekom tih nekoliko godina odnijela tri milijuna života.

Što je zapravo nekadašnji Princeov tjelohranitelj, 30-orostruki prvak u obaranju ruku i zvijezda filma Over the Top sa Sylvesterom Stalloneom radio u Pjongjangu u trenutku dogmatske mržnje prema kapitalističkoj prokletinji? Pripremao se sudjelovati u najvećoj priredbi u povijesti profesionalnog hrvanja, eto što. No, kad je izgovorio riječ “shithole”, telefonska veza je prekinuta. Nekoliko minuta kasnije na vrata su kundacima pokucali članovi narodne sjevernokorejske milicije i odvukli Nortona na ispitivanje.

U tom je trenutku američki grmalj jedino mogao žaliti što će mu posljednja riječ upućena supruzi biti baš “shithole”.

Zanimljivije od pitanja zašto se Norton našao u sjevernokorejskoj verziji maksime talk shit get shot jest kako je dopuštena invazija imperijalističke osovine zla Amerikanaca i Japanaca na kulturno-politički slet jednog od najradikalnijih komunističkih režima? I ovaj djelić povijesti napisan je nizom slučajnosti, vizionarski duh pojedinaca koji je s krive strane razuma i politički očaj.

Sjeverna Koreja nikad prije nije vidjela niti sekunde televizijske snimke ijedne kečerske borbe, niti je ovaj oblik zabave ikada spomenut u medijima

Prvi i jedini vođa Sjeverne Koreje Kim Il-sung, koji je zemljom vladao čitavih 46 godina preminuo je 8. srpnja 1994. Desetak godina ranije Mihail Gorbačov počeo je sustavno umanjivati podršku Sjevernoj Koreji u korist njena čak i po sovjetskim stajalištima normalnijeg susjeda — Južne Koreje. Po raspadu Sovjetskog Saveza Boris Jeljcin je u potpunosti odustao od Sjeverne Koreje, ostavivši zemlju u rukama patološkog egomanijaka bez osnovnog poznavanja ekonomije i gospodarstva i klimača glavama čiji se posao sastojao isključivo od čuvanja glava u stanju kimanja, a ne kotrljanja.

Desetljeća bizarnih ekonomskih eksperimenata čije su neuspjehe kompenzirali Sovjeti sustigla su Sjevernu Koreju i opća nestašica hrane poharala je zemlju tik pred Il-sungovu smrt. Njegov nasljednik Kim Jong-il naslijedio je državu pred spontanim istrebljenjem. Trebao je dobru ideju odmah, a povijest, barem ona koja se uči u Sjevernoj Koreji, veli da nema bolje ideje od organizirane narodne razbibrige. Međunarodni sportski i kulturni festival za mir ono je što gladnima treba da na glad zaborave, ponosno je mislio Jong-il. Vjerojatno. No, kako nadmašiti stotine fantastičnih festivala za rat koje je godinama priređivao njegov otac?

Trebao je nešto posebno. Nešto što će označiti početak imaginarnog blagostanja, mrtvima usprkos!

Nedaleko od Pjongjanga jedan je drugi političar proživljavao karijernu krizu manjeg opsega i pogubnu samo po njega samog, a time i nekako ozbiljniju. Antonio Inoki bio je na kraju svog drugog mandata zastupnika u japanskom parlamentu. Izdao ga je bivši asistent Hisashi Shinma. Karijera nastala na marketinškim ekscesima, financijskim malverzacijama i jaranskim odnosima s yakuzama pred izbore 1995. bližila se, po svemu sudeći, svom kraju. No, Inoki nije bio političar. Ekscesi, pronevjere i yakuze dio su njegova prirodnog miljea koji se samo prelio u njegov politički alter ego. Antonio Inoki bio je i jest najveći japanski profesionalni hrvač. Prihvaćanje stvarnosti nije dio njegove prirode. I neka ga dropkick ubije ako će dopustiti da mu organizirani kriminal i sud unište karijeru.

Inoki je, kao i njegov kolega s druge stranije crte ideološkog rascjepa, trebao nešto veliko, posebno i internacionalno. Nešto o čemu će se pisati i pričati besplatno.

Kažu da kečeri mogu učiniti bilo što osim prestati biti ono što se godinama pretvaraju da jesu. Politika je nešto što je Inoki naučio, dok je u stvarnosti bio prodavač priča. Kad bi samo uspio u kečerskom ringu ispričati priču koja bi promijenila povijest, njegovu karijeru ne bi ubio ni kanibalizam. Barem ne u Japanu.

Morao se vratiti onome što najbolje poznaje i bukirati meč svog života.

Profesionalno hrvanje kao zanat u velikoj mjeri ovisi od par stvari koje moraju biti u savršenom skladu: prepoznavanju raspoloženja publike i njenoj konzekventnoj psihološkoj manipulaciji. Kako je show business profesionalnog hrvanja rastao, kečeri su morali biti majstori koreografirane naracije kako bi publika shvatila koga podržavati; ili, točnije — protiv koga biti. Ovakvih je umjetnika u čitavoj povijesti profesionalnog hrvanja svega tucet ili čak manje. To su ljudi koji su znali dobiti ili odbiti publiku suptilnim metodama, poput korištenja kukavičkih hvatova ili pretjeranog dodvoravanja domaćoj publici.

Kako je kroz povijest za ovu vrstu kazališne umjetnosti nestajalo strpljenja i vremena u televizijskim programima, kečeri su dobili jasno definirane persone pozitivaca — faceova, te negativaca — heelova. Ovo je omogućavalo kečerima bez osobitog atletskog ili intelektualnog dara da budu unaprijed omraženi ili obožavani. Dovoljno je bilo tijekom 1970-ih ukoračiti u gimnazijsku dvoranu u Coloradu sa sovjetskom zastavom i Staljinovom slikom i vaš je posao bio gotov.

Po istom principu Inoki je trebao nekoga koga će narod komunističke Sjeverne Koreje automatski prezirati. U tom trenutku nije bilo većeg simbola američkog načina života od Hulka Hogana.

Hulk Hogan je u tom trenutku nastupao za drugu najveću kečersku organizaciju WCW, koja se financirana novcem medijskog mogula Teda Turnera spremala za veliko preuzimanje tržišta WWF-u. Kreativni direktor WCW-a bio je čovjek sličan Inokiju, sličan zapravo svima u kečerskom biznisu — Eric Bischoff. Vođen njegovim katkad hrabrim, a češće potpuno sumanutim idejama, WCW je sustizao WWF. Ideja o kečerskoj priredbi u zemlji totalitarističke izolacije bila je prilika za besplatni PR i etabliranje kompanije kao tržišnog lidera i lidera slobodnog svijeta. Ali Hogan, preotet od WWF-a u sličnom se megalomanskom raspoloženju smatrao većim od samog profesionalnog hrvanja. “I might as well asked him to row a boat to Pluto,”  prepričavao je Bischoff svoj prijedlog Hoganu da otputuje u Sjevernu Koreju.

No, prije Hogana postojao je drugi simbol Amerike, bolji kečer, zanimljiviji čovjek, vrlo vjerojatno najveći svih vremena koji je ikada uhvatio lažni headlock u ringu — Ric Flair. I on je, kao Hogan, bio kupljen od WCW-a za rat protiv WWF-a, ali kreativni tim kompanije nije želio gurati još jednog plavog, svjetlucavog Amerikanca u Hoganovoj eri. Flairu je bilo dosadno. Ovisnošću o alkoholu unatoč, Flair je imao puno jasniju sliku o sebi i svijetu nego Hogan i znao je da će njegova ostavština biti posebna samo ako pristane na avanture koje drugi ne žele.

Čovjek koji je izmislio jedan od najiritantnijih sportskih povika u američkim sportovima, zloglasni “Woo!” očekivano je volio pričati o sebi pa je put u Koreju, Irak, Iran, gdje li se već ide, bio nešto čime će smarati novinare do dugo u mirovinu.

Show je imao zlog, kukavičnog Amerikanca za mrziti. Plan je dobivao jasne obrise.

Plan, profesionalno hrvanje i Sjeverna Koreja teško će, međutim, složiti smislenu rečenicu, a kamoli događaj ovakve veličine.

Bischoff se bojao da mu vlasnici Turner System Broadcastinga neće dopustiti povesti najveće zvijezde kompanije u ratnu zonu pa nikoga nije ni pitao, osim nekoliko poznanika na CNN-u, koji su ga uvjerili da mu Turner vjerojatno neće dati otkaz ako sazna. Puno je vjerojatnije da će svi izginuti. Ericu Bischoffu to je bila dovoljno dobra garancija da put ima smisla. Kako bi ugrozio još jedan život, uspio je nagovoriti i Muhammada Alija da pođe s njima na put kao glasnik mira i tolerancije. Bila je to i prilika da se Ali i Inoki opet sretnu nakon njihova velikog i opravdano prezrenog meča slobodne borbe 1976.

Teretni vojni avion prebacio je sudionike prvog kečerskog spektakla u Sjevernoj Koreji iz Nagoje u Pjongjang nekoliko dana prije događaja. U njemu su bili Inoki, Bishoff, Ali, Flair i probrana ekipa Inokijeva New Japan Pro Wrestlinga i World Championship Wrestlinga. Sve do jednoga neprijatelji političkog sistema koji ih je dočekao.

Sonny Onoo, konzultant u WCW-u, usporedio je slijetanje u Sjevernoj Koreji sa slijetanjem usred Klingonskog Carstva.

Po dolasku su gosti razdvojeni u parove, oduzete su im putovnice i dodijeljeni praotioci koji su  pratili svaki njihov korak i riječ i slali izvješća nadležnima. Prvi zadatak domaćina gostima bilo je polaganje cvijeća na spomenik preminulog Velikog vođe. U kakav su shithole došli postalo je bolno očito u trenutku kad je svima ponuđen obavezni buket cvijeća koji im je naplaćen, pa oduzet nakon što su snimljeni kako odaju počast i potom uručen sljedećem gostu koji je morao učiniti isto.

Čovjek koji je bio dovoljno glup da prvi verbalizira spoznaju o Sjevernoj Koreji kao vukojebini sjedio je dan kasnije u nepoznatoj prostoriji, okružen naoružanim ljudima u uniformama koje nije umio identificirati i čekao da bude strijeljan. U sobu je iznenada ušao netko u uniformi druge boje i s više prišivaka te naredio čuvarima da zarobljenika oslobode. Novi vođa neće započeti Festival mira smaknućem, makar i opravdanim.

Osim toga, Norton je bio zvijezda večeri prve noći spektakla. Naći zamjenu u narodu kojem je koncept profesionalnog hrvanja bio nepoznat bio bi prevelik izazov i za Velikog vođu.

Nisam pogriješio — Sjeverna Koreja nikada nije vidjela niti sekunde televizijske snimke ijedne kečerske borbe, niti je ovaj oblik zabave ikada spomenut u medijima.

Dok su Chris Benoit, maskiran u Wild Pegasusa, 2 Cold Scorpio i braća Steiner prolazili kroz kilometarski prilaz ringu, dva saznanja o onome što ih čeka kristalizirala su se pod svjetlima i bojama May Day Stadiuma, najvećeg stadiona na svijetu. Kao prvo, kečerska dinamika pozitivaca i negativaca pred publikom koja nikad ništa sličnog nije vidjela bit će nemoguća za odigrati. Drugo, tišina 150.000 ljudi boli jače nego stolica u glavu bačena iz pijane mase u Floridi.

They were like toothpicks, that’s how small they were. Wow, I can barely see them, how are they seeing me?!”, prisjećao se Scott Steiner za Sports Illustrated godinama kasnije. Nitko od njih nikada nije nastupio pred tolikim brojem ljudi. Niti hoće.

Većina japanskih i američkih gostiju ponajviše je bila zbunjena činjenicom da je toliko ljudi došlo vidjeti nešto što očigledno nisu razumjeli. Ubrzo se backstageom pronijela vijest da nitko od prisutnih nije tu svojom voljom.

Dolazak na Festival mira bio je, naime, obavezan.

Mečevi su prolazili u totalnoj tišini. Ni nauljeni, nabildani Amerikanci, ni povijesni neprijatelji iz susjedstva Japanci, ni sam Muhammad Ali nisu mogli izazvati reakciju. Još je jednom totalitarni režim podcijenio značaj kruha u poslovici kruha i igara. Tihi žamor čuđenja izazvale su tek japanske hrvačice Bull Nakano i Akira Hokuto s vizažističkim incidentima na licima i frizurama iz mangi. Publika je bila toliko indiferentna, neuka i vjerojatno gladna da nije razumjela ni koncept šampionskog pojasa — Shinya Hashimoto i Scott Norton borili su se za IWGP pojas bez ijednog uzdaha iz 150.000 grla.

Bio je to potpuni debakl za sve osim Kim Jong-ila, koji je bio oduševljen što je na njegov prvi festival došlo toliko ljudi koje je planirao zatvoriti ukoliko odbiju.

Samo je jedan među strancima u Sjevernoj Koreji imao plan kako okrenuti situaciju u svoju korist. Inoki je prevarant i mutikaša, ali ako netko na svijetu ima moć pridobiti pozornost stadiona nezainteresiranih, bio je to on. Flair i Inoki bili su vjerojatno najveći kečeri dvije najveće škole profesionalnog hrvanja koji nikada prije nisu imali meč, ali je Inoki znao da bi takvo što imalo značaj samo hrvanjem indoktriniranoj publici. Morao je imati još nešto.

Ric Flair izašao je na meč protiv Inokija drugog dana festivala pred 190.000 posjetitelja. Njegov spori, bahati korak narcističnog kolonizatora dočekan je s kečerima najtežom emocijom – ravnodušnošću. No, kad je Antonio Inoki zakoračio u vidokrug pjongjanške rulje, stadion je oživio kao pod vojnom naredbom. Flair i ostatak američke posade bili su u nevjerici. Buking nije imao nikakvog smisla — međusobno su se borila dva neprijatelja komunističkog sistema, zašto bi narod paraliziran strahom od autokracije prezirao jednog više od drugog?

Samo što Inoki nije bio neprijatelj, iako to nitko od Amerikanaca nije znao. Bio je Japanac — da, bio je političar u kapitalističkom društvu — o da, ali bio je učenik Korejca.

Jedan od očeva profesionalnog hrvanja u Japanu bio je dečko iz okruga Hongwon u Sjevernoj Koreji. Zvao se Rikidozan.

Rikidozan je bio prva velika kečerska zvijezda u Japanu uopće. Bivši sumo hrvač karijeru je napravio u mečevima protiv zlih američkih kečera u razorenom poslijeratnom Japanu. Sjevernokorejska je vlast nakon njegove smrti, neupućena u fantazijske narative profesionalnog hrvanja, Rikidozanov lik i ‘borbu’ iskoristila na posterima i pamfletima, neke od kojih su čak bacali na Seoul. Čovjek koji je ubijen u Japanu u kafanskoj svađi jer mu je član yakuza stao na cipelu u Sjevernoj Koreji bio je borac protiv zapadnog sistema vrijednosti.

Njegov najbolji učenik Antonio Inoki, sinonim japanskog stila hrvanja, bio je najbliže što je korejski narod prišao legendi Rikidozana.

Stadion je bio na nogama.

Meč na May Dayu bio je jedini koji su Flair i Inoki ikada zajedno imali. Inoki je možda pažljivo planirao podzaplet svog pojavljivanja u Sjevernoj Koreji, ali bez Flairova pripovjedačkog genija u ringu plan ne bi uspio. Nakon što je Inoki izveo svoj završni potez enziguri kick, pobjedniku i poraženom dodijeljene su vaze uz grmljavinu s tribina.

Bischoff i Inoki bili su presretni razvojem događaja, dok je ostatak reprezentacije jedva čekao ponovo vidjeti svoje putovnice.

Napuštanje Sjeverne Koreje nije, međutim, moglo proći tek tako. Na dan povratka, Ric Flair bio je pozvan na DPKR TV pročitati napisani govor o tome koliko je SAD preplašen vojnom i kulturnom superiornošću Sjeverne Koreje. Flair je pred kamerama odlučio promijeniti govor i iskoristiti jezičnu barijeru kako bi zaobišao predloženu sintagmu. Zahvalio se vođi i sjevernokorejskom narodu na dobrodošlici i preskočio dio o tome kako se Americi kolektivno tresu gaće.

Po povratku u Ameriku Eric Bischoff je pregledavao snimke vijesti i novine od prethodnih dana, ali veliki kečerski spektakl u neprijateljskoj državi koji je uživo gledalo preko 300.000 ljudi bio je zaguran između sportskih rubrika i vremenske prognoze. Antonija Inokija je umjesto političke amnestije dočekao nepromijenjen prijezir javnosti te poraz na izborima. Glasačku je ravnodušnost, pokazalo se, teže preokrenuti nego onu na kečerskim priredbama.

Uz sav revolucionarni i uglavnom nekonvencionalni marketinški i politički rad niti jednom od dvojice nije palo na um da vijesti iz medijski izolirane zemlje van izlaze u jednakom opsegu kao što i ulaze — nikako.

WCW je na koncu montirao snimke iz Pjongjanga u PPV video Collision in Korea koji je gledalo bijednih 30.000 ljudi. Inokijeva politička karijera oporavljala se desetak godina, a WCW je na kraju izgubio svoj Monday Night War protiv WWF-a, koji je kompaniju nakon bankrota otkupio. Osim cijelog WCW rostera je WWF, odnosno današnji WWE, dobio prava i na svu WCW video arhivu. Jedan od rijetkih događaja koji je do današnjeg dana publici ostao nedostupan je upravo Collision in Korea. WWE je, naime, najposjećenijom kečerskom priredbom proglasio Wrestlemaniju III iz Pontiac Silverdomea u Michiganu s jako nategnutom brojkom od 93.173 posjetitelja. Meč Rica Flaira iz WCW-a i Antonija Inokija iz NJPW-a pred 190.000 ljudi ostaje tako službeno ignoriran rekord u alternativnoj povijesti WWE-a.

Pronicljiviji čitatelj lako bi mogao naći poveznicu između ovakvog krojenja povijesti WWE-a i režimskog informacijskog embarga Sjeverne Koreje.

Kažu da profesionalno hrvanje nikada nije bilo toliko pomaknuto i toliko veliko u mainstream kulturi kao u drugoj polovici 1990-ih, ali u doslovnom smislu ono nikada neće biti veliko i pomaknuto kao te dvije noći u Pjongjangu.

Osim možda kad je Antonio Inoki organizirao kečerski turnir u Iraku kako bi sa Saddamom Husseinom ispregovarao puštanje 41 japanskog zarobljenika.

Ali to je već priča za neki drugi Punchlines.