Punchlines

Ron Lyle, hodajuća samopomoć

Priča o pobjedniku koji je zamalo bio šampion

Nijedna priča o sportu nije samo priča o sportu. Da je drugačije, Telesport ne bi postojao. Priča o sportu i ničemu drugom se zove statistika. No možda je i to upitno, jer je statistika kodirana priča, redovi između kojih je, takoreći, skrivena naracija. Broj udaraca u glavu govori nešto više i o onome koji ih prima i o onome koji ih daje, broj udaraca na gol postaje uzbudljiv ako tim koji ih ima više izgubi.

Priča o Ronaldu Lyleu ponajmanje je o boksu, ali je kao takva stereotipno boksačka: o životu koji ne nagrađuje, o borbi koja ne prestaje, o rijetkim predasima i, možda najbitnije, o evoluciji onoga što nam je u životu važno.

Na svijet ne dolazimo slobodni (rukovat će se iznad ovoga, vjerujem, svi strukturalisti i neki antrolopozi), dolazimo u postojeći sistem, u poslovične, često betonske cipele društva koje treba ispuniti. Većina nas dobije ime prije nego što se rodimo, a ime dolazi sa simboličkom težinom svih koji su ga prije nosili i samim značenjem imena (Može li Lav biti kukavica? Ili mora biti pismen kao Tolstoj?). Ime tako treba popuniti, uvući se u njega nekako, a odmah za njim odigrati i druge uloge, nečijeg brata ili sestre, sina ili kćeri, budućeg glasača, točke u popisu stanovništva i tako dalje.

Ron Lyle je rođen kao treće dijete u obitelji koja će ih imati 19. Otac mu je bio propovjednik, a djed je sazidao svoju crkvu, u doslovnom smislu — rukama i ciglama. Možda je najbolje tu negdje početi pričati o Ronu Lyleu.

Borbu je teško prepričati, toliko se nasilja rijetko vidi i na ulici. Lyle je bio, uz Alija i Younga, jedini koji je rušio Foremana u nokdaun

Ronniejevi roditelji bili su Nellie i William Lyle, godina njegova rođenja bila je 1941., a okolnosti u državi Ohio bile su američke, post-depresijske — toliko uobičajene da ovu neuobičajenu priču mogu samo nagrditi. Uzbudljive stvari počinju s Nellienim ocem, Ronniejevim djedom koji je bio fanatični kršćanin i, kao što sam spomenuo, svoju crkvicu u kojoj je propovijedao sazidao vlastitim rukama. William je, s druge (moralne) strane, radio sve što je donosilo plaću, ponajviše u lokalnom bordelu i kazinu.

Stvari su otišle dovraga — ili, u njihovu slučaju, doboga — 1946. kad je najstarija kćer Barbara Lyle umrla od reumatske groznice. William je prestao raditi za bordel, učlanio se u pentekostalnu crkvu i počeo dobivati vizije u snu. Najčešća od njih bila je da odlazi u veliki grad pomoći grešnicima. Snoviđenje novog svećenika/pastora potvrdili su, metodom koju ne bih ovdje preispitivao, kanzaški biskup Davis i ohioski biskup Bass te se obitelj vođena božjim obraćanjem u snovima zaputila u Denver.

Kako je svećenička obitelj bila izuzetno siromašna, a i ne bi imalo smisla propovijedati buržoaziji, Lyleovi su se smjestili između dva najopasnija kvarta u Denveru: Curtis Parka i Five Point Districta. Ono što se zna o životu u Curtis Parku i Five Pointsu je to da je zajednica bila kozmopolitska, koliko god je tada mogla biti — rasna je netrpeljivost barem među sirotinjom bila zanemariva.

I Ronniejeva je baba s očeve strane, na koncu, bila bjelkinja. Curtis Park su izvorno naselili Nijemci, a nakon Prvog svjetskog rata došao je i velik broj Latino populacije i Japanaca. Latinosi i crnci su u prototipovima budućih uličnih bandi čak bili ujedinjeni. Lokalna zajednica ili, točnije, lokalno zajedništvo, formirano je radom i zaostalim duhom Bennyja Hoopera, prvog crnca iz Denvera koji je regrutiran u Prvom svjetskom ratu. Ostao je poznat po tome što je organizirao sudjelovanje crnačke brigade u paradi za Dan veterana. Kako nisu smjeli nositi oružje, dao je izrezbariti modele od drva za paradu.

Obitelj je bila ogromna, pastor William je osim prenošenja božje riječi radio i kao vulkanizer, Ronnie je odrastao na gulašima od svinjskih papaka i repova, ali obitelj nije bila nesretna i neki se red u prenapučenom kaosu ciglene kuće znao. Subotom popodne su svi potomci čitali molitve i prepričavali svoj tjedan na svojevrsnom obiteljskom kolegiju. Sva djeca su naučena da znaju kronološki nabrojati prvo i srednje ime svih ostalih. Kuća je bila apotekarski čista nakon incidenta kad je Joyce Lyle kao bebu za obraz ugrizao štakor — dobrodošli u Denver i sve to.

Idila iz holivudskih mjuzikla o siromašnim američkim obiteljima koje preživljavaju zbog iskre u očima i dobrote u srcima počela se raspadati iz jednog naoko naivnog razloga — Ronnie je kao tinejdžer postao o-gro-man. Gotovo preko noći su ga se neki počeli bojati, drugi izazivati, a treći zvati u pomoć. Ponekad se tukao — išlo mu je dobro — a onda je nekako prirodno izabran za vođu nekakve ekipe koja je možda i formirana oko njega. Nećemo romantizirati njegovo adolescentsko ponašanje — kad je shvatio da se stvari mogu ukrasti i da ga neće zdrmati grom oca (Sina i Duha svetoga) počeo je krasti više, a učiti manje. Američki sportski sustav u srednjim školama tad još uvijek nije bio okrutan biznis kakav je danas, pa je Ronnie usprkos sportskim talentima često ispadao iz timova zbog ocjena.

Tuđi je novac bio nadohvat ruke, a rezultati učenja apstraktni i daleki pa je Ron odustao od škole i okušao se u poslovima. Bio je tako čak nosač palica bogatim golferima u Denveru, jedno je vrijeme čak nosio opremu Geraldu Phippsu, budućem vlasniku Denver Broncosa. Nakon incidenta u kojem je nekom zafrljačio torbu u jezero, prebacio se na sitni kriminal u punom radnom vremenu.

Prvi put je uhićen zbog krađe žvakaćih guma, ali su krađe s vremenom postajale ozbiljnije i Ron je uskoro počeo uskakati u teretne vlakove s beskućnicima i putovati po Americi. Nakon nekoliko uhićenja vraćen je u Denver. Prvi put je u zatvoru za maloljetnike završio zbog krađe ženske torbice. Bio je u zloglasnom zatvoru Buena Vista. Ondje se počeo ozbiljnije baviti košarkom i postao dovoljno dobar da je po izlasku imao priliku zaigrati za takozvanu poluprofesionalnu momčad Boston All-Stars. Košarka je ipak ostala Ronniejeva druga karijera jer su mu obaveze u onome što se nazivalo group of brothers uzimale većinu vremena.

Pitanje vremena je bilo i kad će se u siromašnom getu pojaviti druga grupa braće koja će imati nešto protiv prve. Oformio ju je Douglas Flash Byrd, čiji je običaj bio premlaćivati ljude vodovodnim cijevima. On je bio prva tragedija Ronniejeva života.

Jednog je dana 1961. godine došlo do obračuna bandi. Ronnie tvrdi da je osoba nadimka Pancho došla stvarati probleme jer mu je netko iz Ronniejeve ekipe “oteo” djevojku. Inicijalni pregovori za Pancha nisu prošli jako dobro, pa je otišao po pojačanje i Flashov je tim došao u automobilima. Pronašao sam sudski zapis u kojem je svjedočio Benjamin Hall, suvozač u Flashovom automobilu:

On cross-examination by Dan Diamond and John Mueller, defense attorneys, Hall admitted the pickup truck driven by Byrd attempted several times that day to ‘curb’ a Mercury sedan driven by Lyle. The cars finally met head-on in the alley. Hall said there was no conversation before Lyle came up to the truck and fired at Byrd. Although fatally wounded, Byrd got out of the truck and ran down the alley, with Lyle, a 6-foot-4-inch basketball player, in pursuit. The stricken Byrd apparently outran the forward for the Boston All-Stars, because Lyle came back and said, ‘You tell Flash that if i ever see him again i will kill him’ the witness testified. About 90 minutes after the shooting Byrd died of his wounds.”

Ronnie je za ubojstvo drugog stupnja osuđen na 15 do 25 godina zatvora u Colorado State Penu, poznatom kao Cañon City. Ubojstva su u Cañon Cityju bila svakodnevica sve do 1977. kad je Fidel Ramos, jedan od zatvorenika, tužio državu zbog okrutnog i neljudskog kažnjavanja zatvorenika i tužbu dobio. Najpopularniji način ubojstva bio je izrađivanje plinske bombe koja bi se bacila u zatvorenu ćeliju i žrtve spalila žive. Druga je loša vijest za Ronnieja bila ta što međurasna tolerancija Five Pointsa u Cañon Cityju nije vrijedila. Iako je u zatvor došao zbog ubojstva, Ronnie se nije snašao u oštroj latino-nazi-crnačkoj podjeli bandi. Dvije su se važne stvari dogodile u zatvoru: počeo je prvi put boksati i ubijen je.

Zaslugu za ovo prvo ima poručnik Clifford Mattax koji je pola vremena radio kao čuvar, a pola kao direktor sportskog programa. Tijekom prve košarkaške sezone Lyle je imao prosjek od 23 poena po utakmici, a u utakmicama američkog nogometa bacao je dodavanja za touchdowne od 70-ak jardi. No, prije nego što je prvi put boksao, Ronnie je bio ubijen u tuči. Tip koji ga je iz tko zna kojeg razloga mrzio od prvog dana izazivao ga je svakog sljedećeg dana na tuču u vešeraju. Ronnie je jednog od tih dana pristao. Prije nego što je upućen prvi udarac, Ronnie je proboden ručno izrađenim šilom kroz cijeli trbuh sve do kralježnice. Operacija je trajala sedam sati, a Ronnie je primio 16,5 litara krvi u transfuziji. Bio je klinički mrtav u dva navrata.

Ne mogu odoljeti spoileru u ovom trenutku priče — 13 godina kasnije Lyle je boksao protiv Muhammada Alija za titulu prvaka teške kategorije.

Za boks se zainteresirao oporavljajući se od operacije. Često je gledao boksačke mečeve na televiziji i pomislio da, kao i svi mi u nekim svojim naivnim trenucima, može bolje. On je, pokazalo se, i mogao. Svoj prvi, makar neslužbeni boksački meč imao je 1964.; bile su mu 23 godine. I izgubio je. Navodno ga je namlatio netko po imenu Texas Johnson. Nakon dva neuspješna pokušaja da prijevremeno izađe iz zatvora (oba su propala jer se boks nije smatrao sigurnim izvorom prihoda), dobio je posao kod predsjednika American Basketball Association i vlasnika boksačkog tima Denver Rocks.

Nakon službenog amaterskog debija protiv Freda Houpea, inače posljednjeg protivnika Leona Spinksa, Lyle je nizao pobjede do titule AAU prvaka teške kategorije. Iako još uvijek na uvjetnoj kazni, kao član nacionalnog tima dobio je posebno dopuštenje da može napustiti zemlju. Na jednom od putovanja borio se i u Jugoslaviji protiv Antona Vukušića koji je boksao za tim Borova. Ron Lyle je debitirao kao profesionalac u 30. godini života. Pobijedio je AJ Staplesa nokautom u drugoj rundi. Nakon 19 pobjeda i sa 17 nokauta susreo se u Madison Square Gardenu s veteranom Jerryjem Quarryjem, poznatim kao borcem koji uništava hypeove. U svom možda najboljem meču pobijedio je Lylea na bodove.

Treba imati na umu da je u to vrijeme situacija u teškoj diviziji bila na vrhuncu slave i ludila s trojcem Foreman-Ali-Frazier za upravljačem. Nakon što je Joe Frazier pobijedio Alija, pa George Foreman Fraziera, pa Ken Norton Alija, pa Ali Foremana i Fraziera, Lyle je 1975. dobio priliku za titulu usprkos porazu od Jimmyja Younga.

Često se uspjesi boksača koji su kasno počeli pokušavaju preokrenuti u nekakav — u najboljem slučaju nategnut, a u najgorem zlonamjerno lažan — propagandni sadržaj o tome kako možemo sve, bez obzira na sve. Ne mogu garantirati za veliki broj stvari, ali mogu reći da će kasni početak boksanja zauvijek ostati kašnjenje. Iako je Lyle bio nevjerojatno talentiran, osobito u fizičkom smislu, njegova se tehnika nije mogla mjeriti s najboljim boksačima najbolje teškaške ere. U to su vrijeme i najtvrđi udarači poput Foremana bili, relativno govoreći, jako dobri boksači. Iako je ovo kolumna o Lyleu, ne mogu se složiti s pričama kako je Lyle dominirao protiv Alija 10 rundi.

Činjenica koja se može potvrditi ponovnim pregledom borbe jest da Ali nije radio gotovo ništa tijekom prvih šest rundi; čuvao se najjačih Lyleovih udaraca i neuspješno pokušavao rope-a-dope koji mu je u drugoj fazi karijere sačuvao život. Lyle je tehnički vodio na većini sudačkih kartica, ali već od osme ili devete runde činilo se da je Aliju dosta igre i da je odlučio završiti meč.

Jedna od stvari koju Lyle nikada nije uspio ispraviti je takozvano padanje ruke nakon prednjeg direkta. Ali je u tome vidio priliku za svoju desnu ruku i u razmjenama je bio brži i pametniji. U 11. rundi je jedan od tih udaraca uzdrmao Lylea i Ali je krenuo po prekid meča. Sam prekid je ponešto kontroverzan i mogao je biti kontroverzniji da je Ron bio ozlojeđeni gubitnik. Ali je tijekom svojih kombinacija signalizirao sucu da prekine borbu i sudac je na koncu to i učinio. Lyle se nije previše bunio, iako bi volio da je dobio priliku za još neki Hail Mary kroše.

Najveći Lyleov meč i jedan od najboljih u teškoj diviziji je onaj protiv Foremana. Bio je to arhetipski sukob dvojice, u svakom smislu tvrdoglavih udarača. Foreman se oporavljao od groznog Rumble in the Jungle poraza, a Lyleu je to bila posljednja prilika da ostane dio elite.

Foreman je borbu opisao na sljedeći način: “He hit me so hard it didn’t even hurt. There i was on the canvas thinking, ‘What excuse are you gonna have now?’ i had to get up. But when i got up, he knocked me down again. He beat me so bad, after a while he fainted… and i won the fight.”

Borbu je teško prepričati, toliko se nasilja rijetko vidi i na ulici. Lyle je bio, uz Alija i Younga, jedini koji je rušio Foremana u nokdaun. Meč je proglašen borbom godine magazina The Ring, meni osobno je četvrta runda ovog meča jedna od najdražih u povijesti boksa.

Lyle je ostao uz boks do svoje smrti 2011., vodio je boksački klub Denver Red Shield baveći se uglavnom mladim talentima. Iz današnje je perspektive teško raspetljati kakav je čovjek uistinu bio — njegove su biografije pune idealizacija o posrnulom čovjeku protiv kojeg je bila “sudbina” i slični apstraktni neprijatelji-izgovori. Da to vjerojatno nije bilo baš tako, govori činjenica da je nakon boksačke karijere, dok je radio kao čuvar u Las Vegasu, ubio još jednog čovjeka. Čovjeka s kojim je 1960-ih boravio u zatvoru. Ovaj put je oslobođen jer je reagirao u samoobrani.

Ono što je uistinu nadahnjujuće je to što nije živio žaleći za propuštenim prilikama i nije tražio izgovore u društvenim nepravdama. Činilo se da mu je više bilo stalo pomoći drugima, sličnima sebi, nego sebi samome. Valjda se sustav vrijednosti u čovjeku promijeni jednom kad umre dvaput.