Pravilnik upotrebi kolačića
Portal Telesport.hr unaprijedio je politiku privatnosti i korištenja takozvanih cookiesa, u skladu s novom europskom regulativom. Cookiese koristimo kako bismo mogli pružati našu online uslugu, analizirati korištenje sadržaja, nuditi oglašivačka rješenja, kao i za ostale funkcionalnosti koje ne bismo mogli pružati bez cookiesa. Daljnjim korištenjem ovog portala pristajete na korištenje cookiesa. Ovdje možete saznati više o zaštiti privatnosti i postavkama cookiesa

Punchlines

Šake od prkosa 2

O ratu, borbi i traumi

Nije pogreška, ovo je doista nastavak kolumne o Dustinu The Diamondu Poirieru od prije par godina. Kao i svi neočekivani kultni hitovi, i taj je bio napisan u dahu i trenutku, iz ideje koja se takoreći sama pojavila i predstavila, ne mareći za svoje logičke manjkavosti i poneku kontradikciju. Ovo zvuči kao da sam snimio u najmanju ruku Predatora, a ne nadrobio subjektivni regrutacijski pamflet za MMA klubove. Nisam, dakle, napisao ništa ni približno dobro kao Predator — ali opet, nije ni Lav Tolstoj — ali to je otprilike to što imam za ponuditi, Šake od prkosa.

Bolje od Ane Karenjine u svakom slučaju, don’t @ me.

Aspekt borbe o kojem se rijetko govori jest onaj da podrazumijeva neku vrstu nepovoljne pozicije, da to tako nazovem u nedostatku boljeg postojećeg izraza. Bez obzira radi li se o uličnoj tuči, vojnom sukobu ili sportskom borilačkom natjecanju, osobni motivi, stanje svijesti, sama sposobnost da se uđe u konflikt s izglednim, a ozbiljnim tjelesnim i psihičkim posljedicama upućuje na postojanje problema.

Riječ problem ovdje je, dakako, nedovoljno precizna u svojoj univerzalnosti, ili čak netočna — postoje vojnici, vjerujem i ogroman broj njih, čija je motivacija egzistencijalno ekonomska, financijska. Žive u društvu u kojem je rat, zbog drugih kompleksnih razloga u koje ne bih ovdje ulazio, prije svega unosan biznis. “Unosnost”, odnosno isplativost biznisa je u našem sustavu vrijednosti postala jedini mogući parametar uspjeha, registar koji nadilazi i ideologiju i etiku. Polaritet dobra i zla nije uključen u sustav čija je jedina, apsolutna funkcija učinkovitost. Unosan. Biznis. To je mjesto gdje su kriminal i rat odvojeni samo semantikom.

Možemo govoriti o tome na koji način dolazi do formiranja pojedinačnih svijesti/sustava funkcioniranja kojima je prihvatljivo ili čak poželjno u ratnom sukobu uništavati radikalno drugo/drugačije, ali taj način u svakom slučaju mora uključivati činjenicu da je takva svijest nastala u sustavu vrijednosti koji ne nagrađuje dobro nego uspješno.

Neprijateljem ga na određeno vrijeme činimo kako bi za nas nosio nepodnošljivo, potom ga zagrlimo u ekstazi zajedničkog preživljavanja, sretni što smo živi

Odnosno, ako je preživljavanje najbazičniji, inicijalni životinjski poriv/nagon, a društvo formirano na način da su najdostupniji oni načini za preživljavanje koji nisu nadograđeni isključivo ljudskom dimenzijom morala, onda govorimo o pojedincu koji mora učiniti izbor između nedostupnog dobrog i dostupnog lošeg kako bi napustio svoju nepovoljnu poziciju.

Ovdje dolazimo do deprimirajućeg dijela ove jednadžbe — pravog izbora za pojedinca u stvarnosti nema, jer mu se opcije ne predstavljaju na način predstavljen ovdje. Rat se više ni ne mora predstavljati kao opravdan (ugrožen je naš sustav vrijednosti/način života, spašavamo druge koji ne mogu spasiti sebe i slično), jer postao je, kao i rad na burzi, legitimna branša izvan dimenzije etike, u kojoj su moralno amnestirani svi. Ova amnestija je, naravno, nominalna pa tako i neučinkovita jer, iako se ekonomska sfera oslobodila etičkog imperativa, ljudski psihički aparat nije, pa se unosno učešće u ratovima s ekonomskim ciljem često plaća traumama.

Mnogi od vas koji ovo čitaju vjerojatno već vide kuda ovaj primjer vojnika/inje kojem je borba najlakše ostvariva karijera ide. Karijera sportskog borca ima daleko manje upitne moralne implikacije, ali samo u aspektu štete prema drugima. U smislu motivacije, nepovoljna pozicija i mehanizam njena napuštanja isti su kao i u jednog dijela vojnika. Ne usuđujem se reći svi tako olako i bez statističke potvrde, ali procjenom po sustavu osobnog dojma doista veliki broj uspješnih sportskih boraca motiviran je primarno/inicijalno izlaskom iz nepovoljne ekonomske pozicije. Čini se da je osnovni sastojak ili zajednički nazivnik svih koji u ovom okrutnom biznisu-umjetnosti uspijevaju ili pak samo ostaju to da drugu opciju nemaju.

Izračunajte koliko ste puta čuli ozlijeđenog ili borca na zalasku karijere kako govori da je ovo jedino što zna ili jedino što ima. To nije posljedica toga što su cijeli život posvetili borbi, već preduvjet. Nisu borci cijeli svoj život jer je to sve što znaju; cijeli su život borci jer je to sve što su mogli znati. Neću ulaziti ni u razloge kako dolazi do toga da borci ostaju, takoreći, zarobljeni u tračnicama borilačke karijere jer je pitanje kompleksno, ali jednostavnije pitanje je i koliko bi njih odabralo ovu karijeru umjesto dostupne druge, bolje plaćene.

Što nas dovodi do pitanja drugih potencijalnih motivacija za borbu. Nepovoljna pozicija nema samo vanjsku, ekonomsku kvalitetu, ona je gotovo uvijek ujedno i unutarnja, psihička. Kad sam rekao da svaka vrsta fizičke borbe (ulica, rat, sport) ukazuje na neku vrstu problema, onda je onaj unutarnji problem, odnosno psihička nepovoljna pozicija, ili preduvjet da se vanjski/ekonomski problem razriješi (vojska, borilački sportovi) ili samostalni motiv (sklonost uličnim tučama). Ako ste nesigurni u moju procjenu borbe kao u određenoj mjeri uvijek inherentno patološkog sustava nošenja sa stvarnošću, pokušajte nekome tko ne poznaje MMA i gleda borbu Dustina Poiriera i Dana Hookera odgovoriti na pitanje: “Ali zašto to rade?“. Prije ili kasnije ćete, ako ste iskreni, doći do argumenta da je to najbolji osjećaj na svijetu.

Je li ovo najbolji osjećaj na svijetu?

Čak i ako za vas jest, pravo je pitanje zašto je to najbolji osjećaj na svijetu i koliko je to zdravo? Mogu ponuditi nekoliko odgovora, ali zanimljivije je od njih pogledati samu formu odgovora.

Neki od vas sigurno odbacuju ekonomsku motivaciju kao nebitnu i kao primarnu motivaciju ponudit će suočavanje s egzistencijalističkom tjeskobom po principu opisanom u knjizi i filmu Fight Club Chucka Palahniuka, odnosno Davida Finchera. Možete ustvrditi da je ekonomska dimenzija života samo dio hrpe nemogućih zahtjeva suvremenog društva od čovjeka, zahtjeva koje, za potrebe ove diskusije, možemo nazvati anti-humanim. Netko bi mogao otići i dublje i reći da su sve spomenute nepovoljne pozicije derivati osnovne, nemoguće pozicije da smo svijest koja nije ni tražila niti imala utjecaja na uvjete svog dolaska na ovaj svijet u kojem smo osuđeni na smrt i, još gore — jedina bića svjesna svoje smrtnosti (vidi Ernest Becker, Martin Heidegger).

Uzmimo da je nešto od ovoga točno ili, još bolje i vjerojatnije, da je sve od ovoga točno. Sposobnost prihvaćanja fizičke borbe sa svim mogućim posljedicama, pa i sam užitak u gledanju fizičke borbe pokušaj je razrješenja nekih/svih navedenih nepovoljnih pozicija.

Ovo nije nešto što sam sad izvadio iz mozga, radi se o psihoanalitičkom načelu koje pokušava raspetljati pojmove simptoma, bolesti/problema i lijeka. Bez obzira radi li se o otvorenoj, eksternaliziranoj agresiji na ulici, volji/želji da se ide u rat pobijediti/poništiti drugo ili o sposobnosti toleriranja posljedica sportske borbe, ništa od ovoga nije bolest, odnosno problem. Donekle zbunjujuće — nije ni simptom u pravom značenju riječi, iako upućuje na problem.

Patološki obrasci ponašanja u velikom su broju slučajeva lijek. Krivi lijek, zapravo, ali i dalje lijek. Patologija nekoga tko je sklon (auto)destruktivnim modalitetima (ovisnost, promiskuitet, agresija i slično) nije u onome što se čini — ono što se čini je reakcija na stvarni problem, što god on bio; ona je očajan pokušaj da se izliječimo. Ovisnost o drogama je, vrlo doslovno, davanje kemijskog lijeka samome sebi. Tuča u ringu i izvan njega je, po istom principu i u različitim postotcima, pokušaj da se šakama ubije drugačije, nedodirljiva tjeskoba, egzistencijalna ili egzistencijalistička — nebitno.

Privlačnost borbe je i u tome što na određeno vrijeme naš neprijatelj ima oblik i fizičko prisustvo; u njega je iz nas izmješteno ono s čim se ne umijemo nositi (projektivna identifikacija) i potom napadnuto kao apsolutno zlo (all bad object, splitting). Neprijateljem ga na određeno vrijeme činimo kako bi za nas nosio nepodnošljivo, potom ga zagrlimo u ekstazi zajedničkog preživljavanja, sretni što smo živi, sretni što ga u procesu nismo ubili.

Pokušaj da u ograđenom prostoru magijski vratimo kontrolu nad stvarima koju drugačije ne možemo.

Ne treba, međutim, izgubiti iz vida činjenicu da postoje konstruktivni i destruktivni načini nošenja s uvjetima stvarnosti, zbog kojih je ovo tekst koji slavi MMA umjesto da poziva na njegovu zabranu.

Analiziranje simptoma sigurno ne može ići u nedogled, ako ta analiza želi zadržati smisao koji mora (p)ostati poboljšanje kvalitete života. Postoje različite škole proučavanja ljudske psihe, neke od njih međusobno nekompatibilne, koje će se složiti oko toga da analiza simptomatske slike ili dekonstrukcija obrambenih mehanizama mora stati na nekoj točki. Neke od njih tvrde da u korijenu svega, kao posljednji sloj stoji jedan nerješivi simptom bez značenja (sinthome, Jacques Lacan), druge da je najbolje čemu se psihološka pomoć može nadati zamjena štetnih/primitivnih obrambenih sustava za korisnije/napredne (Otto Kernberg). U tom smislu patologiju umjetnosti borbe u kavezu možemo gledati kao inspirativnu ili dovoljno-dobru.

Ono što nas može inspirirati je ono što je naoko izvan svih ovih kategorija unutarnjeg i vanjskog svijeta, neka iskra ili nagon, sila prema naprijed koja se manifestira u pojedinačnim borbama (Poirier vs Hooker) ili karijerama boraca (Poirier). Jer čak i kada uzmemo u obzir sve psihološke, filozofske ili medicinske popravke čovjeka i njegove situacije, nešto nas mora dovesti do tamo i nešto nas mora zadržati tamo kad je teško ostati, a to nešto ne mora samo po sebi biti zdravo.

Moj stav koji se ne podudara s psihoanalitičkim teorijama jest onaj da se neke stvari moraju učiniti na silu koja je, u određenoj mjeri usmjerena protiv samog sebe. Neka vrsta plaćanja kotizacije za učešće u pokušaju popravljanja svoje situacije. Na primjere iz životinjskog svijeta u kojem si je zvijer prinuđena odgristi nogu kako bi ostala živa gledamo kao na ekstremne, ali ne vidimo da je naša situacija jednako ekstremna. Postoji (jedna od) tjeskoba koja nam je zajednička i u korijenu svega mora, da bismo se uopće borili s njom, postojati nekakav nepokolebljivi impuls koji će točku lomljenja držati uvijek još malo ispred onoga u čemu smo sad.

Pitam se tako — često to činim — koliko je u borbama poput ove preksinoćnje taj impuls ključan? Postoje borbe u kojima je ovaj aspekt lako prepoznati jer zamjenjuje onaj tehnički, sportski (Gatti vs Ward). No, kad postoji jasno definiran i uistinu uzbudljiv tehnički narativ, kao u slučaju Hookera i Poiriera, teško je odrediti granice. Ispod kursora na ovoj riječi stoji još jednako ovoliko bilješki koje sam složio prije borbe i još toliko napisanih nakon nje, ali sada nisam siguran u njihovu relevantnost.

Pisao bih o dvije verzije novog Poiriera — jednoj koja nastupa protiv protivnika koje smatra jednako udarački snažnima i drugoj protiv onih koje može nadjačati/nadtrajati; o osjetljivosti na low i calf kickove, o Hookerovu dohvatu koji koristi kako bi udarce zabio iza obrambenih gardova šaka i ruku, o različitoj upotrebi prednjih direkata ove dvojice, o taktikama City Kickboxing tima… ali ne znam je li potrebno. Na nekoj razini svakako jest, inače bi i borbe ispred supermarketa bile uzbudljivo štivo, ali kad se sjetim svojih osjećaja tijekom meča, ono što sam doživljavao važnim nije bio tehnički aspekt koji sam znanstveno-mehanički bilježio. Nakon par minuta sam bio uvjeren da Hooker neće moći slomiti Poiriera. Nisam znao što će biti, ali sam znao kako će završiti.

Ako sam u pravu i ako postoji ontološka tjeskoba koju kao vrsta dijelimo, onda, iako se ne mogu inspirirati snagom impulsa Dustina The Diamonda Poiriera da nadživi, osjećam da na neki način dijelimo i dio uspjeha. Ako ni zbog čega drugog, onda zbog toga što znam da dijamant ne vrijedi zbog svog sjaja, nego zbog čvrstoće.

———————————–

One koji su ovdje zbog tehničke analize pozivam na razgovor na Punchlines YouTube kanalu sutra (utorak) u 20h.