Budnom mi rijetko što pametno padne na um. Svaka vrijedna misao spopadne me dok idem spavati ili se razbuđujem. Valjda je to ta tijesna crvotočina između svjesnog i nesvjesnog kroz koju ispadaju lucidne, makar uglavnom beskorisne ideje. Tijekom dana sam uglavnom u operativnom pogonu registriranja, klasificiranja i rješavanja problema. Kreativno razmišljanje uglavnom brzo zađe za ugao zdravog razuma.
Danas sam, recimo, jedan dio dana razmišljao o tome kako percipiramo goloruko šaketanje kao najprimitivniju formu fizičkog obračuna, a vjerojatno nije tako. Čisto sumnjam da su prve debate među kakvim beskompromisnim homo erectusima bile riješene tako što je jedan počeo gušiti drugog ili mu zaljepio šamarčinu. Vjerujem da je — pun intended — prvo bačen kamen ili da je čak upogonjena stripovska toljaga. Prilazak neprijatelju u udaračku distancu vjerojatno je i nerazvijenom mozgu slao signale opasnosti — sve što napravim ja njemu, odavde može i on meni. Nisam, naravno, ovako na znanje gadljiv dublje istraživao, ili, nedajbože, otvorio koju od knjiga koje mi se gomilaju po stanu, pa ne mogu reći ima li istine u mojim promišljanjima, ali u kontekstu šakanja sam sigurno u pravu.
Što ste manje zaštićeni i protivniku bliži opasnost je veća, a oprez raste proporcionalno s njom. Žao mi je što sam vam upravo spojlao kolumnu, ali u ovome leži osnovni problem tzv. bare-knuckle boksa. Postoji granica iza koje opasnost borilačkog duela prestaje biti uzbudljiva i postaje za sudionike paralizirajuća, a za gledatelje dosadna. Ne biste na koncu gledali ni parkour da ljudi skaču u vulkan, zar ne?
Iako bih, iskreno govoreći, ja upravo to gledao jer mrzim parkour.
Bare-knuckle boks nije uzbudljiv koliko biste isprva pomislili jer ignorira činjenicu da je boks evoluirao iz ove faze kako bi postao uzbudljiviji, a ne dosadniji. Omeđeni pravilima koja svaki pokret čine preopasnim, a teške ozljede neizbježnima, boksači često u borbi na svjestan ili nesvjestan način nisu željeli sudjelovati. Tehnika je stagnirala, a mečevi su se najčešće gubili zbog slučajnosti i iscrpljenosti. Bare-knuckle boks je u duši čuvanje statusa quo, pri čemu bi agresija dolazila samo iz nepodnošljivosti vlastite ambivalencije ili iščekivanja.
Drugim, jednostavnijim riječima — ono što ste znali, bez osnovne zaštitne opreme niste se usudili pokušati, a ono što biste pokušavali dolazilo je iz želje da to ludo sranje završi.
Jedan od vlasnika UBADD-a i aktivan BKB boksač Eric Olsen slikao se sa šakom punom zuba uz opis kako se još uvijek sjeća svog prvog ubojstva
Šakački dvoboji bez rukavica jedan su od tih narodnih fenomena koji su taoci mitomanijskog prenošenja i neraspetljive faktografije, kao diskografija Grateful Deada ili ubojstvo Jesseja Jamesa od kukavice Roberta Forda. Iako su se muškarci za nagradu i zabavu drugih tukli širom svijeta vjerojatno od vremena kad je homo erectus iz uvoda prešao s kamena na šake, bare-knuckle boxing pripada prvenstveno Britanskom otočju i SAD-u.
Među irskim travellerima i Merseyside jalijašima nije zapravo nikad izašao iz mode da ne kažem odgojnog kurikuluma — čak je i nadimak jednog od najboljih boksača današnjice Tysona Furyja, Gipsy King, polutajni mig stoljetnom batinanju bez batine njegovih sunarodnjaka po napuštenim stajama i podzemnim parkiralištima. U Americi je, međutim, boks bio ključna spona između Divljeg zapada i industrijske nacije, s jednako jasnom međom kao što je pojava parnog stroja ili tvorničke trake. Ova se transformacija Amerike u boksu manifestirala prelaskom s London prizefighting pravila na Pravila markiza od Queensberryja.
Osnovu London prizefighting pravilnika napisao je goloruki šakač Jack Broughton još 1743. kao prvi pokušaj strukturiranja pravila unutar globalno popularnog sporta. Broughtonova su pravila, pak, modifikacija onih iz 1719. njegova prethodnika Jamesa Figga, samoproglašenog borca u “Noble Science of Defense” i vjerojatno prvog službenog boksača u povijesti. Ne treba čuditi da je prva boksačka pravila napisao boksač, a ne netko od promotora, Broughton je samog sebe pokušao zaštititi od kopanja očiju, grebanja, ugriza i ponekad kamena ili nekog drugog teškog predmeta u šaci.
Čini se nevjerojatnim da je ogroman dio pravila bio posvećen isključivo povodima za diskvalifikaciju i jednom od najvećih neprijatelja boksa tijekom 18. i 19. stoljeća — mraku. Boksački dvoboji tog vremena trajali su najčešće satima i često ih je, na razočarenje publike, prekidalo spuštanje mraka. Ove su situacije u sportu čiji su publika, organizatori, sekundanti i katkad sami borci bili divlji, naoružani i teško pijani bile izvrstan poticaj da se glad za noću prekinutim nasiljem utaži spontanim neredima. Novac iz kladioničkog fonda bi nestajao, a policija ili vojska je odvozila i klošare i šampione u istu ćeliju.
Pravilnik markiza od Quensberryja — koji, naravno, nije napisao sam markiz nego velški novinar i sportaš John Graham Chambers, od Londonskog je pravilnika ostavio toliko malo da je upitno možemo li, osim po šampionskom naslijeđu, govoriti o istom sportu. Po Londonskom pravilniku runda je završavala kad bi jedan od boraca pao od udarca ili iscpljenosti, nakon čega bi pauza trajala 30-ak sekundi uz dodatnih osam da se posrnuli dovuče do tzv. scratch linea, odnosno stane pred protivnika. Nije bilo trajanja niti ograničenja broja rundi, a jedan od službenih načina za završetak meča bili su i “crowd riot”, “police intervention” te “chicanery”. Queensberry pravila nalagala su ring od 24 stope, trominutne runde s minutom predaha, 10-sekundno brojanje za borca u nokdaunu i zabranu udaraca prema borcu koji ima jedno ili oba koljena na tlu.
No, dva su pravila tim novim pravilima označila početak procesa civilizacije i integracije boksa u novi društveni poredak industrijske Amerike: zabranjeno je hrvanje i borci su morali nositi rukavice.
Queensberry pravila bila su tako kraj jednog sporta više nego kraj jedne ere. Bare-knuckle boks možemo nazivati pretečom suvremenog boksa, ali u natjecateljskom smislu borba bez rukavica s dopuštenim hrvačkim hvatovima i bacanjima sličnija je današnjem MMA-u nego boksu. Zbog toga ne treba čuditi da bare-knuckle borba nikada nije kapitulirala niti pristala na novi režim, već se velikim dijelom prebacila dublje u podzemlje i nastavila svoje običaje na manje i nikako legalan način do današnjih vremena.
Ova odmetnička struja bare-knuckle boksa živi u punom opsegu tradicije iz koje je nastala, ali ne očekujte romantizirane portrete muških muškaraca koji su istovremeno i društvenim obrascima neukroćene zvijeri i pravednici u boju protiv licemjerja istog tog društva. Boksačke organizacije u Velikoj Britaniji poput BKB, UBADD, UBKB ili Rogue Elite u jednakoj mjeri se pridržavaju pravila borbe bez rukavica koliko i skandala koji su ih pratili u prošlim stoljećima.
Rogue Elite je, primjerice, krajem prošle godine planirao memorijalni turnir za Stevea Millera, nekadašnjeg bare-knuckle boksača i bodyguarda Justina Biebera i Lindsay Lohan, ali je konkurentski UBADD nakon urnebesnog Facebook rata koji niti jedan spell check ne bi učinio razumljivim uništio priredbu tako što je platio trojici borac da se ne bore i prijetio premlaćivanjem vlasniku dvorane u kojoj se ona trebala dogoditi. Potom su se na društvenim mrežama hvalili svojom pobjedom koja će udovicu, koju su sa svojih osobnih profila nazivali kurvešinom i ovisnicom o cracku, ostaviti bez prihoda. Da stvar bude gora, Rogue Elite priredba nije propala samo zbog UBADD-a — nekoliko boraca polomilo je kosti u drugim borbama, a jedan je završio u zatvoru.
Nazvati ovo polusvijetom bilo bi uljepšavanje stvarnosti. Jedan od vlasnika UBADD-a i aktivan BKB boksač Eric Olsen na svom se Facebook profilu slikao sa šakom punom zuba uz opis kako se još uvijek sjeća svog prvog ubojstva. Njegov potpis na društvenim mrežama glasi “i place no value on human life”. S odgovarajuće malim “I”.
Europska je bare-knuckle boks scena, kao i ona nogometna huliganska, nažalost optočena falš idealiziranjem nepravednog uličnog nasilja u komičan i teško podnošljiv kvazifilozofski diskurs o osobnom integritetu ili očuvanju nekakvih tobože marginaliziranih društvenih vrijednosti. U tom su kontekstu idioti poput Erica Olsena zapravo jedini dosljedni istini — u ovoj tuči ne vide ništa više od nekoliko stotina funti i priliku da ono što ih suštinski muči iskale na nekom drugom.
Zvuči prilično beznadno, zar ne?
Slika bare-knuckle boksa u Sjedinjenim Državama odnedavno je nešto drugačija. Prošle su godine gotovo paralelno pokrenute dvije bare-knuckle lige: Bare Knuckle Fighting Championship — BKFC i World Bare Knuckle Fighting Federation — WBKFF.
WBKFF je svoje promotersko putovanje započeo u punom sjaju bare-knuckle tradicije. Njegova prva večer borbi Rise of the Titans dogodila se 8. studenog 2018. u Casperu u Wyomingu. Stvari su se nekoliko mjeseci prije tog datuma činile obećavajućima: za predsjednika organizacije odabran je Bas Rutten, nekadašnja MMA zvijezda, komentator i glumac; u dvije glavne borbe bila su MMA svijetu poznata lica — bivši UFC-ov welter prvak Johnny Hendricks te Phil Baroni i Chris Leben, a nastupiti su trebali i nekadašnji Bellatorov borac Brennan Ward te bivši linebacker San Diego Chargersa Shawne Merriman.
Borba večeri trebala je biti nagrađena s dva nova Ford Mustanga. Kako se datum priredbe približavao, na ugovore su dodavani aneksi o smanjenim honorarima, pa su Ward i Merriman odustali. Rise of the Titans svejedno je održan, Hendricks je u otužnom nastupu nokautiran, a Leben i Baroni su imali bizarnu borbu u kojoj se činilo da Baroni pokušava rušenja. Organizatori su pak nakon priredbe jednostavno nestali — većina boraca nije isplaćena, kao ni dio hotelskih i putnih troškova, a jedan dodijeljeni Mustang oduzet je ovrhom jer nije bio plaćen.
WBKFF-ov vlasnik Tomasz Stankiewicz nestao je jer je zapravo već čekao sudsku presudu nevezanu za šakački sport. WBKFF je osnovan 25. lipnja 2018., nekoliko mjeseci nakon što je Stankiewitz priznao kreditnu prevaru tešku 2,1 milijun dolara. Njegova zatvorska kazna ne bi trebala biti manja od dvije godine i 10 mjeseci.
Vintage bare-knuckle stuff, reklo bi se u Americi.
Najsvjetlija točka suvremenog bare-knuckle boksa ostaje tako Bare Kunckle Fighting Championship, odnosno BKFC.
Prva priredba dogodila se 2. lipnja 2018. i oglašavana je kao prvi zakonski priznat sportski događaj boksanja bez rukavica od 1889. Ovo je, naravno, samo marketinška istina — bare-knuckle boks niti u jednoj svojoj inkarnaciji nije bio u potpunosti legalan. No, BKFC se ovime pametno stavio u kontekst nasljedstva vremena Johna L. Sullivana i Jakea Kilraina kad je jedina institucija u upravljanju bare-knuckle borbi bio magazin National Police Gazette. Njegove borbe odvijaju se u doslovnom squared circleu — kružnom ringu na kvadratnom postolju koje čak ima i scratch line iz pravilnika Jacka Broughtona. BKFC se tako putem čistog PR-a i brandinga etablirao kao jedini legitimni nasljednik London prizefighting vremena.
Na inauguralnoj večeri borbi dodijeljen je čak i National Police Gazette World Diamond Belt pobjednici jedinog ženskog meča Bec Rawlings, inače bivšoj UFC borkinji. Organizacija je istovremeno priznala i bivše National Gazette prvake i time dala povijesni značaj svojim pojasevima te ublažila dojam javnosti da se radi samo o besciljnoj tuči za novce.
BKFC vodi bivši boksač i promotor David Feldman, čiji je otac čak u boksačkom Hall of Fameu kao trener. Pravila su, dakako, nešto humanija od originalnih prizefighting pravila — runde traju po dvije minute s minutom odmora, svaka borba ih ima po pet, hrvački hvatovi su zabranjeni, klinč ograničen, a brojenje za ustajanje iz nokdauna je 10 sekundi, osim u slučaju posjekotine kad cutmani imaju 30 sekundi zaustaviti krvarenje ili osposobiti borca za nastavak.
Uspjeh i granice potencijalnog uspjeha BKFC-a i bare-knuckle borbe općenito najjasnije se daju iščitati iz samih profila boraca. Ova organizacija istovremeno i privlači i lovi ili MMA borce na zalasku karijera ili one nezadovoljne svojim ugovorima. Na scratch line su do sada stali ili će to uskoro učiniti Kendall Grove, Chris Lyttle, Ricco Rodriguez, Eric Prindle i McGregorov prika Artem Lobov.
Ovo otkriva dva ključna problema sporta koja su međusobno prepletena: strateški u tržišnom i strateški u borilačkom smislu. S jedne strane organizacija razumije da, iako ima riječ “boxing” u imenu, publiku može povući samo MMA ligama — točnije, onaj dio publike koji je nezadovoljan količinom krvi i rastućom kompleksnošću u modernom MMA-u. Rijetko koji će ljubitelj boksa biti zadovoljan onim što vidi u bare-knuckle mečevima. BKFC je u menadžerskom kontekstu tako ispravno pozicioniran kao MMA opozicija slično Bellatoru ili ONE Championshipu, a ne alternativa boksačkim asocijacijama.
Što nas dovodi do drugog, nerješivog problema bare-knuckle boksa: on je u srži MMA bez udaraca laktovima, nogama i bez hrvanja, ali s više ozljeda i manje uzbuđenja.
Postoji entuzijazam među bare-knuckle promotorima s Feldmanom na čelu da bi ovaj sport mogao biti the next big thing poput MMA-a 1990-ih, ali to neće biti tako. Problem u identitetu bare-knuckle boksa je što je suštinski star, a prodaje se kao nov. Dok nas je sredinom 1990-ih zanimalo što će se dogoditi u borbi hrvača i kickboksača bez pravila, o boksu bez rukavica znamo sve. Iza nas je preko 100 godina dokaza koje zakonitosti uvjetuju boksačku borbu u rukavicama ili bez njih, dok je MMA derište tek stalo na vlastite noge.
Činjenica da bare-knuckle boks privlači iskusne — da ne kažem stare — MMA borce govori u prilog tome. Oni imaju iskustvo u sličnom ringu i u sličnim rukavicama, dok je klasična boksačka naobrazba u velikoj mjeri beskorisna. Uloga boksačkih rukavica u ofenzivnom i pogotovo defenzivnom smislu je nešto što je lako previdjeti, ali znajte da postoji barem nekoliko borbi koje Floyd Mayweather ne bi dobio da nije do miligrama ispregovarao težinu i gustoću punjenja rukavica. Osim toga, bare-knuckle karijera teško će zavesti talentiranog mladog boksača svojim obećanjima o redovitim šivanjima i rekonstrukcijama kostiju lica i šaka.
Dok sam pisao ovu kolumnu, u medije je puštena vijest da je Paulie Malignaggi postao prva boksačka zvijezda koja je potpisala za BKFC. Bit će interesantno vidjeti kako će u borbi bez rukavica i s bandažama koje ne smiju biti deblje od inča iznad šake proći boksač poznat ponajviše po izuzetno slaboj udaračkoj moći. Ili možda ipak neće.
…
Bare-knuckle boks u tehničkom je smislu bio i trebao ostati tranzicijska poveznica između ulične tuče i borilačkog sporta koji je evoluirao do razine umjetnosti tijela. Ovaj se oblik borbe danas čini više kao groteska zanimljiva samo u teoriji i malom broju čudaka, a ne strašni blockbuster koji gledate kroz prste na rubu kauča. Oživjeli zaleđeni fosil, a ne Frankenstein.
