Kad mi je rečeno da trebam poslati svoju kratku biografiju na Telesport da stoji pored moje slike, nisam imao pojma što napisati. “Kako mislite ‘kratku’, have you read me?!”, pomislio sam. U životu ne uspijevam kratko napisati ni psihološki test na zaokruživanje. Kad dođem do pitanja: “Biste li udarili policajca (da) — (ne)” ,uvijek nagruvam svoju karticu dvije odgovora u prostoru do sljedećeg pitanja. Ne možemo tako paušalno simplificirati pitanje o udaranju policije. Ima li svjedoka? Govorimo li o jednom policajcu ili više njih? Koliko su debeli i imam li gdje bježati? Koliko sam pijan? Imam li državljanstvo zemlje koja ne izručuje optužene? Jesam li upravo slušao Which Side are You On Billyja Bragga?
No onda sam vidio svoj mutav izraz lica na slici koju sam poslao i pomislio kako je prvi dojam ionako uništen — nitko neće vjerovati da je netko s takvom glavom napisao dugu rečenicu. Jedna od kratkih koje sam poslao bila je tako i “Dijete PRIDE FC-a”. Tada sam to napisao misleći da zvuči kul, nešto umjesto son of a gun ili Toughest S.O.B. (Son Of a Bitch) alive Stevea Austina. Danas razumijem da sam nesvjesno napisao jednu veliku istinu svoje generacije. Mi koji smo bili dovoljno stari da treniramo bilo što iz toxic masculinity palete sportova u trenutku kad se pojavio Pride Fighting Championships nikada se nećemo riješiti sindroma gledanja MMA-a s malim vražičkom na ramenu koji neodoljivo podsjeća na Sakurabu i na vrhunske suvremene MMA mečeve šapće: “Kakvo to mlitavo sranje gledaš, bijedniče, ne smiju ni skočiti nekom na glavu s obje noge?! Zašto nitko ne izlazi u borbu odjeven kao Super Mario?”
MMA je danas na svom tehničkom vrhuncu i sakurabastom vražićku unatoč, nema boljeg trenutka za uživanje u umjetnosti slobodne borbe od ovog. No, dijete Pridea nikada nije odraslo, mi smo prerasli njega i ostavili ga da živi negdje u nama. Svako malo taj će se klinac uzbuditi oko nečega čega se mlađi i čistom sportu okrenuti fanovi MMA-a groze.
Taj je klinac inače totalni mrgud — smetaju mu dresovi, mrzi testiranja na juice, želi da svi izgledaju kao Brock Lesnar i pita se zašto nitko više ne nosi lucha libre maske u borbi. Malac je nesretan jer MMA ne može i ne treba ići unatrag, ali svaki put kada Habib Nurmagomedov sjedi nekome na trbuhu i protivniku usred borbe govori da odustane jer se on, eto, treba boriti za titulu, derište se nasmiješi i podsjeti vas da je većina onoga što se danas protjeruje iz MMA-a najveći razlog zbog kojeg ste se u njega zaljubili.
Zbog toga će taj klinac zauvijek živjeti u nama. Zbog toga PRIDE NEVER DIE nije samo još jedna fajterska floskula.
“… And then the crowds roar, they slay, they all say…”
(Mike Skinner, 2002.)
UFC i Pride FC krenuli su s istom premisom i s istim sastojcima, ali finalni proizvodi bili su potpuno različiti — svaki je ocrtavao ideološki, sociološki i ponajviše kulturološki aspekt pripadajućih nacija. Dok je UFC želio preseliti mračnu podzemnu garažu za ilegalne tuče iznad zemlje i na televiziju, odnosno biti as real as it gets, Pride je želio biti as fun as it gets. Filozofija obaju poslovnih modela stajala je na klackalici osjetljive ravnoteže između filmske ili pop-kulturne fascinacije egzotičnim borilačkim vještinama i profesionalnog hrvanja. Prvi dio ove formule s obje strane oceana bio je percipiran na sličan način — računalo se na ljudsku tko-je-jači znatiželju. Ono što je u američki i japanski format slobodne borbe dolazilo iz profesionalnog hrvanja postalo je ključnim faktorom razilaženja u estetici i konceptu ovih dviju organizacija.
U Americi je profesionalno hrvanje ranih 1990-ih bilo isključivo orijentirano na tzv. gimmicke: karatisti, sumo hrvači, sinovi vodoinstalatera, polinezijski plemenski ratnici. UFC je iz toga mogao uzeti samo ideju vizualne raznolikosti koja bi zaintrigirala znatiželju publike. Japansko profesionalno hrvanje, odnosno puroresu, gotovo je isključivo fokusirano na borbe u ringu, njihov psihološki i tehnički aspekt. Namjerno nisam napisao “koreografiju” borbe, jer puroresu za razliku od američkog profesionalnog hrvanja nikada nije prekinuo odnose sa svojim catch wrestling korijenima. Borbe su načelno dogovorene, ali svaka od njih je zapaprena dozom zdravstvenog rizika koji je neka vrsta dokazivanja snage, hrabrosti i izdržljivosti potrebne da se bude heroj nacije. Ne pokažete li poštovanje prema starijim kečerima u ringu, u backstageu će vas dočekati ozbiljno premlaćivanje od strane starješina.
“Fejk” hrvanje u Japanu i njegov princ i tragičar Katsuyori Shibata, koji je nakon jednog headbutta jedva preživio nastali subduralni hematom i više se nikada neće boriti.
Japanski kečeri velikim su dijelom bili dvojica hrvača u speedo gaćama koji se mlate i krvare 40 ili više minuta. U najboljem slučaju. U najgorem bi bili u exploding barbed wire death meču, što trebate guglati da biste povjerovali. Ali nemojte.
MMA je kao koncept velikim dijelom zapravo proizišao iz ideje japanskih puroresu boraca da svoje ionako opasne i krvave mečeve učine još opasnijim i krvavijim.
Prideove borbe tako su bile evolucija već postojećeg shootfightinga poput Pancrasea, koji je dopušta manje-više sve osim udaraca zatvorenom šakom. Ironija je bila što su to zapravo i službena pravila regularnih kečerskih borbi. Shootfighting kao jedna od preteča MMA-a bio je zapravo samo stvarno pridržavanje tih pravila.
Ono što je učinilo najveću razliku kod Pridea u odnosu na američki UFC jest zapravo puroresu vještina u stvaranju narativa i kultura spektakla. Tko god je rekao da je sve veće u Texasu, očigledno nije bio u Tokiju. Ako će se borci zaista tući u ringu, neće to biti na masnoj PVC foliji u loše osvijetljenoj dvorani, bit će to pred desecima tisuća ljudi i jednako toliko reflektora. Ceremonije će u budućnosti otvarati direktor kompanije u gaćama i pred ogromnim bubnjem, a borci će izlaziti iza doslovno istih titantron ekrana kao i kečeri dok se na njima vrte kratki filmovi o njihovim uglavnom izmišljenim biografijama i potpuno izmišljenim brojevima pobjeda.
Znam da se “gaće” zovu fundoshi i da je “ogromni bubanj” o-daiko, ali nazovimo stvari onakvima kakve jesu — vlasnik najvećeg MMA poduzeća je u tangama u prijenosu uživo.
Usporedba s prvim UFC-om doseže bizarnu razinu koincidencije i u činjenici da je na prvom Prideu također sudjelovao odbačeni sumo hrvač i da je sve bilo organizirano zbog čovjeka koji se također prezivao Gracie. Bio je to baš onaj Gracie kojeg klan nije želio na UFC 1 te je između njega i Roycea umalo pala krv — Rickson Gracie. I u odabiru Gracieja koji će biti zvijezda večeri ogledala se različitost u poimanju onoga što će postati MMA: UFC je želio najmanjeg Gracieja kako bi njegova tehnika izgledala uvjerljivije protiv većih protivnika, Pride je želio najopasnijeg, najjačeg Gracieja protiv svog najopasnijeg kečera. Drugim riječima: UFC je osnovan da Royce Gracie bude njegova zvijezda, Pride je osnovan da Rickson Gracie bude njegova žrtva.
Niti jedna priča ispričana u Pride ringu nije smjela biti manja od Gojire i Gamere zajedno. Ako je to značilo da će pored imena Ricksona Gracieja pisati da ima 400 pobjeda, onda to tako mora biti. No ova dopingirana statistika nije trebala biti kompliment u tom trenutku najpoznatijem članu obitelji Gracie, ona je u tipičnom puroresu maniru bookinga služila da učini pobjedu njegova protivnika većom. A njegov protivnik bio je pravi razlog zbog kojeg je stvoren Pride.
On ga je, naime, i stvorio.
Prvi je Pride bio uistinu debakl u svakom pogledu osim jednog. Takada je saznao da može prodati ulaznice i bez kvalitetnog sadržaja
Nobuhiko Takada ranih je 1990-ih bio jedna od najvećih, ako ne i najveća puroresu zvijezda u zemlji koja je profesionalno hrvanje smatrala legitimnim borilačkim sportom. Kečeri su doživljavani kao sportsko-kulturni amalgam okorjelih uličnih fajtera i neuništivih polubogova. Povijest nekoliko ovih božanstava puroresua najuže je vezana za nastanak i razvoj MMA-a, ali i kompleksnija je od ove lokalne “tko je počeo rat” priče. Nekoliko puroresu likova ipak ne mogu preskočiti, jer je njihov doprinos stvaranju MMA-a nemoguće ignorirati.
Antonio Inoki vodio je jednu od najvećih kompanija ranih 1980-ih — NJPW i imao meč s Muhammadom Alijem koji, iako nevjerojatno lijen i naivno osmišljen kečerski PR trik, i danas služi kao povijesna referenca na začetak MMA-a. Inokijeva prava ostavština je ipak u njegovim učenicima i štićenicima: Satoruu Tiger Mask Sayami, Akiri Maedi i Nobuhiku Takadi.
Nakon što je popularnost NJPW-a dosegla histeričnu razinu, financijske malverzacije počele su izjedati organizaciju iznutra. Satoru Sayama je otišao i osnovao legendarni Shooto, nešto kao MMA ligu koja je kombinirala stvarne mečeve slobodne borbe s koreografiranim, a Akira Maeda i Nobuhiko Takada otišli su za Inokijevim bivšim partnerom Hisashijem Shinmom u novu kompaniju UWF. Ova je organizacija s ovom postavom imala neke od najbrutalnijih kečerskih mečeva koji su rasplamsali požar kolektivne iluzije nacije o puroresu kečeru kao nepobjedivom suvremenom samuraju.
Akira Maeda je na koncu napustio UWF da bi osnovao možda ključnu MMA ligu tog vremena, čuveni Rings u kojem su se borili i borci poput Fedora Emelianenka, Dana Hendersona, Randya Couturea, Minotaura Nogueire, Ricarda Arone i braće Overeem.
Nobuhiko Takada je za to vrijeme postajao najpopularniji kečer u zemlji, ovoga puta pod svojom zastavom UWFi — Union of Wrestling Forces International. UWFi nije radio s kečerima koji se nisu znali boriti. Bio je to dom i Kena Shamrocka prije nego što je on s Minoruom Suzukijem i Masakatsuom Funakijem osnovao treći noseći stup japanske i svjetske MMA povijesti — Pancrase.
Mečevi UWFi-a toliko su često skretali s kolosijeka i završavali u lokvama krvi da se u tom kratkom trenutku i ostatku svijeta počelo pričinjavati da su najopasniji momci doista u Japanu.
Sve ove zablude morale su biti naplaćene u krvi da bi japanski MMA zauzeo svoj konačni oblik — Pride FC.
Pancraseov najpopularniji tough guy Ken Shamrock izgubio je na UFC 1 od najmanjeg od svih Gracieja bez prolivene kapi znoja. Potom je Rickson Gracie došao na prvi Vale Tudo Japan turnir i usred Japana pobijedio, podavivši u procesu trojicu protivnika bez poteškoća.
Puroresu božanstva u kratkom su periodu popadala s planine Fuji ili gdje god ih je već mašta fanova smještala. Ime Gracie činilo se najopasnijim po imidž japanskog profesinalnog hrvanja, a time i najprofitabilnijim. Kada je Rickson odbio, zapravo odjebao Takadin poziv da se bori u UWFi-ju, strateško planiranje među japanskim shoot wrestlerima ustupilo je mjesto kolektivnim hormonskim podrhtavanjima. U možda najsmješnijem primjeru instant karme u MMA povijesti UWFi je poslao svog najopakijeg tipa i Fujinamijevog učenika Yojija Anja s novinarima i kamerama u Ameriku da upadne u Ricksonov dojo i razbije ga.
Anjo je dio svog plana sproveo uspješno — došao je u Ameriku. Ostatak plana nije prošao dobro. Rickson je bio kod kuće kad je Anjo počeo praviti nered po dojou. Kako je Anjo bio pod pritiskom kamera da napravi show, počeo je vrijeđati Ricksona pred obitelji i učenicima.
Rickson Gracie sigurno nije imao 400 pobjeda u karijeri, ali je bio čovjek s možda najviše iskustva na svijetu u baš ovoj vrsti borbe koju mu Anjo nudio. U Brazilu takozvani dojo stormings nisu bili neuobičajeni u koškanjima između BJJ, Luta Livre i Muay Thai škola.
Uvrijeđeni Rickson je prihvatio izazov, ali ostavio novinare i kamere iz Japana izvan dvorane, srušio Anja nekoliko trenutaka kasnije, zauzeo mount i, umjesto da izazov završi nekim od stotinu mogućih submissiona iz pozicije, odlučio izpasirati facu Yojija Anja u finu pulpu. Potom se vratio u Japan na Vale Tudo Japan 2 i ponovo pobijedio — ovoga puta trojicu Japanaca.
Nobuhiko Takada je, kao i svaki dobar promotor, uočio nešto dobro u ovom raspadu puroresu sustava — UWFi je možda osramoćen, ali mnogo ljudi bit će spremno platiti mnogo novaca da vide njegov pokušaj osvete nad Ricksonom Graciejem. No, Rickson je već odjebao UWFi, a Takada nije toliko glup da izgubi glavu pred 15-ak učenika i novinara na prljavom tatamiju negdje u Kaliforniji. Morat će biti pametan, strpljiv i bogat da priredi platformu dovoljno veliku da uvuče Ricksona u meč.
U strpljenju su, kao i planiranju, Japanci prirodno dobri. Ostalo je još samo pitanje novca. Tu je u plan ušao Hiromichi Momose, doživotna siva eminencija Pridea, biznismen koji je većinu biznisa radio s yakuzama. Samo za potrebe meča Takade protiv Gracieja osnovao je KRS — Kakutougi Revolution Spirits, promociju čiji je zadatak bio samo upecati druge sponzore.
Pride 1 je tako u suštinskom kontrastu s prvim UFC-om bio jedan meč — Takada vs Gracie s nizom uvodnih borbi. Nije bilo turnira, nije bilo nagrada. Prvi Pride event održan je 11. listopada 1997. u Tokyo Domeu pred 48.000 ljudi koji su došli vidjeti Nobuhika Takadu.
UFC je, koliko god izgledao mračno i produkcijski suho, bio puno bolje struktuiran događaj. Pride 1 mučilo je nekoliko faktora. Prije svega, Takada, kao ni Shooto i Pancrase, nije odolijevao puroresu bookingu dogovorenih mečeva, što je umanjivalo integritet pravih borbi na priredbi. Drugi je problem bio što je jedan meč bio de facto kickboksačka borba između Branka Cikatića i Ralpha Whitea, pa se Pride nije mogao pohvaliti ni jasno definiranim identitetom.
Nisam se, naravno, sjećao gotovo niti jedne borbe osim one Garyja Goodridgea na cijelom cardu, pa sam, gledajući Pride 1 nakon tko zna koliko godina, pokušavao pogoditi koji su mečevi bili namješteni, a koji ne. To će mi reći i koliko su dobro bili namješteni.
Nisu bili dobro namješteni.
U prvoj borbi je Kazunari Murakami, koji je u ring ušao s bijelom majicom s Nikeovim logom, pobijedio Johna Dixsona, koji je u ring ušao s majicom bez rukava nagriženoj rupama od moljaca. Bila je to borba čijeg bi se scenarija sramio i današnji WWE, a kamoli tadašnje japanske organizacije. Prvo je Dixson pokazao fizičku snagu, kako pobjeda domaćeg borca ne bi došla protiv nekog levata, a potom su se obojica namjestila u pozu da Murakami izvede svoje judo bacanje (varijacija harai goshi, ako se ne varam) i završi s armbarom. Dixson kao očigledno loš i u lažnim borbama, na kraju čak i radi poznati kečerski potez mlataranja nogama kako bi i publika u zadnjim redovima vidjela da je u neizdrživoj boli.
Drugog meča sjećam se jako dobro, a vjerojatno i mnogi od vas. U njemu je Goodridge izveo jedan od svojih negledljivo brutalnih nokauta nad Olegom Taktarovim, pobjednikom UFC 6 turnira. Prizor onesviještenog Taktarova na nosilima bio je prvi znak ozbiljnosti Pridea kao MMA promocije.
Goodridge wins via death.
No, sve što se događalo te večeri samo je otkrivalo Prideove strateške probleme, koji su ga nastavili proganjati do smrti. Renzu Gracieju i Akiri Shojiju isteklo je vrijeme od 30 minuta, ponajviše zbog nemogućnosti rada u parteru u boksačkom ringu s boksačkim konopima. Meč je bio bez pobjednika. Jupi.
Što se može dogoditi da publika najbrže zaboravi tih 30 minuta agonije ranog MMA besmisla? Ako je vaš odgovor namještena borba između službeno najgoreg yokozune u povijesti sumo hrvanja i celebrityja australskih zatvora koji se resocijalizirao u društvo putem powerliftinga — u krivu ste, ali to je ono što smo gledali. Koji Kitao došao je do najvišeg sumo ranga yokozune, nije osvojio niti jedan turnir i izbačen je iz sumo asocijacije bez da ga je itko išta pitao. Njegovo ponašanje u borbi i izvan nje bilo uglavnom nečasno i bijedno, ali je svoje vrckavosti plaćao skupo. Zapravo je upravo Takada u UWFi-ju u dogovorenom kečerskom meču protiv Kitaoa iznerviran njegovim ponašanjem odlučio nokautirati nestašnog rikishija high kickom u glavu. No, Kitao se mogao pohvaliti da se na velikim ekranima pojavio u filmu Jean-Claudea Van Dammea The Quest iz 1996.
Kitaov je protivnik te večeri bio Nathan Jones. Meč je bio očajno ili u očaju osmišljen i Kitao je na kraju pobijedio nekom najmlitavijom verzijom americane koju je svijet vidio. Kitao je doslovno minutu razmišljao kuda treba provući ruku da bi izveo potez kojim je dogovoren kraj meča. Nathan Jones je kasnije tvrdio kako je pristao predati meč jer su mu obećane druge, prave borbe, ali nitko iz Pridea ga više nije zvao. No, ako mu je to utjeha, pojavljuje se u filmu u kojem je upravi Punchlinesa najbolja akcijska borilačka sekvenca — ona iz filma Protector.
Nakon ovoga, Cikatić je u jednom od svojih posebnih raspoloženja u meču po kickboksačkim pravilima udario Whitea dok je bio na podu i meč je završen bez pobjednika. Yay.
A onda se dogodila tragedija u obliku jednog od najgorih nedogovorenih mečeva u Pride FC-u: Kimo Leopoldo vs Dan Severn. Kimo je u tom trenutku imao omjer pobjeda i poraza 7-2 od kojih je jedna bila nad Kazushijem Sakurabom, a dvije nad Patrickom Smithom. Severn je bio legenda i veteran i MMA-a i profesionalnog hrvanja s preko 20 borbi iza sebe. Ali ovaj meč zaista ne trebate vidjeti da biste mi vjerovali, samo mi vjerujte. Stephen Quadros i Bas Rutten su kao komentatori imali užasnu noć iza sebe, ali ovo ih je na očigled gledatelja slomilo. Preklinjali su i molili se da iti jedan od dvojice sudionika borbe napravi bilo što. Molitve nisu bile uslišene — meč je i nakon 30 minuta, pogađate, ostao bez pobjednika.
A onda ono što smo svi bili čekali. Samo što nismo. Do 1997. UFC je — koliko god primitivno, toliko i uspješno — potrgao sve mitove oko toga tko i na koji način može pobijediti u slobodnoj borbi. Nitko bistar izvan Japana već tada nije mislio da kečer i puroresu menadžer može pobijediti obučenog borca čiji je stil nastao prema formulama funkcionalnosti tehnika u prirodi i društvu. Skepticizam Basa Ruttena, koji je odlično poznavao sve strane borbe u Japanu — stvarne, koreografirane i sve između — učinio je ovaj meč još besmislenijim.
Kao i finale prvog UFC-a, i ovo je bila egzibicija brazilskog jiu jitsua za raju. Rickson je nakon propalog pokušaja rušenja koje je Takada zaustavio kečerski, držanjem za konopce, u drugi ušao rutinskim double legom, prošao tranziciju u mount kao u snu i zaključao armbar.
Slow clap.
Event koji je počeo promo videom koji izgleda kao kombinacija S&M gej pornića s nauljenim muškarcima u podrumu i 3D zmaja napravljenog na Pentium I platformi, završio je pitanjem, a ne odgovorom: Dobro, koji kurac sam ja upravo gledao?!
…
Prvi je Pride bio uistinu debakl u svakom pogledu osim jednog. Takada je saznao da može prodati ulaznice i bez kvalitetnog sadržaja. Nakon godina nemilosrdnog i na više razina opasnog biznisa profesionalnog hrvanja, znao je da pobijedio. Svi koji su kupili ulaznice, kupit će ih ponovo, ako je priča dobra. Svi koji će se ubuduće boriti u Prideu imat će svoj razlog zbog kojeg su ondje. Netko ih je tukao u školi, nekoga je zgazio kamion, netko je usamljeni kauboj u šeširu i mantilu, netko se bori za svoju zastavu, netko je ponosno nosi na gaćama, netko treći valjda ubija ljude sjekirom, šta li…
Takada je kao i svi kečeri veliki pobornik fake it ‘till you make it načina poslovanja. Ako sve izgleda veliko — postat će veliko. I postalo je.
Pride FC je bio savršen promocijski self-fulfilling prophecy.
Da se krug u potpunosti zatvori, do Prideove su propasti japanski kečeri uspjeli u svom prvobitnom naumu — pobijediti Gracieje. Kazushi Sakuraba, član originalne Takadine UWFi postave posložio ih je čak četvoricu: Roylera, Renza, Roycea i Ryana Gracieja.
Onaj klinac u nama koji još uvijek skuplja figurice Pride boraca neće biti zadovoljan prvom Pride priredbom. Ali mi odrasli možemo se diviti tom nevjerojatnom podvigu koji je Pride doveo od ovog ćumeza do borbi Rampage Jacksona i Axe Murderer Silve. Ne treba u životu nikoga podcijeniti. Pogledajte samo što je sve napravio ludi kečer u tangama s malo mafijaškog novca.
