Istina o borilačkim sportovima je takva da se ne da izreći u jednoj rečenici i upravo je u tome najveći kompliment borilačkim sportovima. S jedne je strane istina da se radi o intelektualnoj aktivnosti — planiranje treninga i taktika na najvišoj natjecateljskoj razini blizu su prirodnim znanostima — ali to ne znači da unutar tog znanstvenog pristupa ulogu ne igra i temperament borca. Stvar nije čak ni samo u tome je li sve u “mudima” ili je sve u “glavi” ili je pola-pola; stvar je u tome da je uspjeh proizvod uistinu ogromnog broja faktora. Neki borci nisu slijepo hrabri, nisu čak ni pametni, ali umiju razumjeti i pratiti taktike, imaju radnu disciplinu i slično; netko drugi je bezglavo agresivan, ali je netko u njega ugradio stil i kondiciju da ta agresija bude dio, na primjer, swarmerskog boksačkog stila… I tako unedogled. Maknete li jedan element, sve se raspada.

Svaki borac je posebna priča o sportu kojim se bavi, priča o omjerima i koordiniranju tih omjera u nešto upotrebljivo.

Najnevjerojatniji dio priče o Monzónu upravo je činjenica da je kroz alkoholizam, artritis i kaos u privatnom životu uspijevao biti na sportskom vrhu

Iako jako često naglašavam taktički aspekt sporta, možda zato što sam neka vrsta otpadnika na ovom ne-borilačkom portalu, uvijek se trudim ne gurnuti klatno previše — agresija je prirodan sastojak borilačkih sportova. Ono o čemu se nešto manje priča jest to da nekim ljudima ona dolazi prirodno i bez da, reći ću, kontaminira ostatak psihičkog života; neki je moraju prizivati trikovima pa im prizvano ponekad izmakne kontroli, dok postoje i oni čija je agresija patološka, a borilački sport je samo jedan od načina za (sadističko) pražnjenje. Gdje je u ovom posljednjem slučaju ambivalencija? Upravo u tome što psihička nestabilnost može biti ključni dio uspjeha.

Ovo je tabu koji nadilazi borilačke sportove: veliki broj ljudi koji su izuzetno uspješni u nečemu svoj uspjeh ne duguje toliko onome što označavamo talentom, koliko odgovarajućoj ‘poremećenosti’. U borilačkim sportovima je to, mora se reći, najčešće neki od patoloških sustava ispuštanja agresije (nedostatak kontrole impulsa, netolerancija frustracije, tzv. narcistička rana i tome slično).

Jedan od najboljih primjera ovoga je argentinski boksač Carlos Escopeta (sačmarica) Monzón — jedan od najgorih ljudi koji su bili boksački šampioni.

Monzón je rođen kao jedan od dvanaestero djece u San Javieru u provinciji Santa Fe u Argentini. San Javier je u vrijeme njegova rođenja imao status gradića (comuna), a ne grada — jedno je to od tih južnoameričkih sela koje je bilo siromašno na gotovo postapokaliptičan način. Njegovi roditelji bili su potomci plemena Mocovi. Ukratko, imao je pedigre zlikovca iz nekog starog izdanja Mister Noa.

Kad je navršio šest godina, cijela obitelj se preselila u geto Barranquitas Oeste u Santa Feu. Kao i većina vršnjaka u kvartu, od škole je odustao u trećem razredu i počeo raditi kao dostavljač mlijeka, čistač cipela, raznosač novina… U tinejdžerskim je danima počeo boksati u posebnoj vrsti tuča koje su u Argentini bile organizirane u svrhu klađenja, najčešće u dvorištima bogatijih kuća. Za pobjedu je Monzón dobivao po oko 50 pesosa. Amaterskim boksom počeo se baviti 1959. (karijeru je zapravo započeo neobećavajućim neriješenim mečom) i u nekoliko je godina došao do solidnog rezultata od 73 pobjede i šest poraza.

Nekad u to vrijeme počeo je izlaziti s izvjesnom Zulemom Torres i sa 16 godina prvi put postao otac. S 20 se oženio — točnije, pokušao se oženiti ženom nadimka Pelusa; bili su, naime, toliko siromašni da nisu imali novaca za bračnu dozvolu. U ovom je braku dobio dvoje djece, Silviju i Ricarda Abela. Iste godine kad se oženio postao je profesionalni boksač — 6. veljače 1963. nokautom je pobijedio Ramona Montenegra. Monzón je bio visok 183 centimetra, a borio se u srednjoj kategoriji. Imao je izuzetno velik dohvat i snažnu udaračku moć. Usporedbe radi, imao je 10 centimetara širi raspon ruku od Sugara Robinsona, iako su bili približno iste visine. U prvih 19 borbi pretrpio je i tri poraza. Bili su to ujedno i njegovi posljednji porazi u karijeri.

Ime je izgradio u Estadio Luna Parku, iz kojeg su se prenosile borbe argentinskih i brazilskih boksača. Iz ove je ere možda najzanimljiviji njegov meč protiv Bad Bennija Briscoea, klasičnog philadelphijskog razbijača koji se kasnije u karijeri borio i protiv Marvina Haglera. (Briscoe je u narodu bio poznat i kao Crni robot, što govori sve o njegovom stilu). Postao je prvak Argentine u srednjoj kategoriji 1966., prvak Južne Amerike 1967. Bilo je vrijeme za internacionalne uspjehe, u čemu mu je pomogao argentinski biznismen (uz ovu riječ uvijek možete dodati navodnike) Juan Carlos Lectoure, inače vlasnik Estadio Luna Parka i menadžer velikog Ringa Bonavene.

Karijeru Carlosa Monzóna definirao je jedan meč, onaj protiv Giovannija Nine Benvenutija. Nino, rođen u Izoli u današnjoj Sloveniji, je bio obožavani boksač i ljepotan, velika priča u nastajanju. Bio je amaterski šampion Italije, pa Europe, na koncu i olimpijski pobjednik. Profesionalac je postao s nevjerojatnim omjerom od 120 pobjeda bez poraza. Benvenuti je prije susreta s Monzónom već punio stadione u Americi — u trilogiji protiv Emilea Griffitha pobijedio je 2:1, dvaput u Madison Square Gardenu i jednom na stadionu Shea.

Kad je već bio dogovoren meč protiv Monzóna, Benvenuti je neočekivano izgubio u Australiji od Toma Bethee, i to tehničkim nokautom. Kako meč nije bio za titulu, dogovoren je uzvrat u Umagu i Benvenuti je nokautirao Betheu.

Borba Benvenutija i Monzóna dogodila se u Palazzetto dello Sportu u Rimu. Benvenuti je već glumio u spaghetti westernu Sundance and the Kid s legendarnim Giulianom Gemmom. S druge strane, prisjeća se novinar Carlos Irusta, “Monzón se mogao prošetati Avenijom Corrientes u odijelu i nitko ga ne bi prepoznao”. U Luna Parku je čak pripremljena i neka vrsta posljednje večere za Monzóna na kojoj se okupio boksački i novinarski milje Buenos Airesa — nitko nije vjerovao u njegov uspjeh.

U boksu se nerijetko događaju borbe u kojima većina, s uvidom u sposobnosti dvojice boksača, prognozira jedno, a dogodi se nešto sasvim drugo — i upravo to drugo se onda čini kao nešto što je otpočetka imalo smisla.

Monzón nije bio osobito brz niti se koristio dugim kombinacijama, ali je imao posebnu vrstu pritiska koja je dolazila uz snažne udarce, a ne volumen. Njegovi protivnici često su nakupljali ozljede naizgled niotkud; gotovo svaki Monzónov desni direkt ili cross bio je, rekli bi Amerikanci, money in the bank. Benvenuti se držao cijelih 11 rundi, ali je u malo njih bio bolji, a niti u jednoj opasniji. U 12. je rundi Benvenutijeva obrana počela propuštati jake udarce. Sačmarica Monzón ga je dotjerao do kuta i ispalio kratku kombinaciju 1-2. Nino se skljokao prvo na koljena i potom licem pravo na pod. Monzón se bahato odšetao u svoj kut; bio je to hod koji se u borilačkim sportovima viđa nerijetko: hod nekoga tko je razuvjerio svijet.

Umjesto Benvenutija filmove je počeo snimati seljak iz Santa Fea.

Nekoliko mjeseci kasnije i Monzón se borio protiv Emilea Griffitha, postao je tek drugi čovjek koji ga je pobijedio nokautom. Zanimljivo je da se Benvenuti protiv Griffitha borio u Americi, ali kad je red došao na Monzón, Griffith je morao ići k njemu u Estadio Luna Park. Borio se ponovo i protiv ludog Briscoea, u možda najtežem šampionskom meču u kojem je umalo bio nokautiran u devetoj rundi, pa ponovo protiv Griffitha (pobijedio je na bodove) te niza izazivača po Europi — u Danskoj, Italiji i Francuskoj.

U svim je ovim borbama bio bolji, ali vrijedi reći da se, usporede li se izvještaji o njegovim borbama iz vremena u kojem su se događale i onima nakon njegove smrti, može zaključiti da je došlo do određene idealizacije Monzónovih uspjeha. Bio je izuzetno uspješan u svom ekonomičnom razbijačkom stilu, ali u to vrijeme novinari i mediji nisu bili toliko impresionirani njegovim izvedbama.

Kraj Monzónove karijere vezan je uz dva dvoboja protiv Rodriga Valdeza. Neko vrijeme ga je Monzón izbjegavao (WBC mu je čak, zbog toga oduzeo pojas) tako da kad su se napokon sreli bila je to borba dvojice šampiona — Valdez je imao WBC pojas, Monzón WBA. Nažalost, Valdezu je tjedan dana prije borbe ubijen brat i to se u meču vidjelo; Monzón ga je tukao svih 15 rundi i ponovo ujedinio titule. Druga je borba, međutim umirovila Monzóna.

Valdez je bio u naponu snage i činilo se da će Monzón biti nokautiran. Već u drugoj rundi ga je Valdez poslao na tlo njegovim oružjem, desnim crossom. Bio je to prvi i posljednji nokdaun Monzónove karijere. Escopeto se u drugom dijelu meča oporavio i skupio dovoljno bodova da pobijedi jednoglasnom odlukom, ali činilo se da su mu se izazivači počeli previše primicati i donio je rijetko pametnu odluku — umiroviti se na vrhu s 14 uzastopnih obrana naslova.

Priča, međutim, ovdje ne završava.

Pozornost medija nakon šampionskog meča razotkrila je i činjenicu da je Monzón izvan ringa bio narcistični nasilnik. Nema sumnje da je okrutno siromaštvo San Javiera imalo ulogu u formiranju njegova antisocijalnog profila, ali, kao što kaže njegov biograf Don Stradley: “(Monzón) je sebi stvorio masku megalomanskog, svemoćnog bullyja koji je sve imao pod kontrolom. Kao i kod ostalih narcisa, njegova slika o sebi bila je krhka…” Žene s kojima je varao svoju ženu sve češće su se u javnosti pojavljivale s prevelikim sunčanim naočalama.

Nasilje nad ženama u to je vrijeme bilo lako opravdati. Novinari su pokušavali pretvoriti odvratnu istinu u romantiku: Monzón se, pisalo se tada u Argentini, nije umio drugačije izraziti, pa je posezao za nasiljem. Ovo je možda i istina, ali ne i opravdanje. Njegovo siledžijstvo međusobno se hranilo alkoholizmom u koji je tonuo. Njegova žena (u očima zakona) Mercedes Pelusa Garcia ga je 1973. u jednoj tuči upucala u nogu. Stradley je u svojoj knjizi Fistful of Murder čak komentirao kako je najnevjerojatniji dio priče o Monzónu upravo činjenica da je kroz alkoholizam, artritis i kaos u privatnom životu uspijevao biti na sportskom vrhu.

Priče o obiteljskom nasilju počele su izlaziti na vidjelo tijekom njegove afere s poznatom argentinskom manekenkom i glumicom Susanom Gimenez. Tukao je paparazze, a i nju — hapšenje Monzóna zbog nasilja u obitelji postalo je dio kvartovske policijske rutine. Uspijevao je ostati izvan zatvora vjerojatno samo na osnovu popularnosti i bogatstva. Kako je vrijeme prolazilo, međutim, želja mu se ispunila — novinari i paparazzi su ga sve manje pratili. Ovo ga je, očekivano, učinilo još gorim čovjekom. Njegovu vezu s Alicijom Muniz nitko nije pratio iako je bila opasnija od one s Gimenez. Daleko od interesa medija događale su se, po svemu sudeći, gnjusne stvari. Tragedija je, danas se to čini očitim, bila neizbježna. Tijekom godišnjeg odmora 1988. u Mar de Plati Monzón je Muniz pretukao, ugušio i zatim bacio kroz prozor. Osuđen je na 11 godina zatvora.

Od svih mogućih socioloških i psiholoških aspekata s kojih je ova situacija mogla biti sagledana mediji su se, kao i uvijek, odlučili za površni morbidni senzacionalizam: slike ubojstva veće od teksta. Zatvorsku kaznu je, ironično, služio upravo u pokrajini Santa Fe, iz koje je svoj put i započeo. Oni koji su ga posjećivali u zatvoru bili su šokirani njegovom propalom pojavom i manirima — zatvor ga je, čini se, napokon pripitomio.

Poginuo je u prometnoj nesreći 1995. kad je tijekom slobodnog vikenda sletio s ceste kod Santa Rose.

…

Imam osjećaj da borilački sportovi imaju veliki potencijal u smislu uvida u ulogu moderiranja agresivnosti kao nagonske pojave s jedne strane, a s druge utjecaja društveno-ekonomskih uvjeta na stvaranje određenih vrsta ličnosti koje imaju problema s tom moderacijom. Ne mogu u ovom trenutku donijeti neke ozbiljne zaključke, ali teško je oteti se dojmu da je Monzón tijekom cijelog svog života pokušavao ubiti i sebe i sve oko sebe, a da je boks samo imao dosta toga zajedničkog s tim planom.