Ratnici izgledaju kao Fjodor The Last Emperor Emelijanenko.

On je bio jedan od boraca čija je veličina bila instantna. Ako je argument taj da je Fjodor bio car one vrste kakvu možda više nikada nećemo vidjeti, onda ću se složiti

Fjodor je također imao građu koja je donosila određene prednosti, izgledao je kao buldožer s očima i ustima iz nekog crtića za predškolski uzrast, ali njegova ga je ledena kurcobolja dovela do statusa jednog od najvećih MMA boraca u povijesti.

Kad je u pitanju opasnost po život, određena vrsta svakodnevnog ludila uvijek je prisutna — svi vojnici koji su ikad išli u rat vjerovali su da će u jurišu metak pogoditi bilo koga desno ili lijevo od njih, ali baš ne njih. Stvarnost je takva da smo svi mi upravo ti lijevi i desni. Da razmišljamo o smrti koliko bismo trebali, vjerojatno bismo se ubili sami. MMA od boraca traži ovakvu vrstu ludila — ne samo da ne smijete vjerovati u smrt, ne smijete vjerovati ni u poraz. Često se ovaj psihološki aspekt precjenjuje — on sam rijetko može učiniti da puno slabiji borac pobijedi boljega, ali nekad se mentalna utvrda nalazi u odgovarajućem tijelu i stvari naprosto kliknu onako kako treba.

Gledajući Fjodorove borbe lako je pomisliti da je sve bilo u psihičkom aspektu — upravo zbog boraca poput njega mnogi će pomisliti da je to sve što je potrebno za pobjedu, ali situacija je puno kompleksnija. Fjodor je bio medojedni jazavac ere u kojoj je to što je imao bilo dovoljno da bude najbolji. Kombinacija psihologije poricanja realiteta te adaptacije igre oko takvog stava još uvijek nije ponovljena; ponekad se činilo da su Fjodorovi protivnici omađijani u poraz — malo tko je preživio sve najjače poteze svojih protivnika i na koncu ipak pobijedio.

Neka ova kolumna ostane kao zapis nekima od njih.

Fjodor vs Kevin Randleman

Kad bi se radio video s naslovom Fedor Don’t Care, ova bi borba bila taj video. U trenutku kad su se ova dvojica susrela Fjodor je bio pobijeđen samo de iure — u asocijaciji RINGS je zbog posjekotine laktom izgubio od Tsuyoshija Kohsake. Kevin Randleman je, s druge strane, bio jedan od tipičnih boraca ere — zanatlija jednog aspekta borbe, bez težnji za cjelovitim obrazovanjem. Da usporedba ostane u zemlji Pridea, bio je mačevalac u pucnjavi — pobjeđivao je ili na iznenađenje ili kad protivnik nije bio siguran što uraditi protiv njegova stila. Imao je, tada uobičajen, skor od 15 pobjeda i sedam poraza. Ukratko, bio je najgora vrsta borca koji će se usrati u potencijalno velike karijere i odmah zatim izgubiti. Fjodor je na njega naišao nakon što je Randleman nokautirao Mirka Filipovića unutar jedne runde.

Randleman je imao običaj zauzeti širok stoj koji mu je omogućavao hrvačko utrčavanje u bodylock, baciti prednji direkt pred protivnikovo lice kako bi ga zaslijepio i krenuti po rušenje. Čini se naivno, ali u to je vrijeme ovo bilo dovoljno da zamaskirate pokušaj rušenja. Protiv Fjodora je učinio upravo to: spustio težište, ispalio neku frljoku prednjom rukom i utrčao u Rusa doguravši ga do kuta. Fjodor je pokušao zaključati giljotinu, ali u poziciji u kojoj su Randlemanove ruke ispod njegove guzice to ne može funkcionirati.

Par se našao na tlu i Randleman je mogao početi raditi iz half guarda. Fjodor je, međutim, bio odličan u neutraliziranju ovakvih situacija, uhvatio je overhook lijevom rukom, a desnom protivnikov vrat. Nakon što je Randleman pokušao preći u full mount, Fjodor je pokrenuo scramble i dao leđa. Ostatak borbe vjerojatno znate, makar i samo kao gif: Fjodor se ustaje, ali mu Randleman drži leđa, Randleman zaključava ruke, stavlja obje noge ispod Fjodora i radi najljepši supleks u povijesti MMA-a koji završava s Fjodorovom glavom u podu. Rezultat: Fjodora boli kurac! Randleman kruži u poziciju sjever-jug i Fjodor preokreće poziciju s leđa u side koji drži slično džudaškom stilu. Kratki ground and pound da se razbije Randlemanov hvat i pobjeda kimurom.

Fjodor ustaje blago iziritiran što je tog dana imao tu jednu obavezu.

Fjodor vs Mirko Filipović

Znate ovu priču — jedan od najvećih teškaških mečeva u MMA-u. Cro Cop je u trenutku kad se ovaj dvojac susreo bio najbolji Pride teškaš koji nije Minotauro (od kojeg je bio izgubio armbarom). No, kako je Fjodor dvaput pobjeđivao boljeg Nogueiru, borba protiv Mirka bila je sveti gral teškaša. Cro Cop je jahao niz od sedam pobjeda, uključujući osvetu nad Randlemanom (i to giljotinom!) te pobjede na drugim pretendentima na carev tron: Joshom Barnettom i Markom Colemanom. S druge strane, Fjodor je bio usred niza od 18 pobjeda i može se reći da je Mirko bio i najbolje i jedino što je ostalo od izazivača.

Ova je borba, za mene barem, ostala najljepši spomenik ne toliko Fjodorovoj psihologiji ili tehnici koliko strateškom geniju. Radi se o nekoliko jednostavnih točki, ali savršeno formiranih u plan protiv najboljeg Prideova udarača.

Fjodor je, prije svega i pomalo kontraintuitivno, jednostavnim kretanjem stvorio pritisak na Filipovića, borca koji se u povlačenju teško borio nožnim udarcima. Istovremeno, Fjodor je etablirao i strepnju od rušenja za koje je većina smatrala da bi bilo prvi izbor taktike protiv Hrvata. Ovo je Mirku oduzelo inače učinkovitu sposobnost postavljanja zamki za kontru. Fjodorovi su napadi na tijelo bili možda i ključni — u vrijeme kad su udarci u tijelo bili tek pokazna vježba na fokuserima, Emelijanenko je njima iznenadio Filipovića i dodatno mu slomio volju i kondiciju potrebnu za pobjedu. Sve ovo bilo je moguće zbog Emelijanenkova danas legendarnog trika duplog garda — podizanjem noge i spuštanjem lakta u dugački blok koji štiti cijelu stranu tijela koju Mirko inače napada.

Cro Cop se, prinuđen da konstantno kruži i namješta lijevi high kick koji je u prvih 30-ak sekundi s lakoćom bio obranjen, našao u nepoznatoj situaciji — Fjodor nije bio Ernesto Hoost, ali je imao odgovor na najjača Mirkova oružja. Video highlighti ove borbe možda nisu spektakularni kao neki drugi trenuci iz najbitnijih Fjodorovih borbi, ali ovo je bio tehnički i taktički vrhunac truda i rada cijele jedne generacije.

Fjodor vs Antonio Rodrigo Nogueira I i III

Dva i pol meča koje je Emelijanenko imao protiv Minotaura su, uz borbu s Mirkom, ostali njegov natjecateljski vrhunac.

Prvi od njih dogodio se na priredbi Pride 25: Body Blow (Bože, kako mi nedostaju akcijski naslovi priredbi!). Bilo je to vrijeme u kojem se brazilski jiu jitsu činio nesavladivom enigmom za borce koji su primarno udarači (ne treba zaboraviti da je UFC 1 zamišljen kao prezentacija dominacije stila obitelji Gracie nad ostalim borilačkim sportovima). Grappler koji je bio dokaz nepobjedivosti jiu jitsua je u Prideu bio popularni Big Nog. On je nakon poraza od Dana Hendersona i neriješenog meča protiv Kohsake u RINGS-u nanizao 13 pobjeda, od kojih je jedna bila i osveta protiv Hendersona. Minotauro je bio konsenzusno najbolji teškaš na planeti.

Emelijanenko je u borbu ušao ne s idejom svojih kolega o izbjegavanjau partera po svaku cijenu, nego s idejom da se bori ondje gdje ga borba odvede — ako se ukaže prilika da zauzme dominantnu poziciju u parteru, čak i protiv borca koji je odličan s leđa, iskoristit će je. Koliko god puta čuli priče o Nogueirinom treniranju s kubanskim boksačkim timom, istina je da Nogueira nije želio boksati (ni tada, ni kasnije). Protiv Emelijanenka je išao u telegrafirana rušenja — bilo mu je svejedno u kojoj će poziciji u parteru završiti.

Fjodor mu je zbog svojih širokih udaraca pružao prilike za ulaze, ali kad je borba otišla u parter, još se jednom pokazalo da Fjodora boli kurac. Umjesto silnih scrambleova, on je ostajao u gardu, oslonio se svom težinom na Nogueiru i smlavio ga ground and poundom. Nogueiri primanje batina nije bila neka novost, ali je Fjodor kroz bezbroj sitnih detalja kontrolirao situaciju dovoljno da može udarati, a da Minotauro ne dobije priliku za trokut ili armbar. Kad je shvatio da pod planinom mesa ispresavijani Nogueira neće moći zaprijetiti s leđa, Emelijanenko je svojevoljno počeo ulaziti u gard.

Uz pobjede Kazushija Sakurabe nad Graciejima, ovo je bila jedna od tih nevjerojatnih situacija u kojima je specijalist pobijeđen u svojoj specijalnosti.

Treći meč Fjodora i Nogueire bio je onaj na priredbi Pride Shockwave 2004. U ovoj, često analiziranoj borbi, do izražaja je došao Emelijanenkov prednji direkt — jab koji plasira na način na koji boksači uspijevaju imati dulji dohvat, savijajući se prema naprijed i u unutrašnju stranu. Ova pozicija prirodno podiže rame ruke koja udara stvarajući blok. Osim toga, Fjodor je udarac završavao s pozicijom palca prema podu, zbog čega je sam ovaj udarac nazivao overhand jab.

Fjodorovo je samopouzdanje u ovoj borbi bilo na vrhuncu. Ovaj je put i sam aktivno tražio rušenje, najčešće uz desni overhand s pregibom u bodylock. Neka od ovih rušenja imala su mehaniku djeteta koje baca igračku — Minotauro je tijekom prve runde letio po ringu kao da je nekoliko težinskih kategorija ispod Fjodorove. Jedini slabiji Emelijanenkovi trenuci bili su kad je započinjao kombinacije golim nožnim udarcima — Minotauro ga je relativno lako presretao boksačkim kombinacijama.

Ovaj je meč, između ostalog, i svjedočanstvo o Fjodorovoj snazi — tad se to nije činilo tako značajnim, ali danas je jasno koliko je Fjodor bio i jak; sve od udaraca u stojci preko otresanja Minotaura sa sebe do snažnih krošea u parteru imalo je težinu kakvu konkurencija nije imala, ili se s njome nije znala nositi.

Fjodor vs Andrei Arlovski

Fjodorov oproštaj od elitnog natjecanja počeo je, zapravo, u ovom meču (ako ne i meč ranije, protiv Tima Sylvije). Hladnoća elitnog ubojice je ostala, ali samo kao podloga za nekontrolirane haymakere — kompleksni planovi kao oni protiv Minotaura i Cro Copa ustupili su mjesto instinktivnoj tuči. Fjodor je i ovdje imao dobar osjećaj za distancu, ali kad je osvajao prostor, činio je to na način da bi napravio jedan zamah i ostatak kombinacije bio bi očekivani niz krošea iz bliske distance. Nije bilo dugoročno postavljenih zamki, borba je imala određenu uličnu “ovdje i sada” logiku u kojoj su pobjeđivali refleksi, snaga i sreća. Udarci nisu pripremali rušenja, hrvanje nije pripremalo udarce.

Arlovski se činio puno agilnijim i nekako svjesnijim situacije — držao se na distanci, bacao low kickove i čekao Fjodorove nekontrolirane ulaske. Brzo je pročitao na koju stranu Emelijanenko radi otklone i počeo dobivati sve razmjene u bliskoj distanci. U jednoj od njih Arlovski je imao Fjodora blizu kuta; uputio je jab u tijelo da otvori prostora za zadnji direkt u glavu, potom lažirao novi jab u tijelo i ispalio zadnji direkt koji je čisto pogodio Fjodora u čeljust.

Emelijanenko je zateturao u kut, Arlovski se uzbudio oko mogućeg završetka borbe, gurnuo Fjodora dublje u kut i skočio u pokušaju da izvede nešto. To nešto je vjerojatno bilo koljeno, ali toga se ni sam Arlovski ne sjeća. U igri refleksa, snage i sreće Fjodor je pobijedio — ispalio je desni cross i u zraku pokosio Arlovskog. Bio je to najbolji nokaut te godine i početak oproštajne počasne turneje Fjodora Emelijanenka koja je nepotrebno trajala još cijelo jedno desetljeće.

…

Uživao sam ponovo gledajući Fjodorove mečeve, i to ne samo sentimentalnosti radi. On je bio jedan od boraca čija je veličina bila instantna. Gledati te rane Fjodorove borbe bilo je kao gledati Stevena Seagala u Iznad zakona: znali ste da je ta pojava istovremeno i bizarna i neizbrisiva. Postoji određena grupa ljudi koji će na svaki članak o suvremenom MMA-u komentirati kako je “Fedor neprevaziđen” i ta je izjava netočna — ovaj mladi sport napreduje kroz mjesece, a ne godine. No, ako je argument taj da je Fjodor bio car one vrste kakvu možda više nikada nećemo vidjeti, onda ću se morati složiti.

Imat ćemo bolje borce, ali nikada veće careve.