Jedna od Leaderovih teza je, na primjer, da današnji gadgeti nisu popularni samo zbog algoritma koji nas drži na udici, već da postoji i određen nemir vezan za ruke koji je teško definirati, nemir koji traži određeno posredovanje. Postoje čak primjeri prastarih sudskih zapisa u kojima su ljudi masovno bili izbacivani iz sudskih dvorana jer nisu mogli prestati svako malo otvarati, pipkati i premještati duhan iz duhanskih kutija. Ruke su, po Leaderu posrednici tjelesne tenzije.

U cijeloj knjizi, nažalost, nema spomena boksa kao izuzetno neobične prakse zapošljavanja ruku. (Iako moram biti fer i napomenuti da postoji poglavlje o nasilju pomoću ruku, odnosno alata koji su opet stvorile ruke: “Ono što razlikuje alat i oružje je samo površina na koju padaju”.) Ako je Leader barem dijelom u pravu, boks je idealan prikaz situacije u kojoj ljudi koji nisu imali drugi, odnosno ‘pametniji’ način zaposliti ruke nalaze prilično nasilnu zanimaciju rukama — onu u kojoj je upravo nemir ruku zvijezda showa.

Ustao je sa stolice, odgurnuo Živića do konopaca i počeo lijevim aperkatom udarati isključivo njegove genitalije. Uputio ih je oko 10 kad je sudac skočio na njih

Sve ovo mi je palo na pamet zbog boksača koji je, nekako, bio sav u rukama. Nije bio dobar s riječima, nije umio dobro boksati, nije znao voditi karijeru, nije imao ni ruke, već samo ruku. Najjači lijevi kroše u povijesti sporta vjerojatno je imao Bummy Al Davis.

Ala Davisa majka je od milja zvala Vroomeleh, vjerojatno prema hebrejskom imenu Avram. U Brownsvilleu su ga zbog toga zvali Bommy. Brownsville je bio i ostao poznat po nečem puno većem i opasnijem čak i od samog Bommyja — bilo je to sjedište jednog od najzloglasnijih ili, ovisno o tome koga pitate, najbolje organiziranih kriminalnih društava u povijesti. Murder Incorporated je bilo ime ovih über-Sopranosa. Radilo se o udruženoj mafijaškoj organizaciji — udruženju talijanske i židovske mafije koje je, između ostalog, bilo odgovorno za preko 400, a vjerojatnije blizu 1.000 ubojstava sve dok ga 1941. nije izdao Abe Kid Twist Reels. Davisova dva starija brata, poznata kao — i ovo nije šala — Little Gangy i Duff, radila su kao kamatari za mafiju. O njima znam tek to da je Little Gangy 1950-ih služio zatvorsku kaznu od 20 do 40 godina.

Boksačke priče često počinju tako da je problematično dijete postalo boksačem, ali ovaj put je boks bio čudesni uspjeh ostajanja izvan Murder Inc.

Jedna od anegdota iz Bommyjevog djetinjstva bila je vezana za njegova oca. On je u vrijeme prohibicije držao dućan sa slatkišima, a iza pulta je držao Bommyja i alkohol. Mali Bommy nije bio dovoljno visok da bi se vidio od pulta, pa je na signal o dolasku policije uzimao boce i bježao na stražnja vrata. Jednom mu je prilikom trk podmetanjem noge presjekao netko od starijih klinaca i Bommy se strmoglavio pravo na boce nehigijenski kuhanog viskija. Bommy je doživio nešto što bi suvremeni psihijatri nazvali “epizodom” i počeo udarati glavom u pločnik i istovremeno lupati šakama po zdrobljenom staklu. Novinar W. C. Heinz tvrdio je da je Bommy svoj pogrdni nadimak Bommy dobio upravo tada: “Nikad ništa od Davidoffa”, tvrdili su okupljeni. Pravo je ime Ala Davisa, naime, bilo Abraham Davidoff, a od tada i Bommy.

Kad je Al prvi put ušao u ring u profesionalnom meču, dočekalo ga je iznenađenje: najavljen je kao Al Bummy Davis. Nije bio zadovoljan. Nakon meča se otišao posvađati sa svojim menadžerima Johnnyjem Attellom i Lewom Burstonom. Ova dvojica su, međutim, znala svoj posao. Attell je dogovarao borbe u Brooklynu u Ridgewood Groveu, mjestu iz kojeg su došli i neki poznati borci tog vremena, poput Tonyja Canzonerija. Attell je znao da ljudi vole gledati opasne ljude kako boksaju; zvati nekog “propalicom” bila je uvreda samo izvan ringa.

Prije Attella, u Bummyjevu životu bio je Froike (bastardizirano Frankie) Kane. Froike je bio židovski boksač, i to kao i Bummy — laka kategorija. Jednog je dana Froike ponudio Attellu boksača koji nije bio osobito dobar, ali će sigurno prodati ulaznice u Attellovu Ridgewood Groveu. Giovanni Pasconi se zvao. Attell je ‘Pasconija’ stavio u ring s izvjesnim Tonyjem Williamsom i mali je dobio žestoke batine, ali prodao je velikih 200 dolara ulaznica. Nakon druge borbe Attell je skužio da nešto nije u redu — Pasconi je nakon meča pričao sa Židovima iz kvarta. “Je li ovaj Tony Talijan ili Židov?”, pitao je Froikea. “Zapravo je Židov”, rekao je Froike, “ali samo mu je 15 godina pa smo uzeli Pasconijeve dokumente”.

Ovo je narativ koji je Bummyja pratio cijelu karijeru — ljudi su ga dolazili gledati čak i kad je bilo izvjesno da će izgubiti. Nije u tome bilo mržnje, udarači Bummyjeva profila bili su garancija dobrih borbi.

Bummy je prvi veliki meč imao protiv klinca iz grada: Bernieja Friedkina. Friedkin je bio sušta suprotnost Davisu, iako su bili istih godina i iz istog grada. Dok je Davis bio poznat kao Bummy, Friedkina su zvali Schoolboy. Ova je borba lekcija iz organske sportske promocije: prošla je nevjerojatan put od ulice do velikog Gardena. Prvo su klinci iz kvarta počeli zadirkivati Bummyja da je Friedkin rekao kako će ga srušiti iz dva udarca. Potom su se dva boksača susrela na ulici, ali se Friedkin nije želio potući. Na koncu su se potukli njihovi očevi. Po interesu publike Attell je zaključio da je meč postao prevelik za njega — cijeli je Brownsville planirao doći. Prodao je borbu Mikeu Jacobsu i ovaj ju je stavio u Madison Square Garden.

Kako je Bummy bio borac ograničenih mogućnosti, pa tako i ograničenih mogućnosti da iznenadi protivnika, njegov je tim morao pribjegavati trik-taktikama. U jednoj od dvije najuspješnije (druga je bila protiv Boba Montgomeryja) plan je skovao trener Burston.

Nakon što je promatrao Bummyja kako raznosi boksačku vreću lijevim krošeima, rekao je sljedeće: “Zaboravi lijevi kroše”. Davis je bio nemalo i neugodno iznenađen. Bio je to jedini udarac koji je imao. Burston je znao da se Friedkin najvjerojatnije pripremao na obranu od samo lijevog krošea: “Izaći ćeš tamo i nećeš uputiti nijedan udarac desnom rukom dok ti ja ne kažem”, rekao je Burston. Friedkin je očekivano izašao s desnom rukom na glavi, isprepadan idejom da će ga Bummy nokautirati lijevim krošeom. Bummy je radio ono što uvijek radi: uporno je udarao lijevom rukom u Friedkinov blok. Tri runde su prošle kad je Burston rekao: “Lažirat ćeš lijevi kroše i baciti desnu svom snagom”. Šezdeset sekundi kasnije Friedkin je odvojen od tla odletio na konopce. Bio je to poraz od kojeg se nikad nije oporavio.

Jedna od najvećih pobjeda Bummyja Davisa bila je ona protiv današnjeg Hall-of-Famera Boba Montgomeryja. U vrijeme borbe protiv Bummyja Montgomery je imao pobjede protiv velikih imena ere poput Beaua Jacka i Peteyja Scalza. Zanimljivo je da je Montgomery prije rata imao posao pullera — doslovno je izvlačio tkanine iz velikih industrijskih strojeva za pranje rublja. U ringu je također bio neka vrsta pullera — imao je običaj hvatati tuđe udarce i povući na stranu te zadati kroše iz superiorne pozicije. Attell je imao plan za ovu borbu, plan koji su Bummyju ponovili stotine puta: “Promašit ćeš desni kroše, Bob će te uhvatiti i okrenuti, završit ćeš u kontragardu i pogoditi ga lijevim krošeom”.

Rijetko se događa da neki plan uspije tako glatko kao što je uspio ovaj. Davis je bio nestrpljiv i već je u prvoj rundi počeo promašivati desnom. Promašivao je vrlo očito, ali to Montgomery nije skužio. Uhvatio je jedan kroše koji mu je prošao iza glave, okrenuo Davisa, a ovaj ga je instantno pogodio krošeom. Bob je pao, Bob je ustao, Bob je pao.

Novinari su dugo prepričavali situaciju iz svlačionice u kojoj su nakon borbe intervjuirali Bummyja. Ovaj je, iz nekog razloga, bio zainteresiran samo za jednu temu: pričao je o tome kako je kao tinejdžer bio najbolji prodavač paradajza u New Yorku: “Kao prvo, odete po njih u Jersey sami i tako se riješite posrednika. Drugo, nikad ih ne stavljate u kutije, onda izgledate kao da se spremate zbrisati od policije. Uvijek iznosite samo po nekoliko jer izgleda kao da vam je mrsko vraćati ih, pa ih dajete po sitnoj cijeni…”, objašnjavao je detaljno Bummy zaprepaštenim novinarima.

Bila je to i najveća Bummyjeva pobjeda u Gardenu, koji će Davis ipak pamtiti po jednoj drugoj borbi.

Taj najpoznatiji Bummyjev meč u Gardenu bio je onaj protiv Fritzieja Živića. “Pokušava me oslijepiti!” vikao je Bummy nakon druge runde. Radilo se o vjerojatno najprljavijem boksaču svih vremena, prljavom na uspješan način — Živić je znao pobijediti prljavo u vrijeme kad su drugi prljavi boksači bivali diskvalificirani. Živićeva dva osnovna trika u arsenalu bila su: trljanje vezica od rukavica po očima u klinču i palac u oko. Bummyjeve oči su nakon samo dva klinča bile crvene i podbuhle.

Bummy je potom doživio nešto što bi suvremeni psihijatri možda nazvali “epizodom”: ustao je sa stolice, odgurnuo Živića do konopaca i počeo lijevim aperkatom udarati isključivo njegove genitalije. Uputio ih je oko 10 kad je sudac skočio na njih. Bummy je kao encore ubacio i šut u testise. Publika, koja je netom prije zviždala Živiću, okrenula se protiv Bummyja. Letjele su boce. Živićev trener Luke Carney udarao je Davisa s leđa dok ga je policija pokušavala odvući iz ringa. Bummy se okrenuo da šutne Carneyja, ali je pogodio suca. Dobio je doživotnu zabranu nastupanja u državi New York.

Kao i svi boksači svog vremena, i Bummy je volio lake note i tešku cugu. Jedne je noći u studenom 1945. pio u jednoj od njujorških rupa koje su bile i bar i gril i kladionica. Dudy’s je zapravo bio njegov bar koji je kupio, pa prodao, pa nastavio piti u njemu. I pjevati. Bummy je bio zloglasno loš pjevač koji je volio pjevati. Te je noći je sjedio s novim vlasnikom Dudy’sa Arthurom Polanskym, konobarom i policajcem koji nije bio na dužnosti.

U vrijeme Drugog svjetskog rata i oko tih godina kriminal je u New Yorku bjesnio. Bande su doslovno redom pljačkale barove i dućane; često su tijekom jedne noći obavljale po pet i više pljački, jer je policije bilo jako malo. Jedna od bandi te je večeri izašla iz automobila i naoružana puškama hodala prema Dudy’su kad ju je Bummy ugledao kroz žaluzine. Ustao je sa stolca i krenuo ka vratima, gdje su se susreli. Bio je to posljednji lijevi kroše njegovog života. Nokautirao je prvog tipa, a ostala su trojica počela pucati. Tri metka su ga pogodila, jedan u vrat. Policajac mu je trpao maramicu u rame, ali je Davis izletio za pljačkašima koji su vukli onesviještenog frenda. Kad su ga ugledali, počeli su ponovo pucati i ubili ga.

Bummy Davis je preminuo u 26. godini života. Nadživjeli su ga supruga i dvogodišnji sin.

…

Kad ljudi kažu kako je nevjerojatno što se sve rukama može stvoriti, nikad ne podrazumijevaju kako je nevjerojatno što se sve rukama može učiniti. Gotovo 80 godina nakon smrti Bummyja Davisa, polupismenog i za malo toga talentiranog čovjeka, neki hrvatski sportski portal o njemu piše u superlativima. Uistinu je čudo što sve mogu učiniti — ruke.