U lov su pošli na brodiću, praktično ispred svog posjeda, oko tri kilometra ispred plaže Coogee. Bert je bio iskusan u ribolovu i znao je pozicije na kojima morskih pasa ima u izobilju. Plovak je potonuo brzo i Bert je krenuo u rutinsku borbu s plijenom. Nakon nekog vremena riba je, umjesto da gubi snagu, počela povlačiti i brod i lovce. Nit se skraćivala i Hobsoni su shvatili da se događa nešto bizarno — malog morskog psa kojeg su ulovili ulovio je drugi morski pas. Njihov plijen je u cijelosti, dakle skupa s udicom, progutao tigrasti morski pas od preko četiri metra, težak tonu.

Nekakvom magijom ili lukavstvima o kojima ne znam dovoljno neman je dovedena do plićaka i prebačena u veliki bazen akvarija Coogee. Hobsoni su vjerovali da je ovim nevjerojatnim pothvatom njihova loša sreća pobijeđena: morski pas će prodavati ulaznice.

Obrana je počivala na hipotezi da Smithova smrt nikada nije dokazana — tko garantira da negdje u Queenslandu ne boksa jednoruki boksač?!

Stvar je funkcionirala savršeno, ali kratko. Tjedan dana nakon početka ‘izložbe’, na australski praznik spomena svih poginulih u svim ratovima, Anzac Day, priča o morskom psu započela je svoj dramatični obrat. Oko 16:30 morski pas je usporio kretanje i počeo se mučiti da ostane na površini. Atmosfera na stadionu krcatom obiteljima s djecom naglo je postala mučna — neće valjda krepati tu pred svima na nacionalni praznik, mislili su Hobsoni.

Tigrasti morski pas je u jednom trenu skroz stao pa se počeo grčiti i povratio, sljedećim redom: štakora, pticu i ljudsku ruku. Ako je nekad netko dobio više nego što je platio, onda su to bili posjetitelji Coogeeja na Anzac Day 1935.

Ruku je zapravo bio progutao onaj manji morski pas kojeg su Hobsoni ulovili prije nego što ga je pojeo veći, ovaj koji je završio kao eksponat Coogee Aquariuma. Na ruci se nalazila tetovaža dvojice boksača i komad konopa kojim je očigledno negdje bila vezana.

Kome god ruka pripadala, taj nije bio sažvakan nego ubijen.

Ruka je pripadala Jimmyju Smithu, 45-godišnjem boksaču rođenom u Engleskoj koji je živio u Gladesvilleu i bio na listi nestalih već nekoliko tjedana. Smith je, službeno barem, radio kao billiards marker (radi se o kombinaciji suca, konobara i izbacivača na mjestima gdje se igrao bilijar) u City Tattersall’s Clubu. Hipoteza da se radilo o samoubojstvu brzo je odbačena na osnovu psihološke procjene ličnosti — nitko nije vjerovao da bi ovaj bivši boksač oduzeo život sebi prije nego nekom drugom.

Prije posla u biljarskim salonima, bio je građevinski radnik i boksač lake kategorije, a njegov poslodavac Reginald Holmes, čuveni i bogati vlasnik brodogradilišta koji je u Lavender Bayu proizvodio tada popularne glisere. Holmes se, kao i svi poduzetnici industrijske ere kapitalizma, bavio i drugim vrstama white i blue collar kriminala. Njegovi gliseri su koordinirali isporuke kokaina s brodova u Sydney Headsu, a jedan od najvećih poslovnih uspjeha bila mu je kupovina broda Pathfinder kojeg je osigurao na ilegalno veliku svotu, a potom potopio. Netočno bi bilo Smitha nazvati partnerom, ali je svakako bio neka vrsta predradnika ili poručnika; kokainski su gliseri bili njegovo zaduženje, a na Pathfinderu je bio domar.

Duetu se par godina prije nego što je morskom psu iz naslova pozlilo priključio i Smithov stari prijatelj Patrick Brady, bivši vojnik koji se tijekom službe specijalizirao za financijsko krivotvorenje — krivotvoreći potpise generala u Prvom svjetskom ratu. Falsificirali su čekove Holmesove bogate klijentele i kroz dulji vremenski period dizali manje količine novca. Smith je, međutim živio puno opasniji život nego što se činilo, čak i ako znamo sve ovo što sam upravo napisao — Smith je paralelno s krimi radom bio i policijski doušnik.

Pitanje trećeg kotača postavilo se samo kad je Smith počeo ucjenjivati Holmesa. Ovaj je, naime, kao i Bert Hobson, bio pogođen ekonomskom depresijom 1930-ih i samo su ilegalni pothvati bili profitabilni. Kako je Holmes jedini od trojice imao nekakav ugled u zajednici (i ovisio o njemu), Smith je tražio sve veći dio profita u zamjenu za šutnju o cijeloj operaciji. Što se točno i kojim redoslijedom dogodilo nakon toga nikada nije potvrđeno.

Policija je prvo otkrila vezu s Bradyjem — Smith je posljednji put (s obje ruke) viđen na kartanju s Bradyjem u hotelu Cecil. Kartaške pijanke nisu bile ništa neobično za Smitha, ali kad je policija saznala da je Brady prije partije unajmio kolibu u blizini, istraga se ubrzala. Otkriveno je da je Brady netom prije Smithova nestanka taksijem išao u Holmesovu kuću, s rukom u džepu i vidno uznemiren. Policija je bila iznenađena; Smitha i Bradyja bilo je lako staviti na mapu, ali Holmes je bio dio društvene elite. Brady je potom uhićen.

Nakon šest sati ispitivanja Brady je popustio (navodno zbog toga što je policija postala nasilna prema njegovoj ženi), ali kad je dobio olovku i papir za priznanje zapisao je samo ono što je policija već znala — detalje operacije koju je vodio s Holmesom, ali ništa o Smithovu ubojstvu. Istraga je promijenila fokus i Holmes je bio sljedeća meta.

Holmes, koji je znao da će ga Brady izdati, na vrijeme je uočio policiju, sjeo u jedan od svojih glisera i bacio se u bijeg po Sydneyskoj luci. Potjera gliserima privukla je znatno više ljudi nego izložba morskog psa od par mjeseci ranije, a bila je i jednako neuspješna — Holmes je uspio pobjeći iz nekoliko policijskih obruča. Kad mu je napokon dosadilo, Holmes je ugasio motor i mrtav pijan, s pištoljem u ruci stao na krmu: “Jimmy Smith je već mrtav, tako da je ostao još samo jedan”, urlao je naliven čistim džinom. “A ako me ostavite na slobodi, do večeras riješit ću i njega”.

Dok su se policajci sklanjali u zaklon, Holmes se predomislio, uperio pištolj sebi u čelo i pucao.

Iskoristit ću ovaj dramatičan predah da podsjetim čitatelje na upozorenje kako se radi o izuzetno bizarnoj, ali istinitoj priči: Metak kalibra 0.32 zabio se u i spljoštio o Holmesovu čeonu kost ne probivši je. Holmes je od udarca metka pao u vodu.

Nakon što se otrijeznio, odlučio se na suradnju i slučaj je bio na rubu razrješenja; Holmes je odlučio surađivati.

Suprotno očekivanju policije i javnosti, vođa operacija bio je Brady, a ne Holmes. Brady je ubio Smitha, tvrdio je Holmes, u unajmljenoj kolibi u ulici Taloombi, iskasapio njegovo tijelo, stavio ga u gepek i sve bacio u Gunnamatta Bay. Sačuvao je ruku s tetovažom boksača kako bi je donio u Holmesovu kuću, tražeći 500 funti da ne ubije i njega. Ruka je nakon sastanka ostala kod Holmesa koji ju odvezao u predgrađe Sydneya, Maroubra, i bacio u plićak.

Tužitelji su se nagodili s Holmesom za smanjenje kazne ako svjedoči na sudu. Holmes, pretpostavljate, nikada nije stigao do suda. Iz inicijalno nepoznatog razloga Holmes nije dobio/tražio policijsku zaštitu. Podigao je 500 funti iz banke. Žena ga je otpratila do njegova Nash Sedana. Sljedećeg jutra pronađen je na Hickson Roadu, u istom automobilu s tri metka u lijevoj strani prsa. Ono čega se najviše plašio se ostvarilo — bez obzira na dogovor s tužiteljstvom mogao je očekivati tešku kaznu, čime bi njegov ugled u društvu bio nepovratno uništen. Smithova ucjena, kojom je sve počelo, na kraju je mogla biti ostvarena.

Kažem “mogla”, jer je Holmes za završni čin izveo svoj najbolji trik: uplatio je životno osiguranje, unajmio plaćenog ubojicu na svoje ime, jer polica životnog osiguranja nije vrijedila za samoubojstvo, te ‘poginuo’ spasivši obitelj i sramote i siromaštva.

Suđenje Patricku Bradyju za ubojstvo Jimmyja Smitha počelo je dan nakon Holmesove smrti. Njegov odvjetnik bio je Clive Evatt, jedan od najuspješnijih odvjetnika u državi i kasnije ministar obrazovanja i ministar turizma u vladi New South Walesa. Evattova obrana, koja se danas smatra genijalnom, počivala je na hipotezi da Smithova smrt nikada nije dokazana — tko garantira da negdje u Queenslandu ne boksa jednoruki boksač?! Drugi problem optužbe bio je taj što je Brady izgledao preslabašno da svlada boksača — visok oko 160 centimetara i (za razliku od Smitha) bez fizičkih incidenata u prošlosti.

Pat Brady je oslobođen optužbe i umro je 1965. godine.

Slučaj je ostao neriješen i dio je australskog folklora skupa sa ubojstvom djevojke u pidžami. Jedna od teorija o Smithovu ubojstvu koja se najčešće spominje je ona koju je iznio povjesničar Alex Castles; navodno je Bradyjeva žena sumnjala da ju suprug vara, pa ga je u noći ubojstva pratila do kolibe, gdje je čula grupu muških glasova u dobrom raspoloženju i odustala od dalje istrage. Castles tvrdi da sve upućuje na to kako je Brady bio izvan kolibe u vrijeme ubojstva te da je Smitha ubio netko iz društva kojeg se Brady dovoljno plašio da se samo riješio tijela i šutio.

Vjerojatno nikada nećemo saznati, a tako je vjerojatno i bolje i uzbudljivije.