Punchlines

Prinčevi ultra-nasilja

O značaju lovaca na glave i bonuse

Human cockfighting. Tako je prije 22 godine američki senator John McCain zvao borbe u kavezu tijekom svoje neuspjele kampanje da ih i zabrani. Mi, fanovi, zbog toga smo ga mrzili. Još jedna šupčina u odijelu iz DC-ja hranjena zlatnom žlicom. Što on zna o potrebi čovjeka da evolucijski regresira u kenozoik i začepi svoje egzistencijalstičke rupe modernog života najstvarnijim mogućim iskustvom – pokušajem golorukog ubojstva u kavezu. Što on zna što je stvarnost – ili “As real as it gets,” kako je UFC brendirao taj osjećaj svoje publike. McCain je kao ratni pilot koji je prošao neke od najtežih borbi, zarobljenički kamp i mučenje u Vijetnamu znao ponešto o stvarnim iskustvima, ali tada nije bilo Wikipedije, a zaključivanje prečacima bilo je naše pravo, kao fanova human cockfightinga.

Tijekom istraživanja za kolumnu o Timu Foxcatcher zašao sam vjerojatno po prvi put u posljednjih pet godina u rane jedno i dvoznamenkaste UFC evente i ostao šokiran. McCain je možda razvio slijepu pjegu prema potencijalu koji je UFC kao ideja imao, ali iz jednog pogleda na Briana Johnstona kako sjedi na torzu Reze Nasrija i pokušava mu otvoriti čelo udarcima vlastitom glavom bilo je jasno kako je ona nastala.

Zanimljiv aspekt slobodne borbe o kojem se rijetko govori jest u tome što je ona oduvijek imala svoje zakonitosti, ali ih mi nismo poznavali. Slično prirodnim znanostima poput fizike, MMA je nizom evenata/eksperimenata samo otkrivao ili potvrđivao nešto što je već postojalo. Eksperimenti su od primitivnih pitanja što će se dogoditi ako se potuku nervozni bajker i karataš rasli prema visokosofisticiranim analizama korištenja kaveza za kontrolu protivnika s leđa pomoću težine svog tijela i wrist controla na ruci koja je bliže žici.

No, i dan-danas uzbuđenje koje stvaraju borci koji svjesno odbijaju dio znanstveno provjerenih sustava nauštrb svoje prirodne potrebe za sirovim fajtom u kojem će pobijediti čvršći, luđi ili tvrdoglaviji ima jednu romantičarsku kvalitetu. Kad bi UFC bio europski proizvod, vjerujem da bi na subotnjem meču Dustina Poiriera i Justina Gaethjea s neke tribine ispod loše nacrtanog vojnika Sparte visio transparent AGAINST MODERN MMA. Ljudi poput Gaethjea podsjećaju nas zašto smo se zaljubili u ovaj sport. Još bitnije, ljudi poput njega bit će i prve ljubavi prema MMA-u za nove generacije fanova.

Sve što sam ikada napisao o MMA borbi kao vremenski komprimiranoj hiperboli putovanja koje je ljudski život u određenoj je mjeri bullshit. Nije netočno, ali je donekle nerelevantno. Ne sramim se to reći, jer kad se svjetla iznad ringa pogase i sastruže krv s podloge, bezumna, bijesna tuča je ono što nam ostaje u sjećanju. S bivšom djevojkom sam jednom neprilikom ušao u jedan od popularnih dućana brze odjeće u vrijeme totalne rasprodaje i vidjevši otimačinu i kaos naglas rekao: “Šta je ovo, jebote, Sanchez – Guida 2?!”

Nisam se sjetio svih taktički ili tehnički fascinantnih trenutaka ili nokauta Andersona Silve ili edukativnih drobljenja izazivača od strane GSP-a. Sjetio sam se dvojice u zapuštenim fazama tko zna kakvih poremećaja ličnosti kako jedan drugoga i same sebe bacaju na glavu ostavljajući krvave tragove krvi na platnu, koje nakon borbe postaje njihova baština nalik kakvom djelu akcijskog slikarstva koje bi trebalo biti na nekim budućim aukcijama.

Igrom slučaja baš u Arizoni, državi čiji je McCain senator, borili su se Gaethje i Poirier na način koji bi senatora natjerao da ponovo razmisli o pohvalama sportu koji je napravio tako veliki napredak od vremena kad ga je htio zabraniti. Jer kad se bore Justin Gaethje i njemu slični, usporedba s borbama pijetlova čini se kao kompliment.

Ne dobiju li psi poputa Matta Browna ili Joea Lauzona novi okot, MMA će postati još jedan sivi američki sport statistike, proračuna i hinjenog profesionalizma bez srca

No, tko je on i tko su ti njemu slični?

Borilački sportovi, osobito boks i MMA, imaju u sebi dodatnu dimenziju u odnosu na većinu drugih sportova jer se na koncu radi o fizičkom obračunu dvoje ljudi. To uključuje niz kompliciranih psihofizičkih faktora i njihovih međusobnih odnosa koji igraju ključnu ulogu u ishodu borbe – od kontroliranja emocija u korist taktike za meč, do utjecaja eksplozije adrenalina na kondiciju. Kontrolirati se u borbi, biti svjestan svega što se događa, od uočavanja protivnikovih šablona kretanja do vremena u rundi nešto je što svi borci uče.

Meč na kraju ipak gubi onaj koji se slabije štitio i napadao krivim oružjima u krivo vrijeme.

Neki borci ove zakonitosti borbe jednostavno smatraju preprekom za izvedbu svog stila (Matt Brown), drugi ne žele ostati hladne glave u tuči (Diego Sanchez), a neki oboje (Nate Diaz). To su ljudi koji u određenoj mjeri odbijaju biti sportašima. Došli su u kavez potući se za novce i to će učiniti. Oni rijetko imaju zlato oko struka, ali njihov je doprinos MMA-u i kompaniji za koju rade ključan.

Justin Gaethje je hrvač iz ovećeg sela usred pustinje u Arizoni koji je do dolaska u UFC bio neporaženi lightweight sa šampionskim pojasom iz organizacije World Series of Fighting. Samo dva od 17 njegovih mečeva dobio je sudačkom odlukom. Glasine i video kompilacije njegovih nokauta low kickovima i drobljenjem protivnikove volje da se nastavi boriti donijele su mu ugovor s najvećom MMA kompanijom na svijetu. UFC je ponekad glup, ali ne toliko da ne zna što je best buy na tržištu. Hrvač koji ne želi hrvati i opasan je za sebe koliko i za druge jedina je točka na kojoj se poklapaju želje publike i korporacije.

Borci poput Gaethjea imaju jedinstvenu moć vakumirati borbu od praznog hoda, taktičkih pauza i sporosti. Oni su ubojice dosade. Oni su jedina garancija da vaša borba večeri neće biti Woodley vs. Thompson 2.

Kad govorimo o borcima koji se tuku, a ne bore, govorimo o nečemu što kolokovijalno zovem neizvjesno nasilje. Ono ne mora uvijek biti rezultat potpunog gubitka kontrole nad osjećajima, ali podrazumijeva određeni stupanj želje da se borac prepusti kaosu koji sam stvara. Izjava Justina Gaethjea po dolasku u UFC, u kojoj garantira da će bar jednom biti nokautiran, krajnost je ove filozofije od strane borca koji je najekstremniji primjerak fajtera.

Borci koji love bonuse za izvedbu ili borbu večeri često su ljudi koje protivnik ne interesira. Ulaze u kavez s dubokom vjerom da će anarhija koja s njima u kavez ulazi pobijediti što god protivnik učinio. Na neki čudan način, to nije odbacivanje taktike nego podsvjesna želja da se stvori ultimativna, nepobjediva taktika. Ako vjerujem da mogu primiti najjače udarce na svijetu i dalje ostati na nogama, postajem nepobjediv.

Gaethje je jučer ujutro, naravno, izgubio po drugi put zaredom, ali uzbuđenje koje je stvorila spomenuta neizvjesnost nasilja bila je nevjerojatna. “Ah yes, I was wondering what would break first: your spirit, or your body,” rekao bi Bane za ovakvo nešto. I doista, Gaethje svojim reakcijama na agresiju koje idu protiv prirodnog ili instinktivnog čini i borbu i postupke protivnika neizvjesnim. Čak je i ocjenjivanje rundi iznimno kompliciran zadatak u ovakvim slučajevima. Jedan borac prima stotine powershotova po rundi, ali drugi jedva stoji na nozi obojenoj u prekrasnu nijansu grimizne i krvari iz očiju. Gaethje izgleda prebijeno, ali u očima komentatorskog tima, a i Punchlinesa, čini se da pobjeđuje, makar i samo na osnovu osjećaja neuništivosti mitskih razmjera. I na kraju ne gubi na način kojim bi ga Poirier trebao pobijediti, nego nokautom koji je rezultat pravila borbe koje je stvorio Gaethje.

S druge strane spektra lovaca na bonuse stoji Nate Diaz – borac s najviše bonusa za borbu večeri. Imate li pristup UFC-ovom servisu Fight Pass, možete nasumično klikati na borbe Natea Diaza iz dosade i šanse da ćete naići na lošu prilično su male. Njegovi ratovi protiv Donalda Cerronea, Michaela Johnsona, Marcusa Davisa, Takanorija Gomija ili Jima Millera izuzetno su zabavno štivo koje je često na rubu slapstick komedije. Diaz ne želi toliko pokazati koliko je čvrst na Gaethjeov redneckovski način koliko želi napraviti show u kojem će ispasti stocktonski gangsta. On je vrhunski jiu-jitser koji se bori iz boksačkog garda jer naprosto voli boksati. Njegov je stil taktički zanimljiv, ima izuzetno duge i precizne udarce u čijem se volumenu protivnik često utapa dok potpuno ne nestane. Svi borci koji su se ikada protiv njega borili znaju da ga mogu pobijediti čineći samo jednu jednostavnu stvar – udarati njegovu prednju nogu na koju Diaz uvijek ‘sjeda’ kako bi njegovo boksanje bilo moguće na način na koji želi.

Problem je što, a Conor McGregor je to naučio na teži način, Diaz naprosto neće odustati dok mu noga doslovno ne otpadne. Skakutat će na jednoj nozi i dizati srednji prst u nebesa kao neki mahniti ulični vrač-beskućnik iz Stocktona. I bogovi ga često pogledaju.

Diazova čvrstina više je mentalna i dolazi iz bunara koji je zapravo bezdan samopouzdanja i iskrene vjere da je najbolji na svijetu čak i kad izgubi.

Između ove dvojice koja predstavljaju krajnosti među onima kojima je zdravlje nisko na listi prioriteta nalaze se zapravo borci koji najbolje utjelovljuju taj romantični neslomljivi fajterski duh. Ljudi poput Matta Browna, Diega Sancheza, Claya Guide ili neslužbenog kralja bonusa Joea Lauzona. Oni su jedni od nas. Nitko od nas ne bi mogao biti Anderson Silva – njemu se divimo s distance jer nam je ono zbog čega on pobjeđuje odveć nedostižno. Ali vidite li Guidu kako napravi kolut naprijed, skoči na borca i počne vitlati rukama s vrlo malo sigurnosti u to gdje se meta nalazi jer mu kosa prekriva lice, osjećate to kao nešto sebi blisko.

Svi mi duboko u sebi znamo da nismo najbolji u onome što radimo, što god to bilo. A objektivno znamo da ne možemo ni biti. “You are not special,” rekao bi Chuck Palahniuk i to saznanje kad god nam se u životu dogodilo sigurno nije ugodno i zahtijeva vrijeme da ga prihvatimo. I tu ne možemo mnogo promijeniti. Ali ono što možemo učiniti je ustati se svaki dan i izvesti Claya Guidu. Možemo dati više od sebe nego što su drugi spremni dati i na taj način pobijediti same sebe, ako ne protivnike ili zadatke koji su pred nama. Gledati Lauzona kako bez straha ukoračava u Millerov mlin na UFC 155 je nadahnjujuće iskustvo. Većinu stvari koje ne napravimo, a željeli smo, nismo napravili iz straha. Straha od neuspjeha, sramote, boli, ozljede. Ako je Matt Brown preživio pet rundi protiv Robbieja Lawlera, vaš pravosudni ispit sigurno vas neće ubiti.

I onda je tu Robbie Lawler. Borac koji je debitirao 2001. kao ultimativni MMA krkan bez imalo finese i kao takav se u trenutku koji je izgledao kao kraj slomio i nestao. Njegova je priča po tome drugačija od ostalih koje sam spomenuo.

On se već u svom prvom porazu nokautom u koji ga je poslao Nick Diaz s 22 godine činio kao borac prošlih generacija. Bio je proizvod nekada učinkovitog sustava Pata Mileticha, ali sustavi traju onoliko dugo koliko su se voljni adaptirati. Borio se s promjenjivim uspjehom do 2012., kad je prešao u American Top Team. Ondje je njegov bijes upregnut u nekoliko jednostavnih tehnika koje će ga uvijek dovesti u priliku da nanese veliku štetu protivniku, a primi točno onoliko koliko može preživjeti. OK, možda malo više.

Tako je jedan od najnasilnijih, najnemilosrdnijih, najprimitivnijih fajtera u povijesti MMA-a postao šampionom talentima najkrcatije kategorije. Čovjek koji je na jednoj nozi i vjerojatno nesvjestan gdje se nalazi i tko se igra sa svjetlima nokautirao Melvina Manhoefa bio je vaš welterweight prvak.

Postoje trenuci MMA povijesti koji vam često niotkud padnu na pamet jer su razlog zbog čega je ovaj ludi sport nešto što ga u vašim očima nikada neće zamijeniti. Quinton Jackson koji body-slama Ricarda Aronu, Gary Goodridge koji drži Paula Herreru u crucifixu i udara laktovima u čeljust i trenutak kada Ruthless Robbie Lawler primi high kick od Roryja MacDonalda na kraju jedne od najboljih rundi u sportu, priđe mu i ispljune krv na pod ispred njega gledajući ga u oči.

Postoji mnogo parametara po kojima možemo birati borce čijeg je stila nasilje osnovni sastojak. Borci koji su se borili u Prideu zbog samih su pravila mogli u prosjeku biti više nasilni od današnjih. Sjetite se soccer kickova Wanderleija Silve ili Sakurabinih skakanja s obje noge na protivnika. Vitor Belfort je u svojoj Testosterone Replacement Therapy fazi, poznatoj i kao TRT Vitor, bio kasapin koji se – ako je sudeći po križevima na njemu – namolio Zdravomarija za svoja nedjela u oktagonu.

Teško je reći postoji li budućnost za divljake u MMA-u i kako će njihov stil izgledati. Justin Gaethje je s dva poraza na korak od nerelevantnosti, usprkos činjenici da je njegov stil takav da može pobijediti bilo koga i izgubiti od bilo koga bilo koje subote. S druge strane većina boraca koji imaju visoku tehničku vještinu boriti se agresivno imaju i opciju birati žele li se baš uvijek tako boriti. Ljudi poput Gaethjea nemaju taj izbor. Ljudi poput Lawlera nisu željeli imati taj izbor. UFC-ova trenutna politika uzgaja borce opsjednute kontrolom rizika što može MMA odvesti prema rovovima u čijem je blatu napuhanih omjera poraza i pobjeda zaglavio boks.

Prinčevi dobrog starog ultra-nasilja posljednja su veza MMA s njegovim korijenima. S njegovom osnovnom premisom borbe bez previše pravila protiv bilo koga bilo kada. Ne dobiju li psi poputa Matta Browna ili Joea Lauzona novi okot, MMA će postati još jedan sivi američki sport statistike, proračuna i hinjenog profesionalizma bez srca.

Ako do toga dođe pripremite se na Punchlinese o garažnim boksačkim ligama i kvartovskim fight clubovima.